Kuba
Za ostala značenja, vidi Kuba (razvrstavanje).
República de Cuba Republika Kuba | |
|---|---|
| Geslo: ¡Patria o Muerte, Venceremos! (sh. Domovina ili smrt, pobijedit ćemo!) | |
| Himna: "La Bayamesa" | |
 | |
| Glavni grad i najveći grad | Havana |
| Službeni jezici | španjolski |
| Vlada | Marksističko-lenjinistička jednopartijska država |
| Miguel Díaz-Canel | |
• Potpredsjednik | Salvador Valdés Mesa |
• Premijer | Miguel Díaz-Canel |
| Esteban Lazo Hernández | |
| Legislatura | Nacionalna skupština narodne sile |
| Nezavisnost od Španjolske | |
| 24. veljače 1895. | |
| 10. prosinca 1898. | |
• Republika | 20. svibnja 1902. |
| 1953. - 1959. | |
| 24. veljače 1976. | |
| Površina | |
• Ukupno | 109.884 km2 (104.) |
• Vode (%) | zanemariva |
| Stanovništvo | |
• Popis iz 2014. | 11,238,317 (78.) |
• Gustoća | 102 /km2 (106.) |
| BDP (PPP) | procjena za 2011. |
• Ukupno | $212 mlrd. (58.) |
• Per capita | $18,796 (60.) |
| BDP (nominalni) | procjena za 2013. |
• Ukupno | $78.694 mlrd. (64.) |
• Per capita | $6,985 (86.) |
| Gini (2000) | 38.0 srednji |
| HDI (2013) | ▬ 0.815 jako visok (44.) |
| Valuta | kubanski pezo (CUP) konvertibilni pezo (CUC) |
| Vremenska zona | UTC−5 (CST) |
• Ljeti (DST) | UTC−4 (CDT) |
| Pozivni broj | +53 |
| ISO 3166 kod | [[ISO 3166-2:Šablon:ISO 3166 kod|Šablon:ISO 3166 kod]] |
| Veb-domena | .cu |
Kuba, službeno Republika Kuba (šp. República de Cuba), država je u Karibima[1] koja se sastoji od istoimenog glavnog otoka, Isle de la Juventud i nekoliko arhipelaga, a koja se nalazi između Karipskog mora, Meksičkog zaljeva i Atlantskog oceana. Kuba je najveći otok u Karibima, a s više od 11,000,000 stanovnika je drugi najmnogoljudniji, nakon Hispaniole, mada s manjom gustoćom stanovništva od većine država u regiji. Glavni i najveći grad je Havana, a ostali veći gradovi su Santiago de Cuba, Camagüey, Holguín, Santa Clara i Guantánamo. Sjeverno od Kube se nalaze Sjedinjene Američke Države i Bahami, na zapadu Meksiko, na jugu Kajmanski Otoci i Jamajka, a na jugoistoku Haiti.
Prije dolaska Kristofora Kolumba, koji je doplovio 1492. godine i prisvojio otok u ime Španjolske, Kubu su naseljavala brojna mezoamerička indijanska plemena. Kuba je ostala španjolska kolonija sve do Španjolsko-američkog rata 1898., kada su njome kratko upravljale Sjedinjene Države, sve do sticanja nominalne nezavisnosti 1902. godine. Krhka republika je prošla kroz period društvene nestabilnosti i, usprkos pokušajima da se ojača njezin demokratski sustav, Kuba je 1952. potpala pod diktaturu bivšeg predsjednika Fulgencija Batiste.[2][3] Sve veći nemiri i nestabilnost doveli su do Batistinog zbacivanja u siječnju 1959. od strane pokreta Movimiento 26 de Julio, koji je poslije toga uspostavio socijalističku vladu pod vodstvom Fidela Castra. Od 1965. godine, Kuba je jednopartijska država kojom uprava Komunistička partija Kube.
Kuba je višenacionalna država, a njen narod, kultura i običaji su raznolikog porijekla - od domorodačkih naroda Taíno i Ciboney, preko dugog perioda španjolskog kolonijalizma i dovođenja afričkih robova pa sve do bliskosti sa Sovjetskim Savezom tokom Hladnog rata i blizine Sjedinjenih Država. Kuba se rangira visoko po stupnju zdravstvene zaštite i obrazovanja, s visokim pokazateljem humanog razvoja.[4][5][6] Godine 2015., Kuba je postala prva zemlja koja je eliminirala prijenos HIV-a i sifilisa s majke na dijete, pothvat kojeg je Svjetska zdravstvena organizacija nazvala "jednim od najvećih mogućih dostignuća na polju javnog zdravstva".[7]
Kubu i njeno indijansko stanovništvo (Taíno, Ciboney i Guanahatabey) okupirali su Španjolci u prvoj polovini XVI. vijeka. U narednih par desetljeća, domorodačko stanovništvo je praktički istrebljeno ropskim radom i bolestima koje su na otok došle iz Europe. Da bi se održala radno intenzivna privreda na plantažama šećerne trske, na Kubu je dovedeno na desetke tisuća afričkih robova kroz XVII. i XVIII. vijek. Tokom XVIII. i XIX. vijeka bilo je više ustanaka protiv španjolske vlasti i borbi za ravnopravnost crnačkog stanovništva. Ropstvo je službeno ukinuto 1886. godine, a nakon novog ustanka 1895. godine i američke intervencije te španjolskog poraza u ratu sa Sjedinjenim Državama (1898.), Španjolska se odrekla Kube.
Borba za nezavisnost kolonije počela je još 1868. godine. Borbe od 1868. do 1878. poznate su kao Desetogodišnji ili Veliki rat (Guerra Larga), a od 1879. do 1880. kao Mali rat (Guerra Chiquita). Godine 1895., kubanski nacionalni heroji José Martí, Máximo Gómez i Antonio Maceo su predvodili 200,000 Kubanaca u borbi protiv španjolskih kolonijalnih vlasti. Međutim, Španjolce je sa Kube konačno protjerala tek intervencija Sjedinjenih Država u Španjolsko-američkom ratu 1898. godine. Ropstvo je ukinuto 1886. godine.[8]
Sjedinjene Države su okupirale otok i držale ga do formalnog proglašenja nezavisnosti 1902. godine, nakon čega su i dalje zadržale svoju dominaciju na otoku. Takozvanim Plattovim amandmanom, koji je važio do 1932., Sjedinjene Države su zadržale pravo da interveniraju na otoku u cilju zaštite svojih nacionalnih interesa. Ostatak ovih posebnih vojnih prava Sjedinjene Države na Kubi je vojna baza u zaljevu Guantánamo, koja od 2000. služi kao zatvor za zarobljenike iz rata u Afganistanu i Iraku.
