[go: up one dir, main page]
Wikipedia

Planeta

nebesko tijelo koje direktno kruži oko zvijezde ili njenog ostatka
(Preusmjereno sa Planete)

Poređenje Urana, Neptuna, Sirius B, Zemlje, i Venere
Poređenje Urana, Neptuna, Sirius B, Zemlje, i Venere
Poređenje Merkura, Mjeseca, Plutona i Haumee
Poređenje Merkura, Mjeseca, Plutona i Haumee

Planeta je nebesko tijelo znatne mase koja orbitira oko zvijezde[1] i ne proizvodi nikakvu energiju tokom nuklearne fuzije.

Planeta je veliko, zaobljeno astronomsko tijelo koje nije ni zvijezda ni njen ostatak. Najbolja dostupna teorija formiranja planeta je Nebularna teorija, koja tvrdi da se međuzvjezdani oblak urušava iz magline kako bi stvorio mladu protozvijezdu oko koje kruži protoplanetarni disk. Planete rastu u ovom disku postepenim nagomilavanjem materijala koji pokreće gravitacija, procesom koji se naziva akrecija. Sunčev sistem ima najmanje osam planeta: terestričke planete Merkur, Venera, Zemlja i Mars i divovske planete Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. (Kada se pojam "planeta" primjenjuje šire, ovih osam nekontroverznih planeta može se razlikovati tako što ćemo ih nazvati "glavnim planetama"). Svaka od ovih planeta rotira oko ose nagnute u odnosu na svoj orbitalni pol. Sve glavne planete Sunčevog sistema osim Merkura posjeduju značajnu atmosferu, a neke dijele takve karakteristike kao što su ledene kape, godišnja doba, vulkanizam, uragani, tektonika, pa čak i hidrologija. Osim Venere i Marsa, planete Sunčevog sistema stvaraju magnetna polja, a sve glavne planete osim Venere i Merkura imaju prirodne satelite. Divovske planete nose planetarne prstenove, od kojih su najistaknutiji Saturnovi.

Riječ planeta vjerovatno potječe od grčke riječi planḗtai, što znači "lutalice". U antici se ta riječ odnosila na Sunce, Mjesec i pet svjetlosnih tačaka vidljivih golim okom koje su se kretale po pozadini zvijezda – Merkur, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn. Planete su kroz historiju imale religijske asocijacije: više kultura poistovjećuje nebeska tijela s bogovima, a ove veze s mitologijom i folklorom opstaju u šemama za imenovanje novootkrivenih tijela Sunčevog sistema. Sama Zemlja prepoznata je kao planeta kada je heliocentrizam istisnuo geocentrizam tokom 16. i 17. stoljeća.

S razvojem teleskopa značenje planete proširilo se na objekte vidljive samo uz asistenciju: satelite planeta izvan Zemlje, ledene divove Uran i Neptun, Cereru i druga tijela kasnije prepoznata kao dio asteroidnog pojasa i Pluton, za koji je kasnije utvrđeno da je najveći član kolekcije ledenih tijela poznate kao Kuiperov pojas. Otkriće drugih velikih objekata u Kuiperovom pojasu, posebno Eride, potaklo je debatu o tome kako tačno definisati planetu. Međunarodna astronomska unija (IAU) usvojila je standard po kojem se kvalifikuju četiri zemaljske i četiri divovske, stavljajući Cereru, Pluton i Eridu u kategoriju patuljastih planeta,[2][3][4] iako su mnogi planetarni naučnici nastavili primjenjivati pojam planeta u širem smislu.[5]

Historija i etimologija

uredi
 
Ilustracija geocentričnog modela Klaudija Ptolemeja iz 1660.

Ideja planeta evoluirala je tokom historije, od božanskih svjetala antike do zemaljskih objekata naučnog doba. Koncept se proširio na svjetove ne samo u Sunčevom sistemu nego i u mnoštvu drugih ekstrasolarnih sistema. Konsenzus o tome šta se smatra planetom, za razliku od drugih objekata, promijenio se nekoliko puta. Ranije je obuhvatao asteroide, mjesece i patuljaste planete poput Plutona,[6][7][8] a danas i dalje postoje neka neslaganja.[8]

Pet klasičnih planeta Sunčevog sistema, koje su vidljive golim okom, poznate su od davnina i znatno su utjecale na mitologiju, religijsku kosmologiju i antičku astronomiju. U davna vremena astronomi su primijetili kako se određena svjetla kreću po nebu, za razliku od "fiksnih zvijezda", koje su održavale konstantan relativni položaj na nebu.[9]

Stari Grci nazivali su ova svjetla (starogrčki: πλάνητες ἀστέρες , planētes asteres, "zvijezde lutalice") ili jednostavno (starogrčki: πλανῆται , planētai, "lutalice"),[10] od čega je nastala današnja riječ "planeta".[11][12][13] U staroj Grčkoj, Kini, Babilonu i svim predmodernim civilizacijama[14][15] gotovo se univerzalno vjerovalo da je Zemlja centar svemira i da sve "planete" kruže oko Zemlje. Razlozi za ovu percepciju bili su to što se činilo da se zvijezde i planete okreću oko Zemlje svakog dana[16] i naizgled zdravorazumska percepcija da je Zemlja čvrsta i stabilna i da se ne kreće nego miruje.[17]

Babilon

uredi

Prva civilizacija za koju se znalo da je imala funkcionalnu teoriju planeta bili su Babilonci, koji su živjeli u Mezopotamiji u prvom i drugom mileniju p. n. e. Najstariji sačuvani planetarni astronomski tekst je babilonska Venerina ploča Ammisaduqa, kopija iz 7. stoljeća p. n. e, koji je spisak opservacija kretanja planete Venere, a vjerovatno datira već iz drugog milenija p. n. e.[18] MUL.APIN je par klinastih ploča koje datiraju iz 7. vijeka p. n. e. na kojima su prikazana kretanja Sunca, Mjeseca i planeta tokom godine.[19] Kasnobabilonska astronomija je porijeklo zapadne astronomije i zapravo svih zapadnih napora u egzaktnim naukama.[20] Enuma anu enlil, napisana tokom neoasirskog perioda u 7. vijeku p. n. e,[21] sadrži listu predznaka i njihovih odnosa sa različitim nebeskim pojavama, uključujući kretanje planeta.[22][23] Veneru, Merkur i spoljne planete Mars, Jupiter i Saturn identifikovali su babilonski astronomi. Ovo će ostati jedine poznate planete sve do pronalaska teleskopa u ranom modernom dobu.[24]

Grčko-rimska astronomija

uredi

Stari Grci u početku nisu pridavali toliko značaja planetama kao Babilonci. U 6. i 5. vijeku p. n. e, izgleda da su Pitagorejci razvili sopstvenu nezavisnu planetarnu teoriju, koja se sastojala od Zemlje, Sunca, Mjeseca i planeta koje se okreću oko "centralne vatre" u centru Univerzuma. Za Pitagoru ili Parmenida se kaže da su bili prvi koji su identificirali večernju zvijezdu (Hesperu) i jutarnju zvijezdu (Fosfor) kao jednu te istu (Afrodita, grčki što odgovara latinskoj Veneri),[25] iako je to dugo bilo poznato u Mezopotamiji.[26][27] U 3. vijeku p. n. e. Aristarh sa Samosa predložio je heliocentrični sistem, prema kojem se Zemlja i planete okreću oko Sunca. Geocentrični sistem ostao je dominantan sve do naučne revolucije.[17]

Do 1. vijeka p. n. e, tokom helenizma, Grci su počeli razvijati vlastite matematičke šeme za predviđanje položaja planeta. Te šeme, koje su se zasnivale na geometriji, a ne na aritmetici Babilonaca, na kraju će zasjeniti babilonske teorije po složenosti i sveobuhvatnosti i objasniti većinu astronomskih kretanja posmatranih sa Zemlje golim okom. Te teorije doći će do najpotpunijeg izražaja u Almagestu, koji je napisao Ptolomej u 2. vijeku. Toliko je potpuna bila dominacija Ptolomejevog modela da je zamijenila sve prethodne radove o astronomiji i ostala definitivni astronomski tekst u zapadnom svijetu 13 stoljeća.[17] Grcima i Rimljanima bilo je poznato sedam planeta, za koje se pretpostavljalo da kruže oko Zemlje prema složenim zakonima koje je postavio Ptolemej. Bili su, po rastućem redoslijedu od Zemlje (po Ptolomejevom redu i koristeći moderna imena): Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter i Saturn.[13][28][29]

Srednjovjekovna astronomija

uredi

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, astronomija se dalje razvijala u Indiji i srednjovjekovnom islamskom svijetu. Godine 499. indijski astronom Aryabhata predložio je planetarni model koji je eksplicitno uključio Zemljinu rotaciju oko svoje ose, što on objašnjava kao uzrok onoga što se čini kao prividno kretanje zvijezda prema zapadu. Također je teoretizirao da su orbite planeta eliptične.[30] Aryabhatini sljedbenici bili su posebno jaki u južnoj Indiji, gdje su se, između ostalih, slijedili njegovi principi dnevne rotacije Zemlje i na njima su se zasnivali brojni sekundarni radovi.[31]

Astronomija islamskog zlatnog doba uglavnom se odvijala na Bliskom istoku, centralnoj Aziji, El-Endelusu i sjevernoj Africi, a kasnije i na Dalekom istoku i Indiji. Ovi astronomi, poput polimatičara Alhazena, općenito su prihvatili geocentrizam, iako su osporili Ptolemejev sistem epicikla i tražili alternative. Astronom iz 10. vijeka El-Sijzi je prihvatio da Zemlja rotira oko svoje ose.[32] U 11. vijeku, Venerin prijelaz je posmatrao Ibn-Sina.[33] Njegov savremenik El-Biruni osmislio je metodu određivanja Zemljinog radijusa koristeći trigonometriju koja je, za razliku od starije Eratostenove metode, zahtijevala samo posmatranja na jednoj planini.[34]

Naučna revolucija i nove planete

uredi

Sa pojavom naučne revolucije i heliocentričnog modela Kopernika, Galileja i Keplera, upotreba termina "planeta" se promijenila od nečega što se kretalo oko neba u odnosu na nepokretnu zvijezdu u tijelo koje kruži oko Sunca, direktno (primarna planeta) ili indirektno (sekundarna ili satelitska planeta). Tako je Zemlja dodana na spisak planeta,[35] a Sunce je uklonjeno. Kopernikanski broj primarnih planeta postojao je do 1781. do momenta kada je William Herschel otkrio Uran.[36]

Kada su u 17. vijeku otkrivena četiri Jupiterova (Galilejevih mjeseca) i pet Saturnovih satelita, smatralo se da su "satelitske planete" ili "sekundarne planete" koje kruže oko primarnih planeta, iako će u narednim decenijama postati skraćeno nazivaju jednostavno "sateliti". Naučnici su općenito smatrali da su planetarni sateliti također planete do otprilike 1920-ih, iako ova upotreba nije bila uobičajena među nenaučnicima.[8]

