Koncentracijski logor Stara Gradiška
Koncentracijski logor Stara Gradiška bio je koncentracijski logor u nekadašnjoj kaznionici u tvrđavi Stara Gradiška, na lijevoj obali rijeke Save, kojeg su od 1942. do 1945. vodile ustaše tijekom Drugog svjetskog rata u NDH.[1]
U logoru je vršeno istrebljenje "nepoželjnih osoba", uglavnom Srba, Židova, Roma i Hrvata,[2] a ubijen je veliki broj žene i djece.[3] Prvobitno je bio zamišljen kao ustaški logor za preodgoj političkih zatočenika Hrvata.[4] Bio je peti podlogor logora Jasenovac.
Prema poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, Spomen-područja Jasenovac, koji obuhvaća istraživanja do 31. kolovoza 2007. godine, utvrđena su imena i podaci za 12.790 osoba ubijenih u ustaškom logoru u Staroj Gradiški.[5] Druge procjene sežu i do 75.000 žrtava.[6]
Kaznionica/zatvor u tvrđavi Stara Gradiška, prema sačuvanim podacima postoji od 1799, kada su u tvrđavu zatvarani francuski vojni zarobljenici. Tokom austrijske vladavine, kao i u međuratnom razdoblju, u vreme Kraljevine Jugoslavije, u tvrđavi je postojala kaznionica. Za razliku od kaznenih zavoda u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici, koje je takođe ustanovila Austro-Ugarska, a koje je nakon Prvog svetskog rata preuzela Kraljevina SHS/Kraljevina Jugoslavija, u starogradiškoj kaznionici nisu zatvarani politički kažnjenici.
Prvi zatočenici koje su u Staroj Gradiški izolovale vlasti Nezavisne Države Hrvatske bili su srpski civili iz Bosanske Gradiške, Nove Gradiške i Slavonskog Broda, koji su u starogradiškoj kaznionici zatočeni sredinom maja 1941.
Kaznionica u tvrđavi Stara Gradiška je pretvorena u logor krajem 1941, odnosno početkom 1942.[2][7] Logor u Staroj Gradiški, koji je zvanično nazivan: "Ustaška obrana, Zapovjedništvo sabirnih logora Stara Gradiška", ili logor Jasenovac V, upravljala je Ustaška obrana, vojna formacija Ustaške nadzorne službe, zadužena za nadzor sistema logora NDH. Ustaška obrana bila je svojevrsni pandan nacističkim SS odredima. Prvi komandant Ustaške obrane bio je Mijo Babić, koga je nakon pogibije (1941) nasledio zloglasni Vjekoslav Maks Luburić. Maks Luburić je u povremeno duže boravio kako u logoru Stara Gradiška (Jasenovac V), tako i u logoru Jasenovac (Jasenovac III).
Prvi objekat logora u Staroj Gradiški postala je Kula iznad južnog ulaza u tvrđavu, u neposrednoj blizini savske obale. Kula je zidana u prvoj polovini 18. stoleća. Tokom vremena njene prostorije su oronule usled vlage tako da su prostorije u Kuli bile više nego neuslovne za boravak ljudi. Zatvaranje u Kuli bio je očigledan vid mučenja logoraša. Ovo potvrđuje i činjenica da Kula nije bila deo kaznionice u predratnom Kaznenom zavodu. U nekoliko spratova u Kuli su isprva zatvarani i muškarci i žene, da bi tokom 1942. Kula postala deo tzv. Ženskog logora, gde su boravile žene sa decom, a nakon likvidacije kozaračkih i drugih srpskih i jevrejskih žena i dece, Kula je postala deo logora za komunistkinje i antifašistkinje.[8]
Muškarci su tokom 1942. izdvojeni u tzv. Muškom logoru koji je obuhvatao zgrade predratne kaznionice. Reč je o delu tvrđave koji je takođe podignut u 18. veku, u istočnom krilu tvrđave. Pored ovih zgrada nalazila se improvizovana bolnica u čijim podrumima su se nalazila "najgora mučilišta u općoj mučionici koja se nazivala ustaški logor".[9]
U sastavu tvrđave, odnosno logora, nalazile su se pravoslavna i katolička crkva, obe izgrađene u 18. veku. Pravoslavna crkva u Staroj Gradiški porušena je od strane ustaša 1942, dok je pravoslavno groblje, koje se nalazi neposredno uz tvrđavu, devastirano. Od sredine 1942. katoličkom stanovništvu iz obližnjih sela Donja Varoš i Gornja Varoš, bilo je zabranjeno da posećuju katoličku crkvu u tvrđavi kako ne bi postali svedoci užasa ustaškog logora. Katolička crkva u Staroj Gradiški porušena je 1947.
