Hladni rat
Hladni rat je naziv za period vojnih i političkih tenzija nakon Drugog svjetskog rata između zemalja Istočnog (Sovjetski Savez i njegovi saveznici) i Zapadnog bloka (Sjedinjene Države, NATO i ostali saveznici). Historičari danas nisu potpuno složni oko točnog trajanja Hladnog rata, mada se kao početak najčešće uzimaju 1945. ili 1947. godina (kada je donesena Trumanova doktrina o ograničavanju sovjetskog ekspanzionizma), a kao kraj 1991. godina, kada se raspao Sovjetski Savez.
Termin "hladni" se koristi zato što dvije sukobljene strane nikada nisu povele oružani sukob velikih razmjera, međutim su (in)direktno sudjelovale u cijeloj seriji manjih i većih regionalnih sukoba, koji se nazivaju surogat ratovima. Hladni rat je formalno dokinuo savezništvo protiv Trećeg Reicha iz Drugog svjetskog rata, tako da su Sovjetski Savez i Sjedinjene Države postale dvije sukobljene velesile s dijametralno suprotnim političkim i ekonomskim načelima. Sovjetski Savez je bio marksističko-lenjinistička, jednopartijska država na čelu s Komunističkom partijom i prisutnom tajnom policijom, a koju je u prvim godinama vodio diktator (Staljin), a kasnije mala skupina političkih moćnika (Politbiro). Sve do posljednjih godina Hladnoga rata, partija je u Sovjetskom Savezu kontrolirala gotovo sve aspekte javnog života, uključujući medije, vojsku, gospodarstvo i organizacije. Uz to je izvršavala indirektnu kontrolu u ostalim zemljama Istočnog bloka i uvelike financirala komunističke partije diljem svijeta; ponekad joj je konkurencija bila NR Kina, a posebice nakon Kinesko-sovjetskog raskola iz 60-ih godina. Opozicija sustavu bio je Zapadni blok, kojeg su dominantno sačinjavale kapitalističke zemlje s razvijenom demokracijom, slobodnim medijima i nezavisnim organizacijama. S godinama se isprofilirala i treća strana, Pokret nesvrstanih, kojoj su pripadale neutralne zemlje čiji je cilj bilo održavanje dobrih odnosa s obama stranama. Iako se dvije velesile nikada nisu direktno sukobile, bile su izrazito dobro naoružane i spremne za mogući, totalni nuklearni svjetski rat. Postojale su nuklearne strategije čiji je cilj bilo obeshrabrivanje suprotne strane od napada, s obzirom da je postojala prijetnja da će napadač, u slučaju nuklearnog napada, biti potpuno uništen; ta je strategija poznata kao osigurano uzajamno uništenje. Osim preko ekstenzivnog razvoja nuklearnog oružja i jačanja vojnih snaga, dvije sukobljene strane su težnju za dominacijom izražavale kroz razne surogat sukobe diljem svijeta, psihološko ratovanje, kampanje masovne propagande i špijunažu, rivalstvo u sportu i tehnološkim natjecanjima poput svemirske utrke.
Prva faza Hladnog rata započela je u prve dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Sovjetski Savez je konsolidirao svoj utjecaj u zemljama Istočnog bloka, dok su Sjedinjene Države započele globalnu politiku zadržavanja kako bi osporili sovjetsku moć, davale su vojnu i financijsku pomoć europskim zemljama (primjerice, podrška antikomunistima u Grčkom građanskom ratu) te su formirale NATO savez. Berlinska blokada (1948–49) je bila prva velika kriza Hladnoga rata. Pobjedom komunista u Kineskom građanskom ratu i izbijanjem Korejskog rata (1950–53), sukob se proširio. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se natjecale oko dominacije u Latinskoj Americi te u zemljama Afrike i Azije koje su prolazile kroz proces dekolonizacije. Sovjeti su, u međuvremenu, tenkovima ugušili Mađarsku revoluciju iz 1956. godine. Širenje i eskalacija sukoba doveli su do novih kriznih situacija diljem svijeta, poput Sueske krize (1956.), Berlinske krize (1961.) i Kubanske raketne krize (1962.). Nakon potonje, Hladni rat je ušao u novu fazu u kojoj je svijet vidio Kinesko-sovjetski raskol, koji je zakomplicirao odnose u komunističkom svijetu, ali i sve veću autonomiju američkih saveznika, poput Francuske. Sovjeti su 1968. godine, ponovno tenkovima, ugušili Praško proljeće, pokušaj liberalizacije komunizma u Čehoslovačkoj, dok je od Amerike podržavani Južni Vijetnam teško poražen u Vijetnamskom ratu (1955–75), što je bio fijasko koji je zahtijevao promjenu politike u Sjedinjenim Državama.
Do 70-ih godina, obje su strane pokazale interes za prilagodbe s ciljem stvaranja stabilnijeg i predvidljivijeg međunarodnog sustava, što je dovelo do primjene politike detanta, pregovora o ograničenju strateškog naoružanja (SALT) i ostvaranje odnosa između Sjedinjenih Država i NR Kine s ciljem kontriranja Sovjetskom Savezu. Početkom Sovjetsko-afganistanskog rata 1979. godine, politika detanta je krahirala. Rane 80-e dovele su do nove eskalacije odnosa tokom koje su Sovjeti oborili KAL-ov let 007, a NATO organzirao vojne vježbe Able Archer 83 (1983.). Sjedinjene Države su pojačale diplomatski, vojni i ekonomski pritisak na Sovjetski Savez i to u periodu kada je komunistička velesila već patila od ekonomske stagnacije. Sredinom 80-ih, novopostavljeni sovjetski vođa, Mihail Gorbačov, predstavio je liberalne reforme znane kao glasnost i perestrojka te zaključio sovjetski rat u Afganistanu. Istovremeno, diljem Istočne Europe dolazi do pojačanih zahtjeva za autonomijom, posebice u Poljskoj. Gorbačov je, s druge strane, odbio slati Crvenu armiju u zemlje Varšavskog pakta, kao što je Sovjetski Savez radio u prošlosti. Posljedica toga bio je val revolucija u kojima su mirno svrgnuti komunistički sistemi u Istočnoj Europi; jedini izuzetak bila je Rumunjska revolucija. Komunistička partija Sovjetskog Saveza je ubrzo izgubila političku moć te je ubrzo i zabranjena nakon neuspjelog puča u kolovozu 1991. godine. Sve to dovelo je do formalnog raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991. godine, što je izazvalo domino efekt i dovelo do pada komunizma u zemljama poput Mongolije, Kambodže i Južnog Jemena.
Hladni rat i sva događanja iz tog perioda ostavili su neizbrisivu ostavštinu. Na njega se često referiralo u popularnoj kulturi, posebice u špijunski orijentiranim djelima (poput globalno popularnog serijala o tajnom agentu Jamesu Bondu) i onima koja su tematizirala nuklearno ratovanje.
Po završetku Drugog svjetskog rata, engleski pisac George Orwell, koji se proslavio antiutopijskim romanom 1984. i satiričnim romanom Životinjska farma, u svom eseju "You and the Atomic Bomb" (sh. "Vi i atomska bomba"), objavljenom 19. listopada 1945. godine u Tribuneu, koristi termin hladni rat u općem smislu. Razmišljajući o svijetu koji živi u sjeni prijetnje od nuklearnog rata, Orwell se referirao na ideju o polariziranom svijetu američkog teoretičara Jamesa Burnhama, pišući:
Gledajući na svijet u cjelini, smjer u kojem idemo desetljećima ne vodi prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva.... Teorija Jamesa Burnhama je bila jako aktualna, ali samo mali broj ljudi je dosad razmatrao njezine ideološke implikacije — to jest, kakav bi pogled na svijet, kakva uvjerenja i kakva društvena struktura bi vjerojatno prevladali u državi koja bi u startu bila neosvojiva i u permanentnom stanju "hladnog rata" sa svojim susjedima.
– George Orwell, "You and the Atomic Bomb"[1]
Dana 10. ožujka 1946., Orwell je u The Observeru napisao: "nakon moskovske konferencije prošlog prosinca, Rusija je započela voditi 'hladni rat' protiv Britanije i Britanskog Imperija".[2]
Prvo korištenje ovog termina s ciljem opisivanja specifičnog, poslijeratnog geopolitičkog sukoba između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država dogodilo se 16. travnja 1947. godine u govoru Bernarda Barucha, utjecajnog savjetnika demokratskih predsjednika.[3] U govori, kojeg je napisao novinar Herbert Bayard Swope,[4] Baruch govori: "Nemojmo se zavaravati: nalazimo se usred hladnog rata".[5] Kolumnist Walter Lippmann je popularizirao termin svojom knjigom, The Cold War; kada je 1947. godine upitan za izvor termina, Lippman je rekao da ga je preuzeo iz francuskog termina, la guerre froide, koji je nastao tokom 30-ih godina.[6]
Postoji nesloga među historičarima oko točnog početka Hladnog rata. I dok većina njih tvrdi da je isti započeo u periodu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, određena skupina tvrdi kako je isti započeo još 1917. godine, kada su boljševici u Oktobarskoj revoluciji preuzeli vlast u Rusiji.[7] Vođa revolucije, Vladimir Lenjin, izjavio je kako je novonastali Sovjetski Savez okružen "neprijateljskim, kapitalističkim okruženjem", a diplomaciju je smatrao oružjem koje bi Sovjetski Savez trebao koristiti da bi stvarao podjele među svojim neprijateljima, što je započelo s osnivanjem Kominterne, koja je pozivala na revolucije diljem svijeta.[8] Njegov nasljednik, Josif Staljin, smatrao je Sovjetski Savez "socijalističkim otokom", tvrdeći da se on mora pobrinuti da se "postojeće kapitalističko okruženje zamijeni socijalističkim okruženjem".[9]
Brojni događaji prije izbijanja Drugog svjetskog rata demonstrirali su veliku količinu uzajamnog nepovjerenja između Zapda i Sovjetskog Saveza, a to se nije odnosilo samo na ideološku opoziciju koju je komunizam predstavljao u odnosu na kapitalizam.[10] Primjeri toga su podrška Zapada antisovjetskim bjelogardejcima u Ruskom građanskom ratu,[7] sovjetsko financiranje britanskog općeg štrajka iz 1926. godine, što je dovelo do britanskog raskida odnosa sa Sovjetima,[11] pa Staljinova objava iz 1927. godine kako mirna koegzistencija s kapitalističkim silama "odlazi u prošlost",[12] urotničke optužbe iznesene tokom montiranog Šahtijskog procesa iz 1928. godine o navodnom britansko-francuskom planiranom puču,[13] odbijanje Sjedinjenih Država da priznaju Sovjetski Savez sve do 1933. godine[14] te staljinistički organizirani montirani Moskovski procesi tokom Velike čistke, tokom kojih su izronile optužbe o špijunaži od strane Britanije, Francuske, Japana i Trećeg Reicha.[15] Međutim, i Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se u međuratnom periodu uglavnom držali izolacionističke politike.[16]
U kolovozu 1939. godine, Sovjetski Savez i Treći Reich potpisuju zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov o višegodišnjem, međusobnom nenapadanju, ali i o podjeli interesnih sfera na istoku Europe. Međutim, kada su Nijemci u lipnju 1941. godine napali Sovjetski Savez, a Japan u prosincu iste godine bombardirao luku Pearl Harbor, Sovjetski Savez se pridružio Saveznicima i tako je nastao savez međusobne koristi. Britanija će ubrzo potpisati sporazum o formalnom formiranju saveza, dok će Sjedinjene Države dati neformalnu suglasnost. Tokom samog rata, Sjedinjene Države će pomagati i Britaniji i Sovjetima kroz svoj svoj program zajma i najma.[17] Ipak, Staljin je cijelo vrijeme bio sumnjičav, vjerujući kako su se Britanija i Amerika urotile kako bi prepustile njima većinski teret borbe protiv Hitlera u Europi. Prema ovoj teoriji, zapadni saveznici su namjerno odugovlačili s otvaranjem drugog protunjemačkog fronta kako bi uskočili u posljednjem trenutku i imali presudan utjecaj u mirovnim sporazumima. Upravo je zbog toga, još za vrijeme rata, postojala snažno, mada latentno nepovjerenje između Saveznika.[18]
Saveznici se nisu mogli usuglasiti oko toga kako kako će izgladati poslijeratna Europa te gdje će se i kako povlačiti granice.[19] S druge strane, sve su strane dijelile slična mišljenja oko uspostave i održavanja poslijeratne sigurnosti.[19]
Zapadni saveznici su priželjkivali sigurnosni sustav koji je uključivao uspostavu demokratskih sustava na što većem području te bi dozvoljavao zemljama da mirno riješe međusobne sporove kroz međunarodne organizacije.[20] S druge strane, Sovjeti su htjeli dominirati unutarnjom politikom susjednih zemalja.[19][21] Još za vrijeme rata, Staljin je formirao posebne kampove za obuku za komuniste iz različitih zemalja kako bi oni kasnije mogli uspostaviti tajnu policiju lojalnu Moskvi čim Crvena armija preuzme kontrolu. Sovjetski agenti su ubzro preuzeli kontrolu nad medijima, a posebice radiom; ubrzo je došlo do maltretiranja i zabrane djelovanja svim građanskim institucijama, od omladinskih organizacija do škola, preko crkava pa sve do političke opozicije.[22] Staljin je također priželjkivao nastavak mira s Britanijom i Sjedinjenim Državama, nadajući se kako će se moći posvetiti internoj rekonstrukciji i ekonomskom rastu.[23]
Zapadni saveznici su, pak, također bili podijeljeni oko svojih vizija poslijeratne Europe. Rooseveltovi ciljevi – vojna pobjeda u Europi i Aziji, realizacija globalne američke ekonomske nadmoći nad Britanskim Imperijem i stvaranje svjetske mirovne organizacije – bili su globalniji od onih Churchillovih, koji su se bazirali na uspostavu kontrole nad Mediteranom, opstanak Britanskog Imperija te nezavisnost srednjo- i istočnoeuropskih država, koje bi figurirale kao tampon zona između Sovjeta i Britanije.[24]
Iz američke perspektive, Staljin se činio kao potencijalni saveznik u ostvarivanju njihovih ciljeva, dok su ga Britanci smatrali najvećom prijetnjom ostvarivanju svojih. Kako su Sovjeti već bili okupirali dobar dio srednje i istočne Europe, Staljin je imao ključnu prednost, što je dovelo do situacije da se Britanci i Amerikanci natječu za ostvarivanje prednosti. Razlike između Roosevelta i Churchilla dovele su do serije pojedinačnih sporazuma sa Sovjetima. Tako je, u listopadu 1944. godine, Churchill otputovao u Moskvu i dogovorio podjelu Balkana na interesne sfere, dok je u Jalti Roosevelt potpisao identičan sporazum sa Staljinom po pitanju Azije te je odbio podržati Churchilla po pitanju Poljske i reparacija.[24]
Daljnji pregovori među Saveznicima o poslijeratnoj ravnoteži moći u Europi nastavljeni su na konferenciji u Jalti u veljači 1945., međutim Churchill, Roosevelt i Staljin ponovno nisu uspjeli postići čvrsti konsenzus oko situacije u poslijeratnoj Europi.[25] U travnju 1945., Roosevelt umire, a nasljeđuje ga Harry S. Truman, dotadašnji potpredsjednik, koji nije vjerovao Staljinu te je odlučio potražiti savjet elitne skupine vanjskopolitičkih intelektualaca. Konačno pronašavši čvrstog saveznika, Churchill je zajedno s Trumanom oštro prigovarao, između ostalog, sovjetskoj odluci da podrži Lublinsku vladu ispred Poljske vlade u egzilu u Londonu, koja je već ranije prekinula sve odnose sa Sovjetima.[26]
Nakon savezničke pobjede u Europi, Sovjetski Savez je faktički izvršio okupaciju cijele srednje i istočne Europe,[25] dok su snažne zapadne snage ostale stacionirane u zapadnoj Europi. U od saveznika okupiranoj Njemačkoj, četiri velesile (Francuska, Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Ujedinjeno Kraljevstvo) uspostavile su okupacijske zone i dogovorile labavu podjelu vlasti na četiri dijela.[27]
Savezička konferencija u San Franciscu iz 1945. godine dovela je do formiranja međunarodne organizacije Ujedinjenih nacija, zadužene za svjetski mir, međutim Vijeće sigurnosti je ubrzo ostalo bez realnog utjecaja zbog prava članica na korištenje veta.[28] Sve je to, dakako, dovelo do toga da Ujedinjene nacije u jednom periodu postanu tek neaktivni forum za razmjenu polemičke retorike, na kojeg su Sovjeti gledali isključivo kao na propagandnu tribinu.[29]
Velika trojka ponovno se sastala u srpnju 1945. godine, nakon njemačke kapitulacije, u Potsdamu; Truman i Staljin su ostali za cijelog trajanja konferencije, dok je Churchilla usred iste zamijenio Clement Attlee, koji je u međuvremenu postao novi britanski premijer. Na toj su se konferenciji konačno iskristalizirale ozbiljne razlike u gledištima oko budućnosti Njemačke te ostatka srednje i istočne Europe.[30] Uz sve to, rastući animozitet među sudionicima i ratoborni tonovi poslužili su kao dokaz njihovih međusobnih sumnji u neprijateljske namjere onih drugih i povod za još snažnije zauzimanje svojih stavova.[31] Na ovoj je konferenciji Truman informirao Staljina kako Sjedinjene Države posjeduju novo, moćno oružje.[32]
Staljin je, doduše, itekako bio svjestan da Amerikanci rade atomsku bombu te je, kako je i sovjetski program bio u punom pogonu, mirno reagirao na te vijesti. Čak je rekao da je zadovoljan tim vijestima te kako se nada da će bomba biti upotrebljena protiv Japana.[32] Tjedan dana nakon konferencije, Sjedinjene Države su bacile atomsku bombu na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki; Japan je ubrzo kapitulirao. Nedugo nakon bombardiranja, Staljin se žalio američkim dužnosnicima jer je Truman Sovjetima ponudio malo realnog utjecaja u okupiranom Japanu.[33]
Još za vrijeme Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je postavio temelje za nastanak Istočnog bloka tako što je izvršio invaziju, a onda i aneksiju nekoliko nezavisnih država (ili dijelova istih) u formi sovjetskih socijalističkih republika; sve je to bilo u skladu s kontroverznim paktom Ribbentrop-Molotov. Među navedene države spadaju Poljska (koja je postala dio dvaju SSR-ova),[34] Latvija (koja je postala Latvijska SSR),[35][36] Litva (koja je postala Litvanska SSR),[35][36] Estonija (koja je postala Estonska SSR),[35][36] dio istočne Finske (koji je postao Karelo-Finska SSR) te istočna Rumunjska (koja je postala Moldavska SSR).[37][38]
Srednjo- i istočnoeuropske države oslobođene od nacista i okupirane od strane sovjetskih trupa kasnije su pretvorene u satelitske države,[39] poput Istočne Njemačke,[40] Narodne Republike Poljske, Narodne Republike Bugarske, Mađarske Narodne Republike,[41] Čehoslovačke Socijalističke Republike,[42] Narodne Republike Rumunjske i Narodne Republike Albanije.[43]
Prosovjetski režimi koji su se razvili u ovim zemljama nisu sami replicirali sovjetsko komandno gospodarstvo, već su usvojile i brutalne metode koje su primjenjivali Staljin i njegova tajna policija kako bi ugušili stvarne i potencijalne protivnike.[44] U Aziji, Crvena armija je pregazila Mandžuriju u posljednjem mjesecu rata, a ubrzo je i preuzela dobar dio Koreje, sjeverno od 38. paralele.[45]
U sklopu konsolidacije Staljinove moći u Istočnom bloku, NKVD, pod vodstvom Lavrentija Berije, nadzirao je osnivanje prosovjetske tajne policije u zemljama Bloka, a čiji je cilj bilo gušenje antikomunističke opozicije.[46] Kada bi se u zemljama Bloka pojavio ikakav trag mogućeg zahtjeva za većom autonomijom, Staljin se s tim osobama obračunavao kao i sa svojim predratnim oponentima: bili bi uklonjeni s vlasti, bilo bi im suđeno, a nakon čega bi bili zatvoreni ili, pak, pogubljeni;[47] najeklatantniji primjer ovoga je bugarski vođa Georgij Dimitrov.
U ovom je periodu ponovno izabrani britanski premijer, Winston Churchill, imao bojazan kako Sovjetski Savez, a sve zbog velikog broja sovjetskih trupa stacioniranih diljem Europe nakon rata i percepcije o nepouzdanosti Josifa Staljina, predstavlja ozbiljnu opasnost Zapadnoj Europi.[48]
U jeku rastućih tenzija, u veljači 1946. godine, zamjenik američkog ambasadora u Moskvi, George F. Kennan, poslao je iz sovjetskog glavnog grada tzv. "Dugi telegram" u kojem je oštro kritizirao sovjetsku politiku i odbacio svaku mogućnost mirne koegzistencije, smatrajući kako su odnosi sa Sovjetskim Savezom "nesumnjivo najveći izazov s kojim se naša diplomacija ikad suočila i vjerojatno najveći s kojim će se ikada suočiti". Izvještaj o tobožnjoj prijetnju koju je sovjetski komunizam predstavljao američkom načinu života poslužio je Sjedinjenim Državama da jasno artikuliraju svoj snažno izraženi animozitet prema Sovjetima te je bio osnova za cjelokupnu američku politiku prema Sovjetskom Savezu za trajanja Hladnog rata.[49] U rujnu iste godine, Sovjeti su naručili vlastitu inačicu telegtama, tzv. Novikovljev telegram, tobože poslan od strane tadašnjeg sovjetskog ambasadora u Washingtonu, a zapravo naručen i "koautoriziran" od strane Vjačeslava Molotova, sovjetskog ministra vanjskih poslova. U istom tonu kao i onaj Kennanov, Novikovljev telegram je iznosio teške i prenapuhane optužbe protiv Sjedinjenih Država, optužujući ih da su monopolistički kapitalisti koji vojnom silom žele izazvati novi rat i ostvariti dominaciju u svijetu.[50]
Dana 6. rujna 1946. godine, američki državni tajnik James F. Byrnes je u Stuttgartu održao poznati govor u kojemu je javno obznanio da Sjedinjene Države odustaju od ranije predloženog Morgenthauovog plana (o podjeli i deindustrijalizaciji poslijeratne Njemačke) i upozorio Sovjete da Amerika namjerava zadržavi vojnu prisusnost na tlu Europe do daljnjega.[51] Da se ovdje radilo o jednom od prvih javnih napada i jednoj od prvih otvorenih eskalacija u odnosima Zapada i Istoka, potvrdio je i sam Byrnes mjesec dana kasnije, kada je rekao: "Suština našeg programa bila je pridobiti njemački narod... bila je to bitka nas i Rusa za umove...".[52]
Vraćajući se natrag, samo par tjedana nakon Kennanovog telegrama, britanski premijer Churchill, inače jedan od najžešćih oponenata Sovjetskog Saveza, na sveučilištu u gradu Fultonu, Missouri, održao je svoj slavni govor "Mišićje mira", u kojem je prvi puta upotrijebio termin željezna zavjesa, koji će u narednim godinama postati jedan od najvažnijih političkih fenomena Hladnog rata.[53] U tom je govoru Churchill pozvao na angloameričku alijansu protiv Sovjeta, koje je optužio da su uspostavili "željeznu zavjesu" od "Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu". U periodu kada su posljedice Drugog svjetskog rata bile itekako prisutne u društvenoj svijesti, ovo su bili sve otvorenije naznake novog sukoba globalne prirode.[39][54]
U rujnu 1947. godine, pod utjecajem Sovjetskog Saveza, u Poljskoj dolazi do osnivanja Informbiroa, međunarodne organizacije zadužene za koordinaciju rada komunističkih i radničkih partija, čije je sjedište bilo u Beogradu. Ta nasljednica Kominterne, čija je funkcija trebala biti koordinacija rada komunističkih partija, pretvorila se u platformu preko koje je Sovjetski Savez provodio ortodoksnost u međunarodnom komunističkom pokretu i jačao kontrolu nad svojim satelitima u Istočnom bloku.[55] Ipak, cjelokupna ideja Informbiroa doživjela je gotovo sramotni udarac kada se jugoslavenski vođa Josip Broz Tito suprostavio Staljinovom pokušaju uspostave dominacije, što je dovelo do toga da je SFR Jugoslavija isključena iz Informbiroa 1948. godine;[56] sjedište je tada preseljeno u Bukurešt.
Potez kojeg su Sovjeti tumačili kao nelojalnost Jugoslavije komunističkim idealima, a u Jugoslaviji kao Titovo hrabro pokazivanje nacionlnog ponosa i suprostavljanje Staljinovoj hegemoniji, doveo je do drastičnog pogoršanja odnosa između dvaju komunističkih zemalja i približavanja Jugoslavije ideji nesvrstanosti. U pozadini priče svakako je stajao i konflikt između Jugoslavije i Bugarske oko utjecaja na Balkanu, a koji je Staljinu bio smetnja u realizaciji potpune dominacije nad Istočnim blokom;[57][58] u siječnju 1948., prije raskola između Tita i Staljina, Tito je bio pozvan u Moskvu zajedno s Georgijem Dimitrovim, bugarskim vođom, međutim odbio je poziv i poslao Edvarda Kardelja. U međuvremenu je došlo do prekida odnosa, a Georgij Dimitrov je 1949. godine naglo umro u Moskvi pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.[58][59]
Period rezolucije Informbiroa obilježit će jugoslavensku politiku u godinama nakon raskola 1948., ali i balans snaga u Istočnom bloku, odnosno jačanje Jugoslavije kao nezavisne komunističke sile, što će kasnije biti potvrđeno kroz njezinu značajnu ulogu u Pokretu nesvrstanih. Odnosi sa Sovjetskim Savezom obnovljeni su 1955. godine u jeku procesa destaljinizacije, a godinu dana kasnije je Informbiro i službeno raspušten.
Istovremeno dok je Staljin jačao svoju vlast u Europi, savjetnici američkog predsjednika Harryja S. Trumana su ga, još tokom 1947. godine, instruirali da poduzme konkretne korake protiv sovjetske ekspanzije, navodeći Staljinove tobožnje pokušaje (u jeku poslijeratnog kraha i konfuzije) da podrije Sjedinjene Države stvaranjem rivalstava među kapitalističkim silama, što bi moglo dovesti do novog rata.[60] Posebna žarišna točka u tom periodu bila je Grčka, gdje se vodio žestoki građanski rat između prozapadnih monarhista, podržavanih od strane Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, i komunističkih pobunjenika, podržavanih od strane Sovjeta. U veljači 1947., britanska je vlada objavila kako ne može više financijski pomagati monarhistima u građanskom ratu, što je dalo značajnu prednost komunistima.
Američka reakcija na ovakav tijek događaja bila je tzv. politika zadržavanja,[61] čiji je glavni cilj bio zaustavljanje širenja komunizma. U ožujku iste godine, Truman je održao govor u kojemu je pozvao na dodjelu ukupno $400,000,000 ratne pomoći Grcima te je predstavio Trumanovu doktrinu, koja je grčki rat predstavila kao sukob između slobodnih ljudi i totalitarnih režima.[61] Iako je pobunjenicima u tom periodu pomagala i Titova Jugoslavija,[14] američka politika je optužila jedino i isključivo Sovjete da su se urotili protiv grčkih monarhista s ciljem ekspanzije svog utjecaja.[62]
Trumanova doktrina je označila prekretnicu u američkoj politici, a za posljedicu je imala ujedinjenje republikanaca i demokrata s ciljem vođenja zajedničke, dvostranačke obrambene i vanjske politike usmjerene na zadržavanje i odvraćanje, koja je doduše oslabila za vrijeme Vijetnamskog rata, ali je ultimativno izdržala i nakon istog.[63][64] Umjerenjaci i konzervativci u Europi, kao i socijaldemokrati, pružili su praktički bezuvjetnu podršku zapadnom savezu,[65] dok su europski i američki komunisti, financirani od strane KGB-a i sudionici njegovih obvještajnih operacija, podržavali Moskvu, iako su se disidenti počeli pojavljivati već oko 1956. godine.[66] U kasnijim periodima, politika konsenzusa je naišla na kritike oponenata američke intervencije u Vijetnamu, Kampanje za nuklearno razoružanje i antinuklearnog pokreta.[67]
Ekonomska pitanja bila su izrazito bitna u početnoj fazi Hladnoga rata. Još početkom 1947. godine, Britanija, Francuska i Sjedinjene Države pokušale su postići dogovor sa Sovjetskim Savezom oko plana za ekonomski samodostatnu Njemačku, koji bi uključivao i detaljnu papirologiju o industrijskim postrojenjima, dobrima i infrastrukturu već uklonjenoj od strane Sovjeta.[68] Plan je, naravno, propao. U lipnju iste godine, a sukladno ranije donesenoj Trumanovoj doktrini, Sjedinjene Države su izglasale Marshallov plan, plan financijske pomoći za sve europske zemlje koje su bile voljne sudjelovati, uključujući i Sovjetski Savez.[68] Idejni začetnik i tvorac plana bio je general George Marshall, Trumanov državni tajnik, kojemu će 1953. godine zbog tih napora biti uručena Nobelova nagrada za mir. Ovaj će program kasnije dovesti do osnivanja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
Glavni cilj Marshallovog plana bila je obnova demokratskih i ekonomskih sustava u Europi, ali i borba protiv presumiranih prijetnji balansu moći na kontinentu, poput komunističkih partija koje su kroz revolucije ili izbore dolazile na vlast u europskim državama.[69] Plan je također navodio da europski prosperitet ovisi o ekonomskom oporavku Njemačke.[70] Mjesec dana kasnije, Truman je potpisao Zakon o nacionalnoj sigurnosti, osnovajući tako Ministarstvo obrane, CIA-ju i Vijeće za nacionalnu sigurnost. Ove će agencije i organizacije postati temeljma birokracija američke politike za vrijeme Hladnog rata.[71]
Sovjeti su, ipak, bili spektični; Staljin je vjerovao da bi ekonomska integracija sa Zapadom omogućila zemljama Istočnog bloka da izmaknu sovjetskoj kontroli te da Sjedinjene Države pokušavaju kupiti prozapadni balans moći na kontinentu.[55] Zbog toga je, dakle, spriječio zemlje Istočnog bloka da primaju ikakvu pomoć u sklopu Marshallovog plana.[55] Naravno, ubrzo je došlo do razvoja sovjetske alternative američkom planu, koja je uključivala sovjetske subvencije i trgovinu sa srednjom i istočnom Europom, a koja je dobila naziv Molotovljev plan, po Staljinovom ministru vanjskih poslova, mada je nakon institucionalizacije u siječnju 1949. godine dobila naziv Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV).[14] Također, Staljin se izrazito bojao ekonomski obnovljene Njemačke; njegova vizija poslijeratne Europe uključivala je Njemačku koja ni na koji način ne može biti prijetnja Sovjetskom Savezu.[72]
Početak 1948. godine donio je prvu značajnu političku promjenu na europskom tlu. Naime, nakon niza izvještaja o jačanju "reakcionarskih elemenata", u Čehoslovačkoj, dotad jedinoj zemlji Istočnog bloka kojoj su Sovjeti dozvolili očuvanje demokratskih institucija,[73][74] domaći komunisti potpomognuti sovjetskim operativcima izvode državni udar, svrgavaju demokratsku vladu Edvarda Beneša i uspostavljaju komunističku vlast u zemlji, na čelu s Klementom Gottwaldom. Javna brutalnost samoga puča, žrtva koje je bio i ugledni diplomat i političar Jan Masaryk, koji je u ožujku iste godine umro pod sumnjivim okolnostima, šokirala je Zapad kao nijedan događaj do tada, izazvala kratkotraji val panike i razuvjerila čak i one malobrojne oponente Marshallovog plana o njegovoj nužnosti.[75]
Politika Trumanove doktrina i Marshallovog plana dovela je do slanja milijardi dolara ekonomske i vojne pomoći zemljama Zapadne Europe, ali i Grčkoj i Turskoj te Skandinaviji, koje su također bile obuhvaćene planom. Uz američku podršku, Grci će u narednoj godini poraziti komunističke pobunjenike u građanskom ratu.[71] U Italiji, Kršćanska demokracija Alcidea De Gasperija uspjela je poraziti iznimno snažnu komunističko-socijalističku koaliciju na općim izborima 1948. godine.[76] Istovremeno, dolazi do naglašenog porasta špijunaže, bjegova iz Istočnog bloka i diplomatskih incidenata.[77]
Kao što je bilo i za očekivati, okupirana Njemačka se pokazala kao posebno opasna žarišna točka. Tenzije su eskalirale kada su, 1. siječnja 1947. godine, Britanija i Sjedinjene Države ujedinile svoje okupacijske zone u tzv. "Bizonu", odnosno jedinstvenu zonu sastavljenu od dvaju prijašnjih, a koja će u travnju 1949. postati "Trizona", kada je i francuska zona pripojena ovim dvjema.[78] U sklopu plana za ekonomsku obnovu Njemačke, početkom 1948. godine, predstavnici nekolicine zapadnoeuropskih vlada i Sjedinjenih Država su objavili kako planiraju objediniti zapadne okupacijske zone u jedinstveni, savezni sistem.[79] Uz to, a sve sukladno Marshallovom planu, započeli su proces reindustrijalizacije i obnove njemačke ekonomije, uključujući i uvođenje nove njemačke marke, koja bi zamijenila staru, od Sovjeta devalviranu reichsmarku.[80]
Ne gubeći vremena, Staljin je već 24. lipnja 1948. godine uveo Berlinsku blokadu, jednu od prvih velikih kriza Hladnoga rata, a koja je onemogućila dotok hrane, materijala i potrepština u Zapadni Berlin sve do 12. svibnja 1949. godine.[81] Ta je odluka izazvala promptnu reakciju zapadnih saveznika, među kojima su bili Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kanada, Australija, Novi Zeland i drugi, koji su ubrzo započeli masivni "berlinski zračni most", koji je omogućio opskrbu Zapadnog Berlina.[82]
Sovjeti su započeli agresivnu propagandnu kampanju protiv takve politike. Komunisti iz Istočnog Berlina su ponovno pokušali opstruirati općinske izbore (kao što su uradili 1946. godine),[78] koji su održani 5. prosinca 1948. godine uz izlaznost od 86.3% i uvjerljivu pobjedu nekomunističkih kandidata.[83] Ti su izbori efektivno podijelili grad na istočni i zapadni dio. Oko 300,000 stanovnika Berlina je prosvjedovalo i zahtijevalo nastavak provedbe "zračnog mosta",[84] a američki pilot Gail Halvorsen je pokrenuo Operaciju Vittles, koja je uključivala transport slatkiša za njemačku djecu.[85] U svibnju 1949. godine, Staljin se konačno povukao i prekinuo blokadu.[46][86]
Takav rasplet događaja omogućio je Zapadu da provede ranije najavljeni plan, tako da je 23. svibnja 1949. godine formalno osnovana Savezna Republika Njemačka (Zapadna Njemačka), koja je nastala ujedinjenjem triju zapadnih okupacijskih zona i bila je izgrađena na demokratskim načelima; prvi kancelar postao je Konrad Adenauer, dok je prvi predsjednik bio Theodor Heuss. Niti pola godine kasnije, kao reakciju na potez Zapada, Staljin je na teritoriju sovjetske okupacijske zone osnovao Njemačku Demokratsku Republiku (Istočna Njemačka), prosovjetsku, jednopartijsku socijalističku državu; prvi čelnik Istočne Njemačke bio je Wilhelm Pieck, a prvi šef vlade Otto Grotewohl. Tako je, nakon prve velike krize i već ranije najavljenih poteza od strane velikih sila, poslijeratna Njemačka i formalno podijeljena između Zapadnog i Istočnog bloka. Međutim, to je bio samo početak krize na tom području.