U prvoj deceniji 19. vijeka otkrivene su četiri nove planete: Cerera (1801), Pallas (1802), Juno (1804) i Vesta (1807). Ubrzo je postalo očigledno da su se prilično razlikovali od prethodno poznatih planeta: dijelili su isti opći prostor, između Marsa i Jupitera (pojas asteroida), s ponekad preklapajućim orbitama. Ovo je bilo područje u kojem se očekivala samo jedna planeta, a one su bile mnogo manje od svih drugih planeta; sumnjalo se da bi to mogle biti krhotine veće planete koja se raspala. Herschel ih je nazvao asteroidima (od grčkog za "zvjezdani") jer su čak i u najvećim teleskopima ličili na zvijezde, bez razlučivog diska.[7][37]

Situacija je bila stabilna četiri decenije, ali je 1840-ih otkriveno nekoliko dodatnih asteroida (Astraea 1845; Hebe, Iris i Flora 1847; Metis 1848; i Hygiea 1849). Nove "planete" otkrivane su svake godine; kao rezultat toga, astronomi su počeli tabelarizirati asteroide (male planete) odvojeno od velikih planeta i dodjeljivati im brojeve umjesto apstraktnih planetarnih simbola,[7] iako su se i dalje smatrali malim planetama.[38]

Neptun je otkriven 1846, a njegov položaj je ranije bio pretpostavljen zahvaljujući njegovom gravitacionom utjecaju na Uran. Pošto se činilo da je orbita Merkura pogođena na sličan način, vjerovalo se u kasnom 19. vijeku da bi mogla postojati druga planeta još bliže Suncu. Međutim, neslaganje između Merkurove orbite i predviđanja Njutnove gravitacije je umjesto toga objašnjeno poboljšanom teorijom gravitacije, Einsteinovom opštom relativnošću.[39][40]

20 vijek

uredi

Pluton je otkriven 1930. nakon što su prva posmatranja dovela do uvjerenja da je veći od Zemlje,[41] objekt je odmah prihvaćen kao deveta velika planeta. Daljnjim praćenjem utvrđeno je da je tijelo zapravo mnogo manje: Godine 1936. Ray Lyttleton je sugerisao da je Pluton možda pobjegli satelit Neptuna,[42] a Fred Whipple je 1964. sugerisao da je Pluton možda kometa.[43] Otkriće njegovog velikog mjeseca Harona 1978. pokazalo je da je Pluton imao samo 0,2% mase Zemlje.[44] Kako je još uvijek bio znatno masivniji od bilo kojeg poznatog asteroida, i pošto u to vrijeme nisu otkriveni nikakvi drugi transneptunski objekti, Pluton je zadržao svoj planetarni status, koji je zvanično izgubio tek 2006.[45][46]

Pedesetih godina prošlog vijeka Gerard Kuiper je objavio radove o porijeklu asteroida. Prepoznao je da asteroidi obično nisu sferni, kao što se ranije mislilo, i da su porodice asteroida ostaci sudara. Tako je napravio razliku između najvećih asteroida kao "pravih planeta" od manjih kao sudaranih fragmenata. Od 1960-ih pa nadalje, termin "mala planeta" uglavnom je zamijenjen terminom "asteroid", a reference na asteroide kao planete u literaturi su postale rijetke, osim geološki evoluirane tri najveće: Cerera, a rjeđe Pallas i Vesta.[38]

Početak istraživanja Sunčevog sistema svemirskim sondama 1960-ih podstakao je obnovljeno interesovanje za planetarnu nauku. Otprilike tada je došlo do podjele u definicijama satelita: planetarni naučnici su počeli da preispituju velike mjesece kao i planete, ali astronomi koji nisu bili planetarni naučnici uglavnom nisu[8] (Ovo nije potpuno isto kao definicija korištena u prethodnom vijeku, koja je sve satelite klasifikovala kao sekundarne planete, čak i one koji nisu okrugli kao što su Saturnov Hiperion ili Marsov Fobos i Deimos).[47][48]

Godine 1992. astronomi Aleksander Wolszczan i Dale Frail objavili su otkriće planeta oko pulsara, PSR B1257+12.[49] Ovo otkriće se općenito smatra prvim konačnim otkrivanjem planetarnog sistema oko druge zvijezde. Zatim, 6. oktobra 1995, Michel Mayor i Didier Queloz iz Ženevske opservatorije objavili su prvo definitivno otkrivanje egzoplanete koja kruži oko obične zvijezde glavnog niza (51 Pegasi).[50]

Otkriće ekstrasolarnih planeta dovelo je do još jedne nepreciznosti u definisanju planete: tačke u kojoj planeta postaje zvijezda. Mnoge poznate ekstrasolarne planete su mnogo puta veće od Jupitera, približavajući se masi zvjezdanih objekata poznatih kao smeđi patuljci. Smeđi patuljci se općenito smatraju zvijezdama zbog njihove teorijske sposobnosti da spoje deuterij, teži izotop vodika. Iako objekti masivniji od 75 puta veći od Jupitera spajaju jednostavan vodik, objekti od 13 Jupiterovih masa mogu spojiti deuterij. Deuterij je prilično rijedak, čineći manje od 0,0026% vodika u galaksiji, a većina smeđih patuljaka bi prestala da spaja deuterij mnogo prije njihovog otkrića, što ih čini nerazlučivim od supermasivnih planeta.[51]

21. vijek

uredi

Sa otkrićima tokom druge polovine 20. vijeka više objekata unutar Sunčevog sistema i velikih objekata oko drugih zvijezda, nastali su sporovi oko toga šta bi trebalo da čini planetu. Postojala su posebna neslaganja oko toga da li neki objekat treba smatrati planetom ako je dio posebne populacije kao što je pojas, ili ako je dovoljno velik da generiše energiju termonuklearnom fuzijom deuterija.[52] Što dodatno komplikuje stvar, tijela premala da bi generisala energiju spajanjem deuterijuma mogu se formirati kolapsom oblaka plina, baš poput zvijezda i smeđih patuljaka, čak i do mase Jupitera[53] stoga je došlo do neslaganja oko toga da li nastalo tijelo treba uzeti u obzir.[52]

Sve veći broj astronoma zagovarao je da Pluton bude deklasifikovan kao planeta, jer su mnogi slični objekti koji su se približavali njegovoj veličini pronađeni u istoj regiji Sunčevog sistema (Kuiperov pojas) tokom 1990-ih i ranih 2000-ih. Utvrđeno je da je Pluton samo jedno "malo" tijelo u populaciji od nekoliko hiljada.[52] Oni su često spominjali degradaciju asteroida kao presedan, iako je to učinjeno na osnovu njihovih geofizičkih razlika u odnosu na planete, a ne zbog toga što su u pojasu.[8] Neki od većih transneptunskih objekata, kao što su Quaoar, Sedna, Erida i Haumea,[54] su najavljivani u popularnoj štampi kao deseta planeta. Najava Eride 2005, objekta 27% masivnijeg od Plutona, stvorila je poticaj za zvaničnu definiciju planete,[52] jer bi smatranje Plutona planetom logično zahtijevalo da se i Erida smatra planetom. Pošto su postojale različite procedure za imenovanje planeta u odnosu na neplanete, ovo je stvorilo hitnu situaciju jer prema pravilima Erida nije mogla biti imenovana bez definisanja šta je planeta.[8] U to vrijeme se također smatralo da je veličina potrebna da transneptunski objekat postane okrugao otprilike ista kao i za mjesece divovskih planeta (prečnika oko 400 km), broj koja bi sugerisala oko 200 okruglih objekata u Kuiperovom pojasu i hiljadama drugih dalje.[55][56] Mnogi astronomi su tvrdili da javnost neće prihvatiti definiciju stvaranja velikog broja planeta.[8]

Da bi priznao problem, IAU je pristupila kreiranju definicije planete i istu je donijela u augustu 2006. Njena definicija je svela skup planeta na osam značajno većih tijela koja su očistila svoje orbite (Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun) i stvorio novu klasu patuljastih planeta, u početku sadržavajući tri objekta (Cerera, Pluton i Erida).[57]

Ova definicija nije univerzalno korištena niti prihvaćena. U planetarnoj geologiji, nebeski objekti su procijenjeni i definisani kao planete prema geofizičkim karakteristikama. Planetarne naučnike više zanima planetarna geologija nego dinamika, pa klasifikuju planete na osnovu njihovih geoloških svojstava. Nebesko tijelo može steći dinamičku (planetarnu) geologiju pri približno masi koja je potrebna da njegov plašt postane plastičan pod vlastitom težinom. Ovo dovodi do stanja hidrostatičke ravnoteže u kojem tijelo poprima stabilan, okrugli oblik, koji je geofizičkim definicijama usvojen kao zaštitni znak planete. Na primjer:[58]

tijelo podzvjezdane mase koje nikada nije prošlo nuklearnu fuziju i ima dovoljno gravitacije da bude okruglo zbog hidrostatičke ravnoteže, bez obzira na njegove orbitalne parametre.[59]

U Sunčevom sistemu, ova masa je generalno manja od mase koja je potrebna da tijelo očisti svoju orbitu; prema tome, neki objekti koji se smatraju "planetama" prema geofizičkim definicijama ne smatraju se takvima prema IAU definiciji, kao što su Cerera i Pluton.[4] (U praksi, zahtjev za hidrostatičkom ravnotežom je univerzalno opušten na zahtjev za zaokruživanje i zbijanje pod vlastitom gravitacijom; Merkur zapravo nije u hidrostatičkoj ravnoteži,[60] ali je univerzalno uključen kao planeta bez obzira na to)[61] takve definicije često tvrde da lokacija ne bi trebala biti važna i da planeta treba biti definirana intrinzičnim svojstvima objekta.[4] Patuljaste planete su predložene kao kategorija malih planeta (za razliku od planetoida kao subplanetarnih objekata) i planetarni geolozi ih i dalje tretiraju kao planete uprkos definiciji IAU.[62] Broj patuljastih planeta čak i među poznatim objektima nije siguran. U 2019, Grundy i drugi na osnovu niske gustoće nekih transneptunskih objekata srednje veličine tvrdio je da je granična veličina potrebna da bi transneptunski objekat postigao ravnotežu u stvari bila mnogo veća nego što je to za ledene mjesece divovskih planeta, jer je oko 900 km prečnika.[62] Postoji opći konsenzus o Cereri u asteroidnom pojasu[63] i o osam transneptunaca koji vjerovatno prelaze ovaj prag – Quaoar, Sedna, Orcus, Pluton, Haumea, Erira, Makemake i Gonggong.[64] Skoro infracrvena spektroskopija svemirskog teleskopa "James Webb" 2022. sugeriše da je prag za unutrašnju geohemiju (koja se otkriva u prisustvu lakih ugljovodika na površini ovih objekata) nešto viši, te da je čak i Orcus (najmanji od tih osam transneptunskih objekata) nije patuljasta planeta, iako bi drugi bili.[65]

Planetarni geolozi mogu uključiti devetnaest poznatih satelita planetarne mase kao "satelitske planete", uključujući Zemljin Mjesec i Plutonov Haron, poput ranih modernih astronoma.[4][66] Neki idu još dalje i uključuju kao planete relativno velika, geološki evoluirana tijela koja danas ipak nisu baš okrugla, kao što su Palass i Vesta;[4] zaobljena tijela koja su potpuno poremećena udarima i ponovo nagomilana poput Higije;[67][68][69] ili čak sve barem prečnika Saturnovog mjeseca Mimasa, najmanjeg mjeseca planetarne mase. (Ovo čak može uključivati i objekte koji nisu okrugli, ali su veći od Mimasa, kao što je Neptunov mjesec Protej).[4]

Definicija IAU iz 2006. predstavlja neke izazove za egzoplanete jer je jezik specifičan za Sunčev sistem, a kriteriji zaobljenosti i razmaka orbitalne zone trenutno nisu vidljivi za egzoplanete.[70] Ne postoji zvanična definicija egzoplaneta, ali radna grupa IAU-a na ovu temu usvojila je privremenu izjavu 2018.