Iako je 1902. godine formirana republika, demokracija nikada nije realizirana kao stabilan sustav. To je 1952. godine dovelo do toga da bivši predsjednik Fulgencio Batista izvede državni udar i proglasi sebe diktatorom. U jeku diktature, Fidel Castro je organizirao pobunjeničku vojsku, kojom se pokušao suprotstaviti Batisti. Njegovi najbliži suradnici bili su Raúl Castro, Camilo Cienfuegos i Ernesto Che Guevara. Castrov Movimiento 26 de Julio je preuzeo vlast na Kubi 1959. godine, nakon pobjede nad Batistinim oružanim snagama. U vrijeme trijumfa revolucije, 75% kubanske zemlje je bilo u vlasništvu stranaca (najviše državljana Sjedinjenih Američkih Država). Godine 1961., Kuba je proglašena socijalističkom državom.
Nova revolucionarna vlada je izvršila zemljišne reforme i nacionalizirala većinu vlasništva stranih kompanija, kao i domaćih bogataša. Rezultat toga je bio pogoršanje odnosa sa Sjedinjenim Državama. Castro se isprva nije deklarirao kao komunist, ali su ga snažne veze sa Sovjetskim Savezom kasnije privoljele da na taj način organizira vlast, po ugledu na Sovjetski Savez. Nova vlada je započela reforme kakve je Castro i obećao. Zdravstvo i školstvo su postali besplatni za sve građane Kube.
Nekoliko narednih desetljeća, Kuba je dobijala značajnu pomoć Sovjetskog Saveza, najviše preko razmjene šećera za naftu, koju je Kuba dalje plasirala na svjetsko tržište. U to vrijeme, Kuba je podržavala komunističke pokrete u Latinskoj Americi (Nikaragva, Salvador, Gvatemala i Čile) i Africi (Angola, Mozambik, Etiopija). Ova je podrška išla do tih razmjera da je Kuba samo u Angoli imala 50.,000 raspoređenih vojnika, koji su sudjelovali u ondašnjem građanskom ratu.
Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, Kuba je doživela težak ekonomski udarac i proglašen je "specijalni period" oporavka. Iako su MMF i Svjetska banka odbile pružiti pomoć Kubi, kubanska privreda se nije urušila i, iako su ekonomski pokazatelji i dalje bili niži nego 1989. godine, postepeno se osjetio se spor, ali stabilan ekonomski napredak.
Amerikanci od 1960. održavaju trgovinski embargo protiv Kube, koji se odnosi na izvoz sve robe (osim lijekova i hrane) na Kubu.[9] Najveći broj putovanja Amerikanaca na Kubu je zabranjen (turistička putovanja su zabranjena zakonom). Amerikanci koji putuju na Kubu to čine krišom, putujući preko Meksika, Kanade ili Bahama. Krajem 2014. godine, došlo je do postepenog obnavljanja odnosa između Kube i Sjedinjenih Država, a diplomatske veze su ponovo uspostavljenje u srpnju 2015. godine, kada su ponovo otvorena veleposlanstva. Tadašnji američki predsjednik Barack Obama je pozvao na ukidanje embarga, koji je u tom periodu već postepeno olabavljen. Dolaskom predsjednika Donalda Trumpa uvedena su nova i vraćena stara poslovna i putna ograničenja, kasnije održana i pojačana od strane Joe Bidena, čime se normaliziranje odnosa obrnulo.[10]
Od 1992. godine Generalna skupština Ujedinjenih naroda godišnje objavljuje neobvezujuću rezoluciju kojom osuđuju uticaje embarga koji već traje više od 60 godina, deklarirajući ga kršenjem Povelje Ujedinjenih naroda i međunarodnih zakona, te traži njegovo ukidanje.[11] Izrael i SAD, naprotiv 188 drugih, su jedine države koje rutinski glasaju protiv rezolucije. Ukrajina je na zadnjem glasanju u 2023. jedina država koja je ostala suzdržana, a 187 država je glasalo za rezoluciju.[12]
Veliki protesti protiv Kubine vlade nastali su u 2021. godini na Kubi zbog manjka hrane i medicinskih resursa, autoritarnih mjera uvedenih povodom pandemije COVID-19, neuspješnosti u provođenju obećanih ekonomskih i političkih reformi, te opće lošeg stanja Kubine ekonomije (koju je globalan pad turizma dodatno ugrozio).[13] Masovni mediji u SAD-u su svojoj publici prikazivali propagandne obavještajne sadržaje u kojima koriste video snimke masovnih okupljanja povodom Međunarodnog praznika rada (1. maja) i onih u podršku trenutnoj vladi, čak i stare snimke i one koje uopće nisu u Kubi, te ih sve prezentirali kao protiv trenutnog režima, dok ih je velika većina onih na Kubi u stvarnosti protiv SAD-ovog ekonomskog rata.[14][15] Mnoge države Kubi šalju hranu i gorivo i medicinske resurse, ponajviše Meksiko.[16] Kuba se okušala u pravljenju vlastitih vakcina protiv SARS-CoV-2, a napravila je dvije (Soberana 02 i Abdala) od 23 svjetski odobrene vakcine.[17] Embargo SAD-a na uvoz potrebite opreme je izrazito usporavao i onemogućavao razvoj ovih vakcina, kao što je manjak spektrometara za pregled kemične strukture vakcine, manjak doza vakcine, te brizgalica koje Kuba ne proizvodi, a za koje je dobila pomoć od dobrovoljačkih američkih organizacija koje se protive embargu i Kubanaca iz dijaspore.[18][19][20][21][22] Unatoč surovog postupanja SAD-a čak i u doba krize, Kuba je do novembra 2021. uspješno potpuno vakcinirala 8.679.636 ili 77,6% svoga stanovništva,[23] što ju je tada po tome činilo 9. na svijetu.[24][25] U septembru 2022. godine Kuba je ustavnim referendumom postala prva marksističko-lenjinistička država (i 33. u svijetu sveukupno) koja je legalizirala istospolne brakove, zajednice i usvajanje.[26]
Kuba je otočna država koja ima više od 1,500 otoka, a glavni, istoimeni otok u ukupnoj površini sudjeluje s gotovo 95%. Otok Kuba najveći je i najzapadniji otok u Velikim Antilima, nalazi se na ulazu u Meksički zaljev, između poluotoka Floride i Yucatána. Dug je oko 1,250 km, a širok 35-190 km. Veći je dio otoka građen od horizontalnih naslaga mezozojskih i tercijarnih vapnenaca, a u reljefu prevladavaju sravnjeni oblici. Zbog tektonskog uzdizanja u kvartaru, u vapnencima su se razvili krški oblici i podzemna hidrografija, a rijeke su u nepropusnim naslagama. Osim glavnog, Kuba se sastoji od još nekoliko manjih, obližnjih otoka, izuzev zaljeva Guantánamo, vojne luke koja je iznajmljena Sjedinjenim Državama od 1903. godine. Otok Kuba je šesnaesti otok po veličini na svijetu.