Doduše, Staljin je 1952. godine opetovano predlagao plan za unifikaciju Zapadne i Istočne Njemačke u jednu državu s demokratski izabranom vladom i pod nadzorom Ujedinjenih naroda, ali samo pod uvjetom da nova Njemačka ne bude član nijednog zapadnog vojnog saveza. Iako je sovjetski vođa poslao ukupno četiri note, Zapad ih je sve odbio, a neki historičari danas sumnjaju u iskrenost samog prijedloga.[87]
Dana 4. travnja 1949. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Sjedinjene Države, Kanada i još osam zapadnih sila potpisale su Sjevernoatlantski ugovor, kojim je osnovana Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).[46] U kolovozu iste godine, Sovjetski Savez detonirao je svoju prvu nuklearnu bombu nedaleko od Semipalatinska, u tadašnjoj Kazaškoj SSR.[14]
Detonacija je iznenadila Zapad, koji nije očekivao tako brz razvoj sovjetskog nuklearnog oružja (Amerikanci su predviđali da takvo što neće biti do 1953., a Britanci čak do 1954.),[88] tako da je predsjednik Truman u rujnu objavio kako postoje čvrsti dokazi o tome da su Sovjeti testirali nuklearno oružje;[89] ova je izjava vrlo vjerojatno iznenadila Sovjete, koji su planirali dada pokus ostane tajan, a za posljedicu je imala pojačan pritisak za što brži završetak hidrogenske bombe i na Zapadu i na Istoku.[89]
Sve se ovo, zanimljivo, događalo u jeku podjele Njemačke na Zapadnu i Istočnu, tako da je bilo evidentno da tenzije između dvaju sila ubrzano rastu.[30][79][90][91]
Propagandna kampanja se u ovom periodu također zahuktavala. Situacija na Istočnom bloku je bila takva da su mediji zapravo bili organ države, potpuno ovisni o odlukama i informacijama koje su stizale iz vladajućih komunističkih partija. Radijske i televizijske organizacije bile su u vlasništvu države, dok su političke grupacije, a najčešće su to bile lokalne komunističke partije, kontrolirale tisak.[92] Sovjetska propaganda koristila je marksizam kako bi napadala kapitalizam, pozivajući se na eksploataciju radnika i ratnohuškački imperijalizam kao inherentne odlike tog sustava.[93]
S druge strane, najznačajniju, inicijalnu, zapadnu propagandu forsirali su BBC i Glas Amerike za područje središnje i istočne Europe,[94] međutim 1949. godine došlo je do osnivanja Radija Slobodna Europa/Radija Sloboda, propagandne medijske organizacije čiji je jedini cilj bilo mirno rušenje komunizma u Istočnom bloku.[95] Radio Slobodna Europa je ovaj cilj želio ostvariti tako što je bio surogat radio stanica, odnosno alternativa partijski i državno dominiranim medijima.[95] Bio je to projekt nekih od najznačajnijih arhitekata rane američke hladnoratovske politike, posebice onih koji su vjerovali kako će Hladni rat na koncu postati politički, ne vojni sukob, poput Georgea F. Kennana i Johna Fostera Dullesa.[96]
Američki političari, među kojima su bili i Kennan i Dulles, uviđali su da je Hladni rat u svojoj biti sukob ideja.[96] Sjedinjene Države su, kroz djelovanje CIA-je, financirale cijelu seriju propagandnih projekata kako bi se borili protiv simpatija koje su različiti intelektualci u Europi i Trećem svijetu imali prema komunizmu.[97] CIA je također pokrenula i tajnu, domaću propagandnu akciju znanu kao Križarski pohod za slobodu.[98]
Početkom 50-ih godina, Sjedinjene Države su radile na ponovnom naoružanju Zapadne Njemačke te su, 1955. godine, osigurale njezino primanje u NATO.[30] U svibnju 1953. godine, Berija, koji je tada imao visoku funkciju u vladi, ponovno je predlagao unifikaciju Njemačke u neutralnu državu, sukladno ranijoj Staljinovoj noti, a sve kako bi spriječio neizbježno pristupanje Zapadne Njemačke NATO paktu.[99]
U isto vrijeme kada se Europa suočavala sa sve izraženijom blokovskom podjelom, krajnji istok Azije je postao novo krizno žarište. Iako su tokom Drugog svjetskog rata sklopili savezništvo kako bi porazili Japan, Mao Zedong i Chiang Kai-shek su još 1946. godine nastavili građanski rat, koji je bio započeo još 1927. godine,[100] uz prekid 1936. godine zbog rata s Japanom.[101] Kada je sukob nastavljen nakon rata, radilo se o otvorenom konfliktu Maovih komunista i Chiangovih nacionalista za prevlast na teritoriju Kine. Godine 1949., Maova Narodnooslobodilačka armija nanijela je odlučujuće poraze od Sjedinjenih Država podržavanoj vladi Kuomintanga te promptno, 1. listopada 1949. godine, proglasila osnivanje Narodne Republike Kine; shvativši značaj ovog poteza, Sovjetski Savez je brzo reagirao i sklopio savez s novom komunističkom državom.[102] Prema norveškom historičaru Oddu Arneu Westadu, komunisti su pobijedili u građanskom ratu zato što su napravili manje vojnih pogrešaka od nacionalista i zato što je Chiang u svojoj potrazi za snažnom, centraliziranom upravom antagonizirao previše interesnih grupacija u Kini. Uz to, nacionalisti su pretrpjeli znatno više štete tokom rata s Japanom. S druge strane, komunisti su vješto manipulirali različitim društvenim skupinama, poput seljaka, govoreći im točno ono što su oni htjeli čuti i skrivajući se iza fasade kineskog nacionalizma.[103]
Nakon vojnih poraza, Chiang i njegova vlada povlače se na otok Tajvan, gdje uspostavljaju Republiku Kinu. Suočena s komunističkom revolucijom u Kini i prekidom monopola nad atomskim oružjem tokom 1949. godine, Trumanova administracija je započela brzu ekspanziju svoje politike zadržavanja.[14] U tajnom dokumentu iz 1950. godine, znanom kao NSC-68,[104] Vijeće za nacionalnu sigurnost je predložilo dodatno jačanje prozapadnih savezništava i učetverostručenje troškova obrane.[14]
Sjedinjene Države su tako, početkom 50-ih godina, započele s agresivnom primjenom politike zadržavanja na zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike, s ciljem borbe protiv revolucionarnih pokreta, najčešće vođenih od strane komunističkih partija koje je financirao Sovjetski Savez, koji su se borili protiv obnove europskih kolonijalnih imperija diljem svijeta.[105] Istovremeno, Sjedinjene Države su formalizirale seriju sporazuma s Japanom, Australijom, Novim Zelandom, Tajlandom i Filipinima (među kojima se posebno ističu ANZUS iz 1951. i SEATO iz 1954.), koji su Amerikancima garantirali dugoročno korištenje brojnih vojnih baza.[30] Zbog serije sporazuma nastalih u ovom periodu, isti se često naziva "paktomanija".
• Snage Sjeverne Koreje i saveznika
• Snage Južne Koreje i Ujedinjenih nacija
Posljednja velika kriza u prvoj fazi Hladnog rata, a koja je ujedno bila direktna posljedica američke politike zadržavanja, bilo je izbijanje Korejskog rata 1950. godine. Naime, nakon pobjede nad Japanom i završetka Drugog svjetskog rata, na teritoriju Korejskog poluotoka uspostavljena je Narodna Republika Koreja, privremena uprava u kojoj su se za prevlast borili Sovjetski Savez i Sjedinjene Države. S obzirom na takav razvoj situacije, Ujedinjeni narodi su predložili podjelu uprave nad poluotokom na sovjetski sjever i američki jug, s granicom na 38. paraleli. Nakon uspostave privremenih vlada na podijeljenom poluotoku, godine 1948. godine došlo je do proglašenja samostalnih država; Kim Il-sung je na sjeveru zemlje proglasio Demokratsku Narodnu Republiku Koreju (Sjeverna Koreja), komunističku državu s izgrađenim kultom ličnosti oko "vječnog vođe", dok je na jugu poluotoka proglašena Republika Koreja (Južna Koreja), demokratska republika pod američkom zaštitom. No, za razliku od podjele Njemačke, podjela Koreje nije prošla bez posljedica.
Niti dvije godine kasnije, Kimova Korejska narodna armija izvršila je invaziju na Južnu Koreju, posljedica koje je bio početak Korejskog rata.[106] Idejni začetnik invazije bio je glavni Kimov saveznik, Josif Staljin, koji je "isplanirao, pripremio i inicirao" istu,[107] izradivši "detaljne [ratne] planove", koji su preneseni u Pjongjang.[108][109][110][111] No, na Staljinovo iznenađenje,[14] Ujedinjeni narodi su otvoreno podržali obranu Južne Koreje, iako su Sovjeti u tom periodu bojkotirali sjednice zato što je Tajvan, namjesto NR Kine, imao stalno mjesto u Vijeću.[112] Ubrzo je došlo do formiranja zajedničke komande u kojoj su sudjelovali časnici iz Južne Koreje, Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Turske, Kanade, Kolumbije, Australije, Francuske, Južnoafričke Republike, Filipina, Nizozemske, Belgije i Novog Zelanda, a sve s ciljem zaustavljanja sjevernokorejske invazije.[113] Na čelu zajedničke komande bio je proslavljeni američki general, Douglas MacArthur.
Iako su do kraja ljeta 1950. godine Kimove trupe rapidno osvojile gotovo cijeli poluotok, uključujući i Seoul, poraz kod Incheona u rujnu iste godine označio je kraj sjevernokorejske dominacije i početak povlačenja (u jednom su trenutku i snage Ujedinjenih nacija imale kontrolu nad gotovo cijelim poluotokom). Sjeverna Koreja je, uz snažnu kinesku i pozadinsku sovjetsku podršku, uspijevala donekle parirati Ujedinjenim nacijama do 1952. godine, međutim ratnovanje je uzelo svoj danak i dvije azijske zemlje su već do kraja iste godine bile spremne okončati rat, međutim Staljin je inzistirao da se borbe nastave;[30] u međuvremenu je među snagama UN-a došlo do ozbiljnog raskola između generala MacArthura i predsjednika Trumana oko načina vođenja sukoba (MacArthur je predlagao žestoki napad na Kinu, što je Truman odbio, plašeći se da bi to moglo dovesti do otvorenog koflikta sa Sovjetima; Truman je kasnije čak tvrdio da je MacArthur predlagao korištenje nuklearnog oružja, što je ovaj kasnije demantirao), što je dovelo do toga da je Truman razriješio MacArthura s mjesta vrhovnog komandanta zajedničke komande. Situacija je ubrzo došla do mrtve točke, koja je potrajala sve do Staljinove smrti 1953. godine, nakon koje su se planovi o prekidu vatre počeli ozbiljnije razmatrati.[30] Dana 27. srpnja 1953. godine, u selu P'anmunjŏmu, potpisan je sporazum o prekidu vatre, koji je faktički dokinuo Korejski rat, iako dvije strane nikada nisu formalno potpisale mirovni sporazum.
Iako kratkotrajan i bez jasnih direktnih posljedica, Korejski sukob imao je dalekosežan utjecaj. Što se tiče Zapada, sukob je direktno utjecao na NATO da krene s razvijanjem vojne infrastrukture.[114] Snažne podjele bile su i u javnosti na Zapadu, posebice u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je dobar dio javnosti bio protiv konflikta, bojeći se eskalacije rata s komunističkom Kinom te možebitnog nuklearnog rata. Britanski političari su se, stoga, zalagali za brzo razrješenje sukoba i ponovno ujedinjenje Koreje pod kontrolom Ujedinjenih nacija, uz odlazak svih stranih trupa s poluotoka.[115] Ovakva situacija imala je negativne posljedice na angloameričke odnose. S druge strane, Istok se našao u vrlo zanimljivoj situaciji s obzirom da je pred sam kraj rata umro Staljin, što je bio početak znakovitih promjena u politici Sovjetskog Saveza, ali i odnosima Istoka i Zapada.
Što se same Koreje tiče, ona je nakon sporazuma o primirju ostala podijeljena na sjever i jug, uz granicu na 38. paraleli; uspostavljena je i posebna demilitarizirana zona. Sjevernom Korejom vladao je diktator Kim Il-sung, koji je izgradio snažan kult ličnosti i osigurao da njegovi potomci nastavljaju voditi državu po dinastičkom sistemu i uz neograničenu moć;[116][117] držeći se Kimove ideologije, Juche, Sjeverna Koreja je u prvim godinama Hladnog rata doživjela snažan gospodarski rast te je bila daleko ispred ratom opustošenog i gospodarski nerazvijenog juga, međutim zatvorenost prema svijetu i politika autarkije dovele su do gospodarske stagnacije u kasnijim desetljećima, posljedice koje će se osjećati godinama kasnije. S druge strane, na čelu prve republike na jugu našao se I Seungman, predsjednik koji je uživao veliku podršku Sjedinjenih Država i čiji je režim, iako autoritativan, bio znatno manje brutalan nego onaj na sjeveru, ali obojan korupcijom, koja će biti glavno razlog za njegovo svrgavanje 1960. godine.[118] Nakon tog incidenta, Južna Koreja je u roku od godine dana potpala pod vojnu diktaturu koja je, uz brojne promjene na vlasti i političku nestabilnost, opstala sve do kraja 80-ih godina, kada je u zemlju vraćeno višestranačje.
Godina 1953. bila je prva značajna prekretnica u tijeku Hladnog rata, početak njegove druge faze, a sve zbog promjene u dinamici odnosa dvaju blokova izazvane promjenama na čelnim pozicijama u dvama velesilama.[119] Naime, u siječnju iste godine, republikanski kandidat i bivši general, Dwight D. Eisenhower, zamijenio je Trumana na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država, što je dovelo do promjene u političkom pristupu Hladnom ratu. Naime, proračun za obranu se u posljednjih 18 mjeseci Trumanove administracije učetverostručio, što je Eisenhower smatrao pretjeranim te je želio smanjiti troškove obrane za jednu trećinu, a da pritom nastavi učinkovito voditi svoju zemlju u Hladnom ratu.[14]
S druge strane, u ožujku iste godine od posljedica teškog moždanog udara umire sovjetski vođa, Josif Staljin. Ovaj je događaj ostavio dubok trag na odnose unutar Istočnog bloka, ali i na sovjetsku političku scenu, koja se suočila s novom bitkom za vlast. Iako je Staljina nakratko naslijedio Georgij Maljenkov, na koncu je u borbi za vlast pobijedio Nikita Hruščov, koji je postupku eliminirao Maljenkova, Molotova i uspješno organizirao montirani proces i pogubljenje Lavrentija Berije. I iako se očekivalo da će Hruščov nastaviti sa Staljinovom politikom, dana 25. veljače 1956. godine, novokonsolidirani sovjetski vođa je iznenadio delegate na 20. kongresu KP Sovjetskog Saveza održavši "tajni govor", u kojemu je popisao i denuncirao Staljinove zločine.[120] Bilo je to prvi puta u sovjetskoj povijesti da je neki visoki partijski dužnosnik javno nazvao Staljina zločincem i osudio ga zbog toga, a što je naznačilo promjenu u smjeru sovjetske politike. Hruščov je inicirao dugotrajni i kompleksni proces destaljinizacije, tvrdeći da je jedini način da se Sovjetski Savez reformira i napreduje tako da prizna i odrekne se pogrešaka učinjenih u prošlosti.[71] Ovakva je politika imala odraza na odnose kako u Istočnom bloku, tako i prema Zapadu.
Zaokret u sovjetskoj politici bio je prilično evidentan. Tako je Hruščov 18. studenog 1956. godine, prilikom obraćanja zapadnim ambasadorima tokom domjenka u poljskoj ambasadi u Moskvi, izrekao svoju slavnu rečenicu, kojom je šokirao sve prisutne: "Sviđalo se to vama ili na, povijest je na našoj strani. Pokopat ćemo vas!"[121] Kasnije je tvrdio kako nije referirao na nuklearni rat, već na povijesno predodređenu pobjedu komunizma nad kapitalizmom.[122] Istovremeno, Hruščov je rehabilitirao antistaljinističke političke zatvorenike, objavljivao romane Aleksandra Solženjicima i drugih, tada, kontroverznih pisaca i obnavljao odnose sa SFR Jugoslavijom, dok su tokom iste godine sovjetski tenkovi krvavo gušili antikomunistički ustanak u Mađarskoj, a Hruščov lupao cipelom u znak protesta na sastanku Ujedinjenih nacija 1960. godine. Tokom 1961. godine, Hruščov je izjavio da će, iako su Sjedinjene Države trenutno ispred Sovjetskog Saveza, manjak stanova biti eliminiran, konzumeristička dobra postati suvišna i da će, kroz dva desetljeća, "izgradnja komunističkog društva" u Sovjetskom Savezu biti gotova "u glavnini".[123]
Kao odgovor na promjenu politike na Istoku, Eisenhowerov državni tajnik, John Foster Dulles, inicirao je tzv. politiku "Novog pogleda" na Trumanovo zadržavanje, smatrajući kako se Sjedinjene Države moraju više oslanjati na nuklearno oružje u konfrontaciji s neprijateljima.[71] Dulles je predstavio i doktrinu "masovne osvete", prijeteći agresivnim američkim odgovorom na eventualnu sovjetsku agresiju. Nuklearna superiornost u tom trenutku omogućila je, primjerice, Eisenhoweru da lako riješi probleme oko sovjetske intervencije tokom Sueske krize 1956. godine.[14] Američki planovi za nuklearni rat krajem 50-ih godina uključivali su "sistemsko uništenje" čak 1,200 urbanih središta u Istočnom bloku i Kini, uključujući Moskvu, Istočni Berlin i Peking, a glavni cilj napada bilo bi civilno stanovništvo.[124]
Iako je Staljinova smrt 1953. godine uvelike smanjila tenzije, situacija u Europi je i dalje bila vrlo napeta i zapravo se radilo o vrlo neugodnom primirju,[125] što se iskristaliziralo 1955. godine. Naime, iako je Sovjetski Savez već do 1949. godine bio sklopio pojedinačne sporazume o međusobnoj pomoći sa svim zemljama Istočnog bloka,[126] te je godine došlo do sklapanja multilateralnog Sporazuma o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći između osam zemalja Istočnog bloka (Albanija će 1968. godine formalno napustiti pakt); sporazum će u povijest ući kao Varšavski pakt.[30] Varšavski pakt figurirao je, zapravo, kao alternativa NATO paktu, a nastao je kao posljedica odbijanja prijedloga za reunifikaciju Njemačke te ponovnog naoružavanja i primanja Zapadne Njemačke u NATO; iako je formalno imao puno širi kontekst, Varšavski pakt je faktički djelovao, primarno, kao vojni savez. Zbog činjenice da je Sovjetski Savez već imao pojedinačne sporazume sa svim članicama pakta, Zapad je njegovo sklapanje smatrao suvišnim.[127]
No, tokom naredne godine, unatoč promjeni politike, Istočni blok je doživio snažan udarac, za kojeg su mnogi kasniji komentatori tvrdili da je napravio nepopravljivu štetu. Prvo je u lipnju 1956. godine došlo do nasilnog radničkog ustanka u poljskom Poznańu, u kojem su ustanici tražili bolje uvjete za radnike u državi koja je i tri godine nakon njegove smrti, još uvijek provodila staljinističku politiku pod Bolesławom Bierutom i Edwardom Ochabom, koji je tokom svog kratkotrajnog mandata odobrio nasilno gušenje ustanka u kojemu je stradao velik broj ljudi.[128][129] Ipak, bilo je evidentno kako je u Poljskoj proces poststaljinističkog "otapanja" bio u tijeku i kako su promjene neizbježne. Władysław Gomułka se ubrzo isprofilirao kao umjerenjak koji je uspješno ispregovarao sa Hruščovim brojne povlastice za Poljsku, iskoristivši situaciju u kojoj se Sovjetski Savez nalazio (destaljinizacija i opća osuda Staljina kao vođe) kako bi uveo brojne liberalne reforme u Poljskoj. Međutim, iako je staljinizam u Poljskoj došao do svog kraja, a Gomułkine reforme su imale značajnog utjecaja, početkom 60-ih je upravo Gomułka zaustavio liberalizaciju i provodio znatno konzervativniju politiku, mada i dalje blažu od one svojih prethodnika. Međutim, Poljska nije bila tako znakovito krizno žarište, kao što je bila Mađarska.
• Ostatak srušenog, devetmetarskog spomenika Staljinu u Budimpešti;
• Ubijeni stražar ispred središta Komunističke partije;
• Službene zastave mađarskih revolucionara na gradskim ulicama; iste su napravljene tako da je iz sredine izrezan komunistički grb;
• Grob poginuloj žrtvi revolucije u parku Karlovi vrtovi;
• Sovjetski T-34 tenkovi na ulicama Budimpešte.
Nakon rata, Mađarska je postala komunistička zemlja[130][131] na čelu s Mátyásom Rákosijem, koji je bio zloglasni diktator, lojalan staljinist i advokat sovjetske politike.[132][133][134] Međutim, po uzoru na svog mentora (čijim se "najboljim učenikom" sam prozvao), Rákosi je provodio represivnu politiku koja je Mađarsku dovela u ozbiljne probleme, kako društvene[135] tako i ekonomske,[136] a situacija se, dakako, pogoršala nakon rezolucije Informbiroa i raskola između Tita i Staljina. Međutim, nakon što je Staljin umro, a Hruščov započeo s provođenjem destaljinizacije, Rákosi se ubrzo našao u nemilosti novog sovjetskog vodstva te je bio prisiljen podnijeti ostavku (službeno je napustio zemlju "zbog medicinskih razloga"); naslijedio ga je njegov zamjenik, Ernő Gerő, koji je kratko vladao zemljom (tek par mjeseci) u periodu znanom kao Gerőv interregnum. Ponukani poljskim primjerom, Mađari su također htjeli uvesti liberalne reforme u dotadašnji staljinistički sistem i situacija je ubrzo eskalirala krajem listopada 1956. godine, kada je došlo do revolucionarnog ustanka.[137] Nedugo nakon prvih ispaljenih hitaca i znamenitog rušenja devetmetarskog spomenika Staljinu u Budimpešti, situacija je eskalirala i ubrzo je došlo do pada vlade[138] - Gerő i premijer Hegedüs pobjegli su u Sovjetski Savez, a na čelo države došli su reformist i jedan od vođa revolucije, Imre Nagy, kao premijer, i János Kádár, kao partijski čelnik.[139] Ponukana narodnim zahtijevanjima,[140] nova mađarska vlast je raspustila tajnu policiju, izrazila kako namjerava napustiti Varšavski pakt i ponovno organizirati slobodne izbore; unatoč odobravanju poljskih liberalnih reformi, Moskva nije bila spremna pristati na ovakve zahtjeve, koji su faktički značili dokidanje sovjetskog utjecaja u toj zemlji i bili su neupitno revolucionarni u povijestnom kontekstu. Nakon što je Nagyjeva vlada izgubila podršku Moskve, Sovjetska armija je u kratkom periodu izvršila vojnu invaziju na Mađarsku[141] i tako izazvala oštru kritiku međunarodne zajednice, ali bez konkretnih poteza.[142] U jeku progona revolucionara, tisuće Mađara je uhapšeno, zatvoreno i deportirano u Sovjetski Savez,[143] a oko 200,000 Mađara je tokom općeg kaosa napustilo zemlju;[144] Nagy i ostali revolucionarni vođe su, nakon tajnih i montiranih procesa, osuđeni za izdaju i pogubljeni u narednom periodu.[145] Revolucija je, tako, krvavo ugušena 10. studenog, nakon manje od mjesec dana, a na čelu zemlje ostao je Kádár, čiji će "gulaš komunizam" u naredim desetljećima ipak donijeti značajna poboljšanja, posebice na ekonomskom planu.
Mađarska revolucija i posljedična sovjetska vojna intervencija izazvala je značajne ideološke podjele među europskim komunistima, posebice na Zapadu, gdje su komunističke partije naglo gubile na članstvu jer su mnogi zapadni komunisti smatrali kako su Sovjeti brutalnom vojnom intervencijom izdali svoje ideale;[146] značajni istupi dogodili su se u Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj, gdje su i Albert Camus (u otvorenom pismu, nakon kojega je raskinuo s komunizmom) i Jean-Paul Sartre (u posebnom članku, iako je i dalje ostao predani komunist)[147] oštro kritizirali intervenciju. Zapadne komunističke partije se nikada nisu oporavile od ovog udarca i nikada nisu povratile svoje članove, što je bio proces kojeg su već tada uočili različiti komentatori, među kojima je bio i jugoslavenski komunist i kasniji disident, Milovan Đilas, koji je rekao: "Rana koju je Mađarska revolucija nanijela komunizmu nikada neće moći potpuno zacijeliti."[146]
Konsolidacija Hruščovljeve i Eisenhowerove vlasti u njihovim zemljama dovela je do nešto izraženijeg i otvorenijeg ideološkog sukoba krajem 50-ih i početkom 60-ih godina. U periodu od 1957. do 1961., Hruščov je nekoliko puta zaprijetio Americi nuklearnim uništenjem, pozivajući se na superiornost sovjetskih raketa i tvrdeći da bi one mogle potpuno izbrisati bilo koji europski ili američki grad. Međutim, isti taj Hruščov je otvoreno odbacio Staljinovu ideju o neizbježnosti rata i smatrao kako je "mirna koegzistencija" moguća i nužna.[148] Ovakav stav je uvelike promijenio staljinističku ideju o klasnoj borbi koja dovodi do neizbježnog sukoba u kojem komunizam pobjeđuje u globalnom ratu; sada, mirna koegzistencija bi dozvolila kapitalizmu da se sam uruši,[149] ali i dala Sovjetima vremena da se vojno ojačaju.[150] Takva ideologija vladala je na Istoku sve do Gorbačova, čija je nova politika uvidjela kako je mirna koegzistencija kraj sam po sebi, a ne samo oblik klasne borbe.[151] S druge strane, američka ideološka propaganda temeljila se na isticanju uspjeha liberalnog kapitalizma i jačanje američke pozicije u vanjskoj politici.[152] Ipak, kao što se dogodilo i na Istoku, čak je i ta politika postepeno popuštala do kraja 60-ih godina tako da je "borba za ljudske umove", o kojoj je Kennedy govorio još 1961., izmađu dvaju suprostavljenih sustava uglavnom bila završila, a Hladni rat je zapravo postao bojno polje geopolitičkih interesa, a ne ideologija.[153] Najžešća opozicija ovakvom raspletu u američkoj politici bio je makartizam (znan i kao "Druga crvena pošast"), a koji je svoj vrhunac imao u prvoj polovici 50-ih godina. Radilo se zapravo o praksi "lova na vještice", odnosno snažnom antikomunističkom sentimentu koji se odražavao na različite aspekte i stvarao nezdrav animozitet među Amerikancima prema komunistima; njezin glavni proponent, po kojemu je i dobila ime, bio je republikanski senator iz Wisconsina, Joseph McCarthy. Makartizam se ogledao kroz korištenje različitih taktika, ali mahom se radilo o demagoškim i propagandnim tehnikama te zastrašivanjem nepostojećim neprijateljima, ali i lažnim optuživanjima, osuđivanjem bez dokaza i sličnim tehnikama, čiji je krajnji cilj bilo stvaranje lažne slike o nepostojećoj komunističkoj prijetnji američkom načinu života.[154] Jedna od direktnih posljedica makartističke politike bio je i naglašeni progon (navodnih) simpatizera komunista u američkoj zabavnoj industriji te stvaranje zloglasne Holivudske crne liste.
