Ekvatorska Gvineja

República de Guinea Ecuatorial République de Guinée Équatoriale República da Guiné Equatorial Republika Ekvatorijalna Gvineja
Državno geslo: Unidad, Paz, Justicia  (es) Unité, Paix, Justice  (fr) Unidade, Paz, Justiça  (pt) Jedinstvo, Mir, Pravda
Himna: Caminemos pisando la senda
Glavni grad (i najveći grad)		Malabo 3°21′N, 8°40′E
Službenik jezik/ci		španski, francuski, portugalski
Priznati regionalni jezik/ci		Fang, Bube, anobonski,
Demonim		Ekvatorijalni Gvinejci, Ekvatogvinejci
Političko uređenje		Predsjednička republika
-	Predsjednik	Teodoro Obiang Nguema Mbasogo
-	Premijer	Manuel Osa Nsue Nsua
nezavisnost
-	od Španije	12.10. 1968.
Površina
-	Total	28,051 km² (144.) 10,828 sq mi
-	Voda (%)	nevažno
Stanovništvo
-	jul 2005, estimate	504.000 (166.)
-	Gustoća	18/km² (187.) 47/sq mi
GDP (PPP)		2005. estimate
-	Total	23.796 million $ (112.)
-	Per capita	50.200 $[1] (4.[1])
HDI (2007.)		0,642 (medium) (127.)
Valuta		Centralnoafrički CFA franak (XAF)
Vremenska zona		WAT (UTC+1)
-	Ljeti (ljetno vrijeme)	nema (UTC+1)
Internet TLD		.gq
Pozivni broj		+240

Ekvatorijalna (Ekvatorska ^[2][3]) Gvineja je država u središnjoj Africi. Na zapadu izlazi na Gvinejski zaljev, dio Atlantskog oceana. Graniči s Kamerunom na sjeveru te Gabonom na istoku i jugu. Uz matično afričko kopno zemlja obuhvaća i pet otoka od kojih je najveći Bioko (prije zvan Fernando Po) na kojem se nalazi i glavni grad Malabo. Bioko je udaljen oko 40 km od najbližeg kamerunskog kopna i oko 200 km od matice (Rijeka Muni).

Ekvatorska Gvineja je, usprkos relativno maloj površini i broju stanovnika, zajednica velikog broja etničkih skupina od kojih je najznačajniji narod Fang. Otkriće velikih rezervi nafte u drugoj polovici devedesetih preobrazilo je gospodarstvo dotada jedne od slabije razvijenih afričkih zemalja. Ipak, većina stanovništva tek treba osjetiti naglo povećanje nacionalnog bogatstva.

Ime Gvineja potječe od Gvinejskog zaljeva. Iako u nazivu sadrži pridev ekvatorijalna, ekvator ipak ne prolazi kroz ovu zemlju.

Od uske obalne nizine reljef se uzdiže prema unutrašnjosti sve do ogranaka gabonskih Kristalnih planina, Monts de Cristal, na nadmorskoj visini od 1200 metara. Glavni grad Malabo nalazi se na vulkanskom otoku Bioko udaljenom 40 kilometara od obale Kameruna. Na njemu se nalazi i najviši vrh Ekvatorske Gvineje, Pico de Sana Isabel, koji se još zove i Pico Basilé, visok 3008 metara. Uz ostale manje otoke državnom teritoriju pripada i otok Pagalu (Annobón) smješten južno od Svetog Tome i Principa

U kontinentalnom dijelu zemlje, vjeruje se da su živjeli Pigmejci od kojih su ostali samo izolirani džepovi koji sada žive u južnim dijelovima Rijeke Muni. Seobe Bantu naroda između 18. i 20. stoljeća dovele su obalna plemena, a kasnije narod Fang. Elementi potonjih možda su stvorili narod Bubi, koji je premješten iz Kameruna u Rijeku Muni i Bioko u nekoliko valova i uamijenio bivšu neolitsku populaciju. Stanovništvo Dobre Godine, podrijetlom iz Angole, uvezli su Portugalci putem otoka Svetog Tome.