Od ostalih, mnogobrojnih otoka, Kubi pripadaju, primjerice, otočja Sabana i Camaguey uza sjevernu, te Canerreos i Jardines de la Reina uz južnu obalu. Otočja čine mali otoci, ukupno ih je više od 1,500, a jedini veći otok je Isla de la Juventud, površine 2,201 km² u otočju Canerreos.
Prostrani, blago valoviti krški ravnjaci na visini od 100 do 200 m nadmorske visine izmjenjuju se s plodnim dolinama. Takva područja zauzimaju oko ¾ površine otoka. Nešto viša područja nalaze se u trima zonama. Na krajnjem zapadu je Cordillera de Guaniguanico, a sastoji se od dvaju nizova. Zapadniji, Sierra de los Organos građen je od vapnenca u kojima su oblikovane slikovite strme, kupaste uzvisine (uglavnom 300-350 m). Prema istoku nastavlja se nešto viši (692 m) niz Sierra del Rosario, građen od različitih stijena uključujući i kristalinske škriljevce i gnajseve. Drugo područje uzvisina, Sierra de Trinidad, nalazi se u središnjem dijelu zemlje, a doseže visinu od 1,156 m (Pico de San Juan). Najviša su područja na krajnjem jugoistoku, gdje se uz južnu obalu strmo uzdiže Sierra Maestra dosežući 1,974 m – Pico de Turquino, najviši vrh zemlje. Sjeverno od Sierra Maestre je do 1,230 m visoka Sierra de Cristal, a na krajnjem istoku brežuljkasto pošumljeno područje Sagua-Baracoa. Ta su gorja građena od kristalinskih škriljevaca, gnajsa i granita, a tektonskim su pokretima nabrana i snažno razlomljena. Obala je najvećim djelom niska, ponegdje i močvarna, dobro razvedena s mnogobrojnim zaljevima, pješčanim plažama, koraljnim grebenima, a ponegdje i strmim liticama, posebice na južnoj strani otoka.
Havana je glavni i ujedno i najveći grad na Kubi. Drugi veći gradovi su Santiago de Cuba i Camagüey. Neki od poznatijih manjih gradova su Baracoa, koji je prvo španjolsko naselje na Kubi, kao i Trinidad i Bayamo.
Tlo Kube uglavnom čine nizine koje se prema unutrašnjosti zemlje blago izdižu sve do najviše točke Pico de Turquino, koja doseže 1,974 m. Obale su izobličene brojnim manjim i većim zaljevima. Dužina obale iznosi 3,740 km. Najduža rijeka je Rio Cauto na sjeveroistoku (343km) i plovna je samo trećinom svoje dužine.
Klima Kube je tropska i pogodna za uzgoj šećerne trske. Srednja godišnja temperatura je 25 °C, s ekstremnim ljetnim vrućinama i visokom vlažnošću zraka, praćena vjetrovima koji pušu iz suptropskih zona prema ekvatoru. Veći dio godišnjih padalina (u prosjeku 1,320 mm) izluči se tokom vlažne sezone koja traje od svibnja do listopada. U kolovozu, rujnu i listopadu povremeno se javljaju uragani.
Kuba je komunistička država, odnosno, preciznije, jednopartijska parlamentarna republika predvođena Komunističkom partijom. Od 1959. godine, na čelu države bio je Fidel Castro, predvodnik Kubanske revolucije. On je vršio funkciju Prvog sekretara Komunističke partije Kube, koja mu je istovremeno osigurala mjesto predsjednika, premijera i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga.[27] Tokom 2008., Fidel Castro se povukao s mjesta predsjednika i premijera, na kojima ga je naslijedio njegov brat Raúl, ali je nastavio voditi Komunističku partiju. Međutim, 2011. godine se povukao i s te dužnosti, na kojoj ga je ponovo naslijedio Raúl. On je 2013. godine najavio kako se 2018. godine planira povući s mjesta predsjednika, odnosno nakon završetka aktualnog petogodišnjeg mandata, nadajući se da će time uvesti trajno ograničenje broja mandata predsjednika kao i dobna ograničenja.[28] U travnju 2018. godine, Raúl Castro je ispunio svoje obećanje te se povukao s čelne pozicije u Kubi; naslijedio ga je Miguel Díaz-Canel, koji je tako postao prvi čelnik zemlje koji nije pripadao obitelji Castro od 1959. godine.
Kubanski jednopartijski parlament, Nacionalna skupština narodne sile (šp. Asamblea Nacional del Poder Popular), ima 612 zastupnika čiji mandati traju pet godina. Iako na Kubi postoje i druge stranke osim Komunističke partije, nijedna stranka ne smije voditi izborne kampanje, uključujući i KPK.[29] Međutim, u praksi, Komunistička partija Kube drži sva mjesta u parlamentu i kontrolira politički život zemlje u cijelosti, uključujući i sudstvo.
