[go: up one dir, main page]

Prijeđi na sadržaj

John F. Kennedy

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Džon Ficdžerald Kenedi)
John Fitzgerald Kennedy
John F. Kennedy

Mandat
20. januara, 1961. – 22. novembra, 1963.
Potpredsjednik   Lyndon B. Johnson
Prethodnik Dwight David Eisenhower
Nasljednik Lyndon B. Johnson

Mandat
3. januara, 1953. – 22. decembra, 1960.
Prethodnik  Henry Cabot Lodge, Jr.
Nasljednik Benjamin Atwood Smith II

Rođenje 29. maja 1917.
Brookline, Massachusetts, SAD
Smrt 22. novembra 1963.
Dallas, Teksas, SAD
Politička stranka Demokrat
Supružnik Jacqueline Kennedy
Vjera katolik

Potpis

John Fitzgerald Kennedy, (Brookline, 29. maja 1917. - Dallas, 22. novembra 1963.) je bio američki demokratski političar najpoznatiji po tome što je od 1961. do smrti služio kao 35. predsjednik SAD.

Rani život i karijera

[uredi | uredi kod]

Djed Johna Fitzgeralda, Patrick Kennedy, doselio se u Sjedinjene Države iz grofovije Wexford [1], u Irskoj 1850., neposredno poslije velike gladi koja je prouzročila masovno iseljavanje iz Irske, većinom u SAD.[2] Ukrcao se iz New Rossa u Irskoj za Liverpool i odatle brodom u SAD.[1] Otac Johna Fitzgeralda - Joseph već je u 25 godini života postao predsjednikom jedne male bostonske banke koju je spasio od stečaja.[2]

Narednik Kennedy u Mornarici

John F. Kennedy se rodio kao sin Josepha P. Kennedyja i Rose Fitzgerald. Njegov otac bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi u Massachusettsu, često navođen kao osnivač Kennedyjevih kao jedne od najmoćnijih političkih dinastija u SAD.

John Kennedy je u djetinjstvu razvio Addisonovu bolest, koja će ga, slično kao i mnoge druge kronične bolesti, mučiti cijeli život. Roditelji su njegovo zdravstveno stanje krili pred javnošću,[3] a sam Kennedy je tome doprinosio avanturističkim životnim stilom, kao i sklonošću raznim eksperimentalnim terapijama i lijekovima.

Kennedy je studirao na Harvardu, te prvi put pažnju javnosti privukao svojim diplomskim radom Why England Slept, koji je objavljen 1940. godine kao knjiga te postao bestseler.[4]

Nakon što su SAD ušle u drugi svjetski rat, Kennedy se pokušao javiti u vojsku, ali su ga odbili kao medicinski nesposobnog. Zahvaljujući političkim vezama, umjesto toga je dobio čin potporučnika u ratnoj mornarici i služio kao kurir mornaričkog sekretara u Washingtonu. Međutim, zbog ljubavne veze s Ingom Arvad, osumnjičenom za špijunažu u korist Hitlerove Njemačke, bio je premješten s tog položaja, i kasnije se obučio za zapovjednika torpednog čamca.[5] Poslan je na Pacifik, gdje je dobio komandu nad čamcem PT-109.[5] 2. kolovoza 1943. njegov čamac je uništen od strane japanskog razarača,[6][7] a Kennedy je, iako i sam teško ranjen, spasio jednog člana svoje posade. Za taj podvig je dobio niz odlikovanja.

Politička karijera

[uredi | uredi kod]
Kennedy na kovanici od 50 američkih centi.

Otac Joseph je političku karijeru bio namijenio starijem sinu Joseph Kennedy Jr., ali je on 1944. godine poginuo u ratu. Zbog toga je mlađi John preuzeo njegovo mjesto. Godine 1946. je kao kandidat Demokratske stranke glatko osvojio mjesto zastupnika u Kongresu.

Na njegovu ranu političku karijeru priličan utjecaj je imalo očevo prijateljstvo s republikanskim senatorom Josephom McCarthyjem, te zajednički antikomunizam. Zbog toga je mladi kongresmen Kennedy sudjelovao u progonima ljevičara i liberala optuženim za šurovanje sa SSSR-om.