Logoraši su ubijani vatrenim oružjem, čekićima i noževima. Židovske i srpske žene sa slabom ili malenom djecom, stanovnici "Kule", su izgladnjivane i mučene u "Hotelu Gagru", podrumu koji je Nikola Gagro koristio kao mjesto za mučenje.[10] Drugi su zatvorenici ubijeni plinom.
Pokusi sa plinom su isprva provođeni kod veterinarskih štala blizu "Ekonomije", gdje su prvo ubijali konje a potom ljude otrovima (Sumporov dioksid i Ciklon B).[11] Pokusi ubijanjem plinom provođeni su i nad djecom. Narednik Ante Vrban nadgledavao je učinke otrova.[12] Prema procjenama, tisuće djece iz Kozare je ubijeno plinom u svibnju 1942., a potom još 2.000 u lipnju 1942.[13][14][15] Kasnije se broj ubijene djece smanjio na 400-600.[16][17] Tijekom suđenja, Vrban je priznao da je slabiju djecu ubijao Ciklonom B.[18]
Svjedokinja Cijordana Friedlender svjedočila je o logoru:[19]
U to vrijeme, svježe žene i djeca su stizali u logor Stara Gradiška. Otprilike 14 dana kasnije, Vrban [zapovjednik logora] naredio je da se sva djeca odvoje od majki i stave u jednu sobu. Deset od nas je dobio naredbu odnijeti ih tamo u dekama. Djeca su puzala po podu sobe, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se ne mogu zatvoriti. Vrban se zaderao: 'Gurnite ga!' Kada to nisam učinila, zalupio je vrata i zdrobio dijetetovu nogu. Potom je zgrabio dijete za noge i lupio je o zid dok nije bilo mrtvo. Nakon toga nastavili smo nositi djecu. Kada je soba bila puna, Vrban je donio plin i ubio ih sve.
Svjedokinja Milka Zabičić tvrdi da je ubijanje plinom zaustavljeno zbog najavljenog posjeta delegacije Crvenog križa 1943. godine, no ona je stigla tek u lipnju 1944.[20] Napravljeni su posebni kamioni radi ubijanja židovskih žena i djece koji su stizali iz logora u Đakovu 1942. Svjedok Šimo Klaić tvrdi da je jedan kamion imao ispušnu cijev spojenu u komoru sa zarobljenicima. Dinko Šakić je nekoliko puta prevozio kamion sa logorašima.[21]
U podrumu 3 "Hotela Gagro", zatvorenici su izgladnjivani, mučeni i potom zadavljeni žicom.[22]
Antun Vrban, Nada Luburić, Maja Buždon, Jozo Stojčić i Miroslav Filipović-Majstorović su bili na glasu najokrutnijih pripadnika logorske uprave. Jednom su se, navodno 29. kolovoza 1942, kladili tko će ubiti najviše zatovrenika.
Prema sećanju starogradiških logoraša Bogde Jadrešina i Branka Jakopčevića, ustaše su pod rukovodstvom Maksa Luburića, krajem marta ili početkom aprila 1942, odlučile da glađu i žeđu umore 20 zatočenih komunista.
