Angola

Republika Angola República de Angola
Zastava Grb
Geslo: Virtus Unita Fortior (sh. Vrlina je snažnija u jedinstvu)
Himna: "Angola Avante"
Glavni grad i najveći grad	Luanda 8°50′0″S, 13°20′0″E
Službeni jezici	portugalski
Vlada	Unitarna predsjednička republika
• Predsjednik	João Lourenço
• Potpredsjednik	Bornito de Sousa
Legislatura	Narodna skupština
Nezavisnost  od Portugala
• Rat za nezavisnost	1961. – 1974.
• Nezavisnost	11. studenog 1975.
• Građanski rat	1975. – 2002.
Površina
• Ukupno	1.246.700 km2 (23.)
• Vode (%)	zanemariva
Stanovništvo
• Popis iz 2014.	25,789,024 (50.)
• Gustoća	20.7 /km2 (199.)
BDP (PPP)	procjena za 2014.
• Ukupno	$139.059 mlrd. (64.)
• Per capita	$6,484 (107.)
BDP (nominalni)	procjena za 2014.
• Ukupno	$129.785 mlrd. (61.)
• Per capita	$6,052 (91.)
Gini (2007)	42.7 srednji
HDI (2014)	▲ 0.532 nizak (149.)
Valuta	kvanza (AOA)
Vremenska zona	UTC+1 (WAT)
• Ljeti (DST)	UTC+1 (bez promjene)
Pozivni broj	+244
Veb-domena	.ao

Angola, službeno Republika Angola (pt. República de Angola; kimbundu i umbundu: Repubilika ya Ngola) je nezavisna država u južnoj Africi. Angola je sedma po veličini afrička država, a graniči s Namibijom na jugu, DR Kongom na sjeveru i Zambijom na istoku, dok joj zapadne obale izlaze na Atlantski ocean. Enklava Cabinda nalazi se sjeverno od Angole i graniči s DR Kongom i Republikom Kongo. Glavni i najveći grad Angole je Luanda.

Iako je teritorij današnje Angole naseljen još od paleolitika, moderna Angola proizlazi iz portugalske kolonizacije koja je započela sa, ali je i godinama bila ograničena samo na obalna naselja i trgovačke gradove koji su osnivani od XVI. vijeka nadalje. U XIX. vijeku, europski kolonizatori su se polagano i nevoljko etablirali u unutrašnjosti zemlje. Kao portugalska kolonija, Angola nije ostvarila svoje današnje granice sve do početka XX. vijeka. Nezavisnost je formalno ostvarena 1975. godine nakon rata za nezavisnost. Iste godine, Angola je ušla u period krvavog građanskog rata koji je trajao sve do 2002. godine. Danas je Angola uspjela postati relativno stabilna unitarna predsjednička republika.

Angola obiluje nalazištima minerala i nafte te ima jedno od najbrže rastućih svjetskih gospodarstava, posebice nakon završetka građanskog rata. Unatoč tomu, životni standard većine stanovnika ostao je iznimno nizak, a očekivana životna dob i mortalitet djece su među najlošijima na svijetu.^[1] Angolski ekonomski rast je izrazito neravnomjerno raspoređen što je dovelo do toga da je većina zemljina bogatstva koncentrirana na geografski malom području i među malim postotkom populacije.

Angola je članica Ujedinjenih naroda, OPEC-a, Afričke unije, Zajednice zemalja portugalskog jezika, Latinske unije i Južnoafričke razvojne zajednice. Kao izrazito multietnička zemlja, Angola među svoja 25.7 milijuna stanovnika ima različite plemenske skupine, običaje i tradicije. Angolska kultura reflektira stoljeća portugalske vladavine, mahom kroz portugalski jezik i katolicizam, koja kombinira s kulturama domorodačkog stanovništva.

Naziv Angola dolazi od portugalskog kolonijalnog naziva Reino de Angola, a u uporabi je već od 1571. godine, kada ga u svojoj povelji koristi Paulo Dias de Novais.^[2] Toponim je deriviran od strane Portugalaca iz vladarske titule ngola, koju su nosili vladari Kraljevine Ndongo. Ndongo je bila kraljevina smještena između rijeka Kwanza i Lukala, nominalno podređena Kongu, ali koja je tokom XVI. vijeka tražila veću samostalnost.