U studenom 1958., Njemačka je ponovno postala krizno žarište kada je Hruščov Zapadu dao ultimatum da u roku od šest mjeseci uklone svoje trupe iz okupacijskih sektora Zapadnog Berlina ili će pristupna i komunikacijska prava na zapadni dio predati u ruke Istočnoj Njemačkoj, što je značilo da će Zapad moći pristupiti gradu samo ako istočnonjemačke vlasti to dozvole. Ultimatum je bio posljedica Hruščovljeve želje da Berlin pretvori u jedinstveni, nezavisni i demilitarizirani "slobodni grad"; Hruščov je, ranije, Mao Zedongu rekao kako je "Berlin muda Zapada. Svaki put kada poželim da Zapad vrišti, samo stisnem Berlin".[155] NATO je sredinom prosinca formalno odbio ultimatum,[156] a Hruščov ga je formalno povukao u svibnju 1959. godine, pristavši na zajedničku konferenciju četiriju sila o njemačkom pitanju u Ženevi.[157] Pregovori su tekli dobro i u rujnu iste godine, a nakon što je u srpnju američki potpredsjednik Richard Nixon posjetio Moskvu (tokom posjeta se održala i slavna kuhinjska debata, u kojoj su Nixon i Hruščov, usred montirane kuhinje na Američkoj izložbi, žustro raspravljali o pogodnostima komunizma u odnosu na kapitalizam i vice versa),[158][159] Hruščov je s obitelji (što je bilo neuobičajeno u to doba)[160] posjetio Sjedinjene Države i susreo se s Eisenhowerom, s kojim je imao vrlo iskren razgovor; iako je Hruščov posjetio cijelu seriju američkih gradova,[161] zanimljiva je anegdota kako mu je odlazak u Disneyland zabranjen iz sigurnosnih razloga, što je sovjetskog vođu jako naljutilo.[162] Dvojica čelnika su otvoreno razgovarali o razoružanju i njemačkom problemu, zaključivši kako ultimatumi i sukobi nisu prihvatljivo rješenje.[156][163]
Pregovori su za posljedicu imali planirani pariški samit između Eisenhowera, Hruščova, de Gaullea i Macmillana, zakazan za svibanj 1960. godine,[164][165] međutim isti je propao i prije početka zbog incidenta s obaranjem američkog špijunskog aviona U-2 nedaleko od Sverdlovska, u sovjetskom zračnom prostoru.[166] CIA-jin pilot, Francis Gary Powers, prelijetao je nad sovjetskim teritorijem kako s ciljem izrade tajnih fotografija, ali je oboren i uhapšen od strane Sovjeta. Iako su Amerikanci isprva planirali prikriti pravu namjenu Powersova leta, kasnije su morali priznati istinu, što je dovelo do otkazivanja samita i velike sramote za Sjedinjene Države,[167] ali i osjetnog pogoršanja sovjetsko-američkih odnosa. Powers je osuđen na tri godine zatvora i sedam godina teškog rada zbog špijunaže, ali je na kraju pušten već 1962. godine, nakon što su obje strane uspješno ispregovarale razmjenu zatvorenika, koja se odvila u Istočnom Berlinu; Sovjeti su, u zamjenu za Powersa, dobili svog špijuna, Rudolfa Abela, u pregovorima koje je vodio odvjetnik James B. Donovan.[168]
Još jedan važan fenomen iz 50-ih godina bile su i europske integracije, koje su zapravo bile direktan nusprodukt Hladnoga rata i proces kojeg su Truman i Eisenhower snažno promovirali, dok su kasniji američki čelnici izražavali određenu dozu skepse, bojeći se da bi ujedinjena Europa postala toliko snažan politički faktor da bi mogla voditi samostalnu politiku prema Sovjetima, nezavisnu od Amerike.[169] Ideja o integraciji započela je 1951. godine, kada je Pariškim ugovorom formulirano osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je isprva brojila tek šest članica (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka) i bila je gospodarskog karaktera. Rimski ugovori iz 1957. godine doveli su do osnivanja Europske ekonomske zajednice i Euratoma, što se smatra formalnim početkom kasnije Europske unije. Iako isprva gospodarskog karaktera, različite europske organizacije dobivat će i na političkom, ali i mirotvornom značaju u kasnijim godinama Hladnog rata, posebice kada su započeli valovi proširenja prema ostalim zemljama Zapadne Europe.
Nakon Drugog svjetskog rata, brojne zemlje Trećeg svijeta bile su zahvaćene valom dekolonizacije, što je u narednim godinama i desetljećima dovelo do kraha velikih kolonijalnih imperija, ali i rastućim brojem nacionalističkih pokreta, koji su za cilj imali veću nezavisnost pojedinih zemalja od velikih sila. Ove su pojavnosti bile posebno evidentne u Africi (gdje se dekolonizacija odvijala u valovima kroz nekoliko desetljeća), Aziji (posebice Indokini i srednjoj Aziji) te Latinskoj Americi (uz nešto izraženije pojave u Centralnoj Americi).[71] Promatrajući te procese, dvije velike sile nastojale su ili ojačati ili zaštititi svoje interese u tim interesnim zonama.[170] additionally, the Soviets saw continuing losses by imperial powers as presaging the eventual victory of their ideology.[171] S jedne strane, Sjedinjene Države su nacionalističke i dekolonizacijske pokrete automatski percipirale kao komuniste, ili pak komunističke simpatizere, neovisno o stvarnom stanju, dok su, s druge strane, Sovjeti na te pokrete gledali kao na krah kapitalističke politike i dokaz pobjede komunizma, želeći to iskoristiti kako bi pojačali svoj utjecaj;[171] obje strane su prodavale oružje po Trećem svijetu kako bi ostvarili jači utjecaj.[172] Ipak, ostaje činjenica da je realnost u velikom broju slučajeva bila potpuno drugačija i da su mnogi pokreti bili potpuno nezavisni od dvaju velikih ideoloških blokova, tako da su intervencije potonjih dovele do cijele serije kriznih situacija u daljnjem tijeku Hladnoga rata.
• David Ben Gurion, prvi premijer Izraela, objavljuje Izraelsku deklaraciju nezavisnosti u Tel Avivu, 14. svibnja 1948. godine;
• Sukarno u pratnji Mohammada Hatte objavljuje nezavisnost Indonezije u Jakarti, 17. kolovoza 1945. godine;
• Borci Việt Minha polažu svoju zastavu na osvojeno središte francuskih trupa nakon pobjede u bitci za Điện Biên Phủ;
• Džavaharlal Nehru i Mahatma Gandhi su bili glavni proponenti za nezavisnost Indije te su utjecali na njezinu, ali i svjetsku politiku u ranim fazama Hladnog rata;
Val dekolonizacije prvo je zahvatio Aziju, još pred kraj 40-ih godina, i to specifično britanske kolonije, uz izuzetak Nizozemskih Istočnih Indija 1949. godine. Pod utjecajem Gandhijevog aktivizma i sukladno ranijim dogovorima s Londonom, Britanski Radž se tokom 1947. godine raspao, pri čemu su, isprva u formi dominiona, a kasnije i kao nezavisne zemlje, nastale Indija, Pakistan i Burma. Indija će pod vodstvom Džavaharlala Nehrua ubrzo nastaviti s provođenjem gandijevske politike, nakon što je ovoga u atentatu 1948. godine ubio Nathuram Godse, te će postati jedan od vodećih aktera u Trećem svijetu, posebice nakon Nehruova približavanja Titu i Nasseru te formiranja Pokreta nesvrstanih. Tokom 1948., mandatna Palestina je rasformirana, a na njenom je mjestu uspostavljen Izrael, što će biti glavni okidač za još uvijek aktualni Arapsko-izraelski sukob, dok će iste godine kolonijalna vlast na Cejlonu također biti ukinuta.
Nizozemske Istočne Indije rasformirane su 1949. godine, iako su nacionalistički vođe Mohammad Hatta i Sukarno još 1945. godine proglasili nezavisnost Indonezije. Na čelu s generalom Sukarnom, Indonezija je započela s provođenjem politike nesvrstanih te je bila jedna od inicijatora osnivanja Pokreta nesvrstanih; Bandunška konferencija iz 1955. godine danas se smatra ključnim okidačem za nastanak tog pokreta, koji se zalagao za "treći put" i odbijao blokovsko svrstavanje.[71][173] Osim Sukarna i već spomenutih Tita, Nassera i Nehrua, važnu ulogu imao je i ganski predsjednik Kwame Nkrumah. Iako je Pokret nesvrstanih po broju članica daleko premašivao oba bloka zajedno, njihov realni utjecaj na krojenje hladnoratovske politike bio je vrlo malen. Istovremeno dok su se ti temelji postavljali, Sukarnova politika nesvrstanosti naišla je na ozbiljne prijetnje unutar same Indonezije. Naime, 1956. godine, dio regionalnih vlastodržaca je podigao ustanak, tražeći potpunu autonomiju od Jakarte. Nakon što su pokušaji mirenja propali, Sukarno je poduzeo poteze kako bi uklonio pobunjenike s pozicije. Ipak, u veljači 1958. godine, disidentski vojni zapovjednici sa Sumatre (Ahmad Hussein) i Sulawesija (Ventje Sumual) proglasili su Revolucionarnu vladu Republike Indonezije, koja je za cilj imala svrgnuti legitimnu vladu u Jakarti. Pobunjenicima su se ubrzo pridružili i neki civilni vođe iz stranke Masyumi, među kojima je bio i Sjafruddin Prawiranegara, koji su se oštro protivili rastućem utjecaju KP Indonezije. S obzirom na antikomunistički karakter pobune, Sjedinjene Države su vidjele priliku te su, preko CIA-je, koja je igrala važnu ulogu u zakulisnim operacijama tokom Hladnog rata, slale oružuje pobunjenicima, mada je ta praksa zaključena već u travnju 1958. godine, kada je američki pilot Allen Lawrence Pope oboren u bombardiranju Ambona, koji je bio pod vladinom kontrolom. Vlada je odgovorila tako što je pokrenula zračne i pomorske napade na pobunjeničke baze u Padangu i Manadu. Pobuna je efektivno ugušena do kraja 1958. godine, a formalna predaja posljednjih pobunjenika dogodila se u kolovozu 1961. godine.[174]
Azija se pokazala kao izrazito krizno žarište u ovom periodu, mahom zato što su različite nacionalističke i nesvrstane grupacije bile trn u oku Zapadu. Sjedinjene Države su u ovom slučajevima često računale na pomoć CIA-je, koja je pokretala različite operacije s ciljem pružanja podrške njima sklonim grupacijama u zemljama Trećeg svijeta.[71] Jedan od prvih takvih slučaja bio je Iran, gdje je u travnju 1951. godine za premijera postavljen demokratski izabrani kandidat Muhamed Mosadek. Mosadek je bio strogi zagovornik politike nesvrstanosti i proveo je cijelu seriju društveno-političkih reformi koje su modernizirale Iran i unaprijedile standard građana. Ipak, kada je, kao strogi protivnik bilo kakvog stranog utjecaja na iransku politiku, Mosadek nacionalizirao Anglo-iransku naftnu kompaniju i odbio dozvoliti Britancima kontrolu nad iranskom naftom,[175] došlo je do ozbiljnog sukoba s Britanijom, koji je ubrzo eskalirao.[176] Nedugo nakon što je Winston Churchill predsjedniku Eisenhoweru rekao da se Mosadek "ozbiljno okreće prema komunizmu",[177][178][179][180] CIA je pokrenula Operaciju Ajax (u Britaniji znanu kao Operacija Boot),[181][182][183][184] čiji je glavni cilj bilo svrgavanje Mosadeka i uspostava prozapadne vlasti. Pažljivo orkestrirani državni udar zaključen je nakon pet dana i to uspješnim svrgavanjem Mosadeka u kolovozu 1953. godine, nakon čega je šah Muhamed-Reza Pahlavi preuzeo potpunu kontrolu u državi i imenovao generala Fazlollaha Zahedija novim premijerom.[185][186][187][188] Pahlavi je, kao prozapadni vladar,[189] ojačao ulogu monarha u odnosu na parlament i ojačao antikomunistički sentiment, što je ubrzo dovelo do zabrane djelovanja stranke Tudeh i progananja disidenata od strane SAVAK-a, šahove obavještajne i sigurnosne službe, formirane 1957. godine. Ovaj događaj imao je dalekosežne političke posljedice i izazvao je oštre podjele među iranskim pukom, koje će u narednim desetljećima dovesti do nove krize.
Posljednje krizno žarište na ovom kontinentu bila je Indokina, gdje se još od 1946. godine vodio rat za nezavisnost nekoliko zemalja od dotadašnjeg kolonizatora, Francuske. Iako su u sukobu sudjelovali i pobunjenici iz Laosa te Kambodže, vijetnamski Việt Minh je bio glavna okosnica u protufrancuskom ratu. I dok su Sjedinjene Države podržavale svog zapadnog saveznika, indokineski pobunjenici su uživali podršku Istočnog bloka. Više od sedam godina gerliskog ratovanja i odlučujuća pobjeda Việt Minha u bitci za Điện Biên Phủ 1954. godine, prisilili su Francusku da pristane na pregovore o odricanju kontrole nad Indokinom. Mirovni sporazum potpisan je na Ženevskoj konferenciji tokom iste godine, a osim formiranja Laosa i Kambodže, Vijetnam je službeno lišen francuske kolonijalne uprave, mada je ostao podijeljen na prosovjetski sjever i proamerički jug i to po 17. paraleli. Azija se pokazala kao strateški izrazito važno područje u početnoj fazi Hladnoga rata. I dok je Eisenhower sve do 1961. godine slao financijsku pomoć Južnom Vijetnamu kako bi ojačao prozapadni režim i destabilizirao komunistički utjecaj,[14] Hruščov je odlučio ojačati veze s nesvrstanim zemljama, posebice Indijom.[14]
Kwame Nkrumah (GAN), Patrice Lumumba (KON), Gamal Abdel Nasser (EGI), Ahmed Sékou Touré (GVI), Léopold Sédar Senghor (SEN), Félix Houphouët-Boigny (CIV), Léon M'ba (GAB), Kenneth Kaunda (ZAM), Julius Nyerere (TAN), Jomo Kenyatta (KEN), Sylvanus Olympio (TOG) i Habib Bourguiba (TUN).
Afrika je tokom procesa dekolonizacije pokazala brojne specifičnosti, što zbog činjenice da je bila gotovo cijela podijeljena između velikog broja kolonijalnih sila (do 1945. godine, tek je malen broj afričkih zemalja uživao samostalnost), što zbog činjenice da je proces stjecanja nezavisnosti bio dugotrajan i prilično turbulentan, tako da su neke zemlje morale prolaziti faze značajne političke nestabilnosti prije nego su konsolidirale situaciju. Do sredine 60-ih, velik broj afričkih zemalja stekao je nezavisnot, mada su mnoge prošle kroz nekoliko prijelaznih državnih uređenja prije nego su uspostavile stabilne režime, mada je čak i unutar takvih sustava politički kaos, izazvan čestim državnim udarima, bio gotovo svakodnevnica. Tako su, primjerice, Libija i Tunis prethodno prošle kroz kratkotrajno monarhijsko uređenje prije nego je došlo do uspostave republike, dok se slična situacija dogodila i u Egiptu, gdje su vojni časnici, predvođeni Naguibom i Nasserom, u revoluciji 1952. godine svrgnuli monarhiju (koja je postojala od 1952. godine) i formirali republiku. Egipat će ubrzo postati jedna od predvodnica Pokreta nesvrstanih, a značajan utjecaj u pokretu imat će i Gana (koja je do 1957. bila Zlatna Obala). Iako su krize u afričkoj politici bile uglavnom internog karaktera, barem u ranom razdoblju, Kongoanska kriza iz 1960. godine imala je globalne razdoblje i čak je potaknula američku intervenciju. Naime, Belgija je 1960. godine raspustila dotadašnju koloniju, na čijem je mjestu formirana Republika Kongo. Prvi predsjednik nove države bio je proamerički političar Joseph Kasa-Vubu, dok je premijer postao Patrice Lumumba. Nakon što je Belgija podržala secesioniste iz Katange i Južnog Kasaïja, koje su predvodili Moïse Tshombe i Albert Kalonji, došlo je do ozbiljne političke krize. Lumumba je upitio apel Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim nacijama za pomoć, a kada je odbijen, okrenuo se Sovjetskom Savezu. Taj potez doveo je do raskola s Kasom-Vubuom i do još veće eskalacije ionako ozbiljne krize. U jeku međusobnih optužbi između premijera i predsjednika,[190] CIA je tajno intervenirala i pružila podršku pukovniku Josephu-Désiréu Mobutuu, koji je uz pomoć vojske preuzeo vlast u Kongu kao vojni diktator prozapadne afilijacije;[190] Lumumba je, u međuvremenu, bio uhapšen i strijeljan od strane pobunjenika u Katangi.
Sjedinjene Države su posebno promatrale situaciju u Latinskoj Americi, mahom zbog blizine tih zemalja njihovom teritoriju. Kada je početkom 50-ih godina Jacobo Árbenz Guzmán izabran za novog predsjednika Gvatemale, Sjedinjene Države su pomno pratile kapitalistički orijentiranu, reformsku politiku novog predsjednika. Ipak, kada se Árbenz Guzmán sukobio s američkom kompanijom United Fruit Company oko nacionalizacije, potonja je započela značajno lobiranje protiv njega,[191][192] što je, konsekventno, dovelo do američke intervencije; dakako da je cjelokupna politička atmosfera Hladnoga rata kao i strah da su gvatemalsku vlast infiltrirali komunisti,[193] doprinijela ovakvom raspletu, ali kriza s UFC-om je svakako bila okidač. Slično kao i u Iranu godinu ranije, CIA je 1954. godine pokrenula Operaciju PBSUCCESS, tokom koje je, u samo deset dana, Árbenz Guzmán svrgnut s vlasti,[194] a na čelo zemlje je došla proamerička vojna hunta na čijem je čelu bio Carlos Castillo Armas. Castillo Armas je zaustavio zemljišnu reformu koju je inicirao njegov prethodnik, denacionalizirao United Fruit Company, organizirao Nacionalni odbor za borbu protiv komunizma i donio Preventivni kazneni zakon protiv komunizma, sve to na direktan zahtjev Sjedinjenih Država.[195] Ostale zemlje Centralne Amerike nisu bila, barem globalno gledajući, krizna žarišta; dio njih je bio izložen stalnim političkim turbulencijama i čestim smjenama vlasti (Salvador, Honduras, Panama), obitelj Somoza je držala apsolutnu vlast u Nikaragvi uz američku podršku, Belize je i dalje bio pod britanskom upravom, a jedino je Kostarika, pod Joséom Figueresom Ferrerom, ostvarila nekakav značajniji gospodarski i politički napredak. Svakako, sve su ove zemlje mahom provodile ili bile u skladu s američkom politikom, tako da značajnijih intervencija nije bilo. S druge strane, uvjerljiva pobjeda Cheddija Jagana i njegove Narodne progresivne stranke (PPP) na kolonijalnim izborima u Britanskoj Gvajani posramila je kolonijalnu vlast u Londonu, koja je istoga ubrzo prisilila na ostavku, odbijajući priznati ustav još uvijek nezavisne zemlje.[196] Kruna je na Jagana gledala kao na prosovjetskog komunista, što nije bila potpuna istina, te je ubrzo orkestrirala krah u PPP-u kako bi oslabila Jagana,[197] međutim ovaj je nanovo pobijedio na izborima 1957. i 1961. godine; službeni London je u to vrijeme ublažio svoj stav prema Jaganu, međutim na američki je zahtjev odlučio odgoditi priznanje nezavisnosti Gvajane do trenutka u kojem bi se pronašla umjerenija alternativa Jaganu.[198] Južna Amerika je u ovom periodu bila, slično kao i većina Centralne, mala prijetnja za američku politiku, s tim da će se to u narednim desetljećima značajno promijeniti.
Iako je Hruščovljev raskid sa staljinizmom načelno bio dobar potez, taj događaj iz 1956. godine imao je ozbiljne posljedice po sovjetske odnose s Maovom NR Kinom; Sovjetski Savez i NR Kina su u to vrijeme bile dvije najveće komunističke zemlje na svijetu. Sam raskol započeo je u trenutku kada je Mao otvoreno stao u Staljinovu obranu, suprostavivši se tako Hruščovu i njegovom procesu destaljinizacije. Kineski vođa je optužio sovjetskog kolegu da je izgubio svoj revolucionarni duh te ga je nazvao površnim skorojevićem,[199] na što je ovaj Maoa opisao kao "luđaka na tronu",[200] mahom se referirajući na njegov proratni stav prema Zapadnom bloku.
Sam raskol bio je posljedica dvaju velikih faktora, a to su bili nacionalni interesi obaju zemalja, ali i njihove različite interpretacije komunističke ideologije. Ovo potonje se najbolje manifestiralo kroz doktrinu mirne koegzistencije; dok je Maova Kina, po uzoru na Staljina, imala proratni stav prema Zapadu, odbijajući mirnu egzistenciju kao revizionizam,[201] jedna od osnovnih postavki Hruščovljeve vlasti bila je upravo ta doktrina. Razlike su s vremenom postajale sve očitije tako da je do 1961. godine, kada je raskol bio potpun, postalo jasno da se dvije zemlje ideološki ne mogu približiti; Komunistička partija Kine je Sovjete tada nazvala "revizionističkim izdajicama".[201]
Hruščov je u narednom periodu pokušao poboljšati odnose, međutim svaki njegov pokušaj je tvrdoglavo i bez razmišljanja odbijen od strane Kineza.[199] Takav rasplet doveo je do oštrog propagandnog rata između dvaju sila,[202] ali i zaoštrene borbe za globalnu prevlast unutar komunističkog svijeta,[203] u kojoj su Sovjeti ipak ostvarivali značajnu prednost. Također, raskol je za posljedicu imao zbližavanje Kine i Sjedinjenih Država tokom 70-ih godina, a odnosi između Kine i Sovjeta su ostali loši sve do samoga kraja Hladnog rata.
Historičar Lorenz M. Lüthi je situaciju opisao na sljedeći način:
Kinesko-sovjetski raskol je bio jedan od ključnih događaja Hladnoga rata, jednako važan kao i izgradnja Berlinskog zida, Kubanska raketna kriza, drugi Vijetnamski rat i približavanje Kine i Sjedinjenih Država. Raskol je pomogao u određivanju generalnih okvira Drugog Hladnog rata, a posebno je utjecao na tijek drugog Vijetnamskog rata.
Kao što je već rečeno, Hladni rat nije bio samo ideološko-političko-vojni sukob - bio je to sukob za prevlast u svim aspektima života, sukob dvaju velesila oko toga čiji će modus vivendi postati dominantan. Osim utrke u nuklearnom naoružanju,[30][205] dvije sile su se u početnoj fazi natjecale i u tzv. svemirskoj utrci, koja je zapravo bila demonstracija sile dvaju blokova po pitanju letova u i istraživanja svemira.
Svemirska utrka formalno je započela 2. kolovoza 1955. godine, kada je Sovjetski Savez reagirao na američku objavu o slanju umjetnog satelita u svemir, koja je stigla četiri dana ranije, vlastitom objavom kako i oni namjeravaju lansirati umjetni satelit "u bliskoj budućnosti". Kako se ispostavilo, Sovjeti su bili brži u realizaciji svojih planova te su 4. listopada 1957. godine s kozmodroma Bajkonur lansirali u svemir umjetni satelit Sputnjik 1,[206] što je bio šok za Sjedinjene Države i doveo je do naglog ubrzanja svemirske utrke;[207][208] ovaj događaj izazvao je i svojevrsnu krizu i paniku u Sjedinjenim Državama zbog činjenice da su Sovjeti uspjeli u lansiranju umjetnog satelita, dok Amerikanci nisu (jedna od posljedica krize bilo je i osnivanje NASA-e).[209] Sovjeti su, doduše, bili generalno uspješniji u inicijalnoj fazi ove utrke. Nakon uspješnog slanja životinja u svemir, među kojima su naznačaniji psi Lajka te Belka i Strelka, Sovjetski Savez je 12. travnja 1961. godine u letjelici Vostok 1 u svemir poslao Jurija Gagarina, koji je tako postao prvi čovjek u svemiru, što je bio novi šok za Amerikance.[210] Amerikanci su u međuvremenu uspjeli poslati Alana Sheparda[211] i Gusa Grissoma u prvi suborbitalni let, međutim taj događaj nije imao velikog odjeka; već u kolovozu iste godine, German Titov je postao drugi Sovjet u svemiru. Tokom 1963., Sovjetski Savez je u svemir poslao i prvu ženu, Valentinu Terješkovu,[212] a početkom 1965. godine i Alekseja Leonova, koji je napustio kapsulu letjelice Voshod 2 i 12 minuta šetao svemirom.[213]
Ipak, unatoč ranim sovjetskim uspjesima, vrhunac svemirske utrke uslijedio je 20. srpnja 1969. godine, kada su Amerikanci u Apollu 11 poslali prve ljude na Mjesec. Još nakon Gagarinova odlaska u svemir, američki predsjednik Kennedy je svemursku utrku "preusmjerio" prema Mjesecu te je ubrzo uspio dobiti podršku za program Apollo; Kennedy je, ranije, čak predložio i zajednički sovjetsko-američki svemirski program, što je Hruščov bio inicijalno odbio.[214] Tokom 1967. godine, velik broj zemalja potpisao je Sporazum o svemiru u okviru djelovanja Ujedinjenih nacija, kojim su definirana prava i obveze zemelja po pitanju svemira i njegova istraživanja. Iako Kennedy nije dočekao aktivniji razvoj lunarnog programa, krajem 60-ih su i Sovjeti i Amerikanci aktivno radili na programu slijetanja na Mjesec; sovjetski program je u jednoj fazi upao u ozbiljne probleme, što Amerikanci nisu znali.[215] Nakon nekoliko probnih letova i misija, letjelica Apollo 11 je konačno trebala sletjeti na mjesec, što se i dogodilo 20. srpnja 1969. godine. Posadu Apolla 11 sačinjavali su Neil Armstrong, Michael Collins i Edwin "Buzz" Aldrin, koji su tako u povijesnom trenutku postali prvi ljudi na Mjesecu.[216]
Misija Apolla 11, koju je astronaut Frank Borman kasnije nazvao "samo još jednom bitkom Hladnog rata",[217] bila je uspjeh, međutim, kako se ispostavilo, i vrhunac svemirske utrke. S jedne strane, Amerikanci su odnijeli pobjedu u ovoj utrci i ostvarili svoj cilj,[218] što je praktički dokinulo potrebu za daljnjim, revolucionarnim potezima, čega je NASA bila itekako svjesna;[219] s druge strane, Sovjeti su bili svjesni svog poraza te su se odlučili koncentrirati na svemirske postaje. No, unatoč daljnjim napretcima u istraživanju svemira, sama svemirska utrka je nakon američkog slijetana na Mjesec da facto završila.
Iako su Sjedinjene Države bile mahom uspješne u "tjeranju" komunizma od svoje interesne zone, krajem 50-ih godina, Kuba se pokazala kao žarište koje je komunizam dovelo, praktički, pred njihova vrata. Naime, Kubom je u tom periodu vladao Fulgencio Batista, vojni diktator čija je vladavina postajala sve nepopularnija u narodu, mahom zbog njegovih veza s organiziranim kriminalom i dopuštanja Amerikancima da dominiraju kubanskim tržištem. Iako je Komunistička partija Kube inicijalno podržavala Batistu, Fidel Castro, tada mladi odvjetnik i aktivist, već je 1952. godine pokrenuo peticiju za njegovu smjenu; kada je shvatio da se Batista neće moći ukloniti legalnim sredstvima, Castro se odlučio za drugi put. Zajedno s bratom Raúlom, Castro je organizirao revolucionarni Movimiento 26 de Julio, koji je u srpnju 1953. godine izveo iznenadni napad na kasarne Moncada, koji je, doduše, završio neuspjehom, ali je potaknuo revolucionare na reorganizaciju pokreta u Meksiku.
Uz braću Castro, pokret su predvodili ugledni revolucionar Che Guevara te Camilo Cienfuegos; nakon reorganizacije, pokret se odlučio za gerilsko ratovanje, što se, na koncu, pokazalo uspješnim. Nakon nekoliko godina gerilskog ratovanja, tokom kojih je Eisenhowerova administracija odbijala slati oružje Kubi, Batistina vlast postepeno je slabila i nakon kraha njegove velike ofenzive, Castro i revolucionari su krenuli u direktni napad i tokom 1959. godine uspješno oborili Batistu s vlasti, uspostavivši tako komunistički režim vrlo blizu američkog teritorija.[220] Iako su Amerikanci još neko vrijeme održavali diplomatske odnose s Castrovom Kubom, Eisenhower je namjerno napustio Washington kako bi izbjegao susret s Castrom u travnju, tako da se ovaj sastao s potpredsjednikom Nixonom.[221] Već u ožujku 1960. godine, Castro je započeo pregovore o kupnji oružja sa zemljama Istočnog bloka.[222]
Castrovi potezi zabrinuli su Eisenhowera, koji je ubrzo, preko CIA-je, započeo s izradom plana za njegovo svrgavanje; netom prije napuštanja Bijele kuće u siječnju 1961. godine, Eisenhower je prekinuo diplomatske odnose s Kubom. CIA je nastavila s izradom plana, a u travnju iste godine, novoizabrani predsjednik, John F. Kennedy, odobrio je realizaciju plana, koji se zapravo sastojao od vojne invazije u Zaljevu svinja, koja je za cilj imala svrgavanje Castra, uz dodatnu pomoć kubanskih antirevolucionara. Unatoč inicijalnom uspjehu, jer invazija je iznenadila Kubance, američke snage su ubrzo ostale bez planirane podrške jer je Kennedy odustao od zračne potpore kada je svijet saznao za invaziju;[223] pod Castrovim vodstvom, kubanske snage su bez većih problema odbile invaziju, što je bio veliki neuspjeh za Amerikance. Ova pobjeda dodatno je učvrstila Castrovu poziciju i od njega učinila narodnog heroja, ali je bila i veliki udarac i nova javna sramota za Sjedinjene Države.[224] Nakon ovoga, Castro je osjetno ojačao odnose sa Sovjetskim Savezom, koji se obvezao na dodatnu pomoć njegovu režimu,[224] na što Amerikanci nisu gledali blagonaklono. Iako se tako činilo, Kuba nije prestala biti krizno žrtište i ubrzo će upravo ona biti okosnica jedne od najvećih hladnoratovskih kriza.
Kao što je rečeno, Berlinska blokada i podjela Njemačke na Zapadnu i Istočnu te Berlinski ultimatum iz 1958. godine bili su tek uvod u u veliku krizu koja je taj grad i tu podijeljenu državu zahvatila tokom 1961. godine; ipak, to je bila posljednja velika politička kriza koja je zadesila to područje i koja se, generalno, ticala poslijeratne sudbine podijeljene Njemačke. Nova kriza bila je vezana uz emigraciju, a bila je direktna posljedica proširenja restriktivne sovjetske emigracijske politike na ostale zemlje Istočnog bloka tokom ranih 50-ih godina.[225] Kako je Istočna Njemačka bila pod izrazito snažnim sovjetskim utjecajem zbog svoje specifične pozicije i situacije, ta se politika posebno odrazila na kontrolu kretanja ljudi iz Istočnog u Zapadni Berlin, odnosno iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Ipak, upravo je Berlin bio krizna točka, odnosno "rupa" kroz koju je stotine tisuća stanovnika Istočne Njemačke godišnje bježalo s Istoka na Zapad, a sve zbog činjenice da su čak četiri strane vojske nadzirale kretanja u gradu.[226]
Nakon što je Hruščov dao i povukao ultimatum, a kriza s avionom U-2 otkazala sastanak svjetskih vođa u Parizu, Hruščov je u lipnju 1961. godine na samitu u Beču dao novi ultimatum Kennedyju,[227] koji se, za razliku od svoga prethodnika, ipak ogradio od bilo kakvog konflikta; istovremeno, Istočna Njemačka prolazila je kroz masivni "odljev mozgova" i do 1961. godine, gotovo je 20% stanovnika Istočne Njemačke emigriralo na Zapad.[228] Nakon što je ultimatum odbijen, vlasti Istočne Njemačke, na čijem je čelu bio Walter Ulbricht, započele su s postavljanjem visoke bodljikave žice duž granice Istočnog i Zapadnog Berlina, što je bio samo preludij za izgradnju zida. Iako su se radovi, kao i sakupljanje građevinskog materijala, odvijali u relativnoj tajnosti, većina tamošnjih stanovnika bila je svjesna tih zbivanja. Tokom lipnja 1961. godine, Ulbricht je na međunarodnoj novinskoj konferenciji izjavio: "Niemand hat die Absicht, eine Mauer zu errichten!" (srpskohrvatski: "Nitko nema namjeru graditi nikakav zid!"); bio je to prvi put da se termin "zid" koristio u kontekstu ograđivanja i izoliranja Istočnog Berlina od ostatka grada. Nekoliko mjeseci kasnije, točnije 12. kolovoza 1961. godine, na vrtnoj zabavi čelnika Istočne Njemačke, Ulbricht je potpisao dokument kojim je odobrio izgradnju zida; do sljedećeg jutra, granica za Zapadni Berlin je zatvorena, a započela je izgradnja Berlinskog zida.[229] Zid je u potpunosti ogradio Istočni Berlin i onemogućio normalan tranzit prema Zapadu, a između zida i stambenih kuća je ostavljen visoko osigurani "pojas smrti", gdje su istočnonjemački stražari strogo pazili na moguće dezertere.