Portugalski istraživač Fernão do Po, tražeći put do Indije, je prvi Europljanin kojemu se pripisuje otkriće otoka Bioko godine 1472. On je otok nazvao Formosa ("Lijepi"), ali je brzo preimenovan po njemu u "Fernando Po". Otoke Fernando Po i Dobru godinu Portugalci su kolonizirali 1474.

Godine 177. 8, kraljica Marija I. od Portugalu i kralja Karlo III. od Španjolske) potpisali su ugovor iz El Parda kojim su Bioko, susjedne otočići i komercijalna prava na kopnu između rijeka Niger i Ogoue pripali Španjolskoj. Španjolska je time stekao pristup izvoru robova. Između 1778. i 1810., teritorijem Ekvatorijalne Gvineja je upravljao potkralj od Rio de la Plata sa sjedištem u Buenos Airesu.

Od 1827 do 1843, Velika Britanija je imala bazu na Bioku za borbu protiv trgovine robljem,^[4] koju je potom preselila u Sierra Leone nakon dogovora sa Španjolskom godine 1843. Godine 1844, obnovom španjolskog suvereniteta, postala je poznata kao "Španjoski teritoriji Zaljeva Ekvatorijajne Gvineje " (Territorios Españoles del Golfo de Guinea Ecuatorial). Španjolski doseljenici stizali su u kopneni dio, Rijeku Muni, koji je godine 1885. postao protektorat a godine 1900. kolonija. Sporovi oko kopnenog dijela bili su razriješeni Ugovorom iz Pariza godine 1900. te su postupno kontinentalna područja administrativno ujedinjena pod španjolskom vlasti. Između 1926. i 1959. su bili ujedinjeni kao kolonija Španjolska Gvineja.

U rujnu 1968., Francisco Macías Nguema je izabran kao prvi predsjednik Ekvatorijalne Gvineje, a neovisnost je priznata 12. listopada 1968. U srpnju 1970., Nguema sačinjava jednodijelnu državu.

Njegov režim i teror dovode do smrti ili izgnanstva jedne trećine stanovništva. Smatra se da je od tadašnjih 300 000 stanovnika, oko 80 000 ubijeno. Ekonomija je propala a stručni strani radnici su otišli.

Teodoro Obiang je smijenio sa vlasti Francisca Macíasa Nguemu, 3. kolovozaa 1979., u krvavom državnom udaru.

Većina ljudi Ekvatorske Gvineje su Bantu podrijetla.^[5] Najveće pleme, Fang, je autohtono na kopnu (Rijeka Muni) , ali značajne migracije na otok Bioko su rezultirale time da Fang stanovništvo premašuje broj ranijih Bantu stanovnika, plemena Bubi. Narod Fang čini 80% stanovništva Ekvatorske Gvineje ^[6] i sastoji se od 67 klanova. Oni u sjevernom dijelu Rijeke Muni govore Fang-Ntumu, dok oni na jugu govore Fang-Okah. Ta dva narječja su različita, ali ipak međusobno razumljiva. Fang narječja se također govore u dijelovima susjednog Kameruna (Bulu) i Gabona. Bulu Fang iz Kameruna su tradicionalni rivali Fangovaca u rijeci Muni. Narod Bubi, koji čini 15% stanovništva, je autohton na otoku Bioko. Tradicionalna crta razgraničenja između Fanga i "plemena plaže" bilo je selo Niefang (granica Fanga) u zaleđu Bate.