Astronom Jean-Luc Margot predložio je matematički kriterij koji određuje da li objekt može očistiti svoju orbitu tokom života svoje zvijezde domaćina, na osnovu mase planete, njene velike poluose i mase zvijezde domaćina.[71] Formula proizvodi vrijednost π koja je veća od 1 za planete. Osam poznatih planeta i sve poznate egzoplanete imaju π vrijednosti iznad 100, dok Cerera, Pluton i Erida imaju π vrijednosti od 0,1 ili manje. Očekuje se da će objekti sa π vrijednostima od 1 ili više biti približno sferni, tako da će objekti koji ispunjavaju zahtjev za čišćenje orbitalne zone oko zvijezda sličnih Suncu također ispuniti zahtjev zaobljenosti.[72]

Definicije i slični koncepti

uredi
 
Eulerov diagram koji prikazuje koncepciju Izvršnog komiteta IAU o tipovima tijela u Sunčevom sistemu

Na sastanku Generalne skupštine IAU 2006, nakon duge debate i jednog neuspjelog prijedloga, usvojena je slijedeća definicija u rezoluciji za koju je glasala velika većina onih koji su ostali na sastanku, a posebno se bavi pitanjem donjih granica za nebeski objekat koji se definiše kao planeta. Rezolucija iz 2006. definiše planete unutar Sunčevog sistema na slijedeći način:[2]

"Planeta"1 je nebesko tijelo unutar Sunčevog sistema koje (a) je u orbiti oko Sunca, (b) ima dovoljnu masu da njegova samogravitacija savlada sile krutog tijela tako da zauzme hidrostatičku ravnotežu ( skoro okruglog) oblika, i (c) je očistio okolinu oko svoje orbite. 1 Osam planeta su Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.

Prema ovoj definiciji, smatra se da Sunčev sistem ima osam planeta. Tijela koja ispunjavaju prva dva uslova, ali ne i treći, klasificiraju se kao patuljaste planete, pod uslovom da nisu prirodni sateliti drugih planeta. Prvobitno je komitet IAU predložio definiciju koja bi uključivala veći broj planeta jer nije uključivala (c) kao kriterij.[73] Nakon duge rasprave, glasanjem je odlučeno da se ta tijela umjesto toga klasifikuju kao patuljaste planete.[46]

Ova definicija je zasnovana na modernim teorijama formiranja planeta, u kojima planetarni embriji u početku čiste svoje orbitalno susjedstvo od drugih manjih objekata. Kao što je opisano u nastavku, planete se formiraju tako što se materijal skuplja u disk materije koji okružuje protozvijezdu. Ovaj proces rezultira zbirkom relativno značajnih objekata, od kojih je svaki ili "pomeo" ili raspršio većinu materijala koji je kružio u njegovoj blizini. Ovi objekti se ne sudaraju jedan s drugim jer su previše udaljeni, ponekad u orbitalnoj rezonansi.[74]

Exoplanet

uredi

Definicija IAU iz 2006. predstavlja neke izazove za egzoplanete jer je jezik specifičan za Sunčev sistem, a kriteriji zaobljenosti i razmaka orbitalne zone trenutno nisu vidljivi za egzoplanete.[70] IAU radna grupa za ekstrasolarne planete (WGESP) izdala je radnu definiciju 2001, te je izmijenila 2003.[75] U 2018, ova definicija je ponovo procijenjena i ažurirana kako se znanje o egzoplanetama povećalo.[75] Trenutna zvanična radna definicija egzoplaneta je slijedeća:[76]

  1. Objekti sa istinskim masama ispod granične mase za termonuklearnu fuziju deuterijuma (trenutno se računa na 13 Jupiterovih masa za objekte solarne metalnosti) koji kruže oko zvijezda, smeđih patuljaka ili zvjezdanih ostataka i koji imaju omjer mase sa središnjim objektom ispod L4 /L5 nestabilnost (M/Mcentral < 2/(25+√621) su "planete" (bez obzira kako su se formirale). Minimalna masa/veličina potrebna da bi se ekstrasolarni objekat smatrao planetom trebao bi biti isti kao onaj koji se koristi u našem Sunčevom sistemu.
  2. Podzvjezdani objekti sa istinskim masama iznad granične mase za termonuklearnu fuziju deuterija su "smeđi patuljci", bez obzira na to kako su nastali i gdje se nalaze.
  3. Slobodno lebdeći objekti u mladim zvjezdanim jatima s masama ispod granične mase za termonuklearnu fuziju deuterija nisu "planete", već su "pod-smeđi patuljci" (ili bilo koji naziv koji je najprikladniji).[76]

IAU je napomenula da se može očekivati da će se ova definicija razvijati kako se znanje poboljšava.[76] Pregledni članak iz 2022. u kojem se raspravlja o historiji i obrazloženju ove definicije sugeriše da bi riječi "u mladim zvjezdanim jatima" trebale biti izbrisane u klauzuli 3, jer su takvi objekti sada pronađeni na drugim mjestima, i da bi termin "pod-smeđi patuljci" trebao biti zamijenjen sa aktuelnijim "slobodno plutajućim planetarnim objektima".[75]

Ograničenje od 13 Jupiterovih masa nije univerzalno prihvaćeno. Objekti ispod ove granice mase ponekad mogu sagorjeti deuterij, a količina deuterija koja se spaljuje zavisi od sastava objekta.[77][78] Štaviše, deuterija je prilično malo, tako da faza sagorjevanja deuterija zapravo ne traje dugo; za razliku od sagorevanja vodika u zvjezdi, sagorjevanje deuterija ne utiče značajno na buduću evoluciju objekta.[79] Odnos između mase i poluprečnika (ili gustoće) ne pokazuje nikakvu posebnu osobinu na ovoj granici, prema kojoj smeđi patuljci imaju istu fiziku i unutrašnju strukturu kao lakši jovijanski planeti, te bi se prirodnije smatrali planetama.[79][80] Dakle, mnogi katalozi egzoplaneta uključuju objekte teže od 13 Jupiterovih masa, ponekad i do 60 Jupiterovih masa[81][82][83][84] (granica za sagorjevanje vodika i pretvaranje u zvijezdu je oko 80 Jupiterovih masa).[79] Situacija zvijezda glavne sekvence korištena je i za argumentaciju za takvu inkluzivnu definiciju "planete", jer se one također uveliko razlikuju po dva reda veličine koje pokrivaju, u svojoj strukturi, atmosferi, temperaturi, spektralnim karakteristikama i vjerovatno mehanizmima formiranja; ipak se svi smatraju jednom klasom, budući da su svi objekti hidrostatičke ravnoteže koji prolaze kroz nuklearno sagorjevanje.[79]

Objekat planetarne mase

uredi
 
Mjeseci planetarne mase u skali, u poređenju sa Merkurom, Venerom, Zemljom, Marsom i Plutonom. Granični Protej i Nereida (otprilike iste veličine kao okrugli Mimas) su uključeni. Nesnimljena Disnomija (srednje veličine između Tetide i Encelada) nije prikazana; u svakom slučaju vjerovatno nije čvrsto tijelo.[85]

Geonaučnici često odbacuju definiciju IAU, radije smatraju okrugle mjesece i patuljaste planete planetama. Neki naučnici koji prihvataju IAU definiciju "planeta" koriste druge termine za tijela koja zadovoljavaju geofizičke definicije planeta, kao što je "svijet".[8] Termin "objekat planetarne mase" se također koristi za označavanje dvosmislenih situacija u vezi s egzoplanetima, kao što su objekti sa masom tipičnom za planetu koji slobodno plutaju ili kruže oko smeđeg patuljka umjesto zvijezde.[75]

Mitologija i imenovanje

uredi

Čin imenovanja planeta i njihovih karakteristika je poznat kao planetarna nomenklatura. Imenovanje planeta se razlikuje između planeta Sunčevog sistema i egzoplaneta (planeta drugih planetarnih sistema). Ekstrasolarne planete se obično nazivaju po njihovoj matičnoj zvijezdi i njihovom redoslijedu otkrića unutar svog planetarnog sistema, kao što je Proxima Centauri b.

Nazivi za planete Sunčevog sistema (osim Zemlje) potiču iz prakse imenovanja koju su uzastopno razvili Babilonci, Grci i Rimljani u antici. Praksa kalemljenja imena bogova na planete gotovo je sigurno posuđena od Babilonaca i starih Grka, a potom od Rimljana. Babilonci su nazvali Veneru po sumerskoj boginji ljubavi sa akadskim imenom Ištar; Mars po bogu rata, Nergalu; Merkur po njihovom bogu mudrosti Nabu; i Jupiter po njihovom glavnom bogu, Marduku.[86] Previše je podudarnosti između grčkih i babilonskih konvencija o imenovanju da bi one nastale odvojeno.[18] S obzirom na razlike u mitologiji, prepiska nije bila savršena. Na primjer, babilonski Nergal je bio bog rata, pa su ga Grci identificirali sa Aresom. Za razliku od Aresa, Nergal je također bio bog kuge i vladar podzemlja.[87][88][89]

U staroj Grčkoj, dva velika svjetla, Sunce i Mjesec, zvali su se Helije i Selena, dva drevna božanstva Titana; najsporija planeta, Saturn, zvala se Phainon, osvjetljivač; slijedi Phaethon, Jupiter, "svijetli"; crvena planeta, Mars je bio poznat kao Pyroeis, "vatreni"; najsjajnija, Venera, bila je poznata kao Fosfor, donosilac svjetlosti; a prolazna konačna planeta, Merkur, zvala se Stilbon, blistav. Grci su svaku planetu dodijelili jednom u svom panteonu bogova, Olimpijcima i ranijim Titanima:[18]

  • Helije i Selena su bila imena i planeta i bogova, oboje su bili Titani (kasnije su ih istisnuli Olimpski bogovi Apolon i Artemida);
  • Fainon je bio svet za Krona, Titana koji je bio otac Olimpijaca;
  • Faeton je bio svet za Zeusa, Kronovog sina koji ga je svrgnuo sa vlasti;
  • Piros je dat Aresu, sinu Zeusa i bogu rata;
  • Fosforom je vladala Afrodita, boginja ljubavi; i
  • Stilbonom sa svojim brzim kretanjem, vladao je Hermes, glasnik bogova i bog učenja i pameti.[18]
 