Kako je ova odluka direktno kršila ranije dogovore između velikih sila, Zapad nije blagonaklono gledao na ovaj potez, posebice jer je onemogućio slobodan tranzit kroz grada. Situacija je umalo eskalirala u listipadu 1961. godine, kada su istočnonjemački granični časnici zaustavili američkog generala, koji je išao u teatar, na slavnom Checkpoint Charlieju te su mu onemogućili prolazak. Amerikanci su tada uperili svoje tenkove prema Istočnom Berlinu, na što su Sovjeti uzvratili istom mjerom. Ipak, do izmjene vatre nije došlo i tenkovi su se ubrzo povukli.
Nakon neuspjeha u Zaljevu svinja, Sjedinjene Države su nastavile svoje pokušaje da svrgnu Castra s vlasti na Kubi. Kennedyjeva administracija je koristila različite metode, ovoga puta mahom subverzivne, kako bi ostvarila svoj cilj, a najviše nade se polagalo u tajni vladin plan, nazvan Kubanski projekt (ili Operacija Mongoose), kojeg je uz odobrenje predsjednika od 1961. godine vodila i organizirala CIA. Ultimativni cilj ove operacije bilo je, dakle, svrgavanje Castra, međutim preko serije tajnih operacija i poticanja Castrovih protivnika na pobunu, za razliku od ranijeg pokušaja vojne invazije; američka vojna intervencija nije, doduše, bila isključena, ali samo u slučaju realne potrebe - ona više nije bila u primarnom fokusu. U veljači 1962., Nikita Hruščov, koji je u međuvremenu učvrstio odnose s Castrom, saznao je za ovaj američki plan kao i za još jedan od strane Kennedyja organizirani pokušaj atentata na Castra (navodno ih je bilo ukupno 638).[230][231][232]
Svjesni rastućeg američkog utjecaja, kao i pretpostavljene američke prednosti u utrci u nuklearnom naoružanju, Sovjeti su izradili tajni plan, Operaciju Anadir, kako bi uspostavili balans.[230] Cilj plana bilo je slanje sovjetskih nuklearnih raketa na Kubu bez američkog znanja, međutim Sovjeti su bili informirani da Castro neće tako lako pristati na takav rasplet.[233] Nakon sastanka sa sovjetskim nuklearnim stručnjacima, Castro je na koncu ipak pristao na primanje nuklearnog oružja[234] i konkretan plan s Hruščovim dogovoren je u svibnju 1962. godine.
Iako su sovjeti uspjeli transportirati dio oružja do Kube, Amerikanci su ubrzo saznali za taj plan te su hitro obavijestili Kennedyja, koji je razmatrao nekoliko mogućih solucija - od potpune pasivnosti, preko vojne invazije, do blokade otoka;[235] na kraju se odlučio za potonju, uz slanje ultimatuma Sovjetima.
Kubanska raketna kriza postala je tako, do tada, najveća kriza Hladnoga rata i prvi otvoreni sukob s prijetnjom vojne eskalacije između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. S obzirom da su u pitanju bile nuklearne sile, prijetnja je bila itekako velika, a svijet je bio bliže nuklearnom ratu nego ikada u svojoj povijesti.[236] Iako nitko nije povlačio konkretne poteze, obje strane bile su spremne na rat do uništenja, a Castro je čak, kasnije, priznao: "Ja bih pristao na korištenje nuklearnog oružja... ionako smo uzeli zdravo za gotovo da će se ovo pretvoriti u nuklearni rat i da ćemo mi potpuno nestati."[237]
Ipak, ni Hruščov ni Kennedy nisu bili apsolutno voljni pokrenuti takav sukob tako da su se, u jeku napetosti i neizvjesnosti, odvijali tajni pregovori u kojima je Hruščov Kennedyju ponudio potpuno povlačenje sovjetskih brodova, uz uvjet da se Amerikanci obvežu da neće izvršiti vojnu invaziju na Kubu, niti će podržati ikakvu invaziju od strane druge zemlje;[238][239] uz to, tajno je dogovoreno da će Amerikanci ukloniti svoje oružje iz Italije i Turske, ako Sovjeti uklone svoje iz Kube. Svjesni kako je to jedini način da izbjegnu potpunu katastrofu, vođe su pristali na ovaj dogovor i kriza je, tako, prekinuta, uz potpuno poštivanje javnih i tajnih stipulacija samog dogovora.[240][241]
Kubanska raketna kriza ostavila je velikog traga na buduća zbivanja. U kontekstu utrke u nuklearom naoružanju, kriza je izrodila prve napore za ograničavanje nuklearnog naoružanja i poboljšanje međunarodnih odnosa,[125] iako je prvi takav sporazum, Antarktički sporazum, stupio na snagu još 1961. godine.[242] Uz to, raketna kriza je dovela do uspostave direktne telefonske linije između Moskve i Washingtona (tzv. "crveni telefon"), s ciljem bržeg rješavanja eventualnih sporova kroz direktnu komunikaciju dvaju svjetskih vođa.[243]
Kriza je, također, imala snažnog utjecaja i na sudbinu Kennedyja i Hruščova, čija je "humanost" ultimativno dovela do mirnog rješavanja krize.[244] I dok je Kennedyju popularnost rekordno porasla,[245] uz mišljenje kako su se Sjedinjene Države postavile čvrsto i hrabro riješile situaciju, Hruščov je bio na izlaznim vratima. Naime, Sjedinjene Države su bile "pobjednice" u ovoj krizi, pokazavši čvrstu volju i nespremnost na popuštanje zahtjevima s Istoka, što je bio ideološki boost koji je Zapadu bio itekako koristan; s druge strane, novi Hruščovljev "poraz" je od strane Politbiroa i službene Moskve gledan kao međunarodna sramota neviđenih razmjera i situacija u kojoj su se Sovjeti kukavički povukli iz problema kojeg su sami zakuhali (naravno, treba istaknuti kako je uklanjanje raketa iz Turske i Italije, pri čemu je Hruščov pokazao veliku smjelost, ostalo tajno čak i za Politbiro). Uz to, Castro je na ovakav rasplet gledao kao na sovjetsku izdaju, što je dovelo do osjetnog pogoršanja sovjetsko-kubanskih odnosa u narednom periodu, unatoč činjenici da je Hruščov isposlovao i osigurao zaštitu Kube od invazije Zapada. Kada se ovomu doda i sramota kojoj je Hruščov bio izložen nakon odobrenja izgradnje Berlinskog zida (kojeg se smatralo javnom sramotom cijelog komunizma),[246] bilo je jasno da je njegovoj karijeri na čelu Sovjetskog Saveza došao kraj. Optužen za oholost i nesposobnost, uništavanje sovjetske poljoprivrede i dovođenje svijeta na rub nuklearnog rata,[246] Hruščov je smijenjen u listopadu 1964. godine u mirnom puču kojega je organizirao njegov nasljednik, Leonid Brežnjev.[247][248] Nakon što se vratio u Moskvu s putovanja, Hruščov je informiran o smjeni te je zamoljen da se ne opire, što je ovaj i prihvatio, osiguravši si tako, barem, mirno umirovljenje[246] dok su pučisti na čelu s Brežnjevom preuzeli vlast.
Tokom 60-ih i 70-ih, sudionici Hladnoga rata nastojali su izgraditi novi, kompliciraniji sustav međunarodnih odnosa u kojem svijet više ne bi bio podijeljen na dva očito suprostavljena bloka.[71] Od kraja Drugog svjetskog rata, Zapadna Europa i Japan su se brzo oporavili od ratne destrukcije te su tokom 50-ih i 60-ih godina ostvarili značajan ekonomski rast (BDP per capita im se čak približio onom američkom), dok su gospodarstva zemalja Istočnog Bloka stagnirala.[71][249]
Zbog naftne krize iz 1973. godine, ali i rastućeg utjecaja različitih organizacija Trećeg svijeta poput OPEC-a i Pokreta nesvrstanih, slabije zemlje uspjele su se izboriti za svoju nezavisnost te su se u velikom broju slučajeva pokazale potpuno otpore na pritiske s obaju strana.[105] U međuvremenu, službena Moskva morala se okrenuti prema domaćoj politici, mahom zbog duboko ukorijenjenih problema u sovjetskom gospodarstvu.[71] U ovom su periodu sovjetski vođe, poput Leonida Brežnjeva i Alekseja Kosigina, prihvatili ideju detanta.[71]
Iako se tako nije činilo, NATO je vrlo rano u svojoj historiji suočio s ozbiljnom krizom, čiji je uzrok bila Francuska.[250] Naime, Charles de Gaulle se, otkako je 1958. godine bio na čelu Francuske (prvo kao premijer, a onda i kao predsjednik), oštro protivio američkoj dominaciji u sklopu saveza, ali i onome što je on percipirao kao poseban odnos između Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva; uz to, de Gaulle se oštro protivio da francusku vojsku i nuklearno oružje prepusti na upravljanje NATO-u.
Dana 17. rujna 1958., de Gaulle je poslao memorandum američkom predsjedniku Eisenhoweru i britanskom premijeru Macmillanu, tražeći osnivanje tripartitnog direktorija u kojem bi Francuska bila jednaka sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom, ali i širenje NATO-va djelovanja na geografske zone od francuskog interesa, primarno Francuski Alžir, gdje je Francuska još od 1954. godine bila suočena sa sukobom protiv alžirskih pobunjenika, koji su se borili za nezavisnost.[251] Nezadovoljan odgovorom, de Gaulle je započeo na formiranju obrambenih snaga bez sudjelovanja NATO-a; naime, francuski predsjednik je želio, u slučaju da Istočna Njemačka napadne Zapadnu, imati prostor da sklopi samostalni mirovni sporazum s Istočnim blokom i izbjegne sudjelovanje u velikom ratu između NATO-a i Varšavskog pakta.[252] U veljači 1959., de Gaulle je povukao francusku mediteransku flotu iz NATO-ve komande, a kasnije je zabranio stacioniranje stranog nuklearnog oružja na francuskom tlu.
Iako je Francuska pokazala solidarnost tokom raketne krize 1962. godine, de Gaulle je nastavio s izgradnjom nezavisne vojske tako što je i atlantsku te kanalsku flotu povukao iz NATO-ve kontrole.[253] Cijela situacija svoj je vrhunac dosegla 1966. godine, kada je de Gaulle u potpunosti povukao francuske trupe iz NATO-a i potjerao sve strane trupe s francuskog teritorija.[254] Francuska je, doduše, ostala članica NATO-a i ostala je pri odluci o zajedničkoj obrani u slučaju napada Varšavskog pakta, međutim povlačenje francuskih trupa bio je velik udarac za Zapad i za NATO te jedna od većih kriza u odnosima među zemljama Zapadnog bloka; Francuska je u potpunosti obnovila svoje članstvo tek 2009. godine.
Nakon Mađarske 1956. godine, Čehoslovačka je tokom 1968. godine postala novo krizno žarište unutar Varšavskog pakta. Sve je započelo u siječnju te godine, kada je na čelo Čehoslovačke došao Alexander Dubček, slovački komunist koji je, uz podršku predsjednika Ludvíka Svobode, za cilj imao provesti brojne reforme s ciljem liberalizacije komunističkog sustava u Čehoslovačkoj i davanja većih prava njezinim građanima; cijela ideja postala je poznata kao "socijalizam s ljudskim licem".[255] Njegov paket reformi, "Akcijski plan", bio je početak događaja znanog kao Praško proljeće, a koji je snažno utjecao na čehoslovačku svakodnevnicu. Dubček je uvelike ojačao slobodu medija, slobodu govora i slobodu kretanja. Uz to, provedene su i brojne upravne i gospodarske reforme, razgovaralo se o uvođenju višestranačja, ograničavanju djelovanja tajne policije,[256][257] a čak i o mogućem povlačenju iz Varšavskog pakta.[258]
Naravno, vlast u Moskvi, predvođena Brežnjevom, nije blagonaklono gledala na ovaj val liberalizacije, smatrajući kako je isti potencijalno opasan za cjelokupni komunistički sustav. Ubrzo su započeli pregovori između Čehoslovačke i ostalih zemalja Varšavskog pakta, koji su se ultimativno pokazali neuspješnima, što je značilo da je Sovjetski Savez morao pripremiti alternativni plan.
Pred kraj kolovoza 1968. godine, kao odgovor na Praško proljeće, Sovjetski Savez i druge zemlje Varšavskog pakta izvršavaju vojnu invaziju Čehoslovačke; oko 250,000 trupa je inicijalno krenulo prema Čehoslovačkoj. Sovjete su podržale Poljska, Bugarska i Mađarska, dok se Istočna Njemačka povukla u posljednji trenutak; s druge strane, Čehoslovačkoj su podršku pružile SFR Jugoslavija, Rumunjska (vidi Ceaușescuov govor iz 1968.) te Albanija, koja je u znak protesta čak i napustila Varšavski pakt te godine. Invaziju su osudile i zapadne komunističke partije te Kina.[259] Vojno nadmoćniji, Varšavski pakt je bio očiti pobjednik u ovom konfliktu, međutim vojna invazija je imala mnogo dalekosežnije posljedice kako u Čehoslovačkoj, tako i izvan nje.
S jedne strane, u Čehoslovačkoj je potaknut val emigracije koji je na svom vrhuncu obuhvatio gotovo 300,000 ljudi,[260] među kojima je bio i slavni pisac, Milan Kundera, čije je djelo Nepodnošljiva lakoća postojanja inspirirano ovim događanjima. Uz to, došlo je i do enormnog vala nenasilnih protesta u Čehoslovačkoj, koji se ogledao kroz različite diverzantske aktivnosti (poput prebojavanja ili mijenjanja prometnih znakova) i kršenja pravila; nasilje je bilo tek sporadično i iznimno rijetko, a bilo je i nekoliko istaknutih slučajeva protestnog samospaljivanja, među kojima je najpoznatiji primjer Jana Palacha iz 1969. godine. Invazija je formalno okončana tek u travnju 1969. godine, što je bilo osjetno više nego što su Sovjeti planirali. Dubček je smijenjen, a zemlja je ušla u tzv. period "normalizacije", a što je zapravo bilo poništavanje svih Dubčekovih reformi i ponovna uspostava komunističke stege u Čehoslovačkoj; njegov nasljednik, Gustáv Husák, osobno je predvodio postupak poništavanja reformi svog prethodnika. Unatoč neuspjelom pokušaju liberalizacije i činjenici da je Čehoslovačka sve do 1989. godine ostala pod sovjetskom kontrolom, Praško proljeće je imalo velik utjecaj na daljnji rasplet događaja u komunističkom svijetu.
Dana 26. rujna 1968. godine, u sovjetskom časopisu Pravda izašao je članak naslova "Suverenitet i međunarodne obveze socijalističkih zemalja", u kojem je javnosti prvi puta prezentirana politika koja će ubrzo dobiti naziv Brežnjevljeva doktrina. U svom govoru na 5. kongresu Poljske ujedinjene radničke partije u studenom iste godine, Brežnjev je osobno prezentirao svoju doktrinu, kazavši:[258]
Kada sile koje su neprijateljski orijentirane prema socijalizmu pokušaju okrenuti razvoj neke socijalističke zemlje prema kapitalizmu, to postaje problem ne samo te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.
Doktrina se suštinski sastojala od načela da Sovjetski Savez (formalno Varšavski pakt) ima pravo ugroziti suverenitet bilo koje socijalističke zemlje u kojoj je socijalizam ugrožen. Svoje korijene imala je u neuspjehu socijalističkih zemalja poput Poljske, Mađarske i Istočne Njemačke, koje su se suočavale s ozbiljnim siromaštvom i padom životnog standarda u odnosu na Zapad,[261] međutim glavni okidač njezinog donošenja bila je invazija Čehoslovačke nekoliko mjeseci ranije, koju je ova doktrina retroaktivno opravdavala. Poučen mađarskim incidentom i Praškim proljećem, Brežnjev je shvatio da je nužna promjena u odnosu na politiku njegova prethodnika,[262] a uz to si je i, barem fiktivno i nominalno, dao legitimitet za već provedenu, nelegitimnu vojnu invaziju suverene zemlje.
Unatoč načelnoj snazi, Brežnjevljeva doktrina nije pretjerano zaživjela u praksi i njezina najdirektnija primjena ostala je upravo invazija Čehoslovačke, zbog koje je i donesena. Kasnije je korištena i kao opravdavanje za uplitanje u politiku Afganistana tokom 70-ih godina, ali i za indirektne pritiske prema Poljskoj početkom 80-ih godina.[263] Politika je službeno napuštena 1989. godine, kada je Mihail Gorbačov odbio upotrijebiti vojsku kako bi spriječio slobodne izbore u Poljskoj,[264] a naslijedila ju je tzv. "Sinatrina doktrina" (aluzija na pjesmu "My Way"), koja je socijalističkim zemljama omogućavala da same izaberu svoj put.[265]
Kao što je već ranije rečeno, Treći svijet je tokom kasnijeg perioda Hladnog rata postao još veće krizno žarište, ali i bojno polje na kojemu su nove administracije dvaju velesila demonstrirale svoju moć. Početkom 60-ih godina, Leonid Brežnjev je u Sovjetskom Savezu još uvijek konsolidirao svoju moć, dok je atentat na Johna F. Kennedyja iz 1963. godine donio neočekivanu promjenu vlasti u Sjedinjenim Državama; iako je Kennedyjev nasljednik, Lyndon B. Johnson, uživao snažnu podršku u jeku krize izazvane atentatom, demonstracija američke sile u zemljama Trećeg svijeta bila je imperativ za jačanje Johnsonove političke pozicije. S druge strane, Sovjetski Savez i Sjedinjene Države, s obzirom da su oboje posjedovali nuklearno oružje (ali i poučeni ranijom krizom), nisu bile sklone direktnom sukobu, tako da su svoju dominaciju i moć demonstrirale kroz indirektne sukobe, pri čemu se Treći svijet pokazao kao idalno bojno polje; ova politička doktrina poznata je kao paradoks stabilnosti i nestabilnosti.
Prva "meta" američke politike bila je, ovoga puta, Latinska Amerika, posebice Južna, što je bila promjena u odnosu na preokupaciju centralnoameričkim političkim krizama tokom 50-ih godina. Početkom ožujka 1964. godine, američki diplomat specijaliziran za Latinsku Ameriku, Thomas C. Mann, održao je tajni govor pred visokim dužnosnicima u kojem je iznio okrive američke politike prema tom području, smatrajući kako Sjedinjene Države trebaju, prije svega, zaštititi svoje ekonomske i političke interese te pružiti podrušku čak i diktatorima koji su bili njihovi simpatizeri, a intervenirati samo u slučaju dolaska komunista na vlast u nekoj od zemalja. Nedugo nakon što je govor procurio i bio objavljen u New York Timesu, isti je nazvan "Mannovom doktrinom".[266] Prva primjena te politike uslijedila je nedugo nakon tajnoga sastanka, kada je Johnsonova administracija podržala desničarske pučiste u Brazilu, koje su predvodili kasniji diktatori Humberto Castelo Branco i Artur da Costa e Silva, prilikom svrgavanja ljevičarskog predsjednika Joãa Goularta,[266] a nedugo nakon toga i tokom intervencije na Dominikanskoj Republici. Karipska država je, nakon atentata na diktatora Rafaela Trujilla, ušla u period izrazite političke nestabilnosti, koju su obilježili konstantni sukobi među različitim frakcijama. Nakon što je konstitucionalistička frakcija 1963. uspjela u dovođenju Juana Boscha na vlast, u zemlji je došlo do iniciranja brojnih socijaldemokratskih reformi, koje nisu bile po volji konzervativnim lojalistima, ali ni Sjedinjenim Državama. Bosch je svrgnut nakon samo nekoliko mjeseci, a konzervativci su na čelo zemlje postavili pravnika Donalda Reida Cabrala. Nedugo nakon tog događaja, u travnju 1965. godine, u zemlji je izbio građanski rat između lojalista i konstitucionalista; krajem travnja, Sjedinjene Države su poslale oko 22,000 svojih vojnika u pomoć lojalistima, navodeći opasnost od moguće reprize kubanske revolucije i uspostave nove komunističke vlasti na njima bliskom teritoriju.[14] Trupe su poslane s ciljem izvršavanja jednogodišnje invazije zemlje, u sklopu Operacije Power Pack, ali i uspješnog eliminiranja socijalističke prijetnje. U rujnu je na čelo zemlje, kao privremeni predsjednik, postavljen Héctor García-Godoy, koji je tokom naredne godine prepustio vlast izabranom predsjedniku, konzervativcu Joaquínu Balagueru; bivši predsjednik Juan Bosch, koji nije vodio nikakvu kampanju, bio je drugi kandidat.[267] Uspostava konzervativne diktature bila je još jedan uspjeh za Amerikance, ali je za posljedicu imala nasilne progone i maltretiranje Boschovih pristaša na tlu Dominikanske Republike.[267] Sjedinjene Države su ovom periodu pokazale izrazito strog stav prema Latinskoj Americi, iniciran "Mannovom doktrinom", a u potpunosti definiran kroz Johnsonovu doktrinu, koja je javnosti prezentirana s ciljem opravdavanja američke intervencije na Dominikanskoj Republici (u tom je kontekstu ona figurirala, za američku interesnu zonu, isto kao i Brežnjevljeva doktrina za komunistički svijet).
Istovremeno, u Indoneziji, ranijem kriznom žarištu, situacija je ponovno eskalirala kada je Sukarnova vođena demokracija naišla na ozbiljne probleme, posebice zbog Sukarovnih navodnih simpatija prema komunizmu. Nakon što je Pokret 30. rujna tokom 1965. godine izveo bijedno neuspješni pokušaj puča, general Suharto je, pod izlikom obračuna s pučistima, započeo masovnu kampanju progona komunista i komunističkih simpatizera tokom 1965. i 1966. godine, tokom koje je pobijeno između nekoliko stotina tisuća i par milijuna ljudi.[268] Suharto je iskoristio trenutak i tokom 1967. godine uspio ukloniti Sukarna s vlasti, samo da bi tokom sljedeće godine formalno prisegnuo kao njegov nasljednik. Indonezija je tako ušla u tranzicijski period prema "Novom poretku", koji će biti obilježen Suhartovom tridesetjednogodišnjom vladavinom.
• Američke trupe tokom važne bitke za la Drang;
• Američki helikopter posipa Agent Orange tokom Vijetnamskog rata;
• Američki vojnici pružaju zaštitu svojim helikopterima tokom evakuacije iz Saigona;
• Ubijeni vijetnamski civili nakon zvjerskog masakra u Mỹ Laiju.
Šezdesete u Aziji su bile obilježene i novom eskalacijom u vijetnamskom sukobu, koja je 1963. godine kulminirala povećanom američkom intervencijom na strani politički nestabilnog Južnog Vijetnama, gdje je CIA krajem 1963. godine pomogla u organiziranju puča u kojemu je svrgnut i ubijen južnovijetnamski predsjednik, Ngô Đình Diệm. Iako formalno samo saveznici Južnog Vijetnama u borbi protiv Hồ Chí Minhovog Sjevernog Vijetnama i pobunjeničkog Việt Cộnga na jugu, Amerikanci su de facto vodili ovaj rat, smatrajući to demonstracijom svoje sile i nastavkom zadržavanja širenja komunizma u svijetu. Ipak, unatoč nekoliko značajnijih operacija i borbi (la Drang, Cedar Falls, Junction City, Đắk Tô), primjeni toksičnog herbicida (kako bi stali na kraj gerilskim metodama Vijetnamaca) i ratnim zločinima (Mỹ Lai), Amerikanci nisu uspijevali ostvariti nikakvu značajniju prednost u ratu tako da su i Johnsonova i, kasnije, Nixonova administracija bili suočeni sa činjenicom sramotnog neuspjeha, ali i sve većom opozicijom u samim Sjedinjenim Državama. Godine 1973., sjevernovijetnamski ministar vanjskih poslova, Lê Đức Thọ, američki državni tajnik, Henry Kissinger, i južnovijetnamski predsjednik, Nguyễn Văn Thiệu, u Parizu potpisuju mirovni sporazum s kojim je Vijetnamski rat trebao biti okončan, međutim ratovanje je i dalje nastavljeno. Istovremeno, Nixon se 1974. godine suočio s aferom Watergate, koja je dovela do njegove ostavke, dok je njegov nasljednik, Gerald Ford, imao ozbiljnih problema s demokratskim Kongresom, koji se oštro protivio ratu. Sjedinjene Države su bile u sve većim problemima, a Sjeverni Vijetnam je sve više napredovao; sve je kulminiralo u travnju 1975. godine, kada su komunističke snage oslobodile Saigon,[269][270] glavni grad Južnog Vijetnama, tokom čega su Amerikanci izvršili masovnu evakuaciju svojih trupa u sklopu Operacije Frequent Wind.[271] Sjeverni i Južni Vijetnam su se ubrzo ujedinili u jedinstvenu, socijalističku državu, a Sjedinjene Države su izvrgnute ruglu i sramoti zbog činjenice da su, kao supersila, pretrpjele sramotan poraz od strane jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta.[14] Poraz u Vijetnamu je, prema mnogima, bio najveći udarac američkoj hladnoratovskoj vanjskoj politici.
U istom periodu kada su Sjedinjene Države pojačale svoju prisutnost u Vijetnamu, Bliski istok je ponovo postao problematičan. Iako je Sueska kriza iz 1956. prošla bez većih direktnih posljedica, rastući val arapskog nacionalizma, mahom pod Nasserovim utjecajem, te novi sukobi arapskih zemalja s Izraelom, ponovno su potakli veći interes za tu regiju. Sovjetski Savez je u tom periodu slao enormnu vojnu i ekonomsku pomoć Egiptu te je, unatoč nevoljkosti, osjećao obvezu da pomogne saveznicima tokom Šestodnevnog rata i Rata iscrpljivanja protiv prozapadnog Izraela.[272] Nasserov utjecaj i prosovjetske afilijacije dovele su, doduše, do nenasilnog konflikta između prozapadnih arapskih zemalja (Saudijska Arabija, Libanon, Jordan, Sjeverni Jemen, ...) i onih prosovjetskih (Egipat, Južni Jemen, Irak, Alžir, ...), znanog kao Arapski Hladni rat, a koji je postepeno jenjavao nakon Nasserove smrti 1970. godine; dobar primjer ovoga bila je podjela na Jemena na Sjeverni i Južni, koja, unatoč samoj podjeli, nije funkcionirala ni približno rigorozno kao u Njemačkoj ili Koreji. Sovjeti su, za vrijeme Nasserova mandata, uspjeli sklopiti sporazume s brojnim arapskim zemljama, poput Alžira i Iraka;[273] iračko priklanjanje Sovjetima (u pitanju je bio petnaestogodišnji sporazum o prijateljstvu i suradnji) bilo je izrazito problematično za Amerikance, toliko da je historičar Charles R. H. Tripp rekao da je sporazum poremetio "od strane Amerike sponzorirani sigurnosni sustav uspostavljen u sklopu Hladnog rata na Bliskom istoku. Činilo se da je svaki neprijatelj režima u Bagdadu potencijalni saveznik Sjedinjenih Država".[274] Sjedinjene Države su, kasnije, u tajnosti financijski pomagale kurdskom vođi Mustafi Barzaniju tokom Drugog iračkog-kurdskog rata, koji je zaključen iračkom pobjedom i doveo je do prisilnog premještanja stotina tisuća kurdskih civila.[274] Međutim, kada je Nassera u Egiptu naslijedio Anwar Sadat, činilo se kako je dotad najjači sovjetski saveznik na Bliskom istoku promijenio svoju politiku.[273] Kada je 1973. godine izbio Jomkipurski rat, glasine o mogućoj sovjetskoj intervenciji na strani Egipta dovele su do masovne mobilizacije u Sjedinjenim Državama, koja nije htjela izgubiti ovako strateški važnog saveznika, a koja je gotovo zaprijetila postojećem detantu;[275] Jomkipurski rat je, na koncu, vođen bez direktnog uplitanja velikih sila. Značajan sovjetski utjecaj u ovom periodu bilo je i potpomaganje Palestini u borbi protiv Izraela, mahom kroz pružanja podrške Jaseru Arafatu i njegovom PLO-u.[276]
Val dekolonizacije u Africi nastavio se i u ovom periodu, s tim da se u zemljama koje su već ranije stekle nezavisnost političke turbulencije bile česte. Posebice u Zapadnoj Africi, gdje je korupcija već bila poharala državne institucije, došlo je do serije uzastopnih vojnih udara u Gani i Burkini Faso, dok su brojne druge afričke zemlje bile zahvaćene krvavim građanskim ratovima. Tako se od 1967. do 1970. godine u Nigeriji vodio građanski rat između države i samoproglašene, nepriznate Republike Biafre, koju je vodio vojni časnik C. Odumegwu Ojukwu. Istovremeno, britanska uprava u Rodeziji se raspadala u jeku vala dekolonizacije, međutim, dok je Sjeverna Rodezija bez većih poteškoća izvršila tranziciju prema nezavisnoj Zambiji,[277] situacija u Južnoj Rodeziji bila je uvelike problematičnija, mahom zbog internog vojnog sukoba između kontroverznog premijera Iana Smitha i nacionalističkih pobunjenika predvođenih Robertom Mugabeom i Joshuom Nkomom; rat se uz desetke tisuća mrtvih protezao sve do 1979., nakon čega je ukinuta nikad priznata vladavina bjelačke manjine u Rodeziji, koja je ubrzo nakon toga izvršila tranziciju prema nezavisnom Zimbabveu. Šezdesete godine dovele su i do uspješnog zaključenja borbe za nezavisnost u Alžiru (1962.), ali i nezavisnost Tanganjike i Zanzibara, koje će se 1964. godine ujediniti u Tanzaniju, čiji će prvi predsjednik postati Julius Nyerere.[278] Krajem 60-ih godina, vojska u Somaliji, predvođena bivšim policajcem Siadom Barreom, izvela je državni udar i preuzela vlast u zemlji, koja je nakon toga reformirana kao Demokratska Republika Somalija, socijalistička diktatura kojoj je bezuvjetnu podršku obećao Sovjetski Savez.