Glavni članak: Historija Angole

Najraniji ljudi koji su živjeli na području današnje Angole bili su pripadnici lovačkih plemena Khoikhoi i Bušmana. Oni su uglavnom pripojeni i asimilirani od strane Bantu plemena tokom njihove migracije, dok se mali broj izvornih plemena još uvijek nalazi u južnoj Angoli. Geografska oblast današnje Angole je prvi put došla u kontakt s Europljanima krajem XV. vijeka. Portugalci utvrđuju svoje baze 1483. godine, na području kongoanskih kraljevina Ndonga i Lunde. Kraljevina Kongo se protezala od današnjeg Gabona na sjeveru do rijeke Kwanza na jugu. Portugalci 1575. godine osnivaju koloniju Cabinda za prijevoz robova. Prije prijenosa robova preko Atlantika, ropstvo se prakticiralo od strane mnogih urođeničkih naroda u Africi.

Glavni članak: Portugalska Zapadna Afrika

Područje današnje Angole počeli su istraživati Portugalci krajem XV. vijeka. Diogo Cão je otkrio Kraljevinu Kongo i rijeku Kongo 1483. godine te su Portugalci na to područje poslali misionare i poslanike. U okruženju su postojala i ostala kraljevstva, pa su Portugalci poslali misionare i u Kraljevinu Ndongo. Kraljevina Kongo je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju 1520. godine, a 1548. su izgradili i crkvu. Godine 1564., pod vodstvom istraživača Paula Diasa de Novaisa, koji je dobio dozvolu portugalskog dvora da kolonizira područje, u Angolu je stigao manji broj portugalskih vojnika, doseljenika i misionara. Portugalska kolonija Angola osnovana je 1575. godine, kada se je Dias de Novais vratio sa skupinom doseljenika i osnovao utvrdu Luanda. Kasnije, točnije 1587., osnovana je utvrda Benguela, koja je 1617. stekla status grada.

Dias de Novais je vojsku planirao koristiti kao pomoć prijateljskim državama Kongo i Ndongo u ratovima s lokalnim plemenima i njihovim kraljevstvima. Međutim Francisco Barbuda, Portugalac koji je već dugo živio u Kongu, uspio je uvjeriti kralja Ndonga kako će mu novopridošli Portugalci pokušati osvojiti kraljevstvo, na što je kralj 1579. napao posjede Portugalaca zajedno s njihovim brojnim robovim i slugama, od kojih su mnogi bili iz plemena Kraljevine Kongo. Kralj Ndonga prisilo je Portuglace na povlačanje u okolicu Luande, u kojoj je živjelo nekoliko stotina doseljenika i četiristotinjak vojnika. Kralj Konga, Álvaro I., pomogao je Portugalcima svojom velikom vojskom, kao osvetu za ubojstva pripadnika svojeg plemena, tako da su Portugalci uz njegovu pomoć uspjeli zadržati Lunadu i okolicu. Kasnije su brojnim sukobima, i uz pomoć saveza s nezadovoljnim lokalnim plemenima, uspjeli proširiti svoj teritorij. Nakon različitih uspjeha obaju strana, godine 1599. potpisan je mir.