Grčki bogovi Olimpa, po kojima su izvedena rimska imena planeta Sunčevog sistema

Iako moderni Grci i dalje koriste svoja drevna imena za planete, drugi evropski jezici, zbog uticaja Rimskog carstva, a kasnije i Katoličke crkve, koriste rimska (latinska), a ne grčka imena. Rimljani su naslijedili protoindoevropsku mitologiju kao i Grci i dijelili s njima zajednički panteon pod različitim imenima, ali Rimljanima je nedostajala bogata narativna tradicija koju je grčka poetska kultura dala svojim bogovima. Tokom kasnijeg perioda Rimske republike, rimski pisci su posudili veliki dio grčkih narativa i primjenili ih na svoj panteon, do tačke u kojoj su postali praktično nerazlučivi.[90] Kada su Rimljani proučavali grčku astronomiju, dali su planetama imena svojih bogova: Mercurius (za Hermesa), Venera (Afrodita), Mars (Ares), Iuppiter (Zeus) i Saturnus (Kron). Neki Rimljani, slijedeći vjerovanje čije je moguće porijeklo iz Mesopotamije, ali se razvilo u helenističkom Egiptu, vjerovali su da sedam bogova po kojima su planete nazvane obavljaju smjene po satu u obavljanju poslova na Zemlji. Redoslijed pomaka je išao Saturn, Jupiter, Mars, Sunce, Venera, Merkur, Mjesec (od najudaljenije do najbliže planete).[91] Dakle, prvi dan je započeo Saturn (1. sat), drugi dan Sunce (25. sat), zatim Mjesec (49. sat), Mars, Merkur, Jupiter i Venera. Budući da je svaki dan imenovao bog koji ga je započeo, ovo je postalo redoslijed dana u sedmici u rimskom kalendaru.[92] Na engleskom jeziku subota, nedelja i ponedeljak su direktni prevodi ovih rimskih imena. Ostali dani su preimenovani u Tīw (utorak), Wōden (srijeda), Þunor (četvrtak) i Frīġ (petak), anglosaksonski bogovi koji se smatraju sličnim ili ekvivalentnim Marsu, Merkuru, Jupiteru i Veneri, respektivno.[93]

Ime Zemlje na engleskom nije izvedeno iz grčko-rimske mitologije. Budući da je općenito prihvaćena kao planeta tek u 17. stoljeću,[35] ne postoji tradicija da se zove po bogu (isto je istina, barem na engleskom, za Sunce i Mjesec, iako se više generalno ne smatraju planetama). Ime potiče od staroengleske riječi eorþe, što je bila riječ za "zemlju" i "prljavštinu" kao i sam svijet.[94] Kao i kod njegovih ekvivalenata u drugim germanskim jezicima, on u konačnici potiče od protogermanske riječi erþō, kao što se može vidjeti u engleskoj zemlji, njemačkoj Erde, holandskoj aarde i skandinavskoj jord. Mnogi romanski jezici zadržali su staru rimsku riječ terra (ili neku njenu varijaciju) koja se koristila sa značenjem "suha zemlja" za razliku od "more".[95] Neromanski jezici koriste svoje izvorne riječi, dok su Grci zadržali svoje izvorno ime, Γή (Ge).[96]

Neevropske kulture koriste druge sisteme planetarnog imenovanja. Indija koristi sistem zasnovan na Navagrahi, koji uključuje sedam tradicionalnih planeta i uzlazne i silazne lunarne čvorove Rahu i Ketu. Planete su Surya 'Sunce', Chandra 'Mjesec', Budha za Merkur, Shukra ('svijetlo') za Veneru, Mangala (bog rata) za Mars, Bṛhaspati (vijećnik bogova) za Jupitera i Šani (simbolički vremena) za Saturn.[97]

Izvorna perzijska imena većine planeta zasnovana su na identifikaciji mezopotamskih bogova sa iranskim bogovima, analogno grčkim i latinskim imenima. Merkur je Tir (perzijski: تیر) za zapadnoiranskog boga Tiriju (pokrovitelj pisara), analogno Nabuu; Venera je Nāhid (ناهید) za Anahitu; Mars je Bahrām (بهرام) za Verethragnu; a Jupiter je Hormoz (هرمز) za Ahura Mazdu. Perzijski naziv za Saturn, Keyvān (کیوان), je posuđenica iz akadskog kajamānu, što znači "trajan, postojan".[98]

Kina i zemlje istočne Azije koje su historijski bile podložne kineskom kulturnom uticaju (kao što su Japan, Koreja i Vijetnam) koriste sistem imenovanja zasnovan na pet kineskih elemenata: voda (Merkur 水星 "vodena zvezda"), metal (Venera 金星 "metalna zvijezda"), vatra (Mars 火星 "vatrena zvijezda"), drvo (Jupiter 木星 "drvena zvijezda") i zemlja (Saturn 土星 "zemaljska zvijezda").[92] Imena Urana (天王星 "zvijezda kralja neba"), Neptuna (海王星 "zvijezda kralja mora") i Plutona (冥王星 "kralj zvijezda podzemnog svijeta") na kineskom, korejskom i japanskom su kalkovi zasnovani na ulogama tih bogova u rimskoj i grčkoj mitologiji.[99][100] U 19. vijeku, Alexander Wylie i Li Shanlan preveli su imena prvih 117 asteroida na kineski, a mnoga njihova imena se i danas koriste, npr. Cerera (穀神星 "zvijezda boginje žita"), Pala (智神星 "zvijezda boginje mudrosti"), Juno (婚神星 "zvijezda boginje braka"), Vesta (灶神星 "zvijezda boginje ognjišta") i Hygiea (偞 星 "zvijezda boginje zdravlja").[101] Takvi prijevodi su prošireni na neke kasnije manje planete, uključujući i neke od patuljastih planeta otkrivenih u 21. stoljeću, npr. Haumea (妊神星 "zvijezda boginje trudnoće", Makemake (鳥神星 "zvijezda boginje ptica") i Eris (鬩神星 "zvijezda boginje svađe"). Međutim, osim poznatijih asteroida i patuljastih planeta, mnogi od tih naziva se rijetko nalaze izvan kineskih astronomskih rječnika.[99]

U tradicionalnoj hebrejskoj astronomiji, sedam tradicionalnih planeta imaju (većim dijelom) opisna imena – Sunce je חמה Ḥammah ili "vrući", Mjesec je לבנה Levanah ili "bijeli", Venera je כוכב נוגה ili Kokhav "svetla planeta", Merkur je כוכב Kokhav ili "planeta" (s obzirom na nedostatak karakteristika), Mars je מאדים Ma'adim ili "crveni", a Saturn je שבתאי Shabbatai ili "onaj koji miruje" (upućivanje na njegovo sporo kretanje u odnosu na druge vidljive planete).[102] Neparni je Jupiter, koji se zove צדק Tzedeq ili "pravda".[102] Hebrejska imena su izabrana za Uran (אורון Oron, "mala svjetlost") i Neptun (רהב Rahab, biblijsko morsko čudovište) 2009;[103] prije toga su imena "Uran" i "Neptun" jednostavno bila posuđena.[104] Etimologije za arapska imena planeta su manje shvaćene. Među učenjacima se uglavnom slažu Venera (arapski: الزهرة, az-Zuhara, "sjajni"[105]), Zemlja (الأرض, al-ʾArḍ, iz istog korijena kao eretz) i Saturn (زُحَل, Zuḥal, "onaj koji povlači" "[106]). Višestruko predložene etimologije postoje za Merkur (عطارد,'uṭārid), Mars (المريخ, al-acrukh) i Jupiter (المشتري, al-muštarī), ali ne postoji konsenzus među učenjacima.[107][108][109][110]

Kada su naknadne planete otkrivene u 18. i 19. vijeku, Uran je dobio ime po grčkom božanstvu, a Neptun po rimskom (pandan Posejdonu). Asteroidi su prvobitno dobili imena i iz mitologije – Cerera, Junona i Vesta su glavne rimske boginje, a Palada je epitet glavne grčke boginje Atene – ali kako ih je sve više otkrivano, prvo su počeli da se nazivaju po sve nižim boginjama, a mitološko ograničenje je odbačeno počevši od dvadesetog asteroida Massalia 1852.[111] Pluton (nazvan po grčkom bogu podzemnog svijeta) je dobio klasično ime, jer se smatrao velikom planetom kada je otkriven. Nakon što je otkriveno više objekata dalje od Neptuna, uvedene su konvencije imenovanja ovisno o njihovim orbitama: onima u rezonansi 2:3 s Neptunom (plutino) daju se imena iz mitova o podzemlju, dok su drugima data imena iz mitova o stvaranju. Većina transneptunskih patuljastih planeta nazvani su po bogovima i boginjama iz drugih kultura (npr. Quaoar je nazvan po bogu Tongva), osim Orcusa i Erisa koji su nastavili rimsku i grčku šemu.[112][113]

Mjesecima (uključujući i one sa planetarnom masom) se obično daju imena sa nekom asocijacijom na njihovu matičnu planetu. Jupiterovi sateliti sa planetarnom masom nazvani su po četvorici Zeusovih ljubavnica (ili drugih seksualnih partnera); oni od Saturna su nazvani po Kronovoj braći i sestrama, Titanima; oni od Urana su nazvani po likovima iz Shakespearea i Popea (prvobitno posebno iz vilinske mitologije,[114] ali se to završilo imenovanjem Mirande). Neptunov mjesec planetarne mase Triton nazvan je po božjem sinu; Plutonov mjesec planetarne mase Haron nazvan je po skelaru mrtvih, koji nosi duše novopokojnika u podzemni svijet (Plutonov domen).[115]

Formiranje

uredi
Glavni članak: Nebular hypothesis
Umjetnički dojam
 
Protoplanetari disk
 
Sudar asteroida tokom planetarnog formiranja

Ne zna se sa sigurnošću kako su planete formirane, preovladavajuća teorija je da se formiraju tokom kolapsa magline u tanak disk plina i prašine. Protozvijezda se formira u jezgru, okružena rotirajućim protoplanetarnim diskom. Kroz akreciju (proces ljepljivog sudara) čestice prašine u disku stalno akumuliraju masu kako bi formirale sve veća tijela. Nastaju lokalne koncentracije mase poznate kao planetezimali, a one ubrzavaju proces akrecije uvlačeći dodatni materijal svojom gravitacionom privlačnošću. Ove koncentracije postaju sve gušće sve dok ne ne uruše pod gravitacijom i formiraju protoplanete.[116] Nakon što planeta dostigne masu nešto veću od mase Marsa, ona počinje da akumulira proširenu atmosferu,[117] uveliko povećavajući stopu hvatanja planetezimala pomoću atmosferskog otpora.[118][119] U zavisnosti od historije nakupljanja čvrstih materija i gasa, može nastati divovska planeta, ledeni div ili terestrička planeta.[120][121][122] Smatra se da su se regularni sateliti Jupitera, Saturna i Urana formirali na sličan način;[123][124] međutim, Triton je vjerovatno zarobio Neptun,[125] a Zemljin Mjesec[126] i Plutonov Haron su možda formirani sudarima.[127]