S dolaskom 70-ih godina, diljem Trećeg svijeta otvorila su se nova krizna žarišta. U Južnoj Americi je došlo do sve intenzivnije primjene tajne Operacije Cóndor, koja je aktivirana još 1968. godine, a službeno je pokrenuta 1975. godine. Radilo se, zapravo, o seriji incidenata državnog terora te represije i ubojstava političkih oponenata i komunističkih simpatizera u južnoameričkim zemljama, koje su dobivale tajnu pomoć od Sjedinjenih Država.[279][280][281] Mozak operacije bio je Henry Kissinger,[282] a ista je naišla na snažnu podršku u Argentini, Brazilu, Boliviji, Čileu, Paragvaju i Urugvaju. Suštinski, operacija se sastojala od američke podrške desničarskim vojnim diktaturama i pučevima, organiziranim s ciljem svrgavanja ili eliminacije ljevičarskih grupacija te uspostavom njima prijateljskih režima u zemljama koje su geopolitički bile izrazito važne.[283] Tokom 70-ih su se dogodila tri značajna puča tokom kojih je ovakva politika bila prilično evidentna. U lipnju 1973. godine, izabrani predsjednik Urugvaja, Juan María Bordaberry, usred značajne krize i gerilske aktivnosti ljevičarskih radikala Tupamarosa, uz pomoć vojske izvodi državni udar i uvodi diktaturu. Iako je puč službeno izveden zbog suočavanja s Tupamarosima, novoformirana građansko-vojna diktatura nastavila je vladati zemljom sve do sredine 80-ih godina i to uz američku podršku;[284] Bordaberry je svrgnut 1976., a nakon nekoliko mjeseci Demichelijeve vlasti, državu je preuzeo diktator Aparicio Méndez, koji je bio jedan od glavnih "operativaca" Operacije Cóndor. U rujnu 1973., u Čileu dolazi do sličnog incidenta kada vojska predvođena Augustom Pinochetom, koji je također postao jedan od predvodnika Operacije Cóndor, u puču svrgava demokratski izabranog predsjednika, socijalista Salvadora Allendea;[285][286] Allende je 1970. postao prvi demokratski izabrani predsjednik socijalističkog uvjerenja u Latinskoj Americi,[287] što je Sjedinjenim Državama bila direktna prijetnja. Kada je Allendeova politika počela ugrožavati američke interese, Nixon je pružio podršku Pinochetu i pučistima,[288][289][290] koji su u jednodnevnom puču svrgnuli predsjednika i uspostavili vojnu diktaturu; Allende se tokom puča ubio,[291][292] mada njegova smrt i dalje ostaje kontroverzna tema. Pinochet je, uz pomoć vojne hunte, vladao Čileom kao diktator sve do 1990. godine,[293][294] prilikom čega se krvavo obračunavao s opozicijom i uvelike gušio ljudska prava. Posljednji značajni incident dogodio se 1976. godine u Argentini, kada je vojni časnik Jorge Rafael Videla, uz američku podršku, u puču svrgnuo Isabel Perón i uspostavio vojnu diktaturu, što je bio obrazac koji se identično odvijao u svim incidentima. Isabel Perón, prva žena koja je postala predsjednica neke države, vladala je Argentinom od 1974. godine, nakon smrti svog supruga, Juana Peróna, koji je obilježio argentinsku politiku nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, za razliku od ranijih slučajeva, politička represija pod Isabel Perón je bila stvarnost u Argentini i prije samoga puča, tako da se ovdje nije radilo o ideološki uvjetovanom puču, već o ilegalnom modusu smjene vlasti; Sjedinjene Države su se tek naknadno uključile kao podrška, dok je sam puč bio organiziran i planiran interno.[295] Videlina vojna hunta započela je tzv. "Proces nacionalne reorganizacije", što je bio službeni naziv diktature koja je provodila snažnu represiju u narednim godinama, sve do svog pada 1983. godine, kada su organizirani demokratski izbori na kojima je pobijedio Raúl Alfonsín. Argentina je bila specifična i po tome što se u njoj od 1974. godine pa sve do pada diktature vodio tzv. Prljavi rat, odnosno organizirani državni terorizam koji se ogledao kroz snažnu represiju, eliminaciju političkih oponenata te organizirane nestanke i ubojstva argentinskih stanovnika.
Uz još uvijek aktivne ratove u Vijetnamu i Laosu, Azija se krajem 60-ih i kroz dobar dio 70-ih suočila s dvama novim konfliktima, koji su imali značajnijeg odjeka i u svijetu. Prvi od njih bio je u Kambodži, gdje se od 1967. godine vodio žestoki građanski rat, između državnih vlasti i pobunjeničke, komunističke gerile, Crvenih Kmera. Situacija je eskalirala kada je u ožujku 1970. godine parlament s vlasti uklonio Norodoma Sihanouka, nakon čega si je proamerički premijer Lon Nol dao izvanredne ovlasti i uveo diktaturu. Državnim udarom je ukinuta dotadađnja monarhija, a formirana je Kmerska Republika, koja je nastavila voditi građanski rat protiv komunističke gerile. Tokom iste godine, snage Sjevernog Vijetnama okupirale su dio vojnih baza u Kambodži, što je doprinijelo eskalaciji nasilja; dokumenti otkriveni u sovjetskim arhivima otkrili su kako je okupacija zapravo bila posljedica dogovora između Sjevernog Vijetnama i Crvenih Kmera, kojeg je ispregovarao Nuon Chea.[296] Amerikanci i Južni Vijetnam su odgovorili bombardiranjem kopnenom invazijom, međutim ostaje upitno koliki je bio doseg tih napada.[297] Sve u svemu, Crveni Kmeri su postepeno napredovali te su, nakon pada Phnom Penha u travnju 1975. godine, u siječnju 1976. godine proglasili osnivanje Demokratske Kampučije, komunističke diktature na čijem je čelu bio Pol Pot. Nakon dolaska na vlast, Pol Pot je započeo brutalnu kampanju tokom koje je na tzv. poljima smrti pobijeno između jednog i tri milijuna stanovnika zemlje, koja je imala otprilike 8,000,000 ljudi;[298][299][300] velik broj stanovnika je, također, pobjegao ili je bio protjeran. Radilo se tu o zvjerskom genocidu nad vlastitim narodom, kojega je sociolog Martin Shaw nazvao "najjasnijim genocidom Hladnoga rata".[301] Otpor Pol Potovom režimu je rastao i već je tokom 1977. godine došlo do vijetnamske invazije zemlje, koja je ubrzo prerasla u novi rat; Vijetnam je imao podršku prebjega Crvenih Kmera, ali i prosovjetskog Ujedinjenog narodnog fronta za spas Kampučije, što ga je predvodio Heng Samrin. Iako je rat doveo do svrgavanja Pol Pota i njegovog režima, novoformirana zemlja će se boriti s međunarodnim priznanjem izvan sovjetske sfere utjecaja, unatoč činjenici da se Zapad oštro bunio protiv Pol Pota i njegovog zvjerskog režima, te će biti opstruirana od strane gerilaca smještenih uz granicu s Tajlandom. Nakon uklanjanja Crvenih Kmera, nacionalna obnova Kambodže bit će iznimno teška, a Vijetnam će ubrzo biti izložen kineskom napadu, koji će biti zaključen tokom nekoliko mjeseci 1979. godine.[302][303] Drugi veći incident zbio se 1975. godine, kada je Suhartova Indonezija izvršila invaziju na Istočni Timor. Službeno pravdajući invaziju antikolonijalizmom, radilo se zapravo o vojnoj intervenciji protiv ljevičarske stranke FRETILIN-a, koja je pobijedila na izborima i čiji je čelnik, Francisco Xavier do Amaral, postao predsjednik. Brojčano jača indonezijska vojska nije imala značajnijih problema i ubrzo je okupirala Istočni Timor, pripojivši ga svom teritoriju.
Događaji na Istočnom Timoru bili su usko povezani s tadašnjim događanjima u Portugalu, koja će imati i značajan utjecaj na Afriku. Naime, Portugal je 1974. godine pogodila Revolucija karanfila, kojom je svrgnuta diktatorska Estado Novo, čiji je vođa od 1932. do 1968. godine bio diktator António de Oliveira Salazar; državu su u vrijeme revolucije vodili premijer Marcelo Caetano i predsjednik Américo Tomás. Međutim, svrgavanje diktatorskog režima u Portugalu bilo je izrazito važno i za dotadašnje kolonije, s obzirom da je je nova vlast u Portugalu dokinula kolonijalni rat, koji se vodio još od 1961. godine, i priznala nezavisnost tadašnjih kolonija. Iako je tim procesom bio zahvaćen i Istočni Timor, on je imao puno većeg odjeka u Africi, gdje su tri nove zemlje ovim procesom stekle nezavisnost. Situacija je najblaža bila u Gvineji-Bisao, dotadašnjoj Portugalskoj Gvineji, koja je još 1973. godine jednoglasno proglasila nezavisnost, priznatu naredne godine.[304] Na čelo države došao je Luís Cabral, koji je, međutim svrgnut u puču 1980. godine, čiji je predvodnik bio João Bernardo Vieira; upravo će Vieira imati najznačajniju ulogu u razvoju politike Gvineje-Bisao u narednom periodu. S druge strane, situacija u Portugalskoj Zapadnoj Africi i Portugalskom Mozambiku bila je osjetno ozbiljnija. Naime, i Angola i Mozambik su mnogo prije nezavisnosti vodile svoje ratove za nezavisnost. Kada je ta nezavisnost konačno priznata, došlo je do internog sukoba koji je i u Angoli i u Mozambiku rezultirao krvavim i višegodišnjim građanskim ratovima. No, dok je u Mozambiku, gdje je uspostavljena prosovjetska socijalistička republika, FRELIMO samostalno predvodio borbu protiv kolonijalnog imperija, pa je bilo i očekivano da će taj pokret, kojega je predvodio Samora Machel, preuzeti vlast, u Angoli su kasnije zaraćene strane zajednički vodile borbu protiv Portugala; na koncu je komunistička MPLA, koju je predvodio Agostinho Neto, preuzela kontrolu u državi i također uspostavila prosovjetsku socijalističku republiku, što je izazvalo revolt isključenih grupacija; dvije novoproglašene socijalističke republike bile su izrazito bliske.[305] Ti građanski ratovi vodili su se kroz dug vremenski period, uključivali su intervencije stranih sila (značajnu participaciju u imala je apartheidska Južna Afrika, ali i Kuba u Angoli)[306] nanijele su velik udarac novonastalim državama, a njihova rezolucija uslijedila je tek po završetku Hladnoga rata. Širenje socijalizma po Africi nastavilo se tokom 70-ih godina, kada je radikalna vojna skupina Derg u državnom udaru 1974. godine dokinula monarhiju i uspostavila vojno-socijalističku vladu, koju je od 1977. do 1987. godine vodio Mengistu Haile Mariam.[306] Dotadašnji car, Haile Selassie, svrgnut je s vlasti te je nedugo zatim i preminuo.[306] Privremena vojna vlada socijalističke Etiopije izgradila je dobre odnose sa Kubom i Sovjetskim Savezom,[306] ali ne i sa susjednom Somalijom, koja je također uživala sovjetsku podršku. Kada je 1977. godine između Somalije i Etiopije izbio Ogadenski rat, Sovjeti i Kuba su povukli potporu Barreu i stali uz Derg;[306] Barre se tada okrenuo tzv. Safari klubu, skupini proameričkih obavještajnih službi iz arapskih zemalja, za pomoć oko oružja.[307][308] Ipak, podrška koju je i dobio nije bila dovoljna, tako da je Derg nakon manje od godinu dana borbe odnio pobjedu i zadržao upravu nad spornom regijom. Derg je nastavio vladati Etiopijom do usvajanja ustava 1987. godine, kada je formirana kratkotrajna NDR Etiopija, koja je 1991. godine zahvaćena oštrim građanskim ratom, koji će dovesti do pada socijalističkog režima.
Bili su ovo posljednji, veliki incidenti u Trećem svijetu tokom Hladnoga rata. I dok će se situacije na većini kontinenata u narednom periodu smirivati, neka krizna žarišta, poput Afrike i Bliskog Istoka, zadržat će to svojstvo i u narednom periodu, a neka čak i nakon završetka Hladnoga rata.
Vrhunac kinesko-sovjetskog raskola zbio se tokom 1969. godine, kada je došlo do sedmomjesečnog oružanog sukoba na granici dvaju zemalja; sukob, doduše, nije bio velikih razmjera i završio je bez ikakvih teritorijalnih promjena, s tim da je formalno zaključen tek 2004. godine, kada su Kina i Rusija sklopile granični sporazum. Međutim, američki predsjednik Richard Nixon je odlučio iskoristiti zategnute odnose i sukob među komunističkim silama kako bi balans moći okrenuo u korist Zapada;[309] Kinezi su, s druge strane, također željeli poboljšati odnose sa Sjedinjenim Državama kako bi ostvarili premoć nad Sovjetskim Savezom.
U srpnju 1971., Kissinger je, tokom puta u Pakistan, tajno posjetio Peking i dogovorio posjet američkog predsjednika Nixona, koji se službeno dogodio u veljači 1972. godine.[310] Nixon je tokom sedam dana posjetio nekoliko kineskih gradova i Kineski zid, a sastao se i s Mao Zedongom i Zhou Enlaijem. U vrijeme kada je Nixon posjetio Kinu, Sovjeti su bili izjednačeni sa Sjedinjenim Državama u nuklearnoj utrci, a Vijetnamski rat je bio toliki problem da je uvelike umanjio američki utjecaj u Trećem svijetu i pogoršao odnose sa zapadnim saveznicima,[311] što ilustrira koliko je ovaj posjet bio značajan za američku vanjsku politiku. Mao i Nixon su raspravljali o brojnim pitanjima, među kojima će biti i status Tajvana (Amerikanci će do 1979. godine nastaviti priznavati Tajvan, međutim po uspostavi punih diplomatskih odnosa s NR Kinom, Tajvan je izgubio američku podršku), a jedna od najvažnijih posljedica susreta bio je šangajski communiqué, koji će služiti kao temelj svih kasnijih vanjskopolitičkih odnosa Kine i Sjedinjenih Država.
Nakon svog posjeta Kini, Nixon se sastao s brojnim sovjetskim dužnosnicima, među kojima je bio i Leonid Brežnjev, u Moskvi.[312] Sastanci su, zapravo, bili pregovori o ograničenju strateškog naoružanja, koji su rezultirali dvama značajnim sporazumima o ograničavanju naoružanja: SALT I, što je bio prvi detaljni sporazuom o ograničavanju potpisan između dvaju velesila, i ABM, koji je zabranio izradu sustava dizajniranih za presretanje nadolazećih projektila. Cilj ovih sporazuma bilo je ograničavanje izrade skupih antibalističkih projektila i nuklearnog oružja.[71]
Nixon i Brežnjev su nakon sastanaka proglasili novi period "mirne koegzistencije" i uspostavili revolucionarnu politiku detanta između dvaju velesila. Brežnjev je, u međuvremenu, nastojao oživjeti sovjetsku ekonomiju, koja je bila u značajnim problemima zbog velikih vojnih izdataka. U periodu od 1972. do 1974., dvije velesile su dogovorile bolju ekonomsku suradnju,[14] uključujući i sporazume o pojačanoj trgovini. Nakon tih značajnih susreta, detant je zamijenio dotadašnju neprijateljsku politiku dvaju zemalja i omogućio da dvije zemlje zajednički opstaju.[313]
Ovi događaji su se savršeno poklopili s kancelarskim mandatom Willyja Brandta u Zapadnoj Njemačkoj, čija je "Ostpolitik" dovela do normalizacije odonsa u podijeljenoj Njemačkoj;[259] Brandt se 1970. godine u Erfurtu bio susreo s istočnonjemačkim kolegom, Willijem Stophom, što je bio prvi službeni susret čelnika Zapadne i Istočne Njemačke. Europa je, prativši razvoj događanja u svijetu, također radila na vlastitoj stabilizaciji, tako da je u ovom periodu postignut Helsinški dogovor (1975.), koji je za posljedicu imao formiranje OSCE-ja.[314]
Iako se činilo da je detant doveo do značajnog poboljšanja u odnosima između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, situacija je bila daleko od idealne. Tokom 70-ih godina, KGB je pod vodstvom Jurija Andropova nastavljao s progonom istaknutih sovjetskih intelektualaca koji su bili kritični prema režimu, a među kojima su bili i nobelovci Aleksandar Solženjicin i Andrej Saharov.[315] Također, a sve unatoč detantu, dvije velesile nastavile su međusobnu konfrontaciju kroz konflikte u Trećem svijetu, kao što je ranije rečeno, a što je najevidentnije bilo na primjerima Bliskog Istoka, Čilea, Etiopije i Angole.[316]
Iako je predsjednik Jimmy Carter 1979. godine potpisivanjem sporazuma SALT II nastojao nametnuti nova ograničenja,[317] njegov je trud uvelike umanjem zbog brojnih kriznih situacija u toku te godine. Najveća od njih dogodila se u Iranu, kada je proamerički režim šaha Muhameda-Reze Pahlavija svrgnut u Iranskoj revoluciji koju je predvodio konzervativni Ruholah Homeini; nakon revolucije došlo je do uspostave islamske republike, čiji su odnosi sa Sjedinjenim Državama u startu bili vrlo napeti. Istovremeno, KGB je pružio značajnu pomoć ljevičarskim sandinistima u Nikaragvi,[318] što je dovelo do rušenja proameričkog diktatora Anastasija Somoze u toj zemlji i dolaska na vlast prosovjetske vojne hunte, na čijem je čelu bio Daniel Ortega; situacija u Nikaragvi se, doduše, nije smirila i ostala je turbulentna i tokom narednih godina. Posljednji veći incident desio se u prosincu 1979., kada je Carter oštro reagirao na početak sovjetske intervencije u Afganistanu te godine.[14]
Termin "Drugi Hladni rat" odnosi se na nagli rast hladnoratovskih tenzija i sukoba koji je zabilježen krajem 70-ih i početkom 80-ih godina. Tenzije između dvaju velesila naglo su porasle, a obje su strane postale naglašeno militarističke.[10] Profesor historije John Patrick Diggins rekao je: "Reagan je učinio sve kako bi vodio drugi Hladni rat, podržavajući pritom kontraustanke u Trećem svijetu.";[319] akademik Michael Cox je također rekao: "Intenzitet ovog 'drugog' Hladnog rata bio je toliko jak, koliko je njegovo trajanje bilo kratko."[320]
Ono što je za Sjedinjene Države bio Vijetnam, to će krajem 70-ih i tokom 80-ih godina Afganistan biti za Sovjetski Savez. Za razliku od susjednih zemalja, Afganistan sve do kraja 70-ih nije bio toliko značajan u hladnoratovskim odnosima snaga, međutim, kada je 1978. godine u Saur revoluciji, Narodna demokratska stranka Afganistana preuzela vlast u toj zemlji i uspostavila sovjetski satelitski režim, situacija se drastično pogoršala. Samo nekoliko mjeseci nakon revolucije, protivnici komunističkog režima podigli su ustanak na istoku zemlje, koji se ubrzo pretvorio u iscrpljujući građanski rat kojeg su pobunjeni mudžahedini vodili protiv vladinih snaga diljem Afganistana. Afganistan se tako, u samo nekoliko mjeseci, pretvorio u bojno polje koje je neplanski poslužilo kao još jedan surogat rat između dvaju velesila; Sovjeti su poslali tisuće vojnih savjetnika članovima vlade DR Afganistana,[321] dok su mudžahedini dobili vojnu obuku i oružje iz Pakistana i Kine,[322][323] ali i milijarde dolara te oružje od Sjedinjenih Država, Ujedinejnog Kraljevstva i Saudijske Arabije.[323] Problem je bio dodatno pogoršan internim sukobom u vladi DR Afganistana između dominantnog Halka i umjerenog Parčama, koji je rezultirao smjenom Parčamovih ministara i hapešnjem stranci lojalnih časnika pod izgovorom o postojanju lažnog plana za državni udar. Do sredine 1979. godine, Sjedinjene Države su aktivirale tajni plan pružanja pomoći mudžahedinima.[324]
U rujnu 1979. godine, halkist Nur Muhammad Taraki, tadašnji čelnik DR Afganistana, ubijen je u atentatu organiziranom od strane stranačkog kolege Hafizullaha Amina, koji je preuzeo vlast u zemlji. Međutim, nakon što nije uspio pridobiti povjerenje Moskve, sam Amin je ubijen u atentatu već u prosincu iste godine, nakon čega je uspostavljena parčamistička vlada na čelu s Babrakom Karmalom; od strane Sovjeta formirana vlada uključivala je članove obavju sukobljenih frakcija. Sovjeti su ubrzo poslali i svoje trupe u državu kako bi pomogli u stabilizaciji Karmalovog režima, međutim bili su uvjereni kako će oni morati odraživati tek manjinu vojnih operacija. Međutim, direktna posljedica toga bila je da se Sovjetski Savez direktno umiješao u sukob koji je dotad bio nacionalnog karaktera.[325]
I dok su Sovjeti neuspješno ratovali u Afganistanu, gdje će na koncu doživjeti sramotu ravnoj onoj američkoj u Vijetnamu, Sjedinjene Države su odlučile reagirati. Jimmy Carter je na sovjetsku intervenciju reagirao povlačenjem sporazuma SALT II iz Senata, nametanjem embarga na izvoz žita i tehnologije u Sovjetski Savez te traženjem osjetnog povećanja vojnog budžeta; sovjetsku intervenciju opisao je kao "najozbiljniju prijetnju miru nakon Drugog svjetskog rata".[326] Ovakva politika imala je za posljedicu i bojkot Olimpijskih igara 1980. u Moskvi od strane velikog broja zapadnih zemalja, a što je, zauzvrat, dovelo bojkota Olimpijskih igara 1984. u Los Angelesu od strane većine zemalja Varšavskog pakta.
U siječnju 1977. godine, bivši guverner Kalifornije i neuspjeli kandidat na republinskim predizborima tokom 1976. godine, Ronald Reagan, dao je svoje mišljenje o Hladnom ratu u razgovoru s kolegom Richardom V. Allenom, rekavši: "Moja ideja o američkoj politici prema Sovjetskom Savezu je jednostavna, neki bi rekli i pojednostavljena. Radi se o ovome: Mi pobjeđujemo, a oni gube. Što kažete na to?"[327] Tri godine kasnije, Reagan je uvjerljivo pobijedio Jimmyja Cartera na izborima i postao novi predsjednik Sjedinjenih Država, uz obećanje da će povećati vojni budžet i suprostaviti se Sovjetima bilo gdje. Godinu dana ranije, nakon što je laburističkoj vladi Jamesa Callaghana izglasano nepovjerenje, konzervativci su pobijedili na izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu, a na čelo vlade je po prvi puta došla žena, "Željezna lady" Margaret Thatcher. Ideološki bliski, Reagan i Thatcherova su brzo našli zajednički jezik te su javno odbacili Sovjetski Savez i njegovu ideologiju. Reagan je Sovjetski Savez nazvao "carstvom zla" i predvidio da će komunizam završiti na "smetlištu historije".[328]
Do 1985. godine, Reaganov antikomunistički stav se formirao u politiku koja je postala poznata kao Reaganova doktrina, koja je, uz još uvijek aktualno zadržavanje, bila usmjerena prema još snažnijem rušenju postojećih komunističkih sustava.[329] Osim što je nastavio s Carterovom politikom pružanja pomoći islamskim protivnicima Sovjetskog Saveza i komunističke DR Afganistan, Reagan je preko CIA-je istu proširio i na podržananje islamističkih pokreta u sovjetskoj Središnjoj Aziji.[330] Uz to, CIA je pružila podrušku antikomunistima u Pakistanu da treniraju muslimane diljem svijeta kako bi se borili u džihadu protiv Sovjetskog Saveza.[330]
U listopadu 1978. godine, kardinali su nakon preuranjene smrti Albina Lucianija, za novog papu izabrali Poljaka Karola Wojtyłu, koji je uzeo ime Ivan Pavao II.; bio je to prvi ikad izabrani slavenski papa, a njegova će moralna doktrina poslužiti kao temelj za antikomunistički, religiozni i nacionalistički pokret u Poljskoj, koji će značajan zamah dobiti nakon papina posjeta rodnoj zemlji u lipnju 1979. godine.
Narodna Republika Poljska je u tom periodu prolazila kroz značajnu krizu, čiji su uzroci osim političke bili i ekonomske prirode - krah nacionalnog gospodarstva, stagniranje plaća i povećanje cijena hrane. Najveći bunt zbog ovakve situacije dolazio je, interesantno, iz redova radničkog pokreta i ilegalnih sindikata. Nakon serije prosvjeda 1976. godine, situacija se donekle smirila do 1980., kada je sindikalna aktivistica Anna Walentynowicz dobila otkaz u Lenjinovom brodogradilištu u Gdańsku zbog sudjelovanja u radu ilegalnog sindikata, samo pet mjeseci prije umirovljenja. Takva odluka potaknula je reakciju radnika, koji su ubrzo organizirali štrajk. Nakon pregovora i potpisivanja dogovora s vlastima, štrajk je prekinut, a u Poljskoj se pojavio novi, veliki sindikat Solidarnost, koji je formalno registriran u studenom iste godine.[331] Na čelu pokreta bio je inženjer Lech Wałęsa, a svoje ideološke osnove, a ujedno i naziv, isti je izvlačio iz papine enciklike Sollicitudo rei socialis, koja se bavila solidarnošću kao teološkim konceptom.
Djelovanje Solidarnosti nastavilo se i izvan radničke sfere, tako da je sindikat ubrzo organizirao snažan antisovjetski pokret koji je prijetio stabilnosti tadašnjeg komunističkog režima. General Wojciech Jaruzelski i Vojno vijeće narodnog spasa uveli su izvanredno stanje kako bi pokušali ugušiti političku opoziciju, tokom koje je tisuće ljudi uhapšeno, a oko stotinjak i ubijeno. CIA je pružala podršku sindikalistima, dok je Reagan Poljskoj nametnuo sankcije nakon uvođenja izvanrednog stanja.[332]
Dok se Poljska borila s opozicijom unutar zemlje, u Moskvi je formirana posebna komisija s ciljem donošenja odluke o reakciji na poljsku krizu; komisiju su sačinjavali ideolog Mihail Suslov, šef KGB-a, Jurij Andropov, ministar vanjskih poslova, Andrej Gromiko, i ministar obrane, Dmitrij Ustinov. Prisjetivši se krize iz 1970. godine u istoj zemlji, ali i razmatrajući potencijalne sankcije koje bi uništile sovjetsko gospodarstvo, komisija je, a posebno Suslov, bila nevoljka intervenirati u Poljskoj;[332] s druge strane, istočnonjemački i čehoslovački čelnici, Erich Honecker i Gustáv Husák, bili su proponenti vojne intervencije, pri čemu su imali podršku već ostarjelog Brežnjeva, tako da je za prosinac 1980. godine organizirana zajednička vojna akcija, Sojuz-80, koja je trebala u Poljskoj učiniti isto što su Sovjeti ranije učinili u Mađarskoj i Čehoslovačkoj.[333] Akcija, ipak, nikada nije aktivirana jer su Sovjeti odlučili podržati Jaruzelskog u uvođenju izvanrednog stanja, što je bio prvi put u historiji Hladnog rata da Sovjetski Savez nije vojno intervenirao pri direktnoj ugrozi jednog od svojih satelitskih režima;[333][334] bio je to efektivni kraj Brežnjevljeve doktrine.[335]
I dok je Brežnjevljev nasljednik, Jurij Andropov, pružio podršku Jaruzelskom, izvanredno stanje u Poljskoj ukinuto je već 1983. godine, mada dobar dio političkih zatvorenika nije bio pušten sve do opće amnestije tri godine kasnije.
Tokom godina Hladnoga rata, Moskva je izgradila vojsku koja je crpila gotovo 25% sovjetskog BDP-a i to nauštrb konzumerističkih dobara i investicija u civilnim sektorima.[336] Sovjetsko trošenje na utrku u naoružanju i ostale hladnoratovske obveze je i uzrokovalo i pogoršalo duboko ukorijenjene strukturalne probleme u sovjetskom sustavu,[337] koji su doveli do najmanje jednog desetljeća ekonomske stagnacije tokom kasnih Brežnjevljevih godina.
Sovjetska ulaganja u obrambeni sektor nisu bila uvjetovana vojnom nužnošću, već interesima masivne državne i partijske birokracije, koja je ovisila o tom sektoru zbog vlastitih ciljeva i privilegija.[338] Oružane snage Sovjetskog Saveza su postale vodeće u svijetu u po broju i tipovima oružja koje su posjedovale, broju trupa i po čistoj veličini svoje vojno-industrijske infrastrukture.[339] Ipak, te su kvantitativne prednosti često bile samo krinka koja je skrivala ona područja u kojima su vojske Istočnog bloka osjetno zaostajale za Zapadom.[340]
Do početka 80-ih godina, Sovjetski Savez je izgradio vojsku i arsenal koji je nadmašivao onaj Sjedinjenih Država. Ubrzo nakon sovjetske invazije Afganistana, predsjednik Carter je započeo na masivno jačanje američke vojske. Taj se proces dodatno pojačao tokom Reaganove administracije, kada je su vojni troškovi sa 5.3% BDP-a iz 1981. godine skočili na 6.5% tokom 1986. godine,[341] što je bilo najveće mirnodopsko jačanje vojske u američkoj historiji.[342]
Tenzije su ponovno narasle početkom 80-ih, kada je Reagan obnovio od strane Cartera otkazani B-1 Lancer program, proizveo LGM-118 Peacekeeper rakete,[343] postavio američke projektile u Europi i najavio eksperimentalnu strateško obrambenu inicijativu, koju su mediji nazvali "Star Wars", obrambeni program koji je za cilj imao uništavanje projektila usred leta.[344]
Potaknut pozadinskim poratsom tenzija na relaciji Sjedinjene Države-Sovjetski Savez, ali i postavljanjem sovjetskih RSD-10 balističkih projektila usmjerenih prema Zapadnoj Europi, NATO je na Carterov poticaj odlučio rasporediti MGM-31 Pershing rakete po Europi, ponajviše Zapadnoj Njemačkoj.[345] Taj čin bi značio da je NATO imao rakete koje su u manje od 10 minuta mogle pogoditi Moskvu.[346]
Nakon što je Reagan jačao vojsku, Sovjeti nisu odgovorili na isti način zbog velikih troškova koji su,[347] zajedno s neučinkovitom planskom ekonomijom i kolektiviziranom poljoprivredom, bili prevelik teret za sovjetsku ekonomiju.[348] Istovremeno je Saudijska Arabija povećala proizvodnju nafte,[349] iako su i druge zemlje, koje nisu bile članice OPEC-a, učinile isto.[350] Ovi događaji doveli su do naftne krize koja je uvelike pogodila Sovjetski Savez, čiji je najunosniji izvozni proizvod bila upravo nafta.[336][348] Problemi s komandnim gospodarstvom,[351] krah cijena nafte i veliki vojni troškovi doveli su do velike stagnacije u sovjetskoj ekonomiji.[348]
Dana 1. rujna 1983. godine, Sovjetski Savez je srušio Korean Air Lines let 007, Boeing 747 s 269 ljudi, među kojima je bio i kongresnik Larry McDonald, nakon što je ovaj ušao u sovjetski zračni prostor nedaleko od zapadne obale Sahalina, u blizini otoka Monerona; Reagan je ovaj čin opisao kao "masakr", a uzrokovao je novo pogoršavanje odnosa i još jednu veliku hladnoratovsku krizu. Incident je za posljedicu imao i porast antisovjetskog sentimenta, što je Reaganu omogućilo sticanje velike podrške za jačanje vojske, što je politika koja je ostala na snazi sve do kasnijih sporazuma između Reagana i Gorbačova.[352] U studenom 1983. godine, NATO je organizirao vojnu vježbu Able Archer 83, realnu situaciju koordiniranog nuklearnog napada, koja je bila gotovo jednako opasna kao i Kubanska raketna kriza, a sovjetsko se vodstvo bojalo kako bi nuklearni napad mogao biti neizbježan.[353]
S druge strane, Reagan je imao problem pridobiti podršku javnosti za strane intervencije, s obzirom na skepsu koja je vladala još od Vijetnama.[354] Kako bi ipak djelovali, Reagan i njegova administracija su naglašeno koristili brze i jeftine operacije kako bi intervenirale u stranim zemljama.[354] Tokom 80-ih godina, Reaganova administracija je intervenirala u Libanonskom građanskom ratu, izvršila invaziju Grenade (u kojoj je svrgnula od strane Kube podržavanog Hudsona Austina, koji je formirao vojnu vlast nakon ubojstva premijera Mauricea Bishopa), bombardirala Libiju (pri čemu je došlo do ozbiljnih problema s Gaddafijem) i pružila podršku centralnoameričkim kontrašima, antikomunističkim revolucionarima koji su htjeli svrhnuti prosovjetsku sandinističku vlast u Nikaragvi.[105] I dok je javnost podržala intervencije na Grenadi i u Libiji, pružanje podrške kontrašima bilo je izrazito kontroverzno.[355]
Sovjeti su, istovremeno, trpjeli velike troškove zbog vlastitih intervencija. Iako je Brežnjev bio uvjeren da će intervencija u Afganistanu biti kratka, muslimanski gerilci, koji su uživali veliku stranu podršku, pružali su žestoki otpor invaziji.[356] Moskva je u Afganistan poslala gotovo 100,000 trupa kako bi podržale satelitski režim u Kabulu, što je dovelo do toga da je sukob u medijima prozvan "sovjetskim Vijetnamom".[356]
Nakon što je 1984., nakon samo dvije godine na vlasti, preminuo Jurij Andropov, a 1985. godine i Konstantin Černjenko, koji je vlast obnašao nešto više od godine dana, na čelo Sovjetskog Saveza došao ja, za njihove kriterije, prilično mladi Mihail Gorbačov, koji je u vrijeme preuzimanja čelne pozicije imao nešto više od 50 godina.[328] Gorbačova je po dolasku na vlast dočekala stagnirajuća ekonomija i drastičan pad prihoda u stranim valutama, što je bila direktna posljedica kraha cijene nafte u svijetu.[357] Shvativši težinu situacije koja je započela još za vrijeme Brežnjeva, Gorbačov je odlučio istražiti ju kako bi mogao provesti mjere koje bi oživjele propadajuće gospodarstvo Sovjetskog Saveza.[357]
Inicijalne mjere, poput one o suzbijanju alkoholizma, pokazale su se prilično neefikasnima, dapače, gotovo devastirajućima, što je dovelo do zaključka da su potrebne dublje, strukturalne promjene kako bi se oživjelo sovjetsko gospodarstvo. U lipnju 1987. godine, Mihail Gorbačov je najavio perestrojku (sh. restrukturiranje), paket ekonomskih reformi koji je za cilj imao provođenje temeljitih promjena u sovjetskom gospodarstvu.[358] Perestrojka je dovela do olakšica u sustavu proizvodnih kvota, omogućila je privatno vlasništvo nad gospodarskim subjektima te otvorila put stranim investicijama. Krajnji rezultat ovih mjera trebalo je biti preusmjeravanje državnih resursa s velikih hladnoratovskih vojnih troškova na produktivnija područja u civilnom sektoru.[358]
Međutim, perestrojka je bila samo dio značajnih reformi koje je Gorbačov inicirao. Naime, unatoč izvornoj skepsi Zapada, novi sovjetski vođa je istinski bio posvećen rješavanju sovjetskih gospodarskih problema, pri čemu je utkra u naoružanju sa Zapadom uvelike zanemarena.[125][359] Isto vremeno kada i perestrojku, Gorbačov je predstavio i glasnost (sh. otvorenost), politiku koja je povećala slobodu medija i transparentnost rada državnih institucija;[360] osim zbog same reformske ideje, glasnost je djelomično bila motivirana i Gorbačovljevom željom da se izbori protiv stranačke opozicije njegovim reformama. Glavni cilj glasnosti bilo je smanjivanje korumpiranosti vrha Komunističke partije i kontrola nad zloporabom moći od strane Centralnog komiteta.[361] Uz to, glasnost je dovela i do veće otvorenosti sovjetskih građana prema Zapadu, posebice Sjedinjenim Državama, što je dodatno ubrzalo novoobnovljeni detant između dvaju sila.[362]
• Iako je sam po sebi bio neuspjeh, sastanak između Reagana i Gorbačova u kući Höfði u Reykjavíku imat će značajan utjecaj na kasnije susrete;
• Govorom "Srušite ovaj zid!" iz 1987. godine, Reagan je izvršio dodatni pritisak na Gorbačova da prihvati ideju o reunifikaciji Njemačke;
• Njemački narod okuplja se na Berlinskom zidu, nekoliko dana prije njegova rušenja;
• Iako je njegova izrada trajala gotovo 10 godina, START I pokazao se kao izrazito važan sporazum u pogledu daljnjeg ograničavanja naoružanja;
• Kinez privremeno blokira put tenkovima, koji su dan ranije prisilno uklonili prosvjednike s trga Tiananmen, u jednoj od najikonskijih fotografija ovog događaja.;
• Sovjetske trupe napuštaju Afganistan tokom 1989. godine, nakon višegodišnjeg rata koji je gotovo uništio sovjetsku ekonomiju.