Osim toga, tu su i obalna plemena, koja se ponekad nazivaju Ndowe ili "Playeros" ("ljudi plaže" na i u španjolskom): Combes, Bujebas, Balengues i Bengas na kopnu i otočićima te Fernandinci, Krio zajednica na otoku Bioko. Zajedno, ove skupine tvore 5% stanovništva. Neki Europljani (uglavnom španjolskog ili portugalskog podrijetla) - među njima i oni miješani sa Afrikancima- također žive u državi. Većina Španjolaca su napustili otok nakon stjecanja neovisnosti. Tu je sve veći broj stranaca iz susjednog Kameruna, Nigerije, Gabona i. Prema Enciklopediji naroda bez države (2002) 7% Bioko otočana su bili Igbo, etnička skupina iz jugoistočne Nigerije.^[7] U Ekvatorijalnu Gvineju su se doselili Azijati i crni Afrikanci iz drugih zemalja, kao radnici na nasadima kakaa i kave. Ostali crni Afrikanci dolaze iz Liberije, Angole, Mozambika. Većina azijaca su Kinezi, s malim brojem Indijaca.

Ekvatorijalna Gvineja je također dozvolila mnogim europskim naseljenicima drugih nacionalnosti, uključujući i britanske, francuske i njemačke koji su došli u potragu za poslom. Tu je i skupina Izraelaca i Marokanaca. Nakon neovisnosti, tisuće stanovnika Ekvatorske Gvineje se odselilo u Španjolsku. Još 100.000 se odselilo u Kamerun, Gabon i Nigeriju zbog diktature Francisca Macías Ngueme. Neki Ekvatorijalnogvinejske zajednice također se mogu naći u Latinskoj Americi, SAD-u, Portugalu i Francuske. Iskorištavanje nafte je dopridonijelo je udvostručenju stanovništva u Malabu.

Službeni jezici su španjolski (konkretno Ekvatogvinejski španjolski), francuski i portugalski. Međutim, Vladina službena internetska stranica navodi da: ".. Španjolski je službeni upravni jezik i jezik obrazovanja, francuski je drugi službeni jezik a gotovo sve etničke skupine govore različite jezike pod nazivom bantu" ^[8]

Autohtoni jezici uključuju fang, bube, benga, pichinglis, ndowe, balengue, bujeba, issio, gumu, gotovo izumrli baseke, i drugi, kao i igbo iz Nigerije, Annobonski jezik (FA d'AMBO) Portugalski kreolski i Fernando Po kreolski engleski. Pored tih jezika, kao strani jezici se uče engleski i njemački.

Domorodački jezici su priznati kao "sastavni dijelovi nacionalne kulture" (Ustavni zakon broj 1/21. siječnja 1998.). Velika većina stanovnika Ekvatorijalne Gvineje zna španjolski, posebno oni koji žive u glavnom gradu Malabu. Španjolski je službeni jezik od 1844.

Neki mediji izvijestili su da je u listopadu 2011. donesen Ustavni zakon koji mijenja članak četiri Ustava Ekvatorijalne Gvineje. Ovaj ustavni zakon uspostavio treći službeni jezik Republike Ekvatorijalne Gvineje -portugalski (u to vrijeme su samo španjolski i francuski imali službeni status). To je bilo dio nastojanju vlada da poboljša svoju komunikaciju, trgovina i bilateralne odnose sa zemljama iz portugalskog govornog područja.^[9] Prihvaćanje portugalskog slijedilo je najavu iz 13. srpnja 2007. , kojom je predsjednik Obiang objavio odluku njegove vlade da portugalski postaje treći službeni jezik, kako bi se zadovoljio jedan od uvjeta za prijam u punopravno članstvo u Zajednicu zemalja portugalskog jezika (CPLP), dok je drugi uključivao političke reforme koje omogućuju djelotvornu demokraciju i poštivanje ljudskih prava. Ova nadogradnj bi rezultirala stanovnicima Ekvatorijalne Gvineje bude mogućnost pristupa u nekoliko stručnih i akademskih programa razmjene i olakšavalo bi prekograničnu cirkulaciju građana. Njegov zahtjev za članstvo u CPLP trenutno se procjenjuje između članova organizacije Prema nacrtu Ustavnog zakona:.. "Ovaj Ustavni zakon će stupiti na snagu dvadeset dana od objave u Narodnim Državnog novinama" [54] Nacionalni parlament je raspravljao ovaj zakon u listopadu 2011.^[10] Do sada nema službene potvrde o odobravanju dekret od strane parlamenta niti objave u Službenom glasniku države. Štoviše, službeni izvori Ekvatorijalne gvinejski ne postupaju još sa portugalskim kao službenim jezikom.^[11]