Kada protozvijezda naraste tako da se zapali i formira zvijezdu, preživjeli disk se uklanja iznutra prema van fotoisparavanjem, solarnim vjetrom, Poynting-Robertsonovim otporom i drugim efektima.[128][129] Nakon toga još uvijek može postojati mnogo protoplaneta koje kruže oko zvijezde ili jedna oko druge, ali s vremenom će se mnoge sudariti, bilo da bi formirale veću, kombinovanu protoplanetu ili oslobodile materijal koji druge protoplanete mogu apsorbirati.[130] Oni objekti koji su postali dovoljno masivni uhvatit će većinu materije u svojim orbitalnim susjedstvima i postati planete. Protoplanete koje su izbjegle sudare mogu postati prirodni sateliti planeta kroz proces gravitacionog hvatanja, ili ostati u pojasevima drugih objekata da postanu patuljaste planete ili mala tijela.[131][132]

 
 
Izbačeni ostatak supernove koji proizvodi materijal koji stvara planete

Energetski utjecaji manjih planetezimala (kao i radioaktivni raspad) će zagrijati rastuću planetu, uzrokujući da se barem djelomično otopi. Unutrašnjost planete počinje da se razlikuje po gustoći, sa materijalima veće gustoće koji tonu prema jezgru.[133] Manje terestričke planete gube većinu svoje atmosfere zbog ove akrecije, ali izgubljeni plinovi mogu se zamijeniti ispuštanjem iz plašta i naknadnim udarima kometa[134] (manje planete će izgubiti atmosferu koju steknu raznim mehanizmima za bijeg[135]).

Sa otkrićem i posmatranjem planetarnih sistema oko zvijezda koje nisu Sunce, postaje moguće razraditi, revidirati ili čak zamijeniti ovaj prikaz. Nivo metaliciteta– astronomski termin koji opisuje obilje hemijskih elemenata sa atomskim brojem većim od 2 (helij) – čini se da određuje vjerovatnoću da će zvijezda imati planete.[136][137] Dakle, veća je vjerovatnoća da će zvijezda sa populacijom i bogatom metalom imati značajan planetarni sistem od zvijezde siromašne metalom, populacija II.[138]

Sunčev sistem

uredi
 
Sunčev sistem, uključujući Sunce, planete, patuljaste planete i veće mjesece (osim Japeta). Udaljenost između tijela nije u omjeru.

Prema IAU definiciji, postoji osam planeta u Sunčevom sistemu, koje su (na sve većoj udaljenosti od Sunca):[2] Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Urani Neptun. Jupiter je najveći, sa 318 Zemljinih masa, dok je Merkur najmanji, sa 0,055 Zemljinih masa.[139]

Planete Sunčevog sistema mogu se podijeliti u kategorije na osnovu njihovog sastava. Terestričke planete su slične Zemlji, sa tijelima koja su uglavnom sastavljena od kamena i metala: Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Zemlja je najveća terestrička planeta.[140] Divovske planete su znatno masivnije od terestričkih: Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.[140] Po sastavu se razlikuju od rkih planeta. Plinoviti divovi, Jupiter i Saturn, prvenstveno su sastavljeni od vodika i helija i najmasovnije su planete u Sunčevom sistemu. Saturn je za trećinu masivniji od Jupitera, sa 95 Zemljinih masa.[141] Ledeni divovi, Uran i Neptun, prvenstveno se sastoje od materijala niske tačke ključanja kao što su voda, metan i amonijak, sa gustom atmosferom vodika i helija. Imaju znatno manju masu od plinovitih divova (samo 14 i 17 zemaljskih masa).[141]

Patuljaste planete su gravitaciono zaobljene, ali nisu očistile svoje orbite od drugih tijela. U rastućem redoslijedu prosječne udaljenosti od Sunca, astronomi se općenito slažu da su Cerera, Orkus, Pluton, Haumea, Quaoar, Makemake, Gonggong, Erida i Sedna,[62] iako postoje sumnje za Orkus.[65] Cerera je najveći objekat u asteroidnom pojasu, koji se nalazi između orbite Marsa i Jupitera. Ostalih osam orbitiraju izvan Neptuna. Orkus, Pluton, Haumea, Quaoar i Makemake kruže u Kuiperovom pojasu, koji je drugi pojas malih tijela Sunčevog sistema izvan orbite Neptuna. Gonggong i Erida orbitiraju u raspršenom disku, koji je nešto dalje i, za razliku od Kuiperovog pojasa, nestabilan je prema interakciji sa Neptunom. Sedna je najveći poznati odvojeni objekt, populacija koja nikada ne dolazi dovoljno blizu Sunca da bi stupila u interakciju s bilo kojom od klasičnih planeta; o porijeklu njihovih orbita se još uvijek raspravlja. Svih devet je sličnih terestričkim planetama jer imaju čvrstu površinu, ali su napravljene od leda i kamena, a ne od kamena i metala. Štaviše, svi su manji od Merkura, pri čemu je Pluton najveća poznata patuljasta planeta, a Erida najmasivnija poznata.[142][143]

Postoji najmanje devetnaest mjeseca planetarne mase ili satelitskih planeta — mjeseca dovoljno velikih da poprime elipsoidne oblike:[4]

Mjesec, Ija i Evropa imaju kompozicije slične zemaljskim planetama; ostali su napravljeni od leda i stijena poput patuljastih planeta, a Tetija je napravljena od skoro čistog leda (Evropa se često smatra ledenom planetom, međutim, obzirom da je njen površinski sloj od leda otežano je proučavanje njene unutrašnjosti.[4][144]) Ganimed i Titan su veći od Merkura po radijusu, a Kalisto mu je skoro jednak, ali sva tri su mnogo manje masivni. Mimas je najmanji objekat za koji se općenito smatra da je geofizička planeta, sa oko šest milionitih dijelova Zemljine mase, iako postoji mnogo većih tijela koja možda nisu geofizičke planete (npr. Salacia).[62]

Planetarni atributi

uredi

Tabele u nastavku sumiraju neka svojstva objekata koji su općenito prihvaćeni da zadovolje geofizičke definicije planeta. Postoji mnogo manjih kandidata za patuljaste planete, poput Salacije, koji nisu uključeni u tabele jer se astronomi ne slažu oko toga da li su patuljaste planete ili ne (postoji i određena sumnja za Orkus, ali je dovoljno često prihvaćeno da je uključen radi poređenja.) Isto tako, isključeni su i objekti kao što su Pallas i Vesta koji su razvili planetarnu geologiju, ali više nisu okrugli, iako bi ih neki autori bez obzira uključili. Prečnici, mase, orbitalni periodi i periodi rotacije velikih planeta dostupni su u Laboratoriji za mlazni pogon (JPL).[139] JPL također daje njihove poluvelike ose, nagibe i ekscentričnosti planetarnih orbita,[145] a aksijalni nagibi su preuzeti iz baze podataka Horizons.[146] Ostale informacije sumira NASA.[147] Podaci za patuljaste planete i mjesece planetarne mase preuzeti su sa liste gravitacijsko zaobljenih objekata Sunčevog sistema, gdje su navedeni izvori.

Ime Ekvatorijalni
prečnik† 		Masa† Poluvelika osa (AJ) Orbitalni period
(Julijanska godina) 		Nagib
ka ekliptici (°) 		Orbitna
ekscentričnost 		Rotacijski period
(dani) 		Potvrđeni
prirodni satelit 		Nagib ose (°) Prsteni Atmosfera
Glavne planete
☿  Merkur 0.383 0.06 0.39 0.24 7.00 0.206 58.65 0 0.04 no minimalna
♀  Venera 0.949 0.81 0.72 0.62 3.39 0.007 243.02 0 177.30 no CO2, N2
🜨  Zemlja‡ 1.000 1.00 1.00 1.00 0.0 0.017 1.00 1 23.44 no N2, O2, Ar
♂  Mars 0.532 0.11 1.52 1.88 1.85 0.093 1.03 2 25.19 no CO2, N2, Ar
♃  Jupiter 11.209 317.83 5.20 11.86 1.30 0.048 0.41 95 3.13 da H2, He
♄  Saturn 9.449 95.16 9.54 29.45 2.49 0.054 0.44 146 26.73 da H2, He
⛢  Uran 4.007 14.54 19.19 84.02 0.773 0.047 0.72 27 97.77 da H2, He, CH4
♆  Neptun 3.883 17.15 30.07 164.79 1.77 0.009 0.67 14 28.32 da H2, He, CH4
Patuljaste planete
⚳  Cerera 0.0742 0.00016 2.77 4.60 10.59 0.080 0.38 0 4 no minimalna
🝿  Orkus 0.072 0.0001 39.42 247.5 20.59 0.226 9.54? 1 ? ? ?
♇  Pluton 0.186 0.0022 39.48 247.9 17.14 0.249 6.39 5 119.6 ne N2, CH4, CO
🝻  Haumea 0.13 0.0007 43.34 283.8 28.21 0.195 0.16 2 126? da ?
🝾  Quaoar 0.085 0.0002 43.69 288.0 7.99 0.038 0.74 1 14? da ?
🝼  Makemake 0.11 0.0005 45.79 306.2 28.98 0.161 0.95 1 ? ? minimalna
🝽  Gonggong 0.10 0.0003 67.33 552.5 30.74 0.506 0.93 1 ? ? ?
⯰  Erida 0.18 0.0028 67.67 559 44.04 0.436 15.79 1 78? ? ?
⯲  Sedna 0.078 ? 525.86 12059 11.93 0.855 0.43 0 ? ? ?
Legenda:   terestričke planete   plinoviti divovi   ledeni divovi (obje kategorije divovskih planeta)   patuljaste planete

† Mjereno u odnosu na Zemlju.
‡ Zemljina masa je približno 5,972 × 1024 kilograma, a njen ekvatorijalni radijus je približno 6.378 kilometara.[139]

Kako svi sateliti planetarne mase pokazuju sinhronu rotaciju, njihovi periodi rotacije jednaki su njihovim orbitalnim periodima.