Oko 1600. godine, susjednu Kraljevinu Benguela napadale su bande plemena Imbangala, koje su zarobljenike prodavali Portugalcima kao roblje. Godine 1615., guverner portugalske kolonije je pripadnicima ovoga plemena ojačao svoju vojsku te je, zajedno sa saveznicima, napao Kraljevinu Ndongo. U tom pothvatu je zarobio oko 50,000 ljudi, od kojih su većina prodani u Sjevernu Ameriku kao prvi afrički robovi. Kraljevina Ndongo se ubrzo svela na skupinu otoka na rijeci Kwanza, dok su raniji teritorij međusobno podijelili Portugalci i novoosnovana Kraljevina Imbangala. Godine 1622., potpisan je sporazum sa kraljicom Nzinga, sestrom kralja Ndonga, međutim isti nikada nije ispoštovan. Imbangale su nastavile otimati ljude iz Kraljevine Ndonga te iz područja pod portuglaskom upravom i prodavati ih u roblje. Prema uvjetima sporazuma, takav je rasplet Portugalcima omogućio vojnu intervenciju, ali samo prividno na strani kraljice Nzinga, ne želeći izgubiti savezništvo Imbangala. Godine 1622., napali su područja pod kontrolom Kraljevine Kongo, a nakon prvotnog uspjeha doživjeli su poraz koji je ekonomski destabilizirao koloniju, što je dovelo do nemira i zatvaranja guvernera, a vojna hunta je brzo potpisala mir s Kraljevinom Kongo. Zbog potpisanog mira, Kongo nije pomogao floti Pieta Heina tokom napada na Luandau 1624. godine. Portugalski dvor poslao je novog guvernera, koji je u dva veća rata 1626. i 1628. protjerao kraljicu Nzingu s otoka te se je ona povukla u Matambu, a zaraćene strane su 1639. potpisale mir.

Godine 1641., Nizozemci su osvojili Luandu i potpisali sporazum s kraljicom Nzingu, koja je napala Portugalce, a koji su se nakon poraza iz priobalne regije povukli u utvrde u unutrašnjosti Angole. U unutrašnjosti su Portugalci ratovali s vojskama kraljevina Kongo i Ndonga. Nizozemci prvotno nisu slali vojsku u unutrašnjost te su Portugalci uspješno odolijevali plemenskim napadima. Portugalcima su u nekoliko navrata stigla pojačanja iz Brazila koji je u to vrijeme bio portugalska kolonija, što je dovelo do protjerivanja Nizozemaca iz Angole, vraćanja Luande i ostalih posjeda pod kontrolu Portugala te povlačanja kraljice Nzinge natrag u Matambu i potpisivanja mira 1656. godine.

Godine 1655., Angola je postala jedna od nekoliko teritorija Portugalske Zapadne Afrike sve do 1951. godine, kada je postala prekomorska kolonija Portugala.

Glavni članak: Angolski rat za nezavisnost

Angolski rat za nezavisnost, koji se vodio od 1961. do 1974., s vremenom je postao grupna borba za kontrolu Angole, a završio se 1975. kada angolska vlada, Nacionalna unija za potpunu nezavisnost Angole (UNITA), Narodni pokret za oslobođenje Angole (MPLA) i Nacionalni oslobodilački front Angole (FNLA), potpisuje Alvorski sporazum nakon ljevičarskog vojnog udara u Lisabonu u travnju 1974. godine. To je bio gerilski rat u kojem se portugalska vojska borila protiv nekoliko grupa koje su se borile za nezavisnost.

U tim borbama, vodeću ulogu su imali MPLA, koja je osnovana 1956., FNLA. osnovana 1961. i UNITA, formirana 1966. Nakon dugogodišnjeg sukoba, država je dobila nezavisnost 11. studenog 1975. godine, a prvi predsjednik postao je Agostinho Neto.

Glavni članak: Angolski građanski rat

Nakon sticanja nezavisnosti, na čelu Angole nalazila se koalicija tri najveća zasebna pokreta - MPLA, FNLA i UNITA. Koalicija se brzo raspala i država je ušla u građanski rat. Sjedinjene Američke Države, Zair i Južnoafrička Republika su vojno podržavale FNLA i UNITA-u, dok je Kuba vojno intervenirala za MPLA. U studenom 1975., MPLA je porazila UNITA-u i protjrala južnoafričke trupe. Američki kongres je prekinuo daljnje američko vojno prisustvo u Angoli.

Agostinho Neto je proglašen za prvog predsjednika Angole, a na njegovo mjesto poslije smrti 1979. godine dolazi José Eduardo dos Santos. Opozicijski pokreti FNLA i UNITA formiraju zajedničku vladu u oblastima koje su bile kod njihovom kontrolom. Samoproklamirana Demokratska Narodna Republika Angola formirana je u studenom 1975. s Holdenom Robertom i Jonasom Savimbijem na čelu. Ova je vlada ugušena već 1976. godine, iako je kasnije obnavljana u nekoliko navrata.

