Jehu

Ovo je članak o kralju po imenu Jehu. Za proroka po imenu Jehu, vidi Jehu (prorok). Za grad u Paragvaju, vidi Yhú.

Jehu ili Juj (hebrejski: יְהוּא, moderni: Yehu tiberijski: Yəhû ; "Gospod je On") je bio kralj Izrael, sin Jošafatov^[1], i unuk Nimšijev. William F. Albright mu je vladavinu datirao u period 842. pne.-815. pne., dok ga je E. R. Thiele smjestio u period 841. pne.-814. pne.. Glavni izvor za njeovu vladavinu su 2 Kraljevi 9-10.

Jehu je bio jedan od izraelskih generala u vojsci kralja Jehorama, koji je izgubio bitku kod Ramoth-Gileada protiv Aramejaca. Neposredno nakon poraza, ranjeni Jehoram je otišao u Jezreel da se oporavlja, gdje ga je nešto kasnije došao posjetiti kralj Ahazija od Jude. U međuvremenu je prorok Elišej poslao jednog svog učenika na zbor generala, a učenik je prolio uljanicu na Jehuovu glavu, pomazavši ga tako za kralja. Potom su svi drugi generali priznali Jehua za kralja.

Jehu je odmah potom otišao u Jezreel gdje je ubio i Jehorama i smrtno ranio Ahaziju. Potom je došao u kraljevsku palaču i zapovijedio da se Jezabela baci kroz prozor. Njeno smrskano truplo su potom pojeli psi. Zavladavši Jezreelom, Jehu je u Samariju poslao zapovijed da mu se pošalju glave svih prinčeva Omrida. Potom je u tom gradu poubijao sve vjernike boga Baala i srušio njihov hram.

Iako se ispočetka činilo da Jehu namjerava, za razliku od svojih prethodnika, biti vjeran židovskog vjeri, kasnije je počeo štovati zlatnu telad. O njegovoj daljog vladavini se malo zna, osim da ga je porazio aramejski kralj Hazael.

To je Jehua vjerojatno primoralo da se ponudi kao vazal asirskom kralju Šalmanasaru III koji su taj događaj i Jehuov lik zabilježili na Crnom obelisku.

Jehu na Wikimedijinoj ostavi