Ključna vanjskopolitička pitanja političkog života na Kubi uključuju ilegalnu emigraciju Kubanaca u Sjedinjene Države, ekonomski embargo kojeg su Sjedinjene Države nametnule Kubi, te hapšenje političkih disidenata.
Kuba je podijeljena na 15 provincija i jednu specijalnu općinu, Isla de la Juventud. One su, povijesno gledano, bile dio šest ranijih, velikih provincija: Pinar del Río, Habana, Matanzas, Las Villas, Camagüey i Oriente. Aktualne provincije uvelike su usklađene sa španjolskih vojnim provnicijama iz doba rata za nezavisnost, kada su najproblematičnije provincije podijeljene. Provincije se dalje dijele na općine.
Prema popisu iz 2010. godine, na Kubi živi ukupno 11,241,161 ljudi, od čega je 5,628,996 muškaraca i 5,612,165 žena.[30] Velik broj pripadnika kubanske nacije živi u inozemstvu, posebice u Sjedinjenim Državama, gdje ih je 1,172,899, te u Španjolskoj, gdje ih je 128,641. Sa stopom nataliteta od 9.88 (2006.),[31] Kuba je jedna od najgorih zemalja po tom kriteriju u zapadnoj hemisferi. Iako je broj stanovnika od 1961. porastao za gotovo 4,000,000, stopa porasta broja stanovnika se s godinama postepeno smanjivala da bi 2006. godine došlo do opadanja broja stanovnika uz stopu fertiliteta od 1.43.[32] Među uzroke niske stope fertiliteta spadaju visoka stopa abortusa te povećano korištenje kontracepcijskih sredstava.[33]
Očekivana životna dob stanovnika Kube iznosi 77.8 godina, odnosno 75.4 godina za muškarce i 80.3 godina za žene.[34][35] S druge strane, prosječna starost stanovništva je 42.1 godina, odnosno 40.2 godina za muškarce i 43.8 godine za žene.[36] Stopa pismenosti, prema podacima iz 2015. godine, iznosi 99.8%, a u jednakom postotku se odnosi i na muškarce i na žene.[37]
- Najveći gradovi
| Najveći gradovi u Kubi Podaci iz 2012. | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Poredak | Grad | Provincija | Pop. | ||||||
 Havana  Santiago de Cuba |
1 | Havana | Ciudad de La Habana | 2,106,146 |  Camagüey  Holguín | ||||
| 2 | Santiago de Cuba | Santiago de Cuba | 431,272 | ||||||
| 3 | Camagüey | Camagüey | 300,958 | ||||||
| 4 | Holguín | Holguín | 287,881 | ||||||
| 5 | Guantánamo | Guantánamo | 217,135 | ||||||
| 6 | Santa Clara | Villa Clara | 211,925 | ||||||
| 7 | Las Tunas | Las Tunas | 162,957 | ||||||
| 8 | Bayamo | Granma | 147,148 | ||||||
| 9 | Cienfuegos | Cienfuegos | 147,110 | ||||||
| 10 | Pinar del Río | Pinar del Río | 140,230 | ||||||
| Rasna struktura Kube (2012.)[38] | ||||
|---|---|---|---|---|
| Bijelci | 65.05% | |||
| Mulati | 23.84% | |||
| Crnci | 10.08% | |||
| Azijati | 1.02% | |||
Kuba je multirasno društvo. Prema popisu iz 2012. godine, Kubanci sebe smatraju pripadnicima četiriju različitih rasnih skupina, od kojih je najbrojnija bijela rasa, nakon koje slijede mulati i crnci. Ovi se podaci ne poklapaju sa studijom Instituta za kubanske i kubansko-američke studije u Miamiju, koji je utvrdio da je 62% Kubanaca crne rase.
Nešto više od 1% stanovnika je azijskog porijekla, a dominantna skupina su Kinezi, nakon koje slijede Filipinci i Vijetnamci. Značajnu rasnu skupinu čine Afrokubanci.
Kuba je službeno sekularna država, s tim da su do 80-ih godina postajala osjetna ograničenja religijskih sloboda. Prisitak je postepeno opadao,[39] a 1992. godine je došlo do promjene Ustava kojom je iz teksta ustava izbačena karakterizacije države kao ateističke.[40] Dominantna religija na otoku je kršćanstvo, uglavnom katolicizam, koji prema procjenama ima 59% sljedbenika među stanovništvom.[41] Dominacija katolicizma je posljedica španjolske kolonijalizacije, a do danas su Kubu posjetila trojica papa - Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo.[42]
Prema procjenama, oko 23% stanovnika je religijski neopredijeljeno, 17% vjeruje u narodne religije poput santeríje, dok 0.4% pripada drugim religijama.[41] Na Kubi žive i manje zajednice židova, muslimana i bahaista.[43]
Službeni jezik na Kubi je španjolski i njime se služi velika većina stanovništva. Varijanta španjolskog koja se govori na otoku znana je kao kubanski španjolski, a radi se o formi karipskog španjolskog. Sljedbenici santeríje koriste lucumí, dijalekt jezika joruba, prilikom liturgijskih službi, ali samo kao sekundarni jezik. Haićanski kreolski je drugi jezik po broju govornika na Kubi, a govore ga mahom imigranti s Haitija. Ostali jezici rašireni među imigrantima su galicijski i korzikanski.
Gospodarstvo Kube je pod centralnim nadzorom političke vlasti. U posljednijh nekoliko godina provedene su manje reforme da bi se smanjila nelikvidnost, povećala učinkovitost poduzeća i otklonila stalna nestašica hrane i još nekih osnovnih sredstava.
U razdoblju od 1989. do 1993. godine, BDP je pao za 35%, što je bila posljedica raspada Sovjetskog Saveza, najvećeg kubanskog trgovinskog partnera. Nakon laganog oporavka tokom narednih godina, BDP je 1999. godine povećan za 6.3%, što je bila posljedica rasta turizma.