Građanski rat se nastavlja između MPLA-e i UNITA-e sve do povlačenja kubanskih trupa iz Angole i južnoafričkih iz Namibije, kada je potpisan sporazum 1989. koji je vodio do sporazuma 1991. Ovaj sporazum je zagovarao izborni proces za demokratsku Angolu pod nadzorom Ujedinjenih naroda. MPLA je pobijedila osvojivši 49% glasova, dok je UNITA osvojila 40%. Opozicionar Savimbi je odbio priznati rezultate izbora i prekinuo primirje. Drugi mirovni sporazum, protokol iz Lusake, potpisan je u Zambiji 31. listopada 1994. godine.

Ovaj mirovni sporazum između vlade i UNITA-e je predviđao uključenje UNITA-e u vladu i vojsci. Međutim, 1995. godine, lokalni sukobi se nastavljaju. Vlada nacionalnog jedinstva osnovana je u 1997., ali se borbe nastavljaju krajem već 1998., kada Savimbi ponovo obnavlja rat. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasava uvođene sankcija UNITA-i. Angolska vojska pokreće masivnu ofenzivu 1999. protiv UNITA-e i uništava njezine glavne kapacitete te osvaja gradove koje je držao Savimbi. Savimbi je tada objavio da se UNITA vraća u gerilsku taktiku ratovanja i veći dio zemlje zahvaćaju nemiri. Oko 1,500,000 ljudi je poginulo u ovom ratu ili od njegovih posljedica.

Dana 22. veljače 2002., Jonas Savimbi je ubijen od strane vladinih trupa i konačni prekid vatre je stupio na snagu.

Glavni članak: Geografija Angole

Angola zauzima površinu od 1,246,700 km², i po veličini je 23. država na svijetu. Svojom površinom je slična Maliju, odnosno dvostruko je veća od Francuske ili Teksasa.

Angola na jugu u dužini od 1,376 km graniči s Namibijom, sa Zambijom na istoku ima granicu od 1,110 km, s Demokratskom Republikom Kongo na sjeveru i sjeveroistoku 2,511 km, a obalna linija prema Atlantskim oceanu je 1,600 km. Enklava Cabinda graniči s Republikom Kongo na sjeveru u dužini od 201 km.

Glavni grad Luanda ima 6,542,942 stanovnika (cjelokupno metropolitansko područje; sam grad ima 2,825,311 stanovnika), i nalazi se na sjeverozapadu zemlje, na obali Atlantika.

Glavni članak: Klima Angole

Prosječna temparatura na obali je 16 °C zimi i 21 °C ljeti. Unutrašnjost zemlje je u pravilu toplija i s manje padalina.

Državno geslo Angole je latinska fraza Virtus Unita Fortior, koja se može prevesti kao "Vrlina je snažnija u jedinstvu". Angola je unitarna predsjednička republika s razvijenom trodiobom vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Aktualno državno uređenje te prava i obveze pojedinih grana vlasti regulirano je Ustavom iz 2010. godine, koji je zamijenio onaj iz 1992. godine.

Izvršnu vlast u Angoli sačinjavaju predsjednik, potpredsjednik i Vijeće ministara. Aktualni predsjednik je João Lourenço, koji tu dužnost obnaša od 2017. godine. Povijesno gledano, Angola je poznavala i funkciju premijera, ali ista je ukinuta donošenjem novog ustava 2010. godine. Zbog predsjedničkog uređenja, praktički sva politička most u Angoli je desetljećima koncentrirana u funkciji predsjednika te zemlje. Ovo je dodatno naglašeno ustavom iz 2010. godine.

Legislativnu vlast predstavlja Narodna skupština (Assembleia Nacional), jednodomni parlament s 220 zastupnika. Mandat zastupnika teoretski traje četiri godine, međutim dogodilo se da je saziv parlamenta izabran 1992. godine formalno opstao sve do 2008. godine jer u tom periodu nisu održani izbori. Od 220 zastupnika, njih 130 se bira proporcionalnom reprezentacijom, a ostalih 90 preko provincijskih okruga. Ustavom iz 2010. godine, uloga Narodne skupštine je drastično smanjena. Tri najveće političke stranke u Angoli su MPLA, UNITA i FNLA.