U veljači 2012., ministar vanjskih poslova Ekvatorijalne Gvineje je potpisao sporazum sa IILP (Instituto Internacional da LINGUA Portuguesa-Međunarodni institut za portugalski jezik) o promociji portugalskog jezika u Ekvatorijalnoj Gvineji.^[12][13] Međutim, u srpnju 2012. CPLP je ponovno odbio zahtjev Ekvatorijalne Gvineja punopravno članstvo, prvenstveno zbog upornog kršenja ljudskih prava, a manje zbog nedovoljnog napretka u širenju portugalskog jezika .^[14]

Glavna religija Ekvatoriske Gvineje je kršćanstvo koje je vjera oko 93% stanovništva. To su većinom rimokatolici (87%), dok su manjina protestanti (5%). Još 5% stanovništva slijedi autohtona vjerovanja te oko i 2% čine muslimani, Bahá'í vjera, i druga vjerovanja .^[15]

Pod režimom Francisca Maciasa, obrazovanje je bitno zanemareno s nekoliko djece koja su primala bilo kakvu vrstu obrazovanja. Pod predsjednikom Obiangom, stopa nepismenosti je pala s 73 % na 13 %,^[16] a broj učenika osnovnih škola jeskočio sa 65.000 u 1986. na više od 100.000 u 1994. Obrazovanje je besplatno i obvezno za djecu u dobi od 6 do 14 godina.^[17]

Vlada Ekvatorijalne Gvineje se također udružila s Hess korporacijom i Academy for Educational Development (AED) kako bi uspostavila 20 milijuna dolara vrijedan obrazovni program kroz koji osnovnoškolski nastavnici sudjeluju u programu osposobljavanja za učenja modernih tehnike podučavanja djece .^[18] Sada postoji 51 model škola, jedna za svaku državu. Za nadati se da će aktivna pedagogija u model školama biti dio nacionalne reforme.

U posljednjih nekoliko godina, s promjenama u ekonomskoj / političkoj klimi i državnim socijalnim programima, sada se u zemlji nalazi nekoliko kulturnih i obrazovnih organizacija, osnovanih uglavnom uz financijsku potporu španjolske vlade.Zemlja ima jedno sveučilište, Universidad Nacional de Gvineja Ecuatorial (UNGE) s kampusom u Malabu i Medicinskim fakultetom smještenim u Bati na kopnu. Godine 2009. Sveučilište je proizvelo prvih 110 nacionalnih liječnika.^[19] Medicinska škola Bata podržana prvenstveno od strane vlade Kube i s osobljem koje čine kubanski medicinski nastavnici i liječnici. Međutim, predviđa se da će Ekvatorijalna Gvineja imati dovoljno nacionalnih liječnike u zemlji i biti samodostatna u idućih pet godina.^[19]

Sadašnji predsjednik Ekvatorijalne Gvineje je Teodoro Obiang Nguma Mbasogo. Ustav Ekvatorijalne Gvineje iz 1982., napisan uz pomoć UN-a, daje Obiangu široke ovlasti, uključujući i imenovanje i razrješenje članova Vlade, donošenje zakona ukazima, raspuštanje Zastupničkog doma, pregovare i ratifikacije ugovora i ovlast vrhovnog zapovjednika oružanih snage. Premijer Vicente Ehate Tomi je imenovan od strane Obianga a djeluje pod ovlastima koje mu odredi predsjednik.