Djelomično zahvaljujući McCarthyjevoj diskretnoj podršci, Kennedy je 1952. godine izabran u Senat. Tamo se nije previše istakao, najviše zbog sve gorih zdravstvenih problema, izazvanih posljedicama ranjavanja.

Godine 1953. oženio je Jacqueline Bouvier, s kojom je imao četvero djece.

Godine 1954. Kennedy je, zbog operacije kičme, bio prisiljen na duže mirovanje. Vrijeme je kratio pisanjem knjige Profili hrabrosti, koja će postati još jedan bestseler te ga učiniti jednim od najpopularnijih političara svog vremena. Knjiga je nagrađena Pulitzerovom nagradom za biografiju 1957., a Kennedy je tako postao prvi, za sada i jedini, američki predsjednik koji je dobio tu nagradu.[8] Istovremeno je Kennedy počeo uzimati nove lijekove kortikosteroide koji su mu ne samo pomogli da se, barem za javnost, riješi zdravstvenih problema, nego i da svojom mladolikom pojavom postane najperspektivniji političar svoje generacije.

Njegov otac je odmah prepoznao da bi takav Kennedy mogao postati predsjednik, ali pokušaj da izbori potpredsjedničku nominaciju na demokratskoj izbornoj konvenciji 1956. godine nije uspio.

Izbori 1960. godine

[uredi | uredi kod]
Službeni portret

Tako stečene iskustva su dobro poslužila godine 1960. kada je Kennedy započeo kampanju za demokratskog predsjedničkog kandidata. Usprkos popularnosti, mladolikog izgleda i poznanstva s mnogim slavnim ličnostima, poput Franka Sinatre, u Kennedyjeve šanse su mnogi sumnjali zbog njegove katoličke vjere, drukčije od većine glasača u pretežno protestantskim SAD. Joseph Kennedy Jr. je, s druge strane, uložio veliki novac i poznanstva s mafijom - stečena za vrijeme prohibicije - kako bi uz pomoć sindikata odnio pobjedu na preliminarnim izborima u Zapadnoj Virginiji. Kennedy se tada nametnuo kao nezaustavljiv kandidat. Međutim, na izbornoj konvenciji u Los Angelesu je bio prisiljen odustati od namjere da svog brata Roberta Kennedyja imenuje za potpredsjedničkog kandidata, te je umjesto toga uzeo Lyndona B. Johnsona.

Kennedy se na izborima suprotstavio tadašnjem potpredsjedniku i republikanskom kandidatu Richardu Nixonu. U kampanji se postavio kao tvrdi antikomunist, optužujući Eisenhowerovu administraciju da, zbog popustljivosti SSSR-u, gubi Hladni rat. Ipak, ključni trenutak kampanje bile su televizijske debate na kojima je po prvi put demonstrirana moć novog medija - slušatelji na radiju su prednost dali Nixonu,[9] dok su gledatelji, opčarani lijepim izgledom demokratskog kandidata, prednost dali Kennedyju.

Usprkos tome, rezultati samih izbora bili su prilično tijesni i do samog kraja se nije znalo tko će pobijediti. Na kraju je Kennedy izvukao prednost od 100.000 glasova kao i u većinu u elektorskom kolegiju. Nixon je sumnjao da su rezultati u nekim oblastima - pogotovo u Chicagu - namješteni, ali je ipak priznao poraz.

Predsjednik SAD

[uredi | uredi kod]
Kennedy i Nikita Sergejevič Hruščov.

Kennedy je svoje predsjednikovanje otpočeo u skladu s hladnoratovskom retorikom iz svoje kampanje. U travnju 1961. je lansirao invaziju na Zaljev Svinja u Kubi, koja je završila sramotnim fijaskom. U kolovozu iste godine su istočnonjemačke vlasti podigle Berlinski zid, a Kennedy, osim verbalnih protesta, nije učinio ništa da to spriječi.

Nastojeći poboljšati svoj i rejting svoje zemlje, Kennedy je odlučio započeti Projekt Apollo - kojemu je cilj bio dovesti američke astronaute na Mjesec prije isteka dekade i tako postići važnu pobjedu u svemirskoj utrci sa Sovjetima. U taj projekt je uložen ogroman novac i mnogi ga smatraju najvećim simbolom, kao i dostignućem Kennedyjeve ere.

Kennedy sa svojom majkom Rose Fitzgerald 1962.