Kao odgovor na političke i vojne koncesije što ih je Kremlj uradio nakon dolaska Gorbačova na vlast, Reagan je pristao ponovo pokrenuti razgovore o ekonomskim pitanjima, kao i o usporavanju utrke u naoružanju.[363] Prvi sastanak dvojice čelnika održan je 1985. godine u Ženevi, u Švicarskoj.[363] U jednoj fazi sastanka, njih su se dvojica, u pratnji prevoditelja, neformalno dogovorili kako će smanjiti svoje nuklearne arsenale za čak 50%.[364] Drugi sastanak dogodio se u listopadu 1986. godine u Reykjavíku, na Islandu. Razgovori su tekli iznimno dobro sve dok se kao tema nije otvorila Reaganova strateška obrambena inicijativa, čije je ukidanje Gorbačov zahtijevao; Reagan je odbio.[365] Sastanak je propao, međutim nova runda razgovora tokom 1987. dovela je do velikog napretka u vidu potpisivanja INF sporazuma. INF je propisivao uklanjanje svih zemljanih nuklearnih balističkih i krstarećih projektila s dometom između 500 i 5,500 kilometara, kao i njihove infrastrukture.[366]
Tenzije između Istoka i Zapada su naglo padale od sredine prema kraju 80-ih godina, a kulminirale su posljednjim susretom u Moskvi 1989. godine, gdje su Gorbačov i George H.W. Bush, Reaganov nasljednik, potpisali START I sporazum o ograničavanju naoružanja.[367] Sovjeti su tokom naredne godine shvatili da subvencije za naftu i troškovi održavanja velikog broja trupa predstavljaju crne rupe za sovjetsku ekonomiju.[368] Uz to, sigurnosne prednosti održavanja tampon zone u Europi postale su irelevantne tako da je Moskva službeno objavila kako nema namjeru petljati se u unutarnje odnose svojih saveznika u Centralnoj i Istočnoj Europi.[369]
Tokom 1989., sovjetske trupe povukle su se iz Afganistana,[370] a Gorbačov je ubrzo pristao i na reunifikaciju Njemačke,[368] shvativši kako bi išta drugo dovelo do scenarija sličnog onom na trgu Tiananmen u Kini,[371] gdje su studentski prosvjedi pretvoreni u masakr od strane države. Iako je reunifikacija Njemačke još i ranije postajala sve aktualnija tema, pritisak se u jeku poboljšanih odnosa dodatno povećao nakon Reaganovog govore u Berlinu tokom 1987. godine, gdje je pozvao Gorbačova da "sruši [ovaj] zid". Rušenje Berlinskog zida, koje je označilo simboličnu reunifikaciju, dogodilo se tokom 1989. godine, a nakon istoga je Gorbačovljeva ideja o "zajedničkom europskom domu" postala sve aktualnijom.[372]
Dana 3. prosinca 1989., Gorbačov i Bush su na malteškom sastanku službeno objavili kako je Hladni rat završen,[373] mada je njegov faktički kraj uslijedio par godina kasnije. Dvije sile su tokom naredne godine bili saveznice u Zaljevskom ratu.[374]
Kao što je rečeno, krajem 80-ih godina, Sovjetski Savez je, u jeku zatopljenja hladnoratovskih odnosa, osjetno promijenio politiku prema zemljama Varšavskog pakta. Isti je zbog toga bio na rubu propasti, a komunistički čelnici Centralne i Istočne Europe su bez sovjetske vojne podrške počeli gubiti na snazi.[370] Nije to, dakako, bilo ništa novo, s obzirom da je opozicija postojala još od početka Hladnoga rata, međutim sada su okolnosti bile tako posložene da je rušenje komunizma u tim zemljama bila izgledna budućnost. Tzv. grassroots inicijative, poput Solidarnosti u Poljskoj, počele su dobivati na snazi u svojim matičnim zemljama.
Komunističke vlasti u Mađarskoj i Poljskoj bile su prve koje su dogovorile organiziranje slobodnih izbora. Pod pritiskom Solidarnosti, komunističke vlasti u Poljskoj su početkom 1989. godine organizirale seriju formalnih razgovora s opozicijskim strankama, koji su dovele do organiziranja prvih višestranačkih i djelomično slobodnih izbora u toj zemlji od dolaska komunista na vlast. Iako su komunisti Jaruzelskog osvojili tijesnu većinu, Solidarnost je ta koja je uspjela sastaviti koaliciju i organizirati vladu, na čijem je čelu bio Tadeusz Mazowiecki. Ugovorni Sejm je u prosincu iste godine formalno promijenio ustav i vratio demokraciju u zemlji, što je bila priprema za predsjedničke (naime, na čelu demokratske Poljske je, formalno, još uvijek bio Jaruzelski) i parlamentarne izbore. Nakon što je krajem 1990. godine Lech Wałęsa postao prvi predsjednik postkomunističke Poljske,[375] sljedeće godine organizirani su prvi potpuno slobodni parlamentarni izbori, na kojima je sudjelovalo više od stotinu stranaka; formirana je koalicijska vlada na čijem je čelu bio Jan Olszewski. Poljska je tako uspješno izvršila tranziciju prema demokraciji, a sljedeća zemlja bila je Mađarska. Iako su Mađari uspjeli ostvariti određeni gospodarski napredak i ograničene političke slobode, stvarne promjene dogodile su se tek nakon što je János Kádár uklonjen s vlasti.[376] Novi generalni sekretar postao je Károly Grósz, a ubrzo nakon njega je za premijera imenovan Miklós Németh. Parlament je ubrzo izglasao "demokratski paket" zakona, koji su uvelike modernizirali zemlju,[377] a došlo je i do rehabilitacije sudionika revolucije 1956., među njima i Imrea Nagyja.[378][379][380] Po uzoru na Poljsku, komunističke vlasti su ubrzo organizirale pregovore s opozicijom, koji su doveli do slobodnih izbora o užujku 1990. godine, na kojima je za premijera izabran József Antall. Tranzicija prema demokraciji je tako izvedena prilično mirno, a do ljeta 1991. godine, posljednje sovjetske trupe, koje su tamo boravile od kraja Drugog svjetskog rata, napustile su zemlju.
Druga skupina zemalja obuhvaća Istočnu Njemačku i Čehoslovačku, gdje su masovni narodni prosvjedi svrgnuli komunističku garnituru. Nakon što je Mađarska, u jeku demokratizacije, uklonila bodljikave žice sa svoje granice, došlo je do nastanka velike rupe u "željeznoj zavjesi", što je potaknulo novi val emigracije iz Istočne Njemačke i Čehoslovačke.[381] Uz to, u Istočnoj Njemačkoj je 4. rujna 1989. godine došlo do prvog u nizu masovnih prosvjeda koji su se održavali svakog ponedjeljka, a započeli su Leipzigu, odakle su se spontano širili prema ostalim gradovima. Broj prosvjednika je s vremenom rastao, na što je Erich Honecker reagirao zakulisnom mobilizacijom koja je najavljivala masakr poput onog na Tiananmenu u Kini.[382][383] Odgovor države odgođen je nakon Gorbačovljeva posjeta Honeckeru, međutim istočnonjemački vođa je odbio popustiti te je čekao, nadajući se da će Moskva intervenirati sukladno odredbama Varšavskog pakta. Kada je u Moskvi došlo do službene promjene politike, SED je smijenio Honeckera i postavio Egona Krenza na čelnu poziciju; ipak, prosvjedi nisu jenjavali. U međuvremenu je došlo do rušenja Berlinskog zida i bilo je očito kako će "Preokret", odnosno Mirna revolucija, biti uspješna. Krajem 1989., Willi Stoph i njegova vlada podnose ostavku, a na novi premijer postaje umjerenjak Hans Modrow. Ubrzo dolazi do razgovora s opozicijom po uzoru na one u Poljskoj i Mađarskoj, a sve je kulminiralo višestranačkim izborima na kojima su komunisti doživjeli težak poraz. Izabrani premijer, Lothar de Maizière, ubrzo je postavio platformu za reunifikaciju Istoka i Zapada, što je formalizirano krajem 1990. godine. Slična situacija odvijala se i u Čehoslovačkoj, gdje je iskra koja je potaknula masovne prosvjede bilo policijsko gušenje mirnog studentskog prosvjeda u studenom 1989. godine. Narod se okupljao u narednim danima, a sve je kulminiralo kada se u Pragu skupilo čak 800,000 ljudi.[384] Cjelokupni vrh Komunističke partije podnio je ostavku, a ubrzo je partija, potaknuta događanjima u ostalim komunističkim zemljama, objavila kako će ukinuti jednopartijski sustav i odreći se vlasti u zemlji; predsjednik Gustáv Husák imenovao je većinski nekomunističku vladu, nakon čega je podnio ostavku. Na čelo zemlje došli su Alexander Dubček, kao predsjednik parlamenta, te Václav Havel, kao predsjednik, a u lipnju 1990. godine je došlo i do organiziranja demokratskih izbora. Iako će raskid biti formaliziran tek 1993. godine, Baršunasta revolucija je, isto kao i ona mirna u Istočnoj Njemačkoj, nenasilno dovela do pada komunističkog sustava u toj zemlji.
Posljednju skupinu bivših sovjetskih saveznica u kojima je došlo do kraha komunizma čine Bugarska i Rumunjska, gdje je rušenje komunizma izazvalo najviše poteškoća. U Bugarskoj je još od 1954. godine na čelu zemlje bio Todor Živkov, neosporivi komunistički vođa i konzervativac koji se oštro protivio Gorbačovljevim reformama u Sovjetskom Savezu. Kada su krajem 1989. godine u Sofiji izbili prosvjedi, Živkov je naredio njihovo gušenje, samo da bi ga Politbiro nakon toga smijenio u potezu koji je dobio odobrenje iz Moskve. Na čelo zemlje došao je osjetno liberalniji Petar Mladenov, koji je proveo seriju reformi koje su oslabile komunističku stegu u zemlji. To je dovelo do nove serije prosvjeda koji su za cilj imali potpuno ukidanje komunističkog režima. Mladenov je ubrzo pristao na ustupke i nakon što su održani razgovoru po uzoru na poljski model, u lipnju 1990. godine održani su parlamentarni izbori, na kojima su pobijedili socijalisti (formalno nasljednici komunističke partije). Ipak, socijalistička vlada nije se dugo zadržala tako da su već tokom 1991. godine održani novi izbori, na kojima je pobijedio Savez demokratskih sila; NR Bugarska je, u međuvremenu, službeno raspuštena u studenom 1990. godine. Najveća kriza tokom Jeseni naroda zbila se u Rumunjskoj, koja je bila jedina zemlja u kojoj je komunistički režim svrgnut u nasilnoj revoluciji.[385] Nicolae Ceauşescu, koji je zemljom vladao od 1965. godine, u studenom 1989. godine izabran je na novi, petogodišnji mandat čelnika komunističke partije, što je bio znak da se rumunjski diktator planira snažno oduprijeti valu antikomunizma koji je zahvatio Europu. Međutim, dok je on boravio na službenom posjetu Iranu, došlo je do masovnih demonstracija. Po svom povratku, Ceauşescu je pokušao organizirati skup podrške, međutim dogodilo se da da je izviždan od strane okupljene mase. Iako je vojska isprva podržala državni vrh i krenula na prosvjednike, kontroverzna smrt ministra obrane Vasilea Milee dovela je do toga da se vojska pridružila prosvjednicima.[386] Nakon što su tenkovi i narod došli do prostorija Centralnog komiteta, Ceauşescu i njegova supruga Elena pobjegli su iz Bukurešta u helikopteru, samo da bi nekoliko dana kasnije bili uhapšeni kao bjegunci. Ceauşescuovi su izvedeni pred prijeki vojni sud i osuđeni na smrt te pogubljeni 25. prosinca 1989. godine; bio je to posljednji čin jedine nasilne revolucije tokom Jeseni naroda. Na čelo zemlje je privremeno došao Front narodnog spasa na čelu s Ionom Iliescuom, a ubrzo su organizirani i slobodni izbori, na kojima je FNS odnio uvjerljivu pobjedu. Rumunjska revolucija odnijela je ukupno 1,104 života.
Osim zemlje Varšavskog pakta, Jesen naroda zahvatila je i SFR Jugoslaviju te Albaniju. Raspad Jugoslavije pokazao se kao izrazito problematičan proces tokom kojeg je došlo do nekoliko žestokih oružanih sukoba, dok je u Albaniji tranzicija iz komunizma prema demokraciji izvršena uz poneke probleme; nakon smrti Envera Hohxe 1985. godine, njegov nasljednik Ramiz Alia postepeno je uvodio reforme te je u ožujku 1991. godine organizirao demokratske izbore, na kojima su komunisti pobijedili, samo da bi u ožujku 1992. godine bili smijenjeni na sljedećim izborima, kada je i kompletirana tranzicija prema demokraciji.
Kao što je bilo i za očekivati, Gorbačovljeve reforme imale su velik odjek na liberalizaciju komunističkih sustava i njihovo eventualno rušenje u zemljama Varšavskog pakta, međutim glasnost je snažno utjecala i na sovjetsku unutarnju politiku, oslabivši veze koje su držale sovjetske republike zajedno.[369] Sloboda medija koja je došla s glasnosti omogućila je otvaranje "nacionalnih pitanja" diljem Sovjetskog Saveza, a ista su dovela, i tu u jeku kada je raspad Sovjetskog Saveza bio praktički izvjestan, toga da se Moskva morala odreći monopola na centraliziranu vlast kojega je držala više od sedamdeset godina.[387]
"Nacionalna pitanja" najprije su se odrazila u baltičkim zemljama,[388] koje su kroz tzv. "Raspjevanu revoliciju" isticale svoje zahtjeve.[389][390] Termin je tokom 1988. godine skovao estonski umjetnik i aktivist Heinz Valk, koji ga je iskoristio kako bi opisao masovna, raspjevana okupljanja koja su se još od 1987. godine događala u Tallinnu.[391] Fenomen se menifesitrao i u Latviji i Litvi, a na repertoaru bi mahom bile protesne i domoljubne pjesme. Radilo se, zapravo, o formi nenasilnog protesta, a koji će kulminirati 1989. godine sastavljanjem tzv. "Baltičkog puta" 23. kolovoza te godine. "Baltički put" bio je zapravo 675.5 kilometara dug ljudski lanac koji se protezao kroz sve tri baltičke zemlje, a bio je prvi direktni i jasni, ali i dalje nenasilni, oblik protesta za nezavisnost tih zemalja. Iako je službena Moskva reagirala snažnom retorikom,[392] nikakvi konkretni potezi nisu poduzeti, iako se liberalnost "Sinatrine doktrine" nije direktno primjenjivala na same sovjetske republike (Moskva je i dalje željela zadržati cjelovitost Sovjetskog Saveza); iskoristivši ovaj prosvjed, nevoljkost Moskve da reagira i revolucionarni val koji je zahvatio cijelu Europu, baltičke zemlje će u samo nekoliko mjeseci nakon "Baltičkog puta" započeti s realizacijom svoje nezavisnosti, što će biti i formalni početak raspada Sovjetskog Saveza.
I dok se Gorbačovljeva "Sinatrina doktrina" bez problema primjenjivala u zemljama Varšavskog pakta, popustljiv stav se nije odnosio i na sovjetske republike, unatoč nenasilnim prosvjedima diljem Baltika, gdje su tri sovjetske republike već započele s poduzimanjem konkretnih poteza prema nezavisnosti. U Litvi je početkom siječnja 1990. godine došlo do incidenta, kada je sovjetska vojska po Gorbačovljevom naređenju vojno intervenirala u Vilniusu kako bi ugušila prosvjednike, pri čemu je 14 civila ubijeno, a njih 702 ozlijeđeno.[393] Shvativši da bi ih mogla očekivati ista sudbina, ljudi su u Latviji započeli s izgradnjom barikada u glavnim gradskim središtima s ciljem sprječavanja sovjetske vojne intervencije; sovjetska vojska je na koncu intervenirala tokom druge polovice siječnja, pri čemu je ubijeno šestero ljudi. Ovi incidenti su uvelike umanjili sovjetski ugled na međunarodnoj sceni, a američki predsjednik Bush je čak neformalno zaprijetio zamrzavanjem ekonomskih odnosa ukoliko se nasilje nastavi.[394]
Situacija se nije smirivala, a nakon još jednog oružanog incidenta u Litvi tokom srpnja 1991. godine, kriza u Sovjetskom Savezu dosegla je svoj vrhunac kada je skupina konzervativnih reformirsta 19. kolovoza iste godine pokušala preuzeti kontrolu nad državom od Gorbačova, koji je ranije najavio reforme s ciljem decentralizacije državne vlasti. Gorbačov je zadržan u kućnom pritvotu na Krimu, a pučisti su nastojali preuzeti vlast i spriječiti reforme. Iako je dio naroda podržao puč, kritična masa bila je protiv i ubrzo je došlo do masovnih demonstracija; građani Moskve su izašli pred tenkove, a među predvodnicima je bio tadašnji čelnik Ruske SFSR, Boris Jeljcin. Loše organiziran i suočen s izostankom podrške naroda, puč je ultimativno krahirao nakon samo tri dana; Gorbačov je vraćen na vlast, mada s osjetno manje moći nego ranije, a Sovjetski Savez je pretrpio, kako se ispostavilo, udarac od kojega se nije mogao oporaviti.
Samo nekoliko dana nakon puča, Gorbačov je raspustio Centralni komitet, a pet dana kasnije, Vrhovni sovjet je suspendirao svu aktivnost na sovjetskom teritoriju, što je značio efektivni kraj komunističke vlasti u zemlji. Raspad Sovjetskog Saveza odvijao se enormnom brzinom, pri čemu je od kolovoza do prosinca 1991. godine čak deset zemalja proglasilo nezavisnost; Gorbačov je ostao bez efektivne vlasti izvan Moskve, a čak je i tu bio suočen s otporom u liku Borisa Jeljcina, koji je započeo preuzimanje vlasti u Rusiji. Dana 21. prosinca 1991. godine, kreirana je Zajednica nezavisnih država, formalno nasljednica Sovjetskog Saveza, mada faktički, prema riječima ruskih dužnosnika, samo sredstvo koje je imalo "dozvoliti civilizirani razvod" među sovjetskim republikama; ZND je imala formu labave konfederacije.[395] Samo nekoliko dana kasnije, 26. prosinca, Sovjetski Savez je i formalno raspušten.[396] Američki predsjednik Bush tom je prilikom izjavio: "Najveća stvar koja se dogodila u svijetu za mog života, za naših života, je ova: milošću Božjom, Amerika je pobijedila u Hladnom ratu."[397]
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, novonastala Ruska Federacija je drastično smanjila troškove vojske, a restrukturiranje ekonomije dovelo je do toga da su milijuni ljudi izgubili svoje poslove.[398] Kapitalističke reforme kroz koje je gospodarstvo prolazilo rezultirale su, tokom ranih 90-ih, snažnom recesijom, čije su se posljedice u Rusiji osjetile jače nego one Velike depresije u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj.[399]
Unatoč formalnom i faktičkom završetku, Hladni rat i danas ima snažan utjecaj na međunarodne odnose. Nakon njegovoga završetka, Sjedinjene Države su dugo godina držale monopol na svjetskoj političkoj sceni kao jedina preostala velesila,[400][401][402] mada se tokom godina koje su uslijedile postepeno uspostavljao balans. Sjedinjene Države su iskoristile krah Istočnoga bloka i sklopile vojna savezništva s čak 50 zemalja te stacionirale čak 526,000 svojih vojnika diljem svijeta.[403] S druge strane, zemlje Istočnoga bloka su, većinom, mnogo teže podnijele krah komunističkog sustava i velik dio njih je prošao kroz tranzicijski period koji je ostavio velikog traga na gospodarstvu, ali i političkim sustavima. Postsovjetske države se nisu uspjele potpuno distancirati od hladnoratovskog etatizma, tako da su mnoge od njih tek formalno razvile demokratske sustave, u kojima je faktičku vlast izvršavala jedna osoba (p.e. Aleksandar Lukašenko u Bjelorusiji, Islam Karimov u Uzbekistanu), a dio njih je prošao i kroz interne sukobe kako bi se posthladnoratovska vlast uopće konsolidirala; ovdje se posebno ističu Tadžikistan (gdje se pet godina vodio građanski rat), Gruzija (koja je također prošla kroz građanski rat, ali i granične konflikte) te Rusija (gdje je centralna vlast u dva navrata ratovala protiv pobunjenika u Čečeniji). Značajne posljedice dogodile su se i na području bivše SFR Jugoslavije, gdje su se također vodili brojni konflikti.
Iako se dvije hladnoratovske velesile nikada nisu direktno sukobile, Hladni rat je odnio na milijune žrtava, što profesionalnih vojnika, što civilnih žrtava koje su stradale kroz brojne surogat ratove, pri čemu se posebno ističe jugoistočna Azija.[404] Doduše, većina surogat ratova i sličnih lokalnih sukoba je završena zajedno s Hladnim ratom; nakon završetka globalnog sukoba, broj lokalnih, međudržavnih i etničkih sukoba je drastično opao.[405]
Ipak, u konačnici, posljedice Hladnoga rata nisu još uvijek u potpunosti izbrisane, što nije niti lako postići, mahom zato što su mnoge tenzije nastale kao sredstva hladnoratovskih sukoba u zemljama Trećeg svijeta i danas aktualne. Što se europskih zemalja tiče, uz spomenutu tranziciju u brojnim zemljama na istoku kontinenta, zemlje centralne Europe su prelaskom na kapitalizam doživjele značajan ekonomski uspon; s druge strane, neke zemlje Trećeg svijeta, poput Afganistana, toliko su destabilizirane tokom Hladnog rata i to kao kolateralne žrtve, da se u njima razvila propala država.[10]
Peter Sellers je u Kubrickovom filmu Dr. Strangelove tumačio čak tri različita lika, što je ostalo zabilježeno u historiji kinematografije, isto kao i sam film, koji ostaje jedan od najupečatljivijih hladnoratovskih filmova, poznat i po tome što je bio prekretnica u karijeri Stanleyja Kubricka.
Iako u sjeni političkih konflikata i naglašene propagande, kultura tokom Hladnog rata manifestirala se kroz sva umjetnička područja i zaslužna je za nastanak nekih od najznačajnijih popkulturnih fenomena suvremenog doba. Iako je pluralitet tema bio izražen, dvije najdominantnije bile su nuklearni rat i špijunaža. Špijunaža je bila posebno česta tema u književnosti; romani i priče Iana Fleminga o slavnom tajnom agentu Jamesu Bondu često su, kao negativce, sadržavali sovjetske agente (mada to nije preneseno i na filmsko platno, gdje su isti uglavnom bili sporedni negativci), dok se temom špijunaže ekstenzivno bavio i britanski pisac John le Carré, posebice u romanu The Spy Who Came in from the Cold, ali i u romanima o Georgeu Smileyju i njegovom sovjetskom rivalu, Karli; sovjetski pandan Jamesu Bondu bio je agent Stierlitz, koji se pojavljivao u djelima Julijana Semjonova. Značajan književni trag u sklopu hladnoratovske tematike ostavili su i Kurt Vonnegut, Frederick Forsyth i Tom Clancy, adaptacije čijih se djela (p.e. Lov na Crveni oktobar) koriste u sklopu kurikuluma na fakultetima, na kolegijima u kojima se uči o Hladnom ratu.[406]
S obzirom na to da je u ovom periodu došlo do masovnog širenja filmske i televizijske kulture, nije neobično da su audiovizualni materijali bili jedna od okosnica hladnoratovske kulture.[407] Međutim, osim očito propagandnih uradaka s obaju strana, brojni su filmovi tematizirali različite hladnoratovske teme, pristupajući im pri tom na raznovrsne načine, od didaktičke serioznosti pa do očite satire. Kubrickov Dr. Strangelove, koji satirizira hladnoratovske odnose i strah od nuklearnog rata, ostao je jedan od najupečatljivijih filmova iz ovog perioda, slično kao i The Third Man Carola Reeda, kultni film noir koji tematizira hladnoratovsku problematiku. Surogat ratovi prikazani su kroz kultrne ratne filmove Full Metal Jacket Stanleyja Kubricka i Apocalypse Now Francisa Forda Coppole, dok jedna od najpoznatijih komedija o ovoj tematici ostaje film The Russians Are Coming, the Russians Are Coming. Hladni rat kao propagandno sredstvo korišten je u filmu Rocky IV, gdje se naslovni junak bori protiv iznimno snažnog sovjetskog boksača, Ivana Drage. Tema je bila prisutna i u brojnim televizijskim serijama, među kojima su The A-Team, Danger Man, MacGyver i The Man from U.N.C.L.E.
Čim je termin "Hladni rat" stekao popularnost kako bi se opisale poslijeratne tenzije između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, interpretacija njegovih korijena i tijeka bila je izvor žustre debate među historičarima, politolozima i novinarima.[408] Konkretno, historičari su se žustro sukobljavali oko toga tko je zapravo kriv za krah odnosa između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza nakon Drugog svjetskog rata te oko toga da li je konflikt između dvije velesile bio neminovan, ili se mogao izbjeći.[409] Nesuglasice su postojale i oko same definicije Hladnoga rata, izvora samog konflikta te kako raspetljati šablone akcija i reakcija između dvaju strana.[10]
Iako su objašnjenja o uzrocima sukoba u akademskim raspravama izrazito kompleksna i raznovrsna, postoji nekoliko jasno određenih idejnih struja po tom pitanju. Historičari uglavnom govore o tri glavne struje u pristupu Hladnom ratu: "ortodoksnim" izvještajima, "revizionizmu" i "postrevizionizmu".[410]
"Ortodoksna" struja uzroke konflikta vidi u Sovjetskom Savezu i njegovoj daljnjoj ekspanziji po Europi.[410] "Revizionisti" veći teret krivnje za izbijanje sukoba prebacuju na Sjedinjene Države, optužujući ih za pokušaj izoliranja i sukobljavanja sa Sovjetima još i prije kraja Drugog svjetskog rata.[410] "Postervizionisti" u svom pristupu nastoje pronaći balans.[410] Većina historiografije o Hladnom ratu kombinira dvije, čak i sve tri, navedene struje.[30]
- Američka špijunaža u Sovjetskom Savezu
- Cold War (TV serija)
- Dunavska konferencija iz 1948.
- Ekonomska ekspanzija nakon Drugog svjetskog rata
- Hladni rat II
- Kronologija događaja Hladnog rata
- Kultura tokom Hladnog rata
- Makartizam
- Osigurano uzajamno uništenje
- SFR Jugoslavija u Hladnom ratu
- Sovjetska špijunaža u Sjedinjenim Državama
- Sovjetski Imperij
- Spisak članaka povezanih uz Sovjetski Savez
- Spisak susreta između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza
- Treći svjetski rat
- ↑ Orwell, "You and the Atomic Bomb", Tribune, 19. listopada 1945.
- ↑ Orwell, George, The Observer, 10. 3. 1946.
- ↑ Gaddis 2005: str. 54
- ↑ Safire, William (1 October 2006). „Islamofascism Anyone?”. The New York Times.
- ↑ History.com Staff (2009). „This Day on History - April 16, 1947: Bernard Baruch coins the term “Cold War””. A+E Networks. Pristupljeno 23. 8. 2016.
- ↑ Strobe Talbott, The Great Experiment: The Story of Ancient Empires, Modern States, and the Quest for a Global Nation (2009) p.441 n.3; Lippmann's own book is Lippmann, Walter (1947). The Cold War. Harper.
- ↑ 7,0 7,1 Gaddis 1990: str. 57
- ↑ Palmieri 1989: str. 62
- ↑ Tucker 1992: str. 46
- ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 Halliday 2001: str. 2e
- ↑ Tucker 1992: str. 74
- ↑ Tucker 1992: str. 75
- ↑ Tucker 1992: str. 98
- ↑ 14,00 14,01 14,02 14,03 14,04 14,05 14,06 14,07 14,08 14,09 14,10 14,11 14,12 14,13 14,14 LaFeber 1993: str. 194–197
- ↑ Tim Tzouliadis (2008). The Forsaken. The Penguin Press. ISBN 978-1-59420-168-4.