Ova grupa od 20 ljudi nisu dobili u ćeliju ni pokrivača, ni zimskog kaputa, ni hrane, ni vode, već su ostali na golom betonu. Ova ćelija je bila pod naročitom stražom ustaša. Straža je imala zadatak da čuva ćeliju da ne bi niko donio u nju hrane ili vode od strane zatočenika. Prošlo je deset, dvadeset, pa i trideset dana, a da ustaše nisu uopće otvarale vrata ćelije. Kroz to vrijeme je umrlo tri, četiri ili pet ljudi, čiji su leševi ostali u ćeliji među živima iako su se već raspadali i užasno zaudarali. Ustaše ih nisu htjele izvlačiti iz ćelije. (...) Nekoliko puta je dolazio lično Luburić, koji je pogledao kroz malu rupicu na vratima što rade ovi ljudi u ćeliji. (...) Svi zatočenici i ustaše znali su za ovo mučenje. Još nisu ni umrli svi drugovi u ćeliji, a ustaše su već unaprijed nagovještavale da će zatvoriti još jednu grupu u istu ćeliju.[23]
Najstariji i jedan od najdragocenijih narativnih istorijskih izvora o stanju u logoru i položaju zatočenika predstavlja Dnevnik Diane Budisavljević. Ovaj izvor je značajan jer nastaje neposredno nakon proživljenog iskustva posete logoru, kao dnevnički zapis, a ne kao sećanje godinama nakon rata. Dnevnik Diane Budisavljević publikovan je 2002. u Zagrebu. Diana Budisavljević, stanovnica Zagreba, austrijskog porekla, učestvovala je u spašavanju dece i drugih zatočenika ustaških logora u okviru inicijative koja se u literaturi naziva Akcija Diana Budisavljević.
Diana Budisavljević je sa grupom saradnika posetila logor Stara Gradiška 9-10. jula 1942. U Dnevniku je ostavila potresno svedočenje o položaju najmlađih zatočenika, kozaračke dece, koja su pred njenim očima umirala od gladi, iscrpljenosti i zaraznih bolesti, usled rešenosti uprave logora, uključujući Maksa Luburića koji se tada nalazio u Staroj Gradiški, odnosno usled rešenosti ustaškog režima da uništi živote što većeg broja logoraša.
Zatim smo otišli u tzv. dječju bolnicu. najprije nekoliko soba u kojima djeca ležala u krevetima. Ona koja su bila sposobna za transport, odnesena su u posebnu prostoriju. A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još
nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili.
Već tijekom mog rada u bolnici neka su dječica umrla. Njihova jadna mala tjelešca su stavljana na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce. Tada još nisam znala da će i u Zagrebu u Domu za dojenčad samo papir omotovati jadna tjelešca umrlih. Druga su djeca čekala na polazak sjedeći gotovo čitavo vrijeme na noćnim posudama sa strašnim proljevima. Pritom su kao hranu dobivala samo tvrdo kuhan grah. Debelo crijeva im je visilo, bili su puni muha, baš kao što su i čitav logor i sve prostorije i svi ljudi bili puni muha zbog mnogobrojne stoke. Naročito je bilo mnogo svinja dotjeranih s Korduna i Kozare i sada su ih držali u logoru.[24]
Diana Budisavljević opisuje susret sa Maksom Luburićem u logoru, prilikom evakuacije jednog broja dece, 9-10. jula 1942.
Prijepodne je bio došao i Luburić. Bio je bijesan što mora predati djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Njegova majka je svoju djecu također morala odgajati u najtežim okolnostima, u najvećoj bijedi, itd. Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora. Ima mogućnosti sakriti nas tako da nas nitko ne može naći. Može nas tražiti i za nas pitati tko god želi. Što ministri odluče, to se njega uopće ne tiče. Pobrinut će se da i ministri dođu u logor. I kad ih bude tamo imao, onda će samo on odlučivati što će se desiti. U logoru jedino on ima vlast.[25]
Hrvatski književnik Ilija Jakovljević, jedan od zatočenika, opisuje mučenje žeđu u ustaškom logoru Stara Gradiška:
Jedan zatočenik, koji je imao dužnost da svakoga dana pere hodnik pred tom ćelijom, pripovijedao mi je: - Od svih poslova koje sam obavljao u logoru, ovaj je, pod takvim okolnostima bio najstrašniji. Donesem kantu s vodom i zapljusnem hodnik. Ispod vrata proklete ćelije pokažu se prsti. To netko kvasi ruke. Vidim također gdjekoju žlicu. Nesretnik hvata prljavu vodu. Neki podmeću čak i cipele, a neki legnu na pod i ližu zamazanu tekućinu. Prag je nizak, i kako zapljusnem, voda prodire pomalo u ćeliju. I dok se jedni bacaju na svaku kap, drugi viču: "Ne pljušti, ne pljušti! Prestani već jednom, ne možemo slušati kako voda pljušti."[26]
Hrvatska komunustkinja, Helena Pachl-Mandić, jedna od zatočenica, opisuje nehigijensko stanje u logoru početkom 1942. godine:
Znale smo da će od gladi biti gora i opasnija epidemija bolesti i pokušale smo je spriječiti. Dežurale smo noću, da bi spriječile zagađivanje hodnika, jer je kanalizacija bila začepljena, a izmetine su plivale oko nužnika. Nadolazili su i štakori i ugrožavali ljude. Prvi gavrani počeli su kružiti »Kulom« i logorom, kao da su predosjećali da će i ovdje, kao i u Jasenovcu, nailaziti na dobar plijen.[27]
– Helena Pachl-Mandić
Za vrijeme banjalučke operacije, došlo je do neuspjele akcije oslobađanja logora Stara Gradiška. Na Staru godinu 1943, jedinice NOVJ su oslobodile Bosansku Gradišku, ali su slavonski partizani bili zaustavljeni od jakih ustaških snaga (kojima su u pomoć došle ustaške jedinice iz Lijevča polja i zapadne Slavonije) kod sela Donji Varoš koje je udaljeno oko kilometar nizvodno od logorskog zida.[28]
Selo Uskoci je udaljeno od Stare Gradiške 1,5 km i predstavlja najbliže naselje Staroj Gradiški. Selo je uoči Drugog svetskog rata bilo etnički mešovito sa pretežnom srpskom većinom. Ustaše iz logora Stara Gradiška ubili su tokom Drugog svetskog rata 166 poimenice poznatih srpskih stanovnika Uskoka. Najveći broj stanovnika ovog mesta ubijen je od strane starogradiških ustaša 6. januara 1944, kada su ustaše organizovano upali u selo i započeli nasumično pucanje po seoskim kućama i neselektivno ubijanje lokalnih srpskih stanovnika. Ubijen je svaki srpski stanovnik Uskoka koji nije uspeo da se u ovom metežu skloni. Seoska domaćinstva su potom opljačkana, a jedan broj kuća je spaljen. Svi ubijeni su bili civili jer u selu nije bilo pripadnika partizanskog pokreta. Ovaj zločin treba posmatrati u kontekstu prethodnih vojnih operacija u okolini Stare Gradiške i Bosanske Gradiške, ali i u kontekstu širih genocidnih radnji koje su sprovodili pripadnici ustaškog pokreta.[29]
Ustaše iz logora Stara Gradiška odgovorni su za smrt velikog broja stanovnika obližnjih srpskih naselja u kotaru Nova Gradiška i kotaru Novska, pri čemu se izdvaja stradanje stanovnika sela Mlaka i Jablanac.[30]
U travnju 1945, partizani su se borili u blizini Stare Gradiške, tako da su ustaše počele čistiti logor, ubijajući neke zatvorenike a druge odvozeći vlakovima u Jasenovac. Neki preživjeli, kao što su Šimo Klaić, su na sudu Šakiću tvrdili da je Stara Gradiška "bila grozna, kao da je sve zlo Stare Gradiške i Jasenovca bilo tamo skupljeno na jednom mjestu". Logor je napokon zatvoren kada je to područje oslobodila Jugoslovenska armija u travnju 1945.
U razdoblju između 15.-20. travnja i 10.-21. svibnja 1946. godine, Zemaljska komisija na području Stare Gradiške iskopala je i pregledala razne razne lokacije na kojima su pronađeni leševi žrtava u logoru. Ukupno je pronađeno 2.570 leševa.[6]
U svibnju 1945. partizanske vlasti pretvorile su Staru Gradišku u logor za ratne zarobljenike, ustaše, četnike, naciste i fašiste.[5]
Među logorašima logora Stara Gradiška (Jasenovac V) nalazili su se i pojedini istaknuti učesnici Narodnooslobodilačkog pokreta, Komunističke partije Hrvatske i Komunističke partije Jugoslavije, kao i drugi antifašisti. Neki od njih bili su zatočenici i logora Jasenovac (Jasenovac III).