Na unutrašnjem, kao i na vanjskom planu, Kennedyjevoj administraciji su važan pečat dali mladi, tehnokratski i reformski orijentirani kadrovi u kabinetu, od kojih su najpoznatiji bili njegov brat Robert Kennedy - imenovan za Glavnog državnog odvjetnika - te Robert McNamarra kao ministar obrane.

Kennedy je nastojao svoje predsjedništvo iskoristiti za ambiciozan program socijalnih i ekonomskih reformi sličan Rooseveltovom New Dealu i nazvan Nova granica. Međutim, on nije zaživio, dijelom i zbog snažnog otpora u Kongresu, kojem su pečati dali demokratski kongresmeni i senatori s Juga - uplašeni da bi Kennedy mogao nastaviti napore u smjeru ukidanja rasne segregacije započetog u Eisenhowerovo doba.

Sam je Kennedy prilično mlako podržavao pokret za građanska prava pod Martinom Lutherom Kingom, angažiravši se tek na pritisak javnosti i svog idealističkog brata. Robert Kennedy je, s druge strane, intenzivirao napore za obračun s organiziranim kriminalom, te je u tu svrhu angažirao na tom planu dotada uglavnom inertni FBI.

Na vanjskom planu je Kennedy se nastojao s daleko većom agresivnošću suprotstaviti Sovjetima, pri čemu je veliki naglasak stavljen na propagandu. U tu je svrhu formiran tzv. Mirovni korpus,[10] čiji su dobrovoljci obrazovnim, kulturnim i drugim radom u zemljama Trećeg svijeta trebali tamošnjem stanovništvu ukazivati na prednost američkog načina života te tako sprječavati širenje socijalističkih i komunističkih ideja.

Suprotstavljanje Sovjetima se odražavalo i u slanju vojnih savjetnika u mnoge zemlje Trećeg svijeta radi suprotstavljanja revolucionarnoj gerili. U slučaju Južnog Vijetnama ta je politika dovela do eskalacije vojnog angažmana koja će kasnije prerasti u vijetnamski rat.

Usprkos neuspjehu u Zaljevu svinja, Kennedy se nije odrekao nastojanja da sruši komunistički režim Fidela Castra na Kubi, i u tu svrhu je nastavio s tajnim programom CIA-e za njegovo svrgavanje. Kuba se radi zaštite obratila Sovjetima koji su instalirali projektile uperene na teritorij SAD. To je dovelo do kubanske raketne krize - što je trenutak kada je svijet bio najbliži trećem svjetskom ratu. Nuklearni obračun je u posljednji trenutak spriječen kompromisom između Kennedyja i Hruščova, kojim su Sovjeti pristali povući projektile s Kube.

To je iskustvo, između ostalog, nagnalo Kennedyja da se jače angažira na pitanju nuklearnog razoružanja, pa su u kolovozu 1963. Britanija, SAD i SSSR potpisale sporazum o zabrani nuklearnih pokusa na površini Zemlje.

Atentat

[uredi | uredi kod]

Kennedy se krajem 1963. počeo pripremati za izbornu kampanju 1964. godine, pri čemu je poseban naglasak stavljen na južne države, gdje nije bio tako popularan kao u ostatku zemlje. U tu je svrhu odlučio posjetiti Teksas, te je 22. novembra 1963. sletio u Dallas.

Dok se u otvorenom automobilu vozio ulicama u društvu supruge i teksaškog guvernera Johna Conallyja, na povorku su ispaljena tri hica iz puške. Jedan je metak pogodio i ranio Conallyja, a dva su pogodila Kennedyja - jedan u vrat, i jedan u glavu. Kennedy je odmah odvezen u bolnicu gdje je nedugo potom proglašen mrtvim.

Nekoliko sati kasnije bivši marinac Lee Harvey Oswald je uhićen, a potom i optužen za atentat. Oswald je tvrdio da je nedužan, ali to nije imao prilike dokazati pred sudom. Dva dana kasnije je u policijskoj stanici pred TV-kamerama ubijen od strane Jacka Rubyja, vlasnika noćnog kluba povezanog s organiziranim kriminalom.