Kubansko gospodarstvo se danas zasniva na tri najvažnije privredne grane - poljoprivredi, rudarstvu i turizmu. Od prirodnih resursa, najvažniji su šećer, duhan, ribe, agrumi, grah, riža, krumpir i stoka, dok je daleko najvažniji mineralni resurs nikal, čiji je izvoz 2011. godine zauzimao 21% cjelokupnog kubanskog izvoza.[44]
Glavni izvozni partneri[45] su Kanada (17.3%), Kina (16.6%), Venezuela (12.7%), Nizozemska (8.8%) i Španjolska (5.8%), dok su glavni uvozni partneri[46] Venezuela (36.4%), Kina (10.5%), Španjolska (8.7%), Brazil (5.1%) i Sjedinjene Države (4.2%)
Turizam je postao jednim od glavnih izvora prihoda, a 1993. godine američki dolar je postao zakonitim sredstvom plaćanja te je zemlja imala dvokurentni sistem, no taj je dogovor opozvan 25. listopada 2004. godine.[47] U popularne turističke destinacije spadaju Varadero, Cayo Coco i Havana.[48]
Također, u zemlji je razvijen i zdravstveni turizam te je Kuba popularna destinacija za ovakav oblik turizma preko dvadeset godina. Tijekom 2005. u zemlji je boravilo više od 19,600 inozemnih pacijenata koji su ondje došli zbog očne kirurgije ili liječenja ortopedije te neuroloških poremećaja kao što su multipla skleroza i Parkinsonova bolest. Jedan od najpoznatijih pacijenata ondje bio je pokojni venezuelanski predsjednik Hugo Chávez koji je tamo operiran nakon što mu je u lipnju 2011. otkiven rak u području trbušne šupljine.[49]
Tijekom listopada 2007. godine floridski Miami Herald objavio je članak o tome kako kanadski i američki turisti koji se odlaze liječiti na Kubu ondje dobivaju veliku kvalitetu zdravstvene njege.
Kubanska kultura je uvelike posljedica različitih povijesno-kulturoloških utjecaja, mahom iz Španjolske i Afrike. Nakon revolucije 1959. godine, kubanska je vlada započela nacionalni program opismenjavanja, omogućila besplatno obrazovanje za sve te započela rigorozne sportske, plesne i glazbene programe.[50]
Internet na Kubi ima jednu od najnižih pristupnih stopa u cijeloj zapadnoj hemisferi, a sav je sadržan podložan recenziji od strane posebnog vladinog ureda.[51] ETECSA je diljem zemlje otvorila ukupno 118 cybercafea.[51] Kubanska vlada također nudi web enciklopediju po imena EcuRed, a koja funkcionira u "wiki" formatu.[52] Pristup internetu je ograničen,[53] a e-mail sadržaji su podložni kontroli. Isto tako, postoji ograničenje prodaje računalne opreme.[54]
U kulturološkom smislu, Kuba je poznata po:
- Glazbi, koja je ostavila traga na različitim poljima, od klasične i plesne do popularne. Centralna glazbena forma je son, a koja je bila osnova za muzičke stilove poput salse, rumbe, ča-ča-ča, konge i mamba. Na polju klasične glazbe, globalno najpopularniji je kompozitor i pijanist Ernesto Lecuona, dok je kubanska popularna glazba svijetu ponudila umjetnice poput Glorije Estefan i Celije Cruz. Značajan doprinos dala je i jazzu, posebno žanru afrokubanskog jazza.
- Književnosti, koja je počela dobivati autohtoni izraz početkom XIX. vijeka, uz naglašene teme nezavisnosti i slobode. Daleko najznačajnije ime je José Martí, koji je bio i predvodnik modernističkog pokreta u kubanskoj književnosti. Djela Nicolása Guilléna imala su angažirani karakter, dok je neoromantičar Miguel Barnet prikazivao Kubu u melankoličnom tonu. Značajan doprinos poeziji dali su Dulce María Loynaz i José Lezama Lima. Značajan uspjeh u postrevolucionarnom periodu ostvarili su Reinaldo Arenas, Guillermo Cabrera Infante, Daína Chaviano, Pedro Juan Gutiérrez, Zoé Valdés, Guillermo Rosales i Leonardo Padura.
- Sportu, koji je imao značajan odjek i na međunarodnoj razini. Najpopularniji, ujedno i nacionalni sport na Kubi je bejzbol, a kubanska reprezentacija je rekorder po broju naslova svjetskog, olimpijskog i kontinentalnog prvaka u tom sportu. Uz to, Kuba je ponudila brojne uspješne atletičare, među kojima i svjetski rekorder i olimpijski prvak Dayron Robles te boksače, među kojima je i Teófilo Stevenson.
- ↑ „United Nations Statistics Division - Standard Country and Area Codes Classifications”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-13. Pristupljeno 2015-04-15.
- ↑ Horowitz 1988: str. 662
- ↑ Thomas 1998: str. 1173
- ↑ Life expectancy:Data by country. World Health Organization
- ↑ Field Listing: Literacy Arhivirano 2016-11-24 na Wayback Machine-u. CIA World Factbook.
- ↑ Tom Hayden (December 17, 2014). Why the US-Cuba Deal Really Is a Victory for the Cuban Revolution. The Nation. Retrieved December 31, 2014.
- Despite the US embargo and relentless US subversion, Cuba remains in the upper tier of the United Nations Human Development Index because of its educational and healthcare achievements.
- ↑ O'Carroll, Lisa (30 June 2015). „Cuba first to eliminate mother-to-baby HIV transmission”. theguardian.com. Pristupljeno 1 July 2015.
- ↑ Mirjana Polić-Bobić - Rađanje hispanskoameričkog svijeta, Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb 2007., str. 79.
- ↑ „499. Memorandum From the Deputy Assistant Secretary of State for Inter-American Affairs (Mallory) to the Assistant Secretary of State for Inter-American Affairs (Rubottom)” (en). Foreign Relations of the United States. Washington: Office of the Historian, Foreign Service Institute - Državni sekretarijat SAD. 6 April 1960. Pristupljeno 13 May 2022. »Jedini predvidivi način otuđivanja unutrašnje podrške je razočarenje i nezadovoljstvo zasnovano na ekonomskom nezadovoljstvu i teškoćama.