- ↑ Heller, str. 19. "No, do 1924. godine, Sovjetski Savez, sada pod vodstvom Josifa Staljina, napušta ovu politiku kako bi promovirao svjetsku revoluciju. Iscrpljena ratovima kako protiv unutarnjih, tako i vanjskih neprijatelja, sovjetska se vlada odlučila u bliskoj budućnosti koncentrirati na vlastitu ekonomsku obnovu i razvoj. (...) Sjedinjene Države su također bile izolacionistički nastrojene u međuratnom periodu."
- ↑ George C. Herring Jr., Aid to Russia, 1941–1946: Strategy, Diplomacy, the Origins of the Cold War (Columbia University Press, 1973).
- ↑ Gaddis 1990: str. 151–153
- ↑ 19,0 19,1 19,2 Gaddis 2005: str. 13–23
- ↑ Gaddis 1990: str. 156
- ↑ Gaddis 1990: str. 176
- ↑ Max Frankel, "Stalin's Shadow," New York Times, 21. studenog 2012., u kritici knjige Anne Applebaum, Iron Curtain: The Crushing of Eastern Europe, 1944–1956 (2012), vidi uvod, tekst nakon reference 26 te poglavlja 3, 7, 8 i 9
- ↑ Heller, str. 27. "Iz sovjetske perspektive, poslijeratni period mira i obnove bio je neprocjenjivo važan. Stoga, nastavak suradnje i mirnih odnosa s ratnim saveznicima, Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, bio je izrazito poželjan."
- ↑ 24,0 24,1 Plokhy 2010
- ↑ 25,0 25,1 Gaddis 2005: str. 21
- ↑ Zubok 1996: str. 94
- ↑ Gaddis 2005: str. 22
- ↑ Bourantonis 1996: str. 130
- ↑ Garthoff 1994: str. 401
- ↑ 30,0 30,1 30,2 30,3 30,4 30,5 30,6 30,7 30,8 Byrd, Peter (2003). „Cold War (entire chapter)”. The concise Oxford dictionary of politics. Oxford University Press. ISBN 0-19-280276-3. Pristupljeno 16. 6. 2008.
- ↑ Alan Wood, p. 62
- ↑ 32,0 32,1 Gaddis 2005: str. 25–26
- ↑ LaFeber 2002: str. 28
- ↑ Roberts 2006: str. 43
- ↑ 35,0 35,1 35,2 Wettig 2008: str. 21
- ↑ 36,0 36,1 36,2 Senn, Alfred Erich, Lithuania 1940 : revolution from above, Amsterdam, New York, Rodopi, 2007 ISBN 978-90-420-2225-6
- ↑ Roberts 2006: str. 55
- ↑ Shirer 1990: str. 794
- ↑ 39,0 39,1 Schmitz, David F. (1999). „Cold War (1945–91): Causes [entire chapter”]. u: Whiteclay Chambers, John. The Oxford Companion to American Military History. Oxford University Press. ISBN 0-19-507198-0. Pristupljeno 16. 6. 2008.
- ↑ Wettig 2008: str. 96–100
- ↑ van Dijk, Ruud, Encyclopedia of the Cold War, Volume 1, p. 200. Taylor & Francis, 2008. ISBN 0-415-97515-8
- ↑ Grenville 2005: str. 370–71
- ↑ Cook 2001: str. 17
- ↑ Roht-Arriaza 1995: str. 83
- ↑ Gaddis 2005: str. 40
- ↑ 46,0 46,1 46,2 Gaddis 2005: str. 34
- ↑ Gaddis 2005: str. 100
- ↑ Fenton, Ben.„"The secret strategy to launch attack on Red Army"”. Arhivirano iz originala na datum 28. 5. 2008. Pristupljeno 12. 4. 2016., telegraph.co.uk, 1. 10. 1998. Pristupljeno 23. 7. 2008.
- ↑ Schecter 2003: str. 152–154
- ↑ Kydd 2005: str. 107
- ↑ Gaddis 2005: str. 30
- ↑ Morgan, Curtis F. „Southern Partnership: James F. Byrnes, Lucius D. Clay and Germany, 1945–1947”. James F. Byrnes Institute. Arhivirano iz originala na datum 2008-07-05. Pristupljeno 9. 6. 2008.
- ↑ Gaddis 2005: str. 94
- ↑ Harriman, Pamela C. (Winter 1987–1988). „Churchill and ... Politics: The True Meaning of the Iron Curtain Speech”. Winston Churchill Centre. Arhivirano iz originala na datum 15 October 2007. Pristupljeno 22. 6. 2008.
- ↑ 55,0 55,1 55,2 Gaddis 2005: str. 32
- ↑ Carabott & Sfikas 2004: str. 66
- ↑ Jeronim Perović, "The Tito–Stalin Split: A Reassessment in Light of New Evidence." Journal of Cold War Studies (proljeće 2007.) 9#2 str. 32-63
- ↑ 58,0 58,1 Gallagher, T. (2001). Outcast Europe: The Balkans, 1789-1989, from the Ottomans to Milošević. Routledge. str. 181. ISBN 9780415270892. Pristupljeno 13. 9. 2015.
- ↑ Chary, F.B. (2011). The History of Bulgaria. ABC-CLIO. str. 131. ISBN 9780313384479. Pristupljeno 13. 9. 2015.
- ↑ Gaddis 2005: str. 27
- ↑ 61,0 61,1 Gaddis 2005: str. 28–29
- ↑ Gaddis 2005: str. 38
- ↑ Hahn 1993: str. 6
- ↑ Higgs 2006: str. 137
- ↑ Moschonas & Elliott 2002: str. 21
- ↑ Andrew, Christopher; Mitrohin, Vasilij (2000). The Sword and the Shield: The Mitrokhin Archive and the Secret History of the KGB. Basic Books. str. 276.
- ↑ Crocker, Hampson & Aall 2007: str. 55
- ↑ 68,0 68,1 Miller 2000: str. 16
- ↑ Gaddis 1990: str. 186
- ↑ „Pas de Pagaille!”. Time. 28. 7. 1947. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-28. Pristupljeno 2. 5. 2008.
- ↑ 71,00 71,01 71,02 71,03 71,04 71,05 71,06 71,07 71,08 71,09 71,10 71,11 Karabell 1999: str. 916
- ↑ Gaddis 2005: str. 105–106
- ↑ Wettig 2008: str. 86
- ↑ Patterson 1997: str. 132
- ↑ Miller 2000: str. 19
- ↑ Gaddis 2005: str. 162
- ↑ Cowley 1996: str. 157
- ↑ 78,0 78,1 Miller 2000: str. 13
- ↑ 79,0 79,1 Miller 2000: str. 18
- ↑ Miller 2000: str. 31
- ↑ Gaddis 2005: str. 33
- ↑ Miller 2000: str. 65–70
- ↑ Turner, Henry Ashby, The Two Germanies Since 1945: East and West, Yale University Press, 1987., ISBN 0-300-03865-8, str. 29
- ↑ Fritsch-Bournazel, Renata, Confronting the German Question: Germans on the East-West Divide, Berg Publishers, 1990., ISBN 0-85496-684-6, str. 143
- ↑ Miller 2000: str. 26
- ↑ Miller 2000: str. 180–81
- ↑ Van Dijk, Rudd. The 1952 Stalin Note Debate: Myth or Missed Opportunity for German Reunification? Arhivirano 2019-05-02 na Wayback Machine-u Woodrow Wilson International Center for Scholars. Cold War International History Project, Radni materijal 14. 5. 1996.
- ↑ Aldrich, Richard J. (srpanj 1998). „British Intelligence and the Anglo-American 'Special Relationship' during the Cold War”. Review of International Studies 24 (3): 331–351. DOI:10.1017/S0260210598003313. ISSN 0260-2105. JSTOR 20097530.
- ↑ 89,0 89,1 Geselbracht, Raymond H., ur. „The Truman Administration During 1949: A Chronology”. Harry S. Truman Library. Arhivirano iz originala na datum 2010-06-26. Pristupljeno 13. 8. 2016.
- ↑ Turner 1987: str. 23
- ↑ Heike Bungert, "A New Perspective on French-American Relations during the Occupation of Germany, 1945–1948: Behind-the-Scenes Diplomatic Bargaining and the Zonal Merger." Diplomatic History (1994) 18#3 str: 333–352.
- ↑ O'Neil, Patrick (1997). Post-communism and the Media in Eastern Europe. Routledge. str. 15–25. ISBN 0-7146-4765-9.
- ↑ James Wood, str. 111
- ↑ Puddington 2003: str. 131
- ↑ 95,0 95,1 Puddington 2003: str. 9
- ↑ 96,0 96,1 Puddington 2003: str. 7
- ↑ Puddington 2003: str. 10
- ↑ Cummings, Richard H. (2010). Radio Free Europe's "Crusade for freedom": Rallying Americans behind Cold War Broadcasting, 1950–1960. Jefferson, N.C.: McFarland & Co. ISBN 978-0-7864-4410-6.
- ↑ Gaddis 2005: str. 105
- ↑ China at War: An Encyclopedia. 2012. str. 295.
- ↑ „China”. Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica, Inc.. 15 November 2012.
- ↑ Gaddis 2005: str. 39
- ↑ Westad 2012: str. 291
- ↑ Gaddis 2005: str. 164
- ↑ 105,0 105,1 105,2 Gaddis 2005: str. 212
- ↑ Stokesbury, James L (1990). A Short History of the Korean War. New York: Harper Perennial. str. 14. ISBN 0-688-09513-5.
- ↑ David Dallin, Soviet Foreign Policy After Stalin (J. B. Lippincott, 1961), str. 60.
- ↑ Douglas J. Macdonald, "Communist Bloc Expansion in the Early Cold War," International Security, zima 1995–6, str. 180.
- ↑ John Lewis Gaddis, We Know Now: Rethinking Cold War History (Oxford University Press, 1997), str. 71.
- ↑ Sergej N. Gončarov, John W. Lewis i Xue Litai, Uncertain Partners: Stalin, Mao and the Korean War (Stanford University Press, 1993),str. 213
- ↑ William Stueck, The Korean War: An International History (Princeton University Press, 1995), str. 69.
- ↑ Malkasian 2001: str. 16
- ↑ Fehrenbach, T. R., This Kind of War: The Classic Korean War History, Brasseys, 2001, ISBN 1-57488-334-8, str. 305
- ↑ Isby & Kamps 1985: str. 13–14
- ↑ Cotton, James (1989). The Korean war in history. Manchester University Press ND. str. 100. ISBN 0-7190-2984-8.
- ↑ Oberdorfer, Don, The Two Koreas: A Contemporary History, Basic Books, 2001, ISBN 0-465-05162-6, str. 10–11
- ↑ No, Kum-Sok i J. Roger Osterholm, A MiG-15 to Freedom: Memoir of the Wartime North Korean Defector who First Delivered the Secret Fighter Jet to the Americans in 1953, McFarland, 1996, ISBN 0-7864-0210-5
- ↑ Hastings, Max (1988). The Korean War. New York: Simon & Schuster. str. 89–90. ISBN 0-671-66834-X.
- ↑ Karabell, str. 916
- ↑ Gaddis 2005: str. 107
- ↑ "We Will Bury You! Arhivirano 2013-08-24 na Wayback Machine-u", Time, 26. studenog 1956. Pristupljeno: 26. lipnja 2008.
- ↑ Gaddis 2005: str. 84
- ↑ Tompson 1997: str. 237–239
- ↑ Eric Bradner (23. prosinca 2015.). Newly released documents reveal U.S. Cold War nuclear target list. CNN. Pristupljeno: 27. prosinca 2015. Vidi i: U.S. Cold War Nuclear Target Lists Declassified for First Time. National Security Archive. 22. prosinca 2015.
- ↑ 125,0 125,1 125,2 Palmowski
- ↑ Feldbrugge, str. 818
- ↑ The Warsaw Pact Reconsidered: International Relations in Eastern Europe, 1955–1969, Laurien Crump Routledge, str. 17, 11.02.2015
- ↑ (pl) Andrzej Paczkowski, Pół wieku dziejów Polski, Wydawnictwo Naukowe PWN, Warszawa 2005, ISBN 83-01-14487-4, str. 203
- ↑ (pl) "Z perspektywy historyka i w świetle dokumentów…" Arhivirano 2016-05-06 na Wayback Machine-u – dr. Łukasz Jastrząb, intervju
- ↑ „1949. évi XX. törvény. A Magyar Népköztársaság Alkotmánya.” (mađarski). Magyar Közlöny (Budimpešta: Állami Lapkiadó Nemzeti Vállalat) 4 (174): 1361. 20. 8. 1949.
- ↑ „1989. évi XXXI. törvény az Alkotmány módosításáról” (mađarski). Magyar Közlöny (Budimpešta: Pallas Lap- és Könyvkiadó Vállalat) 44 (74): 1219. 23. 10. 1989.
- ↑ Rao, B. V. (2006), History of Modern Europe Ad 1789-2002: A.D. 1789-2002, Sterling Publishers Pvt. Ltd.
- ↑ Hungary :: The Revolution of 1956 – Britannica Online Encyclopedia
- ↑ Gomori, George (30. 11. 2006). „Gyorgy Litvan”. The Guardian (London). Pristupljeno 12. 5. 2010.
- ↑ Johanna Granville, The First Domino: International Decision Making During the Hungarian Crisis of 1956", Texas A & M University Press, 2004. ISBN 1-58544-298-4.
- ↑ Pető-Szakács: A hazai gazdaság négy évtizedének története 1945–1985. I. köt. Budapest, 1985, KJK
- ↑ „Soviet troops overrun Hungary”. BBC News. 4 November 1956. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- ↑ UN General Assembly Special Committee on the Problem of Hungary (1957) „Chapter II.F, para 65 (str. 22)”. (1.47 MB)
- ↑ UN General Assembly Special Committee on the Problem of Hungary (1957) „Glava XII.B, para 565 (str. 174)”. (1.47 MB)
- ↑ Video: Revolt in Hungary Arhivirano 17 November 2007[nepoklapanje datuma] na Wayback Machine-u Arhivirano 17 November 2007[nepoklapanje datuma] na Wayback Machine-u Narator: Walter Cronkite, producent: CBS (1956) – Fond 306, Audiovizualni materijali vezani uz Mađarsku revoluciju 1956., OSA Archivum, Budimpešta, Mađarska, ID: HU OSA 306-0-1:40 Arhivirano 17 November 2007[nepoklapanje datuma] na Wayback Machine-u
- ↑ UN General Assembly Special Committee on the Problem of Hungary (1957) „Chapter IV. E (Logistical deployment of new Soviet troops), para 181 (str. 56)”. (1.47 MB)
- ↑ Csaba Békés (proljeće 2000). „The Hungarian Question on the UN Agenda: Secret Negotiations by the Western Great Powers 26 October–4 November 1956. (British Foreign Office Documents)”. Hungarian Quarterly. Pristupljeno 7. 12. 2008.
- ↑ „Report by Soviet Deputy Interior Minister M. N. Holodkov to Interior Minister N. P. Dudorov (15. 11. 1956)” (PDF). The 1956 Hungarian Revolution, A History in Documents. George Washington University: The National Security Archive. 4. 11. 2002. Pristupljeno 2. 9. 2006.
- ↑ Cseresnyés, Ferenc (ljeto 1999). „The '56 Exodus to Austria”. The Hungarian Quarterly (Society of the Hungarian Quarterly) XL (154): 86–101. Arhivirano iz originala na datum 27. 11. 2004. Pristupljeno 9. 10. 2006.
- ↑ "Na današnji dan - 16. lipnja 1989.: Mađarska organizirala ponovni pogreb za palog heroja, Imru Nagyja" British Broadcasting Corporation (BBC) izvještava o pogrebu Imrea Nagyja s punim počastima. Preuzeto: 13. listopada 2006.
- ↑ 146,0 146,1 Lendvai, Paul (2008). One Day that Shook the Communist World: The 1956 Hungarian Uprising and Its Legacy. Princeton University Press. str. 196. ISBN 0-691-13282-8.
- ↑ Sartre, Jean-Paul (1956), L'intellectuel et les communistes français (fr) Le Web de l'Humanite, 21. lipnja 2005. Preuzeto: 24. listopada 2006.
- ↑ Gaddis 2005: str. 70
- ↑ Perlmutter 1997: str. 145
- ↑ Njolstad 2004: str. 136
- ↑ Breslauer, str. 72
- ↑ Joshel, str. 128
- ↑ Rycroft, str. 7
- ↑ „The Cold War Home Front: McCarthyism”. AuthenticHistory.com. Pristupljeno 21. 5. 2016.
- ↑ Gaddis 2005: str. 71
- ↑ 156,0 156,1 „Berlin Crisis”. Pristupljeno 23. 9. 2016.
- ↑ Glees, str. 126–27
- ↑ UPI 1959 Year in Review
- ↑ Whitman 1971
- ↑ Taubman 2003: str. 421–22
- ↑ Carlson 2009: str. 63
- ↑ Carlson 2009: str. 155–59
- ↑ Carlson 2009: str. 226–27
- ↑ „1960: East-West summit in tatters after spy plane row”. BBC News. 17. 5. 1960. Pristupljeno 22. 5. 2013.
- ↑ „Loss of Spy Plane Sabotaged 1960 Summit”. Pristupljeno 22. 5. 2013.
- ↑ Samojlov, Boris (1. 2. 2012), „Загадка первомая 1960 года – часть I” (ruski), Военно-промышленный курьер (VPK) (4 (421)), arhivirano iz originala na datum 2020-07-25, pristupljeno 21. 5. 2013
- ↑ Walsh, Kenneth T. (6. 6. 2008). „Presidential Lies and Deceptions”. US News and World Report.
- ↑ Orlov, Alexander. „The U-2 Program: A Russian Officer Remembers”. Arhivirano iz originala na datum 13. 7. 2006. Pristupljeno 8. 1. 2007.
- ↑ Cameron, str. 156
- ↑ Gaddis 2005: str. 121–124
- ↑ 171,0 171,1 Edelheit, p. 382
- ↑ Towle, Philip (2000). „Cold War”. u: Charles Townshend. The Oxford History of Modern War. New York, USA: Oxford University Press. str. 160. ISBN 0-19-285373-2.
- ↑ Gaddis 2005: str. 126
- ↑ Roadnight, Andrew (2002). United States Policy towards Indonesia in the Truman and Eisenhower Years. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 0-333-79315-3.
- ↑ Milani, Abbas (2011-01-04). The Shah. ISBN 9780230115620.
- ↑ Mary Ann Heiss u knjizi Mohammad Mosaddeq and the 1953 Coup in Iran, str. 178–200
- ↑ Mark J. Gasiorowski i Malcolm Byrne Mohammad Mosaddegh and the 1953 Coup in Iran, Syracuse University Press, svibanj 2004. ISBN 0-8156-3018-2, p. 125.
- ↑ James S. Lay, Jr. (20. 11. 1952) (PDF). United States policy regarding the current situation in Iran. George Washington University. Pristupljeno 7. 11. 2007. Izjava o prijedlogu Vijeća za nacionalnu sigurnost
- ↑ Walter B. Smith (20. 3. 1953) (PDF). First Progress Report on Paragraph 5-1 of NSC 136/1, "U.S. Policy Regarding the Current Situation in Iran". George Washington University. Pristupljeno 7. 11. 2007.
- ↑ (PDF) Measures which the United States Government Might Take in Support of a Successor Government to Mosaddegh. George Washington University. 1953. Pristupljeno 7. 11. 2007.
- ↑ CLANDESTINE SERVICE HISTORY: OVERTHROW OF PREMIER MOSSADEQ OF IRAN, ožujak 1954: str. iii.
- ↑ Ends of British Imperialism: The Scramble for Empire, Suez, and Decolonization. I.B.Tauris. 2007. str. 775 of 1082. ISBN 9781845113476.
- ↑ Bryne, Malcolm (18. 8. 2013). „CIA Admits It Was Behind Iran's Coup”. Foreign Policy.
- ↑ CIA-jina povijest Iranskog puča iz 1953. sastoji se od sljedećih dokumenata: bilješke historičara, uvoda, dugog izvještaja što ga je napisao Dr. Donald N. Wilber i, u svojstvu dodataka, pet dokumenata o planiranju koje je priložio. Objavio New York Times, 18. lipnja 2000. https://www.nytimes.com/library/world/mideast/041600iran-cia-index.html
- ↑ Gholam Reza Afkhami (12 January 2009). The Life and Times of the Shah. University of California Press. str. 161. ISBN 978-0-520-94216-5.
- ↑ Watson, Cynthia A. (2002). U.S. National Security: A Reference Handbook. Santa Barbara, California: ABL-CLIO. str. 118. ISBN 978-1-57607-598-2.
- ↑ Parsa, Misagh (1989). Social Origins of the Iranian Revolution. Rutgers University Press. str. 160. ISBN 9780230115620.
- ↑ Samad, Yunas; Sen, Kasturi (2007). Islam in the European Union: Transnationalism, Youth and the War on Terror. Oxford University Press. str. 86. ISBN 0195472519.
- ↑ U.S. foreign policy in perspective: clients, enemies and empire. David Sylvan, Stephen Majeski, str. 121.
- ↑ 190,0 190,1 Schraeder, Peter J. (1994). United States Foreign Policy Toward Africa: Incrementalism, Crisis, and Change. Cambridge: Cambridge University Press. str. 57. ISBN 978-0-521-46677-6.
- ↑ Schlesinger & Kinzer 1999: str. 72–77
- ↑ Schlesinger & Kinzer 1999: str. 90–97
- ↑ Gaddis 1997: str. 177
- ↑ Stone, The Atlantic and Its Enemies (2010) str. 199, 256
- ↑ Bulmer-Thomas, Victor (1987). The Political Economy of Central America since 1920. Cambridge: Cambridge University Press. str. 142. ISBN 978-0-521-34284-1.
- ↑ Rose, Euclid A. (2002). Dependency and Socialism in the Modern Caribbean: Superpower Intervention in Guyana, Jamaica, and Grenada, 1970–1985. Lanham: Lexington Books. str. 57. ISBN 978-0-7391-0448-4.
- ↑ Mars, Perry & Alma H. Young (2004). Caribbean Labor and Politics: Legacies of Cheddi Jagan and Michael Manley. Detroit: Wayne State University Press. str. xviii. ISBN 978-0-8143-3211-5.
- ↑ Palmer, Colin A. (2010). Cheddi Jagan and the Politics of Power: British Guiana's Struggle for Independence. Chapel Hill: University of North Carolina Press. str. 247–248. ISBN 978-0-8078-3416-9.
- ↑ 199,0 199,1 Gaddis 2005: str. 142
- ↑ Kempe, Frederick (2011). Berlin 1961. Penguin Group (USA). str. 42. ISBN 0-399-15729-8.
- ↑ 201,0 201,1 Chambers Dictionary of World History, B.P. Lenman, T. Anderson editors, Chambers: Edinburgh:2000. str. 769.
- ↑ Lüthi, str. 273–276
- ↑ Gaddis 2005: str. 140–142
- ↑ Lorenz M. Lüthi (2010). The Sino-Soviet Split: Cold War in the Communist World. Princeton UP. str. 1. ISBN 1400837626.
- ↑ Lackey, str. 49
- ↑ „Sputnik satellite blasts into space”. BBC News. 4. 10. 1957. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- ↑ Walter A. McDougall[mrtav link] "Shooting the Moon," American Heritage, Winter 2010.
- ↑ Swenson, et al, str. 71.
- ↑ „Some History of the Department of Astronomy”. University of Illinois at Urbana-Champaign. Arhivirano iz originala na datum 4. 5. 2007.
- ↑ Hall (2001), str. 149–157
- ↑ Schefter (1999), str. 138–143
- ↑ Hall (2001), str. 194–218
- ↑ Tanner, Henry (19. 3. 1965). „Russian Floats in Space for 10 Minutes; Leaves Orbiting Craft With a Lifeline; Moscow Says Moon Trip Is 'Target Now'”. The New York Times (New York): str. 1.
- ↑ Sietzen, Frank (2. 10. 1997). „Soviets Planned to Accept JFK's Joint Lunar Mission Offer”. "SpaceCast News Service" Washington DC -. Pristupljeno 1. 2. 2011.
- ↑ Cadbury (2006), str. 318–319
- ↑ Chaikin (1994), str. 138
- ↑ Klesius, Michael (19. 12. 2008). „To Boldly Go”. Air & Space. Pristupljeno 5. 11. 2022.
- ↑ Schefter (1999), str. 288
- ↑ Hepplewhite, str. 186
- ↑ Blumberg, Arnold (1995). Great Leaders, Great Tyrants?: Contemporary Views of World Rulers Who Made History. Westport, Connecticut: Greenwood Press. str. 23–24. ISBN 978-0-313-28751-0.
- ↑ Lechuga Hevia, Carlos (2001). Cuba and the Missile Crisis. Melbourne, Australia: Ocean Press. str. 142. ISBN 978-1-876175-34-4.
- ↑ Dominguez 1989: str. 22
- ↑ „Archived copy”. Arhivirano iz originala na datum 13 February 2016. Pristupljeno 17. 5. 2016.
- ↑ 224,0 224,1 Smith, Joseph (1998). The Cold War 1945–1991. Oxford: Blackwell. str. 95. ISBN 978-0-631-19138-4.
- ↑ Dowty 1989: str. 114
- ↑ Harrison 2003: str. 99
- ↑ Gaddis 2005: str. 114
- ↑ Dowty 1989: str. 122
- ↑ Pearson 1998: str. 75
- ↑ 230,0 230,1 Zubok, Vladislav M. (1994). "Unwrapping the Enigma: What Was Behind the Soviet Challenge in the 1960s?". In Diane B. Kunz (Ed.), The Diplomacy of the Crucial Decade: American Foreign Relations During the 1960s. New York: Columbia University Press. str. 158–159. ISBN 978-0-231-08177-1.
- ↑ Brown, Stephen Rex (26. studenog 2016.) Fidel Castro survived over 600 assassination attempts, Cuban spy chief said. NY Daily News
- ↑ Escalante Font, Fabián (2006). Executive Action: 634 Ways to Kill Fidel Castro. Melbourne: Ocean Press. ISBN 1920888721.
- ↑ Aleksejev, Aleksandar. „Intervju”. Pristupljeno 30. 3. 2013.
- ↑ „The Soviet Cuban Missile Crisis: Castro, Mikoyan, Kennedy, Khruschev, and the Missiles of November”. The national security archive. 2012-10-10.
- ↑ Allison, Graham T.; Zelikow, Philip D. (1999) [1971]. Essence of Decision: Explaining the Cuban Missile Crisis (2. izd.). New York: Addison Wesley Longman. str. 111–116. ISBN 978-0-321-01349-1.
- ↑ Gaddis 2005: str. 82
- ↑ James G. Blight (2002), Cuba on the Brink: Castro, the Missile Crisis, and the Soviet Collapse, Rowman & Littlefield, str. 252.
- ↑ „Chronology 1: September 28, 1962 to October 26, 1962”. The Cuban Missile Crisis, 1962. The National Security Archive. Pristupljeno 9. 4. 2011.
- ↑ „Department of State Telegram Transmitting Letter From Chairman Khrushchev to President Kennedy”. The Cuban Missile Crisis, October 1962. John F. Kennedy Presidential Library and Museum. 26. 10. 1962. Pristupljeno 9. 4. 2011.
- ↑ Jones, Howard (2009). Crucible of Power: A History of American Foreign Relations from 1945. Lanham: Rowman & Littlefield. str. 122. ISBN 978-0-7425-6454-1.
- ↑ Jim Hershberg (1995). „Anatomy of a Controversy:Anatoly F. Dobrynin's Meeting With Robert F. Kennedy, Saturday, 27 October 1962”. Pristupljeno 29. 5. 2012.
- ↑ Odbor Nacionalno vijeća za istraživanje o antarktičkoj politici i nauci, str. 33
- ↑ Stone, Webster (1988-09-18). „Moscow's Still Holding”. New York Times. Arhivirano iz originala na datum 2017-10-17. Pristupljeno 28. 10. 2014.
- ↑ Kenney 2000: str. 189
- ↑ Reeves 1993: str. 425
- ↑ 246,0 246,1 246,2 Gaddis 2005: str. 119–120
- ↑ Taubman 2003: str. 615
- ↑ Taubman 2003: str. 617
- ↑ Hardt & Kaufman 1995: str. 16
- ↑ Garret Martin, "The 1967 withdrawal from NATO – a cornerstone of de Gaulle's grand strategy?" Journal of Transatlantic Studies (2011) 9#3 str. 232–243. DOI:10.1080/14794012.2011.593819
- ↑ Menon, Anand (2000). France, NATO, and the limits of independence, 1981–97: the politics of ambivalence. Palgrave Macmillan. str. 11. ISBN 0-312-22931-3.
- ↑ Dowd, Alan (22. 9. 2009). „Not Enough NATO In Afghanistan”. CBS News. Pristupljeno 4. 9. 2013.
- ↑ van der Eyden 2003: str. 104–106
- ↑ Crawley str. 431
- ↑ „The Prague Spring, 1968”. Library of Congress. Pristupljeno 5. 1. 2008.
- ↑ Ello (ur.), Paul (travanj 1968.). Kontrolni komitet Komunističke partije Čehoslovačke, "Akcijski plan Komunističke partije Čehoslovačke (Prag, travanj 1968.)", navedeno u djelu Dubcek's Blueprint for Freedom: His original documents leading to the invasion of Czechoslovakia. William Kimber & Co. 1968, str. 32, 54
- ↑ Von Geldern, James; Siegelbaum, Lewis. „The Soviet-led Intervention in Czechoslovakia”. Soviethistory.org. Arhivirano iz originala na datum 2009-08-17. Pristupljeno 7. 3. 2008.
- ↑ 258,0 258,1 Gaddis 2005: str. 150
- ↑ 259,0 259,1 Gaddis 2005: str. 154
- ↑ Čulík, Jan. „Den, kdy tanky zlikvidovaly české sny Pražského jara”. Britské Listy. Pristupljeno 23. 1. 2008.
- ↑ Gaddis 2005: str. 153
- ↑ Ouimet, Matthew J. (2003). The Rise and Fall of the Brezhnev Doctrine in Soviet Foreign Policy. Chapel Hill and London: The University of North Carolina Press. str. 60–61. ISBN 0-8078-2740-1.
- ↑ Ouimet, Matthew J. (2003). The Rise and Fall of the Brezhnev Doctrine in Soviet Foreign Policy. Chapel Hill and London: The University of North Carolina Press. str. 88–97. ISBN 0-8078-2740-1.
- ↑ Hunt 2009, str. 945
- ↑ LAT, "'Sinatra Doctrine' at Work in Warsaw Pact, Soviet Says", Los Angeles Times, 1989-10-25.
- ↑ 266,0 266,1 Walter LaFeber, "Thomas C. Mann and the Devolution of Latin American Policy: From the Good Neighbor to Military Intervention". In Behind the Throne: Servants of Power to Imperial Presidents, 1898–1968, ur. Thomas J. McCormick i Walter LaFeber. University of Wisconsin Press, 1993. ISBN 0-299-13740-6
- ↑ 267,0 267,1 Itzigsohn, José (2000). Developing Poverty: The State, Labor Market Deregulation, and the Informal Economy in Costa Rica and the Dominican Republic. University Park, Pennsylvania: Penn State University Press. str. 41–42. ISBN 978-0-271-02028-0.
- ↑ Farid, Hilmar (2007). "Mass Killings and Capitalist Expansion, 1965–1966". In Kuan-Hsing Chen & Chua Beng Huat (Ed.), [The Inter-Asia Cultural Studies Reader]. London: Routledge. pp. 207–222. ISBN 0-415-43134-4.
- ↑ Los Angeles Times (29 April 2015). „Is it Liberation Day or Defeat Day in Saigon?”. latimes.com. Pristupljeno 13. 2. 2016.
- ↑ „Giai Phong! The Fall and Liberation of Saigon”. Foreign Affairs. Pristupljeno 13. 2. 2016.