Suočen s činjenicom da se detalji ubojstva možda nikada neće razotkriti na sudu, Johsnon - koji je temeljem Ustava postao predsjednik - odobrio je rad specijalnog tijela zvanog Warrenova komisija, kojemu je cilj bio pronaći i objaviti sve vezano uz atentat. Zaključak komisije je bio da je Oswald djelovao sam i ubio predsjednika iz nepoznatih motiva.

Međutim, detalji vezani uz atentat i počinitelja su mnoge od samog početka mnoge natjerali da sumnjaju i odbace taj zaključak. Umjesto toga se nude razne alternativne teorije zavjere vezane uz širi krug počinitelja, kojima je svoj doprinos dao i Hollywood, ali i zaključi posebnog kongresnog odbora 1970-ih.

Mit o Kennedyju

[uredi | uredi kod]
Procesija na kennedyevom pokopu

Atentat na Kennedyja je za svjetsku, a pogotovo za američku javnost, predstavljao veliki šok te ostavio prazninu koju njegov daleko stariji, neugledniji i manje karizmatični nasljednik nije bio u stanju napuniti.

Zbog toga se gotovo odmah počeo stvarati mit o Kennedyju kao jednom od najvećih državnika svog vremena čiji je brutalno presječeni mandat predstavljao svojevrsno zlatno doba američke demokracije. Tome je doprinos dala i udovica Jacqueline Kennedy, usporedivši svoj glamurozni boravak u Bijeloj kući s Camelotom - dvorom legendarnog kralja Arthura. Zbog toga se za Kennedyjevo predsjednikovanje danas često koristi izraz Camelot.

Taj mit su preuzeli, a kasnije rafinirali baby boomeri - generacija čiji su mnogi pripadnici baš u doba Kennedyjevog atentata postajali politički aktivnim, te u mladolikom, idealističkom predsjedniku-mučeniku vidjeli sami sebe. Zbog toga su ne samo američki liberali, nego i radikalni ljevičari Kennedyja preuzeli kao svoju ikonu te mu pripisivali zasluge za mnoge reforme i dostignuća njegovih prethodnika i nasljednika, pogotovo u oblasti borbe za mir u svijetu, prava crnaca, žena, homoseksualaca, zaštitu okoline i sl.

Taj trend je izgubio na snazi tek posljednjih par desetljeća, kada su povjesničari zauzeli mnogo objektivniji i emocijama manje nabijeni stav. Tome je doprinijelo i iznošenje mnogih kompromitirajućih podataka iz Kennedyjevog života, pogotovo onih koji su se ticali njegovih veza s organiziranim kriminalom, plejbojevskog načina života, upetljanosti u nerazjašnjenu smrt Marilyn Monroe kao i ovisnosti o narkoticima.

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 Maier, Thomas (2004). The Kennedys: America's Emerald Kings, str. 736, Basic Books. ISBN 0465043186, 9780465043187 Uneseni ISBN nije važeći.
  2. 2,0 2,1 „moljac”. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-10. Pristupljeno 2015-05-10. 
  3. Online NewsHour with Senior Correspondent Ray Suarez and physician Jeffrey Kelman, Pres. Kennedy's Health Secrets, The NewsHour with Jim Lehrer transcript, 18. studenog 2002.
  4. Kennedy, John F. (1981.). Why England Slept. Greenwood Press Reprint. ISBN 9780313228742. [mrtav link]; Jean Edward Smith, "Kennedy and Defense: The Formative Years", Air University Review, (1967.)
  5. 5,0 5,1 „Lieutenant John F. Kennedy, USN”. Naval Historical Center. 2002.. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-12. Pristupljeno 2007. 
  6. Hove, Duane (2003.) American Warriors: Five Presidents in the Pacific Theater of World War II Bard Street Press ISBN 1-57249-307-0
  7. Hove, Duane T. „Five Presidents in the Pacific Theater of World War II”. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-07. Pristupljeno 2007. 
  8. Pulitzer.org FAQ
  9. Tyner Allen, Erika. „The Kennedy-Nixon Presidential Debates, 1960”. museum.tv. Arhivirano iz originala na datum 2008-07-27. Pristupljeno 2007. 
  10. "The Sixties", Junior Scholastic (1994-02-11)
Prethodnik: Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država
1961. - 1963.
Nasljednik:
Dwight D. Eisenhower
1953. - 1961.
Lyndon B. Johnson
1963. - 1969.