Sudska vlase je promjenom ustava 2010. godine također izgubila na značaju. Najviši redovni sud u zemlji je Vrhovni sud (Tribunal da Relacao), čije suce imenuje osobno predsjednik. Najviša sudska instanca je Ustavni sud, koji ima ovlasti sudske revizije, a čiji redovni sastav broji 11 članova. Po četiri člana biraju predsjednik i Narodna skupština svaki, dva izabire Vrhovno sudsko vijeće, a jednog javnost.^[3]

Na vanjskopolitičkom planu, Angola uvelike ovisi o Sjedinjenim Državama i njihovoj pomoći. Angola ima ukupno 58 veleposlanstava u svijetu te 11 generalnih konzulata. S druge strane, u Luandi se trenutno nalaze 53 veleposlanstva stranih zemalja.

Glavni članci: Provincije Angole i Općine Angole

Angola je podijeljena na 18 provincija (províncias) u 163 općine.^[4] Općine se dalje dijele na 475 komuna.^[5] Provincije su sljedeće:

Ključ	Provincija	Središte	Stanovništvo (2014.)[6]	Površina (km2)[7]
1	Bengo	Caxito	351,579	31,371
2	Benguela	Benguela	2,036,662	39,826
3	Bié	Kuito	1,338,923	70,314
4	Cabinda	Cabinda	688,285	7,270
5	Cuando Cubango	Menongue	510,369	199,049
6	Cuanza Norte	N'dalatando	427,971	24,110
7	Cuanza Sul	Sumbe	1,793,787	55,600
8	Cunene	Ondjiva	965,288	87,342
9	Huambo	Huambo	1,896,147	34,270
10	Huíla	Lubango	2,354,398	79,023
11	Luanda	Luanda	6,542,944	2,417
12	Lunda Norte	Dundo	799,950	103,760
13	Lunda Sul	Saurimo	516,077	77,637
14	Malanje	Malanje	968,135	97,602
15	Moxico	Luena	727,594	223,023
16	Namibe	Namibe	471,613	57,091
17	Uíge	Uíge	1,426,354	58,698
18	Zaire	M'banza-Kongo	567,225	40,130

Glavni članak: Demografija Angole

Prema preliminarnim rezultatima popisa iz 2014. godine, Angola ima 24,383,301 stanovnika. Bio je to prvi popis proveden nakon 15. prosinca 1970. godine, kada je Angola još uvijek bila portugalska kolonija. Iako izrazito multietnička, Angola ima tri dominantne etničke grupe - Ovimbundu (jezik umbundu), koji čine 37% stanovnitva, Ambundu (jezik kimbundu), koji čine 25% stanovništva, i Bakongo, koji čine 13% stanovništva. Ostale etničke skupine čine 32% stanovništva, dok u etnički sastav spada i oko 2% mestika, 1.4% Kineza te 1% Europljana. Prema aktualnim procjenama, Angola bi do 2050. godine trebala imati oko 60,000,000 stanovnika, što je 2.7 puta više nego aktualna brojka.^[8]

Prema procjenama iz 2015. godine, stopa plodnosti iznosi 6.1 rođene djece po jednoj ženi, čime je Angola osma u svijetu.^[9]

Najveći gradovi i općine

Glavni članak: Popis gradova u Angoli

p r u Najveći gradovi u Angoli Podaci iz 2014.
	Poredak	Grad	Provincija	Pop.
Luanda Lubango	1	Luanda	Luanda	2,107,648	Huambo Cabinda
	2	Lubango	Huíla	731,575
	3	Huambo	Huambo	665,574
	4	Cabinda	Cabinda	598,210
	5	Benguela	Benguela	513,441
	6	Uíge	Uíge	493,529
	7	Malanje	Malanje	486,870
	8	Cuito	Bié	424,169
	9	Saurimo	Lunda Sul	423,548
	10	Cuanhama	Cunene	360,491

Glavni članak: Religija u Angoli

Precizni statistički podaci o religijskoj strukturi Angole danas ne postoje, međutim sve relevantne procjene navode kako je zemlja dominantno kršćanska. Barem 50% populacije je kršćanske vjeroispovjesti, mada procjene tvrde kako je ta brojka minimalno 75%. Ustav Angole iz 2010. godine garantira slobodu vjeroispovijesti tako da su među stanovništvom prisutne i ostale religije.