Petoro zatočenika logora Stara Gradiška proglašeni su za narodne heroje: Nada Dimić, Milo Bošković, Jakov Dugandžić, Ivan Sabljak, Milan Špalj.
Nekadašnja kaznionica u tvrđavi Stara Gradiška, koju su ustaše pretvorile u logor smrti, nakon Drugog svetskog rata pretvorena je u Kazneno-popravni dom (KPD) Stara Gradiška. U KPD Stara Gradiška u prvim posleratnim godinama zatvarani su pripadnici ustaškog pokreta, uključujući počinioce ratnih zločina, zatim pripadnici struktura Nezavisne Države Hrvatske, kao i katolički sveštenici koji su pružali aktivnu podršku režimu NDH i nemačkoj okupaciji. Prema sećanjima bivših zatočenika iz ovog perioda, režim u KPD Stara Gradiška bio je vrlo strog.
Nakon sukoba jugoslovenskog rukovodstva sa Sovjetskim Savezom, povodom Rezolucije Informbiroa, počev od 1949. jedan deo KPD Stara Gradiška pretvoren je u kaznionicu za oficire Jugoslovenske narodne armije koji su bili osuđeni na vojnim sudovima kao pristalice Rezolucije Informbiroa i Sovjetskog Saveza. Prema sećanjima bivših oficira JNA, zatočenih u KPD Stara Gradiška od 1949. do 1953, položaj zatočenih oficira bio je teži od položaja zatočenih ustaša.[31] Oficiri JNA počev od 1951.bivaju premeštani iz Stare Gradiške na Goli otok i u Bileću.
Tokom narednih decenija KPD Stara Gradiška postaje mesto za izolaciju počinilaca težih krivičnih dela osuđenih na višegodišnje zatvorske kazne, kao i mesto za izolaciju pripadnika građanske i nacionalističke hrvatske opozicije, naročito nakon 1971. U ovom razdoblju KPD Stara Gradiška poznat je po vrlo lošim uslovima boravka za zatočenike, stoga se izolacija počinilaca teških kivičnih dela i političkih zatvorenika na ovoj lokaciji smatrala dodatnom kaznom.
KPD Stara Gradiška rasformiran je i zatvoren 1990. Međutim, 1991. Stara Gradiška je od strane čelnika Republike Srpske Krajine i uz pomoć Banjalučkog korpusa JNA pretvorena u zarobljenički logor. U Staroj Gradiški su zatvoreni i zlostavljani brojni Hrvati s područja zapadne Slavonije i nesrpsko stanovništvo iz sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine te srpski vojni bjegunci. Helsinki Watch i Međunarodni odbor Crvenog križa potvrdili su postojanje logora. Zatvorenici su držani od kolovoza 1991. do 29. srpnja 1993.[5][32]
- ↑ Davor Kovačić (1998-11-04). „Argentina Extradites War Crimes Suspect”. New York Times. Pristupljeno 2010-08-25.
- ↑ 2,0 2,1 Marica Karakaš. „Žene u logorima Stara Gradiška i Jasenovac prema svjedočenju logorašica 1946.-1948. godine”. Arhivirano iz originala na datum 2014-08-30. Pristupljeno 2010-08-25.
- ↑ The Destruction of the European Jews by Raul Hilberg, Yale University Press, 2003 ISBN 0-300-09557-0, 9780300095579, page 760
- ↑ „HRVATI U KCL JASENOVAC”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 2013-02-13.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 Jelka Smreka. „STARA GRADIŠKA Ustaški koncentracijski logor”. Spomen područja Jasenovac. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-17. Pristupljeno 2010-08-25.
- ↑ 6,0 6,1 Davor Kovačić (2004). „Iskapanja na prostoru koncentracijskog logora Stara Gradiška i procjena broj žrtava”. Pristupljeno 2010-08-25.
- ↑ Otpor u logoru Stara Gradiška, (pr. Marijana Amulić, Čedomil Huber), Jasenovac, 1980, str. 13.
- ↑ Otpor u logoru Stara Gradiška, (pr. Marijana Amulić, Čedomil Huber), Jasenovac, 1980, str. 13-14.
- ↑ Otpor u logoru Stara Gradiška, (pr. Marijana Amulić, Čedomil Huber), Jasenovac, 1980, str. 15-16.