Mjeseci planetarne mase
Ime Ekvatorijalni
prečnik† 		Masa† Poluvelika osa (km) Orbitalni period
(dani) 		Nagib
ka primarnom ekvatoru (°) 		Orbitna
ekscentričnost 		Nagib ose (°) Atmosfera
☾  Mjesec 0.272 0.0123 384,399 27.322 18.29–28.58 0.0549 6.68 minimalna
♃ 1 Ija 0.285 0.0150 421,600 1.769 0.04 0.0041 ≈0 minimalna
♃ 2 Evropa 0.246 0.00804 670,900 3.551 0.47 0.009 ≈0.1 minimalna
♃ 3 Ganimed 0.413 0.0248 1,070,400 7.155 1.85 0.0013 ≈0.2 minimalna
♃ 4 Kalisto 0.378 0.0180 1,882,700 16.689 0.2 0.0074 ≈0–2 minimalna
♄ 1 Mimas 0.031 0.00000628 185,520 0.942 1.51 0.0202 ≈0
♄ 2 Enkelad 0.04 0.0000181 237,948 1.370 0.02 0.0047 ≈0 minimalna
♄ 3 Tetija 0.084 0.000103 294,619 1.888 1.51 0.02 ≈0
♄ 4 Diona 0.088 0.000183 377,396 2.737 0.019 0.002 ≈0 minimalna
♄ 5 Reja 0.12 0.000386 527,108 4.518 0.345 0.001 ≈0 minimalna
♄ 6 Titan 0.404 0.0225 1,221,870 15.945 0.33 0.0288 ≈0.3 N2, CH4
♄ 8 Japet 0.115 0.000302 3,560,820 79.322 14.72 0.0286 ≈0
⛢ 5 Miranda 0.037 0.0000110 129,390 1.414 4.22 0.0013 ≈0
⛢ 1 Ariel 0.091 0.000226 190,900 2.520 0.31 0.0012 ≈0
⛢ 2 Umbriel 0.092 0.00020 266,000 4.144 0.36 0.005 ≈0
⛢ 3 Titanija 0.124 0.00059 436,300 8.706 0.14 0.0011 ≈0
⛢ 4 Oberon 0.119 0.000505 583,519 13.46 0.10 0.0014 ≈0
♆ 1 Triton 0.212 0.00358 354,759 5.877 157 0.00002 ≈0.7 N2, CH4
♇ 1 Haron 0.095 0.000255 17,536 6.387 0.001 0.0022 ≈0
Legenda:   pretežno kamenit   pretežno led

† Mjereno u odnosu na Zemlju.

Klasifikacija planeta

uredi

Astronomi se razmimoilaze u mišljenju kad su u pitanju male planete, kakve su asteroidi, komete i transneptunski objekti i velike (prave) planete. Planete se u Sunčevom sistemu prema strukturnoj građi dijele na:

  • Planete Zemljine grupe (terestrijalne ili stjenovite), koje su slične Zemlji po tome što su uglavnom sastavljene od stijena, tj.u čvrstom su agregatnom stanju. Tu spadaju: Merkur, Venera Zemlja i Mars.
  • Planete Jupiterove grupe (jovijanske ili plinovite gigantske planete) koje su sastavljene uglavnom od gasova, vodika i helija, s manjim procentima stijena i leda. Tu spadaju Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.
  • Ledene planete, koje predstavljaju treću kategoriju planeta, a koje uključuju nebeska tijela slična Plutonu i koja su sastavljena od leda. Ovdje bi se još mogla svrstati mnogobrojna neplanetarna nebeska tijela koja predstavljaju ledene mjesece vanjskih planeta Sunčevog sistema (npr. Triton).

Osam pomenutih stjenovitih i plinovitih planeta su u suštini poznate kao velike planete. Cerera je proglašen planetom prvi put kad je otkriven, ali je potom reklasificiran kao asteroid kada je otkriveno još nekoliko sličnih objekata. Mnogobrojne otkrivene transneptunske objekte koji su vrlo slični Plutonu po orbiti, veličini i sastavu po mišljenjima mnogih treba redefinisati kao male planete. Na primjer Mike Brown s Caltecha je dao definiciju planete: bilo koje nebesko tijelo u Sunčevom sistemu koje je masivnije od ukupne mase svih ostalih nebeskih tijela u sličnoj orbiti. Prema ovoj definiciji ni Pluton ni Sedna se ne bi trebali ubrajati u planete.

Mnogi smatraju da su Zemlja i njen Mjesec dvostruka (binarna) planeta iz sljedećih razloga:

  • Mjesec ima 1,5 puta veći prečnik od Plutona;
  • Sunčeva sila gravitacije na Mjesecu je jača od Zemljine sile gravitacije na Mjesecu za oko 2,2 puta.

Posljednja činjenica nije jedina u Sunčevom sistemu, ali je neobična za vrlo velike satelite. Ostali sateliti za koje je Sunčeva sila gravitacije aktuelno jača od primarne su:

  • Posljednji Jupiterov satelit (S/2003 J 2; s gravitacijom većom od primarne za faktor 1,5);
  • Posljednji Uranov satelit (S/2001 U 2; za faktor 1,2 );
  • Dva posljednja Neptunova satelita (S/2002 N 4 i S/2003 N 1; za faktor 2,1);
  • Pojedini sateliti asteroida poput S/2001 (22) 1 Linus s faktorom od 1,6 i S/1998 (45) 1 Mali princ (Petit-Prince) s faktorom od 2,8; S/1993 243 (1) Daktil (Dactyl) s faktorom od 1,3; i konačno, S/2001 (66391) 1 s vrlo velikim faktorom od 625).

Ekstrasolarne planete

uredi
Otkrića egzoplaneta po godinama 
Otkrivanja egzoplaneta po godini od augusta 2023. (NASA Exoplanet Archive)[148]

Egzoplaneta (ekstrasolarna planeta) je planeta izvan Sunčevog sistema. Od 1. januara 2024. postoji 5.576 potvrđenih egzoplaneta u 4.113 planetarnih sistema, od kojih 887 sistema ima više od jedne planete. Poznate egzoplanete variraju u veličini od plinovitih divova otprilike dvostruko većih od Jupitera do nešto više od veličine Mjeseca. Analiza podataka gravitacionog mikrolensinga sugeriše minimalni prosjek od 1,6 vezanih planeta za svaku zvijezdu u Mliječnom putu.[149]

Početkom 1992. radio astronomi Aleksander Wolszczan i Dale Frail objavili su otkriće dvije planete koje kruže oko pulsara PSR 1257+12.[49] Ovo otkriće je potvrđeno i općenito se smatra prvim konačnim otkrivanjem egzoplaneta. Istraživači sumnjaju da su nastali od ostatka diska koji je ostao od supernove koja je proizvela pulsar.[150]

Prvo potvrđeno otkriće ekstrasolarne planete koja kruži oko obične zvijezde glavne sekvence dogodilo se 6. oktobra 1995, kada su Michel Mayor i Didier Queloz sa Univerziteta u Ženevi objavili otkrivanje 51 Pegasi b, egzoplanete oko 51 Pegasa.[151] Od tada do Kepler misije, većina poznatih ekstrasolarnih planeta bili su plinoviti divovi uporedivi po masi sa Jupiterom ili veći jer su ih lakše detektirali. Katalog Keplerovih planeta kandidata sastoji se uglavnom od planeta veličine Neptuna i manjih, sve do manjih od Merkura.[152][153]

Godine 2011. tim Kepler svemirskog teleskopa izvijestio je o otkriću prvih ekstrasolarnih planeta veličine Zemlje koje kruže oko zvijezde slične Suncu, Kepler-20e i Kepler-20f.[154][155][156] Od tog vremena, identifikovano je više od 100 planeta koje su približno iste veličine kao Zemlja, od kojih 20 kruži u nastanjivoj zoni svoje zvijezde – raspon orbita u kojima bi terestrička planeta mogla održati tekuću vodu na svojoj površini, ako ima dovoljan atmosferski pritisak.[157][158][159] Smatra se da jedna od pet zvijezda nalik Suncu ima planet veličine Zemlje u svojoj nastanjivoj zoni, što sugeriše da bi se najbliža očekivala na udaljenosti od 12 svjetlosnih godina od Zemlje. Učestalost pojavljivanja takvih zemaljskih terestrička je jedna od varijabli u Drakeovoj jednačini, koja procjenjuje broj inteligentnih, komunicirajućih civilizacija koje postoje u Mliječnom putu.[160]

Postoje vrste planeta kakve ne postoje u Sunčevom sistemu: superzemlje i minineptuni, koji imaju mase između Zemlje i Neptuna. Očekuje se da će objekti ispod dva puta većih od Zemlje biti stjenoviti poput Zemlje; osim toga, oni postaju mješavina isparljivih tvari i plina poput Neptuna.[80] Planeta Gliese 581 c, s masom 5,5-10,4 puta većom od mase Zemlje,[161] privukla je pažnju svojim otkrićem da bi se potencijalno nalazila u naseljivoj zoni,[162] iako su kasnije studije zaključile da je zapravo preblizu svojoj zvijezdi da bi bila naseljiva.[163] Poznate su i planete masivnije od Jupitera, koje se neprimjetno prostiru u carstvo smeđih patuljaka.[79]

Pronađene su egzoplanete koje su mnogo bliže svojoj matičnoj zvijezdi nego što je bilo koja planeta u Sunčevom sistemu Suncu. Merkuru, najbližoj planeti Suncu na 0,4 AJ, potrebno je 88 dana za orbitu, ali planete ultra kratkog perioda mogu da orbitiraju za manje od jednog dana. Kepler-11 sistem ima pet svojih planeta u kraćim orbitama od Merkura, a sve su mnogo masivnije od Merkura. Postoje vrući Jupiteri, kao što je 51 Pegasi b,[151] koji kruže vrlo blizu svoje zvijezde i mogu ispariti da postanu htonske planete, kojima su preostala samo jezgra. Postoje i egzoplanete koje su mnogo dalje od svoje zvijezde. Neptun je udaljen 30 AJ od Sunca i treba mu 165 godina da napravi krug, ali postoje egzoplanete koje su hiljade AJ udaljene od svoje zvijezde i potrebno im je više od milion godina da naprave krug, npr. KOKOS-2b.[164]