Islam zauzima malo mjesto u društvenoj strukturi; procjenjuje se da je oko 90,000 stanovnika Angole islamske vjeroispovjesti,^[10] većina njih suniti. Ostatak stanovništva prakticira različite drevne afričke religije i običaje.

Na području Angole nabrojeno je ukupno 42 priznata individualna jezika, među kojima je jedan izumro. Službeni jezik je portugalski, dok su priznati regionalni jezici kikongo, kimbundu, umbundu, chokwe, nganguela i kwanyama.

Ostali prisutni jezici su bolo, diriku, holu, khwe, kilari, kisikongo, kung-ekoka, kwadi †, kwangali, lucazi, luimbi, lunda, luvale, luyana, maligo, mashi, mbangala, mbukushu, mbunda, mbwela, ndombe, ndonga, ngandyera, nkangala, nkumbi, nyaneka, nyemba, nyengo, ǃOǃung, oshiwambo, ruund, sama, songo, umbundu, yaka, yauma, yombe i zemba.^[11]

Angola raspolaže velikim rudnim bogatstvima, obiljem plodnog tla i vodene energije.

Značajnije morske luke za međunarodni promet i izvoz robe su Luanda, Lobito, Namibe i Cabinda.

Glavni članak: Kultura Angole

Glavni članak: Angolska glazba

Glavni članak: Sport u Angoli

Kulturni život moderne Angole nalazi se pod ingerencijom Ministarstva kulture, koje trenutno vodi Rosa Maria Martins da Cruz e Silva.^[12][13] Portugal je u Angoli bio prisutan više od 400 godina, a nastavljena okupacija kroz XIX. i XX. vijek dovela je do ispreplitanja portugalske kulture s onom domaćih plemena. Angola i Portugal danas dijele zajednički jezik (portugalski) i zajedničku dominantnu religiju (katolicizam), a što je sve posljedica povijesnih okolnosti. Ipak, angolska kultura je primarno afričkih korijena, ponajviše naroda Bantu, dok je portugalska kultura uvezena. Iako multietničko stanovništvo izvan gradskih centara nastoji održati svoju kulturološku tradiciju i jezik, gradovi, u kojima živi više od polovine stanovništva, iskazuju prisutnost miješane kulture još od kolonijalnih vremena. Portugalska kultura je s vremenom postajala sve dominantnija u urbanim sredinama. Afrički utjecaj najvidljiviji je u glazbi i plesu te utječe na način govora portugalskog, međutim gotovo u cijelosti nestaje iz aktivnog vokabulara. Taj je proces prilično evidentan u suvremenoj angolskoj književnosti, posebice u djelima Pepetele i Ane Paule Ribeiro Tavares.

Važan aspekt kulturnog života je i Nacionalni festival angolske kulture (FENACULT), koji je 2014. godine obnovljen nakon 25 godina pauze.^[14]

• (pt) Službeni veb-sajt
• Angola entry at The World Factbook
• Angola na Projektu Open Directory
• Angola Arhivirano 2008-07-04 na Wayback Machine-u from UCB Libraries GovPubs.
• Angola profile from the BBC News.
• Wikimedia Atlas of Angola
• Key Development Forecasts for Angola from International Futures.
• Bertelsmann Transformation Index 2012 – Angola Country Report Arhivirano 2012-04-01 na Wayback Machine-u
• Markus Weimer, "The Peace Dividend: Analysis of a Decade of Angolan Indicators, 2002–2012".
• The participation of Hungarian soldiers in UN peacekeeping operations in Angola