Ako se gore navedeno prihvati ili se ne može uspešno suprotstaviti, proizilazi da treba odmah preduzeti sva moguća sredstva da se oslabi ekonomski život Kube. Ako se takva politika usvoji, to bi trebalo da bude rezultat pozitivne odluke koja bi izazvala liniju delovanja koja, dok spretna i neupadljivija, čini najveće moguće prodore u uskraćivanju novca i snabdevanja Kubi, da se smanje monetarne i stvarne plate, da izazove glad, očaj i rušenje vlasti.« - ↑ „U.S. issues new Cuba sanctions, Biden promises more to come”. Reuters. 31. 7. 2021.. Pristupljeno 30. 4. 2022.
- ↑ „A/71/L.3 - E - A/71/L.3”. undocs.org. Pristupljeno 30. 4. 2022.
- ↑ „U.N. votes to end US embargo on Cuba; US and Israel oppose”. Reuters. 2 November 2023. Pristupljeno 3 November 2023.
- ↑ Naughtie, Andrew (13 July 2021). „Bernie Sanders says Cubans have 'right to live in democratic society'”. The Independent. Pristupljeno 19 July 2021. »The protests underway in Havana, Santiago and other Cuban cities have sprung up in response to a new spike in Covid-19 cases, the government's strict authoritarianism, and food and water shortages stemming from a deep economic crisis.«
- ↑ „Protests in Cuba Stirred by the Hidden Hand of the United States”. The Progressive Magazine. 14. juli 2021. »Anti-Cuba propaganda is being pushed by the right, but the protests in Cuba are more of a condemnation of U.S. foreign policy than a reflection on the Cuban government.«
- ↑ Fernández, Belén (2021-07-29). „SOS: A plea for freedom from the media narrative on Cuba”. Al Jazeera. »The US corporate media as a whole have been less than serious in their coverage of recent events in Cuba – to the extent that many outlets have deceitfully published images of pro-government demonstrations cast as the opposite.«
- ↑ „Mexico readies navy ships to bring food, supplies to Cuba”. Reuters. 2021-07-22. Pristupljeno 2021-07-26.
- ↑ „Cuba says Abdala vaccine 92.28% effective against coronavirus”. Reuters. 21. juna 2021.
- ↑ "Successful U.S. Campaign to Send 6 Million Vaccination Syringes to Cuba". coha.org. Retrieved 22 July 2021.
- ↑ "Cuba receives donation of syringes and needles from Argentine aid groups" Buenos Aires Times. Retrieved 22 July 2021.
- ↑ „Cuba punches above its weight to develop its own Covid vaccines” (en). the Guardian. 2021-05-04. Pristupljeno 2021-06-02.
- ↑ „Cuba decided to make its own COVID-19 vaccines. Now it needs syringes”. Miami Herald.
- ↑ „'Living through a war': In Cuba, a race to vaccinate as Covid surges” (en). NBC News. Pristupljeno 2021-09-01.
- ↑ „Diaz-Canel highlights success of Covid-19 vaccination among children”. Prensa Latina. 17. novembra 2021. Pristupljeno 18. novembra 2021.
- ↑ Marcetic, Branko (22. novembra 2021). „Cuba's Vaccine Could End up Saving Millions of Lives”. jacobinmag.com. Pristupljeno 29. novembra 2021.
- ↑ „Tracking Coronavirus Vaccinations Around the World”. The New York Times. 11. maja 2022. Pristupljeno 13. maja 2022.
- ↑ Frank, Marc (26. 9. 2022). „Cubans approve gay marriage by large margin in referendum”. Reuters. Pristupljeno 27. 9. 2022.
- ↑ „Country profile: Cuba”. BBC News. 20 August 2009. Pristupljeno 2009-09-07.
- ↑ „Cuba's Raul Castro announces retirement in 5 years”. Usatoday.com. 2013-02-25. Pristupljeno 2014-04-23.
- ↑ Cuba: Elections and Events 1991–2001 Arhivirano 2007-03-01 na Wayback Machine-u Latin American Election Statistics Home
- ↑ „ANUARIO DEMOGRAFICO DE CUBA 2010”. Oficina Nacional de Estadisticas.
- ↑ „Population, birth rate falling in Cuba: Official”. The Peninsula On-line. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-26. Pristupljeno 2013-07-19.
- ↑ „Population Decrease Must be Reverted”. Wayback.archive.org. Arhivirano iz originala na datum 2009-01-13. Pristupljeno 2013-07-19.
- ↑ Stanley K. Henshaw, Susheela Singh and Taylor Haas. „The Incidence of Abortion Worldwide”. International Family Planning Perspectives, 1999, 25(Supplement):S30 – S38. Pristupljeno May 11, 2006.
- ↑ „Life expectancy and Healthy life expectancy, data by country” (en). Svjetska zdravstvena organizacija. 2020. Pristupljeno 1. maj 2022.
- ↑ „Life expectancy and Healthy life expectancy, data by WHO region” (en). Svjetska zdravstvena organizacija. 2020. Pristupljeno 1. maj 2022.
- ↑ „Median age – The World Factbook”. CIA. Pristupljeno 1. maj 2022.
- ↑ „Literacy - The World Factbook”. CIA. 2015. Pristupljeno 1. maj 2022.
- ↑ Part des populations étrangères et immigrées en 2010
- ↑ Smith 1996: str. 105: "The expansion of religious liberty began more than a decade ago, for example, and Cuban citizens, by and large, are free to practice their faiths without fear of persecution."
- ↑ Domínguez 2003: str. 4.
- ↑ 41,0 41,1 „Religious Composition by Country”. Global Religious Landscape. Pew Forum. Arhivirano iz originala na datum 2013-09-09. Pristupljeno 9 July 2013.
- ↑ „Cuba to Free 3,500 Prisoners Ahead of Pope Visit”. Voice of America. Pristupljeno 11 September 2015.
- ↑ „Government officials visit Baha'i center”. Baha'iWorldNewsService.com. June 13, 2005.
- ↑ „World Competitiveness Map”. International Trade Center. Arhivirano iz originala na datum 2013-11-09. Pristupljeno 2013-11-09.
- ↑ „Export Partners of Cuba”. CIA World Factbook. 2012. Arhivirano iz originala na datum 2018-12-06. Pristupljeno 2013-07-26.