Tijekom tri desetljeća njegove vladavine, Obiang je pokazivao malo tolerancije za oporbu. Dok je zemlja nominalno višestranačka demokracija, izbori se općenito smatraju prijavarom. Prema Human Rights Watchu, diktatura pod predsjednikom Obiangom je "koristila naftni bum samo kako bi se učvrstila i sama dodatno obogatila na račun stanovnika." ^[20] Od kolovoza 1979. dogodilo se nekih 12 stvarnih i uočenih neuspješnih pokušaja puča. "Stvarni" pokušaji pučeva često su bili pokušaji suparnikčkih elita za iskorištavanjem državnih gospodarskih resursa.^[21]

Ekvatorijalna Gvineja je dospjela godine 2004. na naslovnice kada je zrakoplov sa navodnim sumnjivim plaćenicima presreten u Zimbabveu, a navodno na putu za rušenje Obianga. Izvješće iz studenog 2004 [27] imenovalo je Marka Thatchera kao financijera pokušaja prevrata u organizaciji Simona Manna (bivšeg časnika britanske vojske i potonjeg plaćenika). Razna izvješća također su prozivala organizaciju MI6 iz Velike Britanije , američku CIA-u te Španjolsku, kao skrivene pristaše pokušaja puča.^[22][23] Ipak, izvješće Amnesty Internationala objavljeno u lipnju 2005.^[24] o suđenju koje je uslijedilo za one koji su navodno bili uključeni istaknulo neuspjeh tužiteljstva u donošenju uvjerljivih dokaza da je uopće došlo do pokušaja puča. Simon Mann je pušten iz zatvora na 3. studenog 2009 humanitarnih razloga.^[25] Istraga Američkog Senata iz 2004. oko Riggs banke sa sjedištem u Washingtonu otkrila je da obitelj predsjednika Obianga je dobila ogromne uplate iz američkih naftnih kompanija, kao što su Exxon Mobil i Amerada Hess. Od 2005, tvrtka Military Professional Resources Inc., privatna međunarodna vojna kompanija sa sjedištemu SAD-u, radi je u Ekvatorskoj Gvineji na obuci policijskih snaga oko poštivanja odgovarajućih ljudskih prava. Godine 2006., američka državna tajnica Condoleezza Rice pozdravila je Obianga kao "dobrog prijatelja", unatoč opetovanim kritikama oko poštivanja ljudskih prava i građanskih sloboda. Američka agencija za međunarodni razvoj sklopila jeMemorandum o razumijevanju s Obiangom travnju 2006, s ciljem ti socijalni razvojni fond u zemlji, provedbi projekata u oblasti zdravstva, obrazovanja, ženske poslove i okoliš.^[26]

Godine 2006. Obiang je potpisao uredbu o zabrani svih oblika zlostavljanja i nepravilnog postupanja u Ekvatorijalnoj Gvineji te je godine 2007. naručio obnovu i modernizaciju zatvora Crna Plaža kako bi se osigurao humano postupanje prema zatvorenicima. Međutim, ljudska prava se krše i dalje. Human Rights Watch i Amnesty International su među ostalim nevladinim organizacijama dokumentirali teške povrede ljudskih prava u zatvorima, uključujući mučenje, premlaćivanje, neobjašnjive smrti i nezakonito pritvaranje.^[27][28]

Organizacija za borbu protiv korupcije Transparency International stavila je Ekvatorijalnu Gvineju u TOP 12 s liste najkorumpiranijih država. Protiveći se zahtjevima za većom transparentnošću, Obiang već dugo održava stav da su prihodi od nafte državna tajna. Godine 2008 zemlja je postala kandidat Extractive Industries Transparency Initiative - međunarodnog projekta s ciljem promicanja otvorenosti oko državnih prihoda od prodaje nafte - ali se nije uspjela plasirati do roka u travnju 2010. Savjetodavna skupina Global Witness je lobirala da SAD djeluje protiv Obiangova sina, Teodorina, koji je potpredsjednik Vlade i ministar. Ona kaže da je vjerodostojan dokaz da je potrošio milijune kupujući vilu u Malibuu, u Kaliforniji i privatni zrakoplov koristeći korupcijom stečena sredstva - što bi trebali biti razlozi za uskraćivanje vize. U veljači 2010, Ekvatorijalna Gvineja, potpisao je ugovor s MPRI podružnicom američke obrambene korporacije, L3 Communications za obalni pomorski nadzor i sigurnost u Gvinejskom zaljevu.^[29][30]