- ↑ Dunham i Quinlan, str. 202.
- ↑ Stone, p. 230
- ↑ 273,0 273,1 Grenville, J.A.S. i Bernard Wasserstein (1987). Treaties of the Twentieth Century: A History and Guide with Texts, Dio 2. London i New York: Methuen. ISBN 978-0-416-38080-4.
- ↑ 274,0 274,1 Tripp, Charles R. H. (2002). A History of Iraq. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-87823-4.
- ↑ Kumaraswamy, p. 127
- ↑ Friedman, p. 330
- ↑ Akt o nezavisnosti Zambije, 1964 (c. 65)
- ↑ „United Republic of Tanzania; Union of Tanganyika and Zanzibar act, 1964”.
- ↑ McSherry, J. Patrice (2011). „Chapter 5: "Industrial repression" and Operation Condor in Latin America”. State Violence and Genocide in Latin America: The Cold War Years (Critical Terrorism Studies). Routledge. str. 107. ISBN 0415664578.
- ↑ Greg Grandin (2011). The Last Colonial Massacre: Latin America in the Cold War. University of Chicago Press. str. 75. ISBN 9780226306902
- ↑ Walter L. Hixson (2009). The Myth of American Diplomacy: National Identity and U.S. Foreign Policy. Yale University Press. str. 223. ISBN 0300151314
- ↑ Greg Grandin. Kissinger's Shadow: The Long Reach of America's Most Controversial Statesman Metropolitan Books, 2015. str. 151. ISBN 1627794492
- ↑ "Los secretos de la guerra sucia continental de la dictadura" (The secrets of the continental dirty war of the dictators), Clarin, 24. ožujka 2006. (es)
- ↑ Lessa, Alfonso (1996). Estado de guerra - de la gestación del golpe del 73 a la caída de Bordaberry. Editorial Fin de Siglo.
- ↑ "Controversial legacy of former Chilean dictator Augusto Pinochet ...Gen. Augusto Pinochet, who overthrew Chile's democratically elected Communist government in a 1973 coup ..." Arhivirano 2008-05-16 na Wayback Machine-u, The Christian Science Monitor, 11. prosinca 2006.
- ↑ "CHILE: The Bloody End of a Marxist Dream" Arhivirano 2008-09-25 na Wayback Machine-u, Time Magazine, Citat: "....Allendeov pad je imao implikacije koje su sezale daleko izvan granica Čilea. On je bio prvi direktno izabrani marksistički čelnik u Latinskoj Americi..."
- ↑ „Profile of Salvador Allende”. BBC. 2003-09-08. Pristupljeno 25. 1. 2011.
- ↑ Peter Kornbluh. „Chile and the United States: Declassified Documents Relating to the Military Coup, September 11, 1973”.
- ↑ Peter Kornbluh (2000-09-19). „CIA Acknowledges Ties to Pinochet's Repression: Report to Congress Reveals U.S. Accountability in Chile”. Chile Documentation Project. National Security Archive. Arhivirano iz originala na datum 2006-11-28. Pristupljeno 2006-11-26.
- ↑ Winn, Peter (2010). „A Century of Revolution”. u: Grandin & Joseph, Greg & Gilbert. Duke University Press. pp. 239–275.
- ↑ Davison, Phil (2009-06-20). „Hortensia Bussi De Allende: Widow of Salvador Allende who helped lead opposition to Chile's military dictatorship”. The Independent (London). Pristupljeno 20. 4. 2010.
- ↑ Gott, Richard (12. 9. 2009). „From the archive: Allende 'dead' as generals seize power”. The Guardian (London). Pristupljeno 20. 4. 2010.
- ↑ Peter Kornbluh (11. 9. 2013). The Pinochet File: A Declassified Dossier on Atrocity and Accountability. The New Press. ISBN 1595589120 str. ix
- ↑ Monte Reel i J.Y. Smith (11. prosinca 2006). A Chilean Dictator's Dark Legacy. The Washington Post. Pristupljeno 20. ožujka 2015.
- ↑ „Military Take Cognizance of Human Rights Issue”. National Security Archive. 1976-02-16.
- ↑ Dmitry Mosyakov, "The Khmer Rouge and the Vietnamese Communists: A History of Their Relations as Told in the Soviet Archives," u Susan E. Cook (ur.), Genocide in Cambodia and Rwanda (Yaleov Program studija genocida, monografija br. 1, 2004), str. 54ff. Dostupno na: www.yale.edu/gsp/publications/Mosyakov.doc "U travnju i svibnju 1970., velik broj sjevernovijetnamskih snaga ušao je u Kambodžu zbog poziva za pomoć kojeg je Vijetnamu uputio ne Pol Pot, već njegov zamjenik, Nuon Chea. Nguyễn Cơ Thạch se prisjeća: 'Nuon Chea je tražio pomoć i mi smo oslobodili pet kambodžanskih provincija u deset dana.'"
- ↑ Chandler, David 2000, Brother Number One: A Political Biography of Pol Pot, Revised Edition, Chiang Mai, Thailand: Silkworm Books, str. 96–7.
- ↑ Heuveline, Patrick (2001). "The Demographic Analysis of Mortality in Cambodia." U Forced Migration and Mortality, Holly E. Reed i Charles B. Keely (ur.) Washington, D.C.: National Academy Press. Heuveline sugerira brojku od 1.17–3.42 milijuna žrtava.
- ↑ Marek Sliwinski, Le Génocide Khmer Rouge: Une Analyse Démographique (L'Harmattan, 1995).
- ↑ Banister, Judith i Paige Johnson (1993). "After the Nightmare: The Population of Cambodia." U Genocide and Democracy in Cambodia: The Khmer Rouge, the United Nations and the International Community, Ben Kiernan (ur.). New Haven, Conn.: Yale University Southeast Asia Studies.
- ↑ Theory of the Global State: Globality as Unfinished Revolution, Martin Shaw, Cambridge University Press, 2000, str. 141, ISBN 978-0-521-59730-2
- ↑ Slocomb M. "The K5 Gamble: National Defence and Nation Building under the People's Republic of Kampuchea." Journal of Southeast Asian Studies, 2001;32(02):195–210
- ↑ hu-Huong, Nguyen (1992). Khmer Viet Relations and the Third Indochina Conflict. Jefferson: McFarland. ISBN 978-0-89950-717-0, str. 139-140
- ↑ Ambasada Republike Gvineje-Bisau – Profil države. Diplomaticandconsular.com (12. travnja 2012.). Pristupljeno 22. lipnja 2013.
- ↑ Angola: Komunističke države
- ↑ 306,0 306,1 306,2 306,3 306,4 Erlich, Reese (2008). Dateline Havana: The Real Story of U.S. Policy and the Future of Cuba. Sausalito, California: PoliPoint Press. str. 84–86. ISBN 978-0-9815769-7-8.
- ↑ Bronson, Thicker than Oil (2006), str. 134. "Potaknute Saudijskom Arabijom, članice Safari kluba pistupile su somalskom predsjedniku Siadu Barreu i ponudile da će mu poslati potrebno oružje ako on prestane primati rusku pomoć. Barre je pristao. Egipat je tada Somaliji prodao svoje neželjeno sovjetsko oružje u vrijednosti $75,000,000, s tim da je isplatu obavila Saudijska Arabija."
- ↑ Miglietta, American Alliance Policy (2002), str. 78. "Američka vojna dobra osigurali su Egipat i Iran, koji su poslali viškove iz svojih skladišta. Govori se da su američki M-48 tenkovi prodani Iranu poslani u Somaliju preko Omana."
- ↑ Dallek, Robert (2007), p. 144.
- ↑ Gaddis 2005: str. 149–152
- ↑ Buchanan, pp. 168–169
- ↑ „President Nixon arrives in Moscow”. BBC News. 22. 5. 1972. Pristupljeno 10. 6. 2008.
- ↑ Robert S. Litwak, Détente and the Nixon doctrine: American foreign policy and the pursuit of stability, 1969-1976 (Cambridge UP, 1986).
- ↑ Gaddis 2005: str. 188
- ↑ Gaddis 2005: str. 186
- ↑ Gaddis 2005: str. 178
- ↑ „Leaders agree arms reduction treaty”. BBC News. 18. 6. 2008. Pristupljeno 10. 6. 2008.
- ↑ Christopher Andrew i Vasilij Mitrohin, The KGB and the World: The Mitrokhin Archive II (Penguin, 2006), str. 41, 120–1.
- ↑ John P. Diggins (2007). Ronald Reagan: Fate, Freedom, And the Making of History. W. W. Norton. str. 267. ISBN 978-0-393-06022-5.
- ↑ Michael Cox (1990). Beyond the Cold War: Superpowers at the Crossroads. University Press of America. str. 18. ISBN 978-0-8191-7865-7.
- ↑ Hussain 2005: str. 108–109
- ↑ Starr 2004: str. 157–158
- ↑ 323,0 323,1 Warren 1992
- ↑ Meher 2004: str. 68–69, 94
- ↑ Kalinovsky 2011: str. 25–28
- ↑ Gaddis 2005: str. 211
- ↑ Allen, Richard V.. „The Man Who Won the Cold War”. Hoover.org. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-01. Pristupljeno 3. 11. 2011.
- ↑ 328,0 328,1 Gaddis 2005: str. 197
- ↑ Graebner, Norman A., Richard Dean Burns i Joseph M. Siracusa (2008). Reagan, Bush, Gorbachev: Revisiting the End of the Cold War. Westport, Connecticut: Greenwood Press. str. 76. ISBN 978-0-313-35241-6.
- ↑ 330,0 330,1 Singh, Bilveer (1995). "Jemaah Islamiyah". U Wilson John & Swati Parashar (ur.) Terrorism in Southeast Asia: Implications for South Asia. Singapore and Delhi: ORF-Pearson-Longman. str. 130. ISBN 978-81-297-0998-1.
- ↑ (pl) Solidarność, wielopłaszczyznowy ruch na rzecz demokratyzacji i głębokich reform ustrojowych PRL Preuzeto 7. lipnja 2011.
- ↑ 332,0 332,1 Gaddis 2005: str. 219–222
- ↑ 333,0 333,1 Vojtech Mastny. The Soviet Non-Invasion of Poland in 1980/81 and the End of the Cold War Arhivirano 2010-06-20 na Wayback Machine-u, Radni dokument br. 23, Cold War International History Project, Washington, D.C., rujan 1998., objavljeno i u časopisu Europe-Asia Studies, vol. 51, br. 2 (ožujak 1999), str. 189–211.
- ↑ Soviet deliberations during the Polish Crisis, 1980–1981 Arhivirano 2010-06-20 na Wayback Machine-u. Uredio, preveo i uvod napisao Mark Kramer. Posebni radni dokument br. 1, Cold War International History Project, Washington, D.C., travanj 1999.
- ↑ Wilfried Lotth, "Moscow, Prague and Warsaw: Overcoming the Brezhnev Doctrine", Cold War History 1, br. 2 (2001): 103–118.
- ↑ 336,0 336,1 LaFeber 2002: str. 332
- ↑ Towle, Philip. The Oxford History of Modern War. str. 159.
- ↑ LaFeber 2002: str. 335
- ↑ Odom 2000: str. 1
- ↑ LaFeber 2002: str. 340
- ↑ Carliner, Geoffrey; Alesina, Alberto, ur. (1991). Politics and Economics in the Eighties. University of Chicago Press. str. 6. ISBN 0-226-01281-6.
- ↑ Feeney, Mark (29. 3. 2006). „Caspar W. Weinberger, 88; Architect of Massive Pentagon Buildup”. The Boston Globe (Boston.com). Pristupljeno 28. 5. 2014.
- ↑ „LGM-118A Peacekeeper”. Federation of American Scientists. 15. 8. 2000. Pristupljeno 10. 4. 2007.
- ↑ Lakoff, str. 263
- ↑ Gaddis 2005: str. 202
- ↑ Garthoff, str. 88
- ↑ Lebow, Richard Ned i Janice Gross Stein (1994). „Reagan and the Russians”. The Atlantic. Pristupljeno 28. 5. 2010.
- ↑ 348,0 348,1 348,2 Gaidar 2007, str. 190–205
- ↑ Gaidar, Yegor. „Public Expectations and Trust towards the Government: Post-Revolution Stabilization and its Discontents”. The Institute for the Economy in Transition. Pristupljeno 15. 3. 2008.
- ↑ "Službene energetske statistike Sjedinjenih Država", EIA — IEDA. Preuzeto 4. srpnja 2008.
- ↑ Hardt & Kaufman 1995: str. 1
- ↑ Talbott, Strobe; Hannifin, Jerry; Magnuson, Ed; Doerner, William R.; Kane, Joseph J. (12. 9. 1983). „Atrocity in the skies”. Time. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-21. Pristupljeno 8. 6. 2008.
- ↑ Gaddis 2005: str. 228
- ↑ 354,0 354,1 LaFeber 2002: str. 323
- ↑ Reagan, Ronald (1991). Foner, Eric. ur. The Reader's companion to American history. Houghton Mifflin Books. ISBN 0-395-51372-3. Pristupljeno 16. 6. 2008.
- ↑ 356,0 356,1 LaFeber 2002: str. 314
- ↑ 357,0 357,1 LaFeber 2002: str. 331–333
- ↑ 358,0 358,1 Gaddis 2005: str. 231–233
- ↑ LaFeber 2002: str. 300–340
- ↑ Gibbs 1999: str. 7
- ↑ Gibbs 1999: str. 33
- ↑ Gibbs 1999: str. 61
- ↑ 363,0 363,1 Gaddis 2005: str. 229–230
- ↑ 1985: "Superpowers aim for 'safer world'", BBC News, 21. studenog 1985. Preuzeto 4. srpnja 2008.
- ↑ „Toward the Summit; Previous Reagan-Gorbachev Summits”. The New York Times. 29. 5. 1988. Pristupljeno 21. 6. 2008.
- ↑ „Intermediate-Range Nuclear Forces”. Federation of American Scientists. Pristupljeno 21. 6. 2008.
- ↑ Gaddis 2005: str. 255
- ↑ 368,0 368,1 Shearman 1995: str. 76
- ↑ 369,0 369,1 Gaddis 2005: str. 248
- ↑ 370,0 370,1 Gaddis 2005: str. 235–236
- ↑ Shearman 1995: str. 74
- ↑ „Address given by Mikhail Gorbachev to the Council of Europe”. Centre Virtuel de la Connaissance sur l'Europe. 6. 7. 1989. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-27. Pristupljeno 11. 2. 2007.
- ↑ Malta summit ends Cold War, BBC News, 3. prosinca 1989. Preuzeto 11. lipnja 2008.
- ↑ Goodby, str. 26
- ↑ „Polska. Historia” (pl), Internetowa encyklopedia PWN [PWN Internet Encyklopedia], arhivirano iz originala na datum 2006-10-01, pristupljeno 11. 7. 2005.
- ↑ Kamm, Henry (1988-05-23). „Hungarian Party replace Kadar with his premier”. The New York Times.
- ↑ „Hungary Eases Dissent Curbs”. The New York Times. 1989-01-12.
- ↑ „Hungary, in Turnabout, Declares '56 Rebellion a Popular Uprising”. The New York Times. 1989-01-29.
- ↑ „Hungarian Party Assails Nagy's Execution”. The New York Times. 1989-06-01.
- ↑ Kamm, Henry (1989-06-17). „Hungarian Who Led '56 Revolt Is Buried as a Hero”. The New York Times.
- ↑ Stokes, G (1993), The Walls Came Tumbling Down, Oxford University Press, p. 131.
- ↑ Pritchard, Rosalind MO. Reconstructing education: East German schools and universities after unification. str. 10.
- ↑ Fulbrook, Mary. History of Germany, 1918–2000: the divided nation. str. 256.
- ↑ „Demonstrace na letne pred 25 lety urychlily kapitulaci komunistu” (cs), Denik (CZ).
- ↑ Gaddis 2005: str. 247
- ↑ Cornel, Ban (studeni 2012). Sovereign Debt, Austerity, and Regime Change: The Case of Nicolae Ceausescu’s Romania. East European Politics & Societies. str. 34. Pristupljeno 23. 2. 2015.
- ↑ Sakwa 1999: str. 460
- ↑ Gaddis 2005: str. 253
- ↑ Thomson, Clare (1992). The Singing Revolution: A Political Journey through the Baltic States. London: Joseph. ISBN 0-7181-3459-1.
- ↑ Ginkel, John (rujan 2002). „Identity Construction in Latvia's "Singing Revolution": Why inter-ethnic conflict failed to occur”. Nationalities Papers 30 (3): 403–433. DOI:10.1080/0090599022000011697.
- ↑ Between Utopia and Disillusionment', autor Henri Vogt; str. 26 ISBN 1-57181-895-2
- ↑ Dreifelds, Juris (1996). Latvia in Transition. Cambridge University Press. str. 34–35. ISBN 0-521-55537-X.
- ↑ „On This Day 13 January, 1991: Bloodshed at Lithuanian TV station”. BBC News. Pristupljeno 13. 9. 2011.
- ↑ Goldgeier, str. 27
- ↑ Soviet Leaders Recall 'Inevitable' Breakup Of Soviet Union, Radio Slobodna Europa, 8. prosinca 2006. Preuzeto 20. svibnja 2008.
- ↑ Gaddis 2005: str. 256–257
- ↑ Navedeno u djelu: Stephen E., Ambrose & Douglas G., Brinkley, Rise to Globalism: American Foreign Policy since 1938, (New York: Penguin Books, 1997), str XVI.
- ↑ Åslund, str. 49
- ↑ Nolan, str. 17–18
- ↑ "Country profile: United States of America". BBC News. Preuzeto 11. ožujka 2007.
- ↑ Nye, str. 157
- ↑ Blum 2006: str. 87
- ↑ „U.S. Military Deployment 1969 to the present”. PBS. 2004-10-26. Pristupljeno 30. 11. 2010.
- ↑ Gaddis 2005: str. 266
- ↑ Monty G. Marshall i Ted Gurr, „Peace and Conflict”. Arhivirano iz originala na datum 2008-06-24. Pristupljeno 1. 6. 2016., Center for Systemic Peace (2006). Preuzeto 14. lipnja 2008. „Peace and Conflict”. Arhivirano iz originala na datum 2008-06-24. Pristupljeno 1. 6. 2016.
- ↑ Gokcek, Gigi & Howard, Alison; Howard (2013). „Movies to the Rescue: Keeping the Cold War Relevant for Twenty-First-Century Students”. Journal of Political Science Education 9 (4): 436. DOI:10.1080/15512169.2013.835561.
- ↑ Anthony Shaw i Denise Youngblood, Cinematic Cold War: The American and Soviet struggle for hearts and minds (University Press of Kansas, 2010), poglavlje 1.
- ↑ Nashel, Jonathan (1999). „Cold War (1945–91): Changing Interpretations (cijelo poglavlje)”. u: Whiteclay Chambers, John. The Oxford Companion to American Military History. Oxford University Press. ISBN 0-19-507198-0. Pristupljeno 16. 6. 2008.
- ↑ Brinkley, str. 798–799
- ↑ 410,0 410,1 410,2 410,3 Calhoun, Craig (2002). Cold War. Oxford University Press. ISBN 0-19-512371-9.
- Applebaum, Anne (2012). Iron Curtain: The Crushing of Eastern Europe, 1944–1956. Doubleday. ISBN 0-385-51569-3.
- Bronson, Rachel. Thicker than Oil: Oil:America's Uneasy Partnership with Saudi Arabia. Oxford University Press, 2006. ISBN 978-0-19-516743-6
- Cadbury, Deborah (2006). Space Race: The Epic Battle Between America and the Soviet Union for Dominance of Space. New York: Harper Collins Publishers. ISBN 978-0-06-084553-7.
- The Cambridge History of the Cold War (3 toma, 2010) online Arhivirano 2016-08-20 na Wayback Machine-u
- Carlson, Peter (2009). K Blows Top: A Cold War Comic Interlude Starring Nikita Khrushchev, America's Most Unlikely Tourist. PublicAffairs. ISBN 978-1-58648-497-2.
- Chaikin, Andrew (1994). A Man on the Moon: The Triumphant Story of the Apollo Space Program. New York: Penguin Books. ISBN 0140272011.
- Davis, Simon i Smith, Joseph, The A to Z of the Cold War (Scarecrow, 2005), enciklopedija fokusirana na vojne aspekte
- Dominguez, Jorge I. (1989). To Make a World Safe for Revolution: Cuba's Foreign Policy. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-89325-2.
- Dunham, George R.; Quinlan, David A. (1990). U.S. Marines in Vietnam: The Bitter End, 1973–1975. History and Museums Division, Headquarters, U.S. Marine Corps.
- Fedorov, Aleksandar (2011). Russian Image on the Western Screen: Trends, Stereotypes, Myths, Illusions. Lambert Academic Publishing,. ISBN 978-3-8433-9330-0.
- Frankel, Benjamin, The Cold War 1945-1991. Vol. 2, Leaders and other important figures in the Soviet Union, Eastern Europe, China, and the Third World (1992), 379 stranica biografija
- Friedman, Norman (2007). The Fifty-Year War: Conflict and Strategy in the Cold War. Naval Institute Press. ISBN 1-59114-287-3.
- Gaddis, John Lewis (1990). Russia, the Soviet Union and the United States. An Interpretative History. McGraw-Hill. ISBN 0-07-557258-3.
- Gaddis, John Lewis (1997). We Now Know: Rethinking Cold War History. Oxford University Press. ISBN 0-19-878070-2.
- Gaddis, John Lewis (2005). The Cold War: A New History. Penguin Press. ISBN 1-59420-062-9.
- Garthoff, Raymond (1994). Détente and Confrontation: American-Soviet Relations from Nixon to Reagan. Brookings Institution Press. ISBN 0-8157-3041-1.
- Gilbert, Martin (2007). Routledge Atlas of Russian History. Routledge. ISBN 978-0-415-39483-3.
- Hall, Rex; David J. Shayler (2001). The Rocket Men: Vostok & Voskhod, The First Soviet Manned Spaceflights. New York: Springer–Praxis Books. ISBN 1-85233-391-X.
- Halliday, Fred, The Making of the Second Cold War (1983, Verso, London).
- Haslam, Jonathan, Russia's Cold War: From the October Revolution to the Fall of the Wall (Yale University Press; 2011) 512 str.
- Heller, Henry (2006), The Cold War and the New Imperialism: A Global History, 1945–2005. New York: Monthly Review Press. ISBN 1-58367-139-0
- Hepplewhite, T.A. (1999). The Space Shuttle Decision: NASA's Search for a Reusable Space Vehicle. Washington, DC: NASA.
- Hoffman, David E. The Dead Hand: The Untold Story of the Cold War Arms Race and Its Dangerous Legacy (2010)
- House, Jonathan, A Military History of the Cold War, 1944–1962 (2012)
- Hunt, Lynn, "The Making of the West: Peoples and Cultures." Bedford/St. Martin's, Boston i London. 2009.
- Immerman, Richard H. i Goode, Petra (ur.), The Oxford Handbook of the Cold War (2013) izvadak
- Judge, Edward H., The Cold War: A Global History With Documents (2012)
- Kalinovski, Artemij M. (2011). A Long Goodbye: The Soviet Withdrawal from Afghanistan. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-05866-8.
- Kenney, Charles (2000). John F. Kennedy: The Presidential Portfolio. PublicAffairs. ISBN 978-1-891620-36-2.
- Kinsella, Warren (1992). Unholy Alliances. Lester Publishing. ISBN 1895555248.
- LaFeber, Walter (1993). America, Russia, and the Cold War, 1945–1992. McGraw-Hill. ISBN 0-07-035853-2.
- LaFeber, Walter (2002). America, Russia, and the Cold War, 1945–2002. McGraw-Hill. ISBN 0-07-284903-7.
- Leffler, Melvyn (1992). A Preponderance of Power: National Security, the Truman Administration, and the Cold War. Stanford University Press. ISBN 0-8047-2218-8.
- Leffler, Melvyn P. i Westad, Odd Arne (ur.), The Cambridge History of the Cold War (3 toma, 2010) 2,000 str.; zbirka eseja
- Lewkowicz, Nicolas (2010). The German Question and the International Order, 1943–48. Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-230-24812-0.
- Lundestad, Geir (2005). East, West, North, South: Major Developments in International Politics since 1945. Oxford University Press. ISBN 1-4129-0748-9.
- Lüthi, Lorenz M. (2008). The Sino-Soviet Split: Cold War in the Communist World. Princeton University Press. ISBN 0-691-13590-8.
- Malkasian, Carter (2001). The Korean War: Essential Histories. Osprey Publishing. ISBN 1-84176-282-2.
- Mastny, Vojtech. The Cold War and Soviet Insecurity: The Stalin Years (1996) online izdanje
- McMahon, Robert (2003). The Cold War: A Very Short Introduction. Oxford University Press. ISBN 0-19-280178-3.
- Meher, Jagmohan (2004). America's Afghanistan War: The Success that Failed. Gyan Books. ISBN 81-7835-262-1.
- Miglietta, John P., American Alliance Policy in the Middle East, 1945–1992: Iran, Israel, and Saudi Arabia. Lanham, MD: Lexington Books, 2002. ISBN 978-0-7391-0304-3
- Miller, Roger Gene (2000). To Save a City: The Berlin Airlift, 1948–1949. Texas A&M University Press. ISBN 0-89096-967-1.
- Njølstad, Olav (2004). The Last Decade of the Cold War. Routledge. ISBN 0-7146-8371-X.
- Nolan, Peter (1995). China's Rise, Russia's Fall. St. Martin's Press. ISBN 0-312-12714-6.
- Pearson, Raymond (1998). The Rise and Fall of the Soviet Empire. Macmillan. ISBN 0-312-17407-1.
- Porter, Bruce; Karsh, Efraim (1984). The USSR in Third World Conflicts: Soviet Arms and Diplomacy in Local Wars. Cambridge University Press. ISBN 0-521-31064-4.
- Puddington, Arch (2003). Broadcasting Freedom: The Cold War Triumph of Radio Free Europe and Radio Liberty. University Press of Kentucky. ISBN 0-8131-9045-2.
- Reeves, Richard (1993). President Kennedy: Profile of Power. New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-64879-4.
- Roberts, Geoffrey (2006). Stalin's Wars: From World War to Cold War, 1939–1953. Yale University Press. ISBN 0-300-11204-1.
- Schefter, James (1999). The Race: The uncensored story of how America beat Russia to the Moon. New York: Doubleday. ISBN 0-385-49253-7.
- Schlesinger, Stephen; Kinzer, Stephen (1999). Bitter Fruit: The Story of the American Coup in Guatemala. David Rockefeller Center series on Latin American studies, Harvard University. ISBN 978-0-674-01930-0.
- Service, Robert (2015). The End of the Cold War: 1985-1991. Macmillan. ISBN 978-1-61039-499-4.
- Starr, S. Frederick (2004). Xinjiang: China's Muslim Borderland. M E Sharpe Inc. ISBN 0765613182.
- Stone, Norman (2010). The Atlantic and Its Enemies: A History of the Cold War. Basic Books Press. ISBN 0-465-02043-7.
- Swenson, Loyd S.; Grimwood, James M.; Alexander, Charles C. (1966). This New Ocean: A History of Project Mercury. Washington, DC: National Aeronautics and Space Administration. OCLC 569889.
- Taubman, William (2003). Khrushchev: The Man and His Era. W. W. Norton & Company. ISBN 0-393-32484-2.; Pulitzerova nagrada
- Tucker, Spencer (ur.), Encyclopedia of the Cold War: A Political, Social, and Military History (5 tomova, 2008.)
- 1959 Year in Review; Nixon visits Russia, United Press International, 1959, pristupljeno 31. 12. 2011
- van der Eyden, Ton (2003). Public management of society: rediscovering French institutional engineering in the European context. 1. IOS Press. ISBN 1-58603-291-7.
- Walker, Martin, The Cold War: A History (1995), britanska perspektiva
- Westad, Odd Arne (2012). Restless Empire: China and the World Since 1750. Basic Books. ISBN 0-4650-2936-1.
- Wettig, Gerhard (2008). Stalin and the Cold War in Europe. Rowman & Littlefield. ISBN 0-7425-5542-9.
- Whitman, Alden (12. 9. 1971). Khrushchev's human dimensions brought him to power and to his downfall. Pristupljeno 25. 9. 2009.
- Wilson, James Graham (2014). The Triumph of Improvisation: Gorbachev's Adaptability, Reagan's Engagement, and the End of the Cold War. Ithaca: Cornell University Press. ISBN 0801452295.
- Zubok, Vladislav; Pleshakov, Constantine (1996). Inside the Kremlin's Cold War: From Stalin to Khrushchev. Harvard University Press. ISBN 0-674-45531-2.
- Zubok, Vladislav M., A Failed Empire: The Soviet Union in the Cold War from Stalin to Gorbachev (2008.)
- Hopkins, Michael F. "Continuing Debate and New Approaches in Cold War History," Historical Journal, prosinac 2007., vol. 50, br. 4, str. 913–934,
- Isaac, Joel, and Duncan Bell (ur.) Uncertain Empire: American History and the Idea of the Cold War (2012)
- Johnston, Gordon. "Revisiting the cultural Cold War," Social History, kolovoz 2010., vol. 35, br. 3, str. 290–307
- Kirkendall, Andrew J. "Cold War Latin America: The State of the Field", H-Diplo Essay No. 119: An H-Diplo State of the Field Essay (studeni 2014.)
- Nuti, Leopoldo, et al., (ur.) Europe and the End of the Cold War: A Reappraisal (2012)
- Wiener, Jon. How We Forgot the Cold War: A Historical Journey across America (2012)
- Andrew, Christopher; Mitrohin, Vasilij (2000). The Sword and the Shield: The Mitrokhin Archive and the Secret History of the KGB. Basic Books. ISBN 0-585-41828-4.
- Cardona, Luis (2007). Cold War KFA. Routledge.
- Dobrinin, Anatolij (2001). In Confidence: Moscow's Ambassador to Six Cold War Presidents. University of Washington Press. ISBN 0-295-98081-8.
- Hanhimäki, Jussi i Odd Arne Westad (ur.) The Cold War: A History in Documents and Eyewitness Accounts (Oxford University Press, 2003). ISBN 0-19-927280-8.
- Sakwa, Richard (1999). The Rise and Fall of the Soviet Union, 1917–1991. Routledge. ISBN 0-415-12290-2.
- "Predsjedništvo u nuklearnom dobu", konferencija i forum na JFK Library, Boston, 12. listopada 2009. Četiri panela: "Utrka u izradi bombe i odluka o njezinom korištenju", "Kubanska raketna kriza i prvi sporazum o zabrani nuklearnog testiranja", "Hladni rat i utrka u nuklearnom naoružanju" i "Nuklearno oružje, terorizam i predsjetništvo". (transkript panela "Hladni rat i utrka u nuklearnom naoružanju")
- Arhivi
- Arhiv materijala britanske civilne zaštite
- Posthladnoratovska svjetska ekonomija na projektu Dean Peter Krogh Foreign Affairs Digital Archives
- CONELRAD Arhivirano 2020-07-29 na Wayback Machine-u
- CBC Digital Archives – Kultura Hladnog rata: Nuklearni strah 1950ih i 1960ih
- CWIHP
- The Cold War Files
- Online dostupni dokumenti o zračnoj špijunaži tokom Hladnog rata, Predsjednička biblioteka Dwighta D. Eisenhowera
- Izabrati vrijednost "Communism & Cold War" za pregledavanje mapa u periodu 1933-1982 na projektu Persuasive Cartography, The PJ Mode Collection, Cornell University Library
- Bibliografije
- Anotirana bibliografija za utrku u naoružanju na projektu Alsos Digital Library Arhivirano 2006-02-03 na Wayback Machine-u
- Vijesti
- Edukativni izvori
- Minuteman Missile National Historic Site: Protecting a Legacy of the Cold War, plan predavanja u sklopu projekta National Park Service Teaching with Historic Places (TwHP)
- Electronic Briefing Books u Arhivi nacionalne sigurnosti, Univerzitet Georgea Washintgona