- ↑ „Import Partners of Cuba”. CIA World Factbook. 2012. Arhivirano iz originala na datum 2016-08-06. Pristupljeno 2013-07-26.
- ↑ „Dobrodošli na Kubu!”. Arhivirano iz originala na datum 2010-11-25. Pristupljeno 2015-11-05.
- ↑ „SEMINARSKI RAD: Republika Kuba”. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-17. Pristupljeno 2015-11-05.
- ↑ Venezuelanski vođa liječi se od raka: Hugo Chavez uspješno operiran na Kubi!
- ↑ „For Cuba, a Harsh Self-Assessment”. NYTimes.com. Pristupljeno 24 July 2013.
- ↑ 51,0 51,1 „Cuba's New Internet Service is Also No Bed of Roses”. MIT Technology Review. Pristupljeno 19 July 2013.
- ↑ „EcuRed – EcuRed” (es). Ecured.cu. Pristupljeno 2013-06-10.
- ↑ Resolución 120 del 2007 del Ministro del MIC la cual está vigente desde el ·0 de Septiembre de 2007
- ↑ „Internet in Cuba”. Reporters Without Borders. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-27.
- Albornoz, Sara Carrillo de (2006). „On a mission: how Cuba uses its doctors abroad”. BMJ 333: 464. DOI:10.1136/bmj.333.7566.464. ISSN 0959-8138. JSTOR 40700096.
- Alvarez, José (2001). „Rationed Products and Something Else: Food Availability and Distribution in 2000”. Cuba in Transition, Volume 11. Silver Spring, MD: Association for the Study of the Cuban Economy. str. 305–322. ISBN 0-9649082-0-4. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-07. Pristupljeno 25 March 2013.
- Alvarez, José (2004). Cuban Agriculture Before 1959: The Social Situation. Gainesville, FL: Department of Food and Resource Economics, University of Florida. Pristupljeno 25 March 2013.
- Baklanoff, Eric N. (1998). „Cuba on the Eve of the Socialist Transition: A Reassessment of the Backwardness-Stagnation Thesis”. Cuba in Transition, Volume 8. Silver Spring, MD: Association for the Study of the Cuban Economy. str. 260–272. ISBN 0-9649082-7-1. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-07. Pristupljeno 25 March 2013.
- Chomsky, Aviva; Carr, Barry; Smorkaloff, Pamela Maria, ur. (2004). The Cuba Reader: History, Culture, Politics. Durham, NC: Duke University Press. ISBN 978-0-8223-3197-1.
- Corbett, Ben (2002). This Is Cuba: An Outlaw Culture Survives. Westview Press. ISBN 978-0-8133-3826-2.
- Crespo, Nicolás; Negrón Díaz, Santos (1997). „Cuban Tourism in 2007: Economic Impact”. Cuba in Transition, Volume 7. Silver Spring, MD: Association for the Study of the Cuban Economy. str. 150–161. ISBN 0-9649082-6-3. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-07. Pristupljeno 25 March 2013.
- Domínguez, Jorge I. (1978). Cuba: Order and Revolution. Cambridge, MA: Belknap Press. ISBN 978-0-674-17925-7.
- Domínguez, Jorge I. (1989). To Make a World Safe for Revolution: Cuba's Foreign Policy. Cambridge, MA: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-89325-2.
- Domínguez, Jorge I. (2003). A Constitution for Cuba's Political Transition: The Utility of Retaining (and Amending) the 1992 Constitution. Coral Gables, FL: Institute for Cuban and Cuban-American Studies, University of Miami. ISBN 978-1-932385-04-5. Pristupljeno 19 August 2012.
- Espino, María Dolores (2000). „Cuban Tourism During the Special Period”. Cuba in Transition, Volume 10. Silver Spring, MD: Association for the Study of the Cuban Economy. ISBN 0-9649082-8-X. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-07. Pristupljeno 25 March 2013.
- Falk, Pamela S. (1988). „Washing and Havana”. The Wilson Quarterly 12 (5): 64–74. JSTOR 40257732.
- Feinsilver, Julie M. (1989). „Cuba as a 'World Medical Power': The Politics of Symbolism”. Latin American Research Review 24 (2): 1–34. JSTOR 2503679.
- Gebru Tareke (2009). The Ethiopian Revolution: War in the Horn of Africa. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 978-0-300-14163-4.
- Gleijeses, Piero (1994). „'Flee! The White Giants are Coming!': The United States, the Mercenaries, and the Congo, 1964–1965”. Society for Historians of American Foreign Relations 18 (2): 207–237. DOI:10.1111/j.1467-7709.1994.tb00611.x. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-17. Pristupljeno 2015-04-15.
- Gleijeses, Piero (1996). „Cuba's First Venture in Africa: Algeria, 1961–1965”. Journal of Latin American Studies 28 (1): 159–195. DOI:10.1017/s0022216x00012670. JSTOR 157991.
- Gleijeses, Piero (1997). „The First Ambassadors: Cuba's Contribution to Guinea-Bissau's War of Independence”. Journal of Latin American Studies 29 (1): 45–88. DOI:10.1017/s0022216x96004646. JSTOR 158071.
- Gleijeses, Piero (2002). Conflicting Missions: Havana, Washington, and Africa, 1959–1976. Chapel Hill, NC: University of North Carolina Press. ISBN 978-0-8078-2647-8.
- Gleijeses, Piero (2010). „Cuba and the Cold War, 1959–1980”. In Melvyn P. Leffler & Odd Arne Westad, eds., The Cambridge History of the Cold War, Volume II: Crises and Détente. Cambridge: Cambridge University Press. str. 327–348. ISBN 978-0-521-83720-0.
- Gleijeses, Piero (2013). Visions of Freedom: Havana, Washington, Pretoria, and the Struggle for Southern Africa, 1976–1991. Chapel Hill, NC: University of North Carolina Press. ISBN 978-1-4696-0968-3.
- Gott, Richard (2004). Cuba: A New History. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 978-0-300-10411-0.
- Horowitz, Irving Louis (1988). Cuban Communism. New Brunswick, Nj: Transaction Books. ISBN 0-88738-672-5.