Obiang je reizabran za dodatni mandat godine 2009. na izborima koje je Afrička unija ocijenila kao "u skladu s izbornim zakonom".^[31] Obiang je godine 2010. ponovno imenovao za premijera Ignacija Milama Tanga.^[32]

Pod Obiangom, poboljšana je osnovna infrastruktura Ekvatorijalne Gvineje. Asfalt sada pokriva više od 80% državnih cesta a morske i zračne luke se grade po cijeloj zemlji.^[19] Međutim, kada je britansko parlamentarno i medijsko izaslanstvo obišlo zemlju kao predsjednički gosti godine 2011., Guardian je izvijestio je da se po njima vrlo malo građana okoristilo od tih poboljšanja, da su vrlo često autoceste sa tri prometne trake puste kao i mnoge novoizgrađene zgrade.^[33]

Obiangov režim je saveznik SAD-a. Tijekom sastanka na marginama nedavne Opće skupštine Ujedinjenih naroda, Obiang je pozvao SAD da jačanje suradnje između SAD-a i Afrike.^[19] Predsjednik Barack Obama je pozirao za službene fotografije s predsjednikom Obiangom na prijmu u New Yorku.^[20]

Ekvatorijalna Gvineja ima inovativni program kontrole malarije koji je imao izuzetan utjecaj na zarazu malarijom i smrtnost stanovništva u populaciji.^[34] Rezultat njihovih napora je bio smanjenje svih uzroka smrtnosti djece do 5 godina sa 152 na 55 umrlih na 1000 živorođenih (pad od 64%).

U Ekvatorijalnoj Gvineji trenutno nema željezničkog prijevoza.^[16]

Svaki zračni prijevoznik registriran u zemlji pojavljuje se na popisu zračnih prijevoznika zabranjenih u Europskoj uniji (EU), što znači da im je zabranjeno letenje iz sigurnosnih razloga iz unutar EU.http://ec.europa.eu/transport/modes/air/safety/air-ban/

Zbog velikih količina nafte u zemlji, postoje međunarodno priznati prijevoznici koji lete za Malabo (Bioko). To su:

• Iberia –iz  Madrida
• Air Europa –iz  Madrida
• Air France – iz Pariza
• Ethiopian Airlines – iz Addis Ababe
• Lufthansa – iz Frankfurta
• Kenya Airways – from Nairobija
• Danish Air Transport - unutrašnji i čarter letovi

Veći gradovi: Popis gradova u Ekvatorskoj Gvineji

Glavni izvor prihoda prije sticanja nezavisnosti je bio kakao. Otkrivanje velikih rezervi nafte, 1996. i početak njenog vađenja je dovelo do dramatičnog porasta vladinih prihoda. Ekvatorijalna Gvineja je treći po veličini proizvođač nafte u subsaharskoj Africi. Njegova proizvodnja nafte je godine 2004 porasla na 360.000 barela dnevno (57.000 m3 / d), u odnosu na 220.000 samo dvije godine ranije.^[35] Ekvatorijalna Gvineja ima i ostale neiskorištene prirodne i ljudske resurse, uključujući tropsku klimu, plodno tlo, puno pitke vode, luke za velike brodove i dosta radne snage, doduše nekvalificirane. Iako ima bruto domaćeg proizvoda (PPP) od preko 30 000 US$, Ekvatorijalna Gvineja se nalazi veoma nisko na UN listi ljudskog razvoja. Ova država je u svojevrsnom "paradoksu obilja" odnosno "prokletstvu zbog puno prirodnih resursa", kako pojedini naučnici nazivaju situaciju kada zemlja ima prirodna bogatstva a siromašno stanovništvo i nerijetko velike unutrašnje sukobe.