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ "What is a Planet? - NASA Science". science.nasa.gov (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 10. 2023.
  2. ^ a b c "IAU 2006 General Assembly: Result of the IAU Resolution votes". International Astronomical Union. 2006. Arhivirano s originala, 29. 4. 2014. Pristupljeno 30. 12. 2009.
  3. ^ "Working Group on Extrasolar Planets (WGESP) of the International Astronomical Union". IAU. 2001. Arhivirano s originala, 16. 9. 2006. Pristupljeno 23. 8. 2008.
  4. ^ a b c d e f g h Lakdawalla, Emily (21. 4. 2020). "What Is A Planet?". The Planetary Society. Arhivirano s originala, 22. 1. 2022. Pristupljeno 3. 4. 2022.
  5. ^ Grossman, Lisa (24. 8. 2021). "The definition of planet is still a sore point – especially among Pluto fans". Science News. Arhivirano s originala, 10. 7. 2022. Pristupljeno 10. 7. 2022.
  6. ^ "What is a Planet? | Planets". NASA Solar System Exploration. Arhivirano s originala, 26. 4. 2022. Pristupljeno 2. 5. 2022.
  7. ^ a b c Hilton, James L. (17. 9. 2001). "When Did the Asteroids Become Minor Planets?". U.S. Naval Observatory. Arhivirano s originala, 21. 9. 2007. Pristupljeno 8. 4. 2007.
  8. ^ a b c d e f g h Metzger, Philip T.; Grundy, W. M.; Sykes, Mark V.; Stern, Alan; Bell III, James F.; Detelich, Charlene E.; Runyon, Kirby; Summers, Michael (2022). "Moons are planets: Scientific usefulness versus cultural teleology in the taxonomy of planetary science". Icarus. 374: 114768. arXiv:2110.15285. Bibcode:2022Icar..37414768M. doi:10.1016/j.icarus.2021.114768. S2CID 240071005 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć). Arhivirano s originala, 11. 9. 2022. Pristupljeno 8. 8. 2022.
  9. ^ "Ancient Greek Astronomy and Cosmology". The Library of Congress. Arhivirano s originala, 1. 5. 2015. Pristupljeno 19. 5. 2016.
  10. ^ πλάνης, πλανήτης. Liddell, Henry George; Scott, Robert; A Greek–English Lexicon at the Perseus Project preuzeto: 11. 7. 2022.
  11. ^ "Definition of planet". Merriam-Webster OnLine. Arhivirano s originala, 1. 6. 2012. Pristupljeno 23. 7. 2007.
  12. ^ "Planet Etymology". dictionary.com. Arhivirano s originala, 2. 7. 2015. Pristupljeno 29. 6. 2015.
  13. ^ a b "planet, n". Oxford English Dictionary. 2007. Arhivirano s originala, 3. 7. 2012. Pristupljeno 7. 2. 2008. Note: select the Etymology tab
  14. ^ Neugebauer, Otto E. (1945). "The History of Ancient Astronomy Problems and Methods". Journal of Near Eastern Studies. 4 (1): 1–38. doi:10.1086/370729. S2CID 162347339.
  15. ^ Ronan, Colin (1996). "Astronomy Before the Telescope". u Walker, Christopher (ured.). Astronomy in China, Korea and Japan. British Museum Press. str. 264–265.
  16. ^ Kuhn, Thomas S. (1957). The Copernican Revolution. Harvard University Press. str. 5–20. ISBN 978-0-674-17103-9.
  17. ^ a b c Frautschi, Steven C.; Olenick, Richard P.; Apostol, Tom M.; Goodstein, David L. (2007). The Mechanical Universe: Mechanics and Heat (Advanced izd.). Cambridge [Cambridgeshire]: Cambridge University Press. str. 58. ISBN 978-0-521-71590-4. OCLC 227002144.
  18. ^ a b c d Evans, James (1998). The History and Practice of Ancient Astronomy. Oxford University Press. str. 296–297. ISBN 978-0-19-509539-5. Pristupljeno 4. 2. 2008.
  19. ^ Rochberg, Francesca (2000). "Astronomy and Calendars in Ancient Mesopotamia". u Jack Sasson (ured.). Civilizations of the Ancient Near East. III. str. 1930.
  20. ^ Aaboe, Asger (1991), "The culture of Babylonia: Babylonian mathematics, astrology, and astronomy", u Boardman, John; Edwards, I. E. S.; Hammond, N. G. L.; Sollberger, E.; Walker, C. B. F (ured.), The Assyrian and Babylonian Empires and other States of the Near East, from the Eighth to the Sixth Centuries B.C., The Cambridge Ancient History, 3, Cambridge: Cambridge University Press, str. 276–292, ISBN 978-0521227179
  21. ^ Hermann Hunger, ured. (1992). Astrological reports to Assyrian kings. State Archives of Assyria. 8. Helsinki University Press. ISBN 978-951-570-130-5.
  22. ^ Lambert, W. G.; Reiner, Erica (1987). "Babylonian Planetary Omens. Part One. Enuma Anu Enlil, Tablet 63: The Venus Tablet of Ammisaduqa". Journal of the American Oriental Society. 107 (1): 93–96. doi:10.2307/602955. JSTOR 602955.
  23. ^ Kasak, Enn; Veede, Raul (2001). Mare Kõiva; Andres Kuperjanov (ured.). "Understanding Planets in Ancient Mesopotamia" (PDF). Electronic Journal of Folklore. 16: 7–35. CiteSeerX 10.1.1.570.6778. doi:10.7592/fejf2001.16.planets. Arhivirano (PDF) s originala, 4. 2. 2019. Pristupljeno 6. 2. 2008.
  24. ^ Sachs, A. (2. 5. 1974). "Babylonian Observational Astronomy". Philosophical Transactions of the Royal Society. 276 (1257): 43–50 [45 & 48–49]. Bibcode:1974RSPTA.276...43S. doi:10.1098/rsta.1974.0008. JSTOR 74273. S2CID 121539390.
  25. ^ Burnet, John (1950). Greek philosophy: Thales to Plato. Macmillan and Co. str. 7–11. ISBN 978-1-4067-6601-1. Pristupljeno 7. 2. 2008.
  26. ^ Cooley, Jeffrey L. (2008). "Inana and Šukaletuda: A Sumerian Astral Myth". KASKAL. 5: 161–172. ISSN 1971-8608. Arhivirano s originala, 24. 12. 2019. Pristupljeno 26. 11. 2022. The Greeks, for example, originally identified the morning and evening stars with two separate deities, Phosphoros and Hesporos respectively. In Mesopotamia, it seems that this was recognized prehistorically. Assuming its authenticity, a cylinder seal from the Erlenmeyer collection attests to this knowledge in southern Iraq as early as the Late Uruk / Jemdet Nasr Period, as do the archaic texts of the period. [...] Whether or not one accepts the seal as authentic, the fact that there is no epithetical distinction between the morning and evening appearances of Venus in any later Mesopotamian literature attests to a very, very early recognition of the phenomenon.
  27. ^ Kurtik, G. E. (juni 1999). "The identification of Inanna with the planet Venus: A criterion for the time determination of the recognition of constellations in ancient Mesopotamia". Astronomical & Astrophysical Transactions (jezik: engleski). 17 (6): 501–513. Bibcode:1999A&AT...17..501K. doi:10.1080/10556799908244112. ISSN 1055-6796. Arhivirano s originala, 16. 6. 2022. Pristupljeno 13. 7. 2022.
  28. ^ Goldstein, Bernard R. (1997). "Saving the phenomena: the background to Ptolemy's planetary theory". Journal for the History of Astronomy. 28 (1): 1–12. Bibcode:1997JHA....28....1G. doi:10.1177/002182869702800101. S2CID 118875902.
  29. ^ Ptolemy; Toomer, G. J. (1998). Ptolemy's Almagest. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-00260-6.
  30. ^ O'Connor, J. J.; Robertson, E. F. "Aryabhata the Elder". MacTutor History of Mathematics archive. Arhivirano s originala, 1. 2. 2022. Pristupljeno 10. 7. 2022.
  31. ^ Sarma, K. V. (1997). "Astronomy in India". u Selin, Helaine (ured.). Encyclopaedia of the History of Science, Technology, and Medicine in Non-Western Cultures. Kluwer Academic Publishers. str. 116. ISBN 0-7923-4066-3.
  32. ^ Bausani, Alessandro (1973). "Cosmology and Religion in Islam". Scientia/Rivista di Scienza. 108 (67): 762.
  33. ^ Ragep, Sally P. (2007). "Ibn Sina, Abu Ali [known as Avicenna] (980?1037)". u Thomas Hockey (ured.). Ibn Sīnā: Abū ʿAlī al-Ḥusayn ibn ʿAbdallāh ibn Sīnā. The Biographical Encyclopedia of Astronomers. Springer Science+Business Media. str. 570–572. Bibcode:2000eaa..bookE3736.. doi:10.1888/0333750888/3736. ISBN 978-0-333-75088-9.
  34. ^ Huth, John Edward (2013). The Lost Art of Finding Our Way. Harvard University Press. str. 216–217. ISBN 978-0-674-07282-4.
  35. ^ a b Van Helden, Al (1995). "Copernican System". The Galileo Project. Rice University. Arhivirano s originala, 19. 7. 2012. Pristupljeno 28. 1. 2008.
  36. ^ Dreyer, J. L. E. (1912). The Scientific Papers of Sir William Herschel. 1. Royal Society and Royal Astronomical Society. str. 100.
  37. ^ "asteroid". Oxford English Dictionary (Online izd.). Oxford University Press. (Subscription or participating institution membership required.)
  38. ^ a b Metzger, Philip T.; Sykes, Mark V.; Stern, Alan; Runyon, Kirby (2019). "The Reclassification of Asteroids from Planets to Non-Planets". Icarus. 319: 21–32. arXiv:1805.04115. Bibcode:2019Icar..319...21M. doi:10.1016/j.icarus.2018.08.026. S2CID 119206487.
  39. ^ Baum, Richard P.; Sheehan, William (2003). In Search of Planet Vulcan: The Ghost in Newton's Clockwork. Basic Books. str. 264. ISBN 978-0738208893.
  40. ^ Park, Ryan S.; Folkner, William M.; Konopliv, Alexander S.; Williams, James G.; et al. (2017). "Precession of Mercury's Perihelion from Ranging to the MESSENGER Spacecraft". The Astronomical Journal. 153 (3): 121. Bibcode:2017AJ....153..121P. doi:10.3847/1538-3881/aa5be2. hdl:1721.1/109312. S2CID 125439949.
  41. ^ Croswell, Ken (1997). Planet Quest: The Epic Discovery of Alien Solar Systems. The Free Press. str. 57. ISBN 978-0-684-83252-4.
  42. ^ Lyttleton, Raymond A. (1936). "On the possible results of an encounter of Pluto with the Neptunian system". Monthly Notices of the Royal Astronomical Society. 97 (2): 108–115. Bibcode:1936MNRAS..97..108L. doi:10.1093/mnras/97.2.108.
  43. ^ Whipple, Fred (1964). "The History of the Solar System". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 52 (2): 565–594. Bibcode:1964PNAS...52..565W. doi:10.1073/pnas.52.2.565. PMC 300311. PMID 16591209.