- Luxenberg, Alan H. (1988). „Did Eisenhower Push Castro into the Arms of the Soviets?”. Journal of Interamerican Studies and World Affairs 30 (1): 37–71. JSTOR 165789.
- Kolko, Gabriel (1994). Century of War: Politics, Conflicts, and Society since 1914. New York, NY: The New Press. ISBN 978-1-56584-191-8.
- McAlister, Lyle N. (1984). Spain and Portugal in the New World, 1492–1700. Minneapolis, MN: University of Minnesota Press. ISBN 978-0-8166-1216-1.
- Pedraza, Silvia (2007). Political Disaffection in Cuba's Revolution and Exodus. New York, NY: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-86787-0.
- Pérez-López, Jorge F. (1996). „Cuban Military Expenditures: Concepts, Data and Burden Measures”. Cuba in Transition, Volume 6. Washington, DC: Association for the Study of the Cuban Economy. str. 124–144. ISBN 0-9649082-5-5. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-07. Pristupljeno 25 March 2013.
- Ramazani, Rouhollah K. (1975). The Persian Gulf and the Strait of Hormuz. Alphen aan den Rijn: Sijthoff & Noordhoff. ISBN 90-286-0069-8.
- Roberg, Jeffrey L.; Kuttruff, Alyson (2007). „Cuba: Ideological Success or Ideological Failure?”. Human Rights Quarterly 29 (3): 779–795. DOI:10.1353/hrq.2007.0033. JSTOR 20072822.
- Roy, Joaquín (2000). Cuba, the United States, and the Helms-Burton Doctrine: International Reactions. Gainesville, FL: University of Florida Press. ISBN 978-0-8130-1760-0.
- Scheina, Robert L. (2003). Latin America's Wars, Volume I: The Age of the Caudillo, 1791–1899. Dulles, VA: Brassey's. ISBN 978-1-57488-449-4.
- Scott, Rebecca J. (2000) [1985]. Slave Emancipation in Cuba: The Transition to Free Labor, 1860–1899. Pittsburgh, PA: University of Pittsburgh Press. ISBN 978-0-8229-5735-5.
- Smith, Wayne S. (1996). „Cuba's Long Reform”. Foreign Affairs 75 (2): 99–112. JSTOR 20047491.
- Smith, Kirby; Llorens, Hugo (1998). „Renaisssance and Decay: A Comparison of Socioeconomic Indicators in Pre-Castro and Current-Day Cuba”. Cuba in Transition, Volume 8. Silver Spring, MD: Association for the Study of the Cuban Economy. str. 247–259. ISBN 0-9649082-7-1. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-07. Pristupljeno 25 March 2013.
- Sweig, Julia E. (2004) [2002]. Inside the Cuban Revolution: Fidel Castro and the Urban Underground (New izd.). Cambridge, MA: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-01612-5.
- Thomas, Hugh (1997). The Slave Trade: The Story of the Atlantic Slave Trade, 1440–1870. New York, NY: Simon & Schuster. ISBN 978-0-684-81063-8.
- Thomas, Hugh (1998) [1971]. Cuba; or, The Pursuit of Freedom (updated izd.). Cambridge, MA: Da Capo Press. ISBN 978-0-306-80827-2.
- Westad, Odd Arne (2012). Restless Empire: China and the World Since 1750. London: The Bodley Head. ISBN 978-1-84792-197-0.
- Whiteford, Linda M.; Branch, Laurence G. (2008). Primary Health Care in Cuba: The Other Revolution. Lanham, MD: Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-7425-5994-3.
- Wright, Irene Aloha (1916). The Early History of Cuba, 1492–1586. New York, NY: Macmillan Publishers.
- Cuba - informacije na stranici Wikivoyage
- STATE DEPARTMENT— US State Department views on Cuba
- CUBANET Arhivirano 2007-01-06 na Wayback Machine-u — News articles from Cuba's independent journalists and a digest of Cuban news by international newspapers
- Granma — Communist Cuban Party Newspaper
- Encuentro en la Red — Independent news and cultural site on Cuban matters
- Cubaweb Arhivirano 2005-07-13 na Wayback Machine-u — Official Cuban Government online directory
- No Castro nor his regime Arhivirano 2005-10-29 na Wayback Machine-u — the website of anti-Castro opposition
- Free Cuba Foundation Arhivirano 2005-11-27 na Wayback Machine-u — website helping Cuban dissidents
- CANF — Cuban-American National Foundation, the largest political party of Cubans in exile
- From Socialistworld publication Article by Peter Taaffe Arhivirano 2007-11-12 na Wayback Machine-u
- Details the Cuban dissident situation Arhivirano 2006-01-11 na Wayback Machine-u
- Movimiento Humanista Evolucionario Cubano (Cuban Evolutionary Humanist Movement) Arhivirano 2006-01-14 na Wayback Machine-u
- Cuba AIDS Project Arhivirano 2014-03-16 na Wayback Machine-u HIV and AIDS in Cuba
- Spain and the Spaniard A contemporary opinion of the Cuban uprising
- Cuba-Pictures.com — a Lonely Planet author's travel photos from all across Cuba
- Kuba-Cuba.com — a Link Guide to Cuba.
- Cuba Study Tour — A geography professor shares his experience and impressions
- UN HDI Arhivirano 2006-09-09 na Wayback Machine-u — Human Development Index for Cuba from UN
- Cubacel Arhivirano 2009-02-21 na Wayback Machine-u — Cuban Mobile Communication Company
- Cuba-SMS.com Arhivirano 2013-01-20 na Archive.is-u — SMS to Cuba
- [1] Arhivirano 2005-09-20 na Wayback Machine-u — Cuban Anarchism:The History of A Movement
| Članice |
|  | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Suspenzije | ||||||
| Bivše članice | ||||||
| |||||
|
| Sadašnje |
|
|---|---|
| Bivše |
|
| Kratkotrajne |
|
a Iako Sjeverna Koreja tvrdi da je njezino uređenje socijalističko, službena državna politika zasniva se na Kim Il-sungovoj ideologiji Juche, koja se ne izjednačuje s klasičnim marksizmom-lenjinizmom. | |