- ↑ Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenta By Antun Miletić, Goran Miletić, Dušan M. Obradović, Mile Simić, Natalija Matić Narodna knjiga, Beograd, 1986, pages 766, 921
- ↑ http://www.reformation.org/archive.html Arhivirano 2011-04-06 na Wayback Machine-u , Alberto Rivera testimony from: "The Yugoslav Auschwitz and the Vatican"
- ↑ Vrban confessed at his trail that he gassed children. See : Menachem Shelach,"History of the holocaust: Yugoslavia"(מנחם שלח,"תולדות השואה:יוגוסלביה", יאסנובאץ) pp. 196-197n., 199-200. C.f. "Vatican's holocaust", as presented herein: http://www.reformation.org/holoc4.html Arhivirano 2021-01-25 na Wayback Machine-u and also at "shorthand notes of the Ljubo Milos case".
- ↑ See: Shelach, p. 196 and in "Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji", by Zdenko Levental, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd 1952, Pages 144-145
- ↑ Mirko Peršen, "Ustaški Logori", p. 105
- ↑ Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, pp. 40-41, 58, 76, 151
- ↑ Trail of Dinko Sakic, here: http://public.carnet.hr/sakic/hinanews/arhiva/9804.html and the indictment ( http://public.carnet.hr/sakic/documents/optuznica/optuznica.html ). Testimonies of Dragan Roller, Simo Klaic, and Dragurin Skrgatic. Also see the testimonies of Jesua abinun, Katarina Hrvoijc and Jakov Finci
- ↑ see: Carl Savich column on Serbianna.com main page Jasenovac, here: http://www.serbianna.com/columns/savich/007.shtml Arhivirano 2010-10-27 na Wayback Machine-u . Testimonies of Marijana Amulic, Misha Danon and Jakov Atijas
- ↑ Shelach, p. 196-197
- ↑ The Vatican's Holocaust by Avro Manhattan, Chapter IV at http://www.reformation.org/holoc4.html Arhivirano 2021-01-25 na Wayback Machine-u
- ↑ Milka Zabicic, trail of Dinko Sakic
- ↑ Jasenovac na sudu: suđenje Dinku Šakiću by Milan Bulajić, Lazar Macura, Muzej žrtava genocida, Beograd 2001, page 308
- ↑ Danon, Cadik (2002). The Smell of Human Flesh: A Witness of the Holocaust : Memories of Jasenovac. S. Mašić. ISBN 86-7598-017-5, ISBN 978-86-7598-017-9.
- ↑ Otpor u logoru Stara Gradiška, (pr. Marijana Amulić, Čedomil Huber), Jasenovac, 1980, str. 28-29.
- ↑ Dnevnik Diane Budisavljević, Zagreb, 2002. str. 71-73.
- ↑ Dnevnik Diane Budisavljević, Zagreb, 2002. str.73.
- ↑ „Historijska čitanka, Drugi svjetski rat”. Arhivirano iz originala na datum 2014-01-09. Pristupljeno 2012-11-28.
- ↑ https://www.znaci.org/00001/217_6.pdf
- ↑ „Zašto partizani nisu oslobodili logor Jasenovac?”. Arhivirano iz originala na datum 2021-05-14. Pristupljeno 2013-02-13.
- ↑ Filip Škiljan, "Genocid nad Srbima, Romima i Židovima u kotaru Nova Gradiška tijekom Drugog svjetskog rata", Tokovi istorije, 3/2009, Beograd, 2009. str. 57.
- ↑ Filip Škiljan, “Mlaka i Jablanac, nestala sela”, Pro tempore. Časopis studenata povijesti, 3, Zagreb, 2006. str. 77-84.
- ↑ „Slavko Ćuruvija, Ja, ibeovac Vlado Dapčević, Beograd, 1990.”. Arhivirano iz originala na datum 2015-07-24. Pristupljeno 2013-07-30.
- ↑ „Prison camps: Nova Gradiška”. Final report of the United Nations Commission of Experts, established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex VIII - Prison camps; Under the Direction of: M. Cherif Bassiouni; S/1994/674/Add.2. 1994-05-27. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-04. Pristupljeno 2010-08-25.