  44. ^ Christy, James W.; Harrington, Robert Sutton (1978). "The Satellite of Pluto". Astronomical Journal. 83 (8): 1005–1008. Bibcode:1978AJ.....83.1005C. doi:10.1086/112284. S2CID 120501620.
  45. ^ Luu, Jane X.; Jewitt, David C. (1996). "The Kuiper Belt". Scientific American. 274 (5): 46–52. Bibcode:1996SciAm.274e..46L. doi:10.1038/scientificamerican0596-46.
  46. ^ a b "Pluto loses status as a planet". BBC News. British Broadcasting Corporation. 24. 8. 2006. Arhivirano s originala, 30. 5. 2012. Pristupljeno 23. 8. 2008.
  47. ^ Hind, John Russell (1863). An introduction to astronomy, to which is added an astronomical vocabulary. London: Henry G. Bohn. str. 204. Arhivirano s originala, 30. 10. 2023. Pristupljeno 25. 10. 2023.
  48. ^ Hunter, Robert; Williams, John A.; Heritage, S. J., ured. (1897). The American Encyclopædic Dictionary. 8. Chicago and New York: R. S. Peale and J. A. Hill. str. 3553–3554. Arhivirano s originala, 30. 10. 2023. Pristupljeno 25. 10. 2023.
  49. ^ a b Wolszczan, A.; Frail, D. A. (1992). "A planetary system around the millisecond pulsar PSR1257 + 12". Nature. 355 (6356): 145–147. Bibcode:1992Natur.355..145W. doi:10.1038/355145a0. S2CID 4260368.
  50. ^ Mayor, Michel; Queloz, Didier (1995). "A Jupiter-mass companion to a solar-type star". Nature. 378 (6356): 355–359. Bibcode:1995Natur.378..355M. doi:10.1038/378355a0. S2CID 4339201.
  51. ^ Basri, Gibor (2000). "Observations of Brown Dwarfs". Annual Review of Astronomy and Astrophysics. 38 (1): 485–519. Bibcode:2000ARA&A..38..485B. doi:10.1146/annurev.astro.38.1.485.
  52. ^ a b c d Basri, Gibor; Brown, Michael E. (2006). "Planetesimals to Brown Dwarfs: What is a Planet?" (PDF). Annual Review of Earth and Planetary Sciences. 34: 193–216. arXiv:astro-ph/0608417. Bibcode:2006AREPS..34..193B. doi:10.1146/annurev.earth.34.031405.125058. S2CID 119338327. Arhivirano (PDF) s originala, 4. 7. 2008. Pristupljeno 4. 8. 2008.
  53. ^ Boss, Alan P.; Basri, Gibor; Kumar, Shiv S.; Liebert, James; Martín, Eduardo L.; Reipurth, Bo; Zinnecker, Hans (2003), "Nomenclature: Brown Dwarfs, Gas Giant Planets, and ?", Brown Dwarfs, 211: 529, Bibcode:2003IAUS..211..529B
  54. ^ "Estados Unidos "conquista" Haumea". ABC (jezik: španski). 20. 9. 2008. Arhivirano s originala, 6. 10. 2017. Pristupljeno 18. 9. 2008.
  55. ^ Brown, Michael E. "The Dwarf Planets". California Institute of Technology, Department of Geological Sciences. Arhivirano s originala, 19. 7. 2011. Pristupljeno 26. 1. 2008.
  56. ^ Brown, Mike (23. 2. 2021). "How Many Dwarf Planets Are There in the Outer Solar System?". California Institute of Technology. Arhivirano s originala, 19. 7. 2022. Pristupljeno 11. 8. 2022.
  57. ^ Green, D. W. E. (13. 9. 2006). "(134340) Pluto, (136199) Eris, and (136199) Eris I (Dysnomia)" (PDF). IAU Circular. Central Bureau for Astronomical Telegrams, International Astronomical Union. 8747: 1. Bibcode:2006IAUC.8747....1G. Circular No. 8747. Arhivirano s originala, 24. 6. 2008. Pristupljeno 5. 7. 2011.
  58. ^ Stern, S. Alan; Levison, Harold F. (2002), Rickman, H. (ured.), "Regarding the criteria for planethood and proposed planetary classification schemes", Highlights of Astronomy, San Francisco: Astronomical Society of the Pacific, 12: 205–213, Bibcode:2002HiA....12..205S, doi:10.1017/S1539299600013289, ISBN 978-1-58381-086-6 vidi str. 208.
  59. ^ Runyon, Kirby D.; Stern, S. Alan (17. 5. 2018). "An organically grown planet definition — Should we really define a word by voting?". Astronomy. Arhivirano s originala, 10. 10. 2019. Pristupljeno 12. 10. 2019.
  60. ^ Sean Solomon, Larry Nittler & Brian Anderson, eds. (2018) Mercury: The View after MESSENGER. Cambridge Planetary Science series no. 21, Cambridge University Press, pp. 72–73.
  61. ^ Brown, Mike [@plutokiller]. "The real answer here is to not get too hung up on definitions, which I admit is hard when the IAU tries to make them sound official and clear, but, really, we all understand the intent of the hydrostatic equilibrium point, and the intent is clearly to include Merucry & the moon" (tvit) – preko Twittera. Missing or empty |date= (help)
  62. ^ a b c d Grundy, W.M.; Noll, K.S.; Buie, M.W.; Benecchi, S.D.; et al. (decembar 2018). "The Mutual Orbit, Mass, and Density of Transneptunian Binary Gǃkúnǁʼhòmdímà ((229762) 2007 UK126)" (PDF). Icarus. Bibcode:2019Icar..334...30G. doi:10.1016/j.icarus.2018.12.037. S2CID 126574999. Arhivirano s originala, 7. 4. 2019.
  63. ^ Raymond, C. A.; Ermakov, A. I.; Castillo-Rogez, J. C.; Marchi, S.; et al. (august 2020). "Impact-driven mobilization of deep crustal brines on dwarf planet Ceres". Nature Astronomy (jezik: engleski). 4 (8): 741–747. Bibcode:2020NatAs...4..741R. doi:10.1038/s41550-020-1168-2. ISSN 2397-3366. S2CID 211137608. Arhivirano s originala, 21. 6. 2022. Pristupljeno 27. 6. 2022.
  64. ^ Barr, Amy C.; Schwamb, Megan E. (1. 8. 2016). "Interpreting the densities of the Kuiper belt's dwarf planets". Monthly Notices of the Royal Astronomical Society (jezik: engleski). 460 (2): 1542–1548. arXiv:1603.06224. doi:10.1093/mnras/stw1052. ISSN 0035-8711.
  65. ^ a b Emery, J. P.; Wong, I.; Brunetto, R.; Cook, J. C.; Pinilla-Alonso, N.; Stansberry, J. A.; Holler, B. J.; Grundy, W. M.; Protopapa, S.; Souza-Feliciano, A. C.; Fernández-Valenzuela, E.; Lunine, J. I.; Hines, D. C. (26. 9. 2023). "A Tale of 3 Dwarf Planets: Ices and Organics on Sedna, Gonggong, and Quaoar from JWST Spectroscopy". arXiv:2309.15230 [astro-ph.EP].
  66. ^ Villard, Ray (14. 5. 2010). "Should Large Moons Be Called 'Satellite Planets'?". Discovery News. Discovery, Inc. Arhivirano s originala, 5. 5. 2012. Pristupljeno 4. 11. 2011.
  67. ^ Urrutia, Doris Elin (28. 10. 2019). "Asteroid Hygiea May be the Smallest Dwarf Planet in the Solar System". Space.com. Purch Group. Arhivirano s originala, 5. 11. 2019. Pristupljeno 28. 8. 2022.
  68. ^ "The solar system may have a new smallest dwarf planet: Hygiea". Science News. Society for Science. 28. 10. 2019. Arhivirano s originala, 31. 8. 2022. Pristupljeno 28. 8. 2022.
  69. ^ Yang, B.; Hanuš, J.; Carry, B.; Vernazza, P.; Brož, M.; Vachier, F.; Rambaux, N.; Marsset, M.; Chrenko, O.; Ševeček, P.; Viikinkoski, M.; Jehin, E.; Ferrais, M.; Podlewska-Gaca, E.; Drouard, A.; Marchis, F.; Birlan, M.; Benkhaldoun, Z.; Berthier, J.; Bartczak, P.; Dumas, C.; Dudziński, G.; Ďurech, J.; Castillo-Rogez, J.; Cipriani, F.; Colas, F.; Fetick, R.; Fusco, T.; Grice, J.; et al. (2020), "Binary asteroid (31) Euphrosyne: Ice-rich and nearly spherical", Astronomy & Astrophysics, 641: A80, arXiv:2007.08059, Bibcode:2020A&A...641A..80Y, doi:10.1051/0004-6361/202038372, S2CID 220546126
  70. ^ a b Lecavelier des Etangs, A.; Lissauer, Jack J. (1. 6. 2022). "The IAU working definition of an exoplanet". New Astronomy Reviews (jezik: engleski). 94: 101641. arXiv:2203.09520. Bibcode:2022NewAR..9401641L. doi:10.1016/j.newar.2022.101641. ISSN 1387-6473. S2CID 247065421 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć). Arhivirano s originala, 13. 5. 2022. Pristupljeno 13. 5. 2022.
  71. ^ Netburn, Deborah (13. 11. 2015). "Why we need a new definition of the word 'planet'". Los Angeles Times. Arhivirano s originala, 3. 6. 2021. Pristupljeno 24. 7. 2016.
  72. ^ Margot, Jean-Luc (2015). "A quantitative criterion for defining planets". The Astronomical Journal. 150 (6): 185. arXiv:1507.06300. Bibcode:2015AJ....150..185M. doi:10.1088/0004-6256/150/6/185. S2CID 51684830.
  73. ^ Rincon, Paul (16. 8. 2006). "Planets plan boosts tally 12". BBC News. British Broadcasting Corporation. Arhivirano s originala, 2. 3. 2007. Pristupljeno 23. 8. 2008.
  74. ^ Soter, Steven (2006). "What is a planet?". Astronomical Journal. 132 (6): 2513–2519. arXiv:astro-ph/0608359. Bibcode:2006AJ....132.2513S. doi:10.1086/508861. S2CID 14676169.
  75. ^ a b c d Lecavelier des Etangs, A.; Lissauer, Jack J. (2022). "The IAU working definition of an exoplanet". New Astronomy Reviews. 94: 101641. arXiv:2203.09520. Bibcode:2022NewAR..9401641L. doi:10.1016/j.newar.2022.101641. S2CID 247065421 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
  76. ^ a b c "Official Working Definition of an Exoplanet". IAU position statement. Arhivirano s originala, 3. 7. 2022. Pristupljeno 29. 11. 2020.
  77. ^ Bodenheimer, Peter; D'Angelo, Gennaro; Lissauer, Jack J.; Fortney, Jonathan J.; Saumon, Didier (2013). "Deuterium Burning in Massive Giant Planets and Low-mass Brown Dwarfs Formed by Core-nucleated Accretion". The Astrophysical Journal. 770 (2): 120. arXiv:1305.0980. Bibcode:2013ApJ...770..120B. doi:10.1088/0004-637X/770/2/120. S2CID 118553341.
  78. ^ Spiegel, D. S.; Burrows, Adam; Milsom, J. A. (2011). "The Deuterium-Burning Mass Limit for Brown Dwarfs and Giant Planets". The Astrophysical Journal. 727 (1): 57. arXiv:1008.5150. Bibcode:2011ApJ...727...57S. doi:10.1088/0004-637X/727/1/57. S2CID 118513110.
  79. ^ a b c d e Hatzes, Artie P.; Rauer, Heike (2015). "A Definition for Giant Planets Based on the Mass-Density Relationship". The Astrophysical Journal. 810 (2): L25. arXiv:1506.05097. Bibcode:2015ApJ...810L..25H. doi:10.1088/2041-8205/810/2/L25. S2CID 119111221.
  80. ^ a b Chen, Jingjing; Kipping, David (2016). "Probabilistic Forecasting of the Masses and Radii of Other Worlds". The Astrophysical Journal. 834 (1): 17. arXiv:1603.08614. doi:10.3847/1538-4357/834/1/17. S2CID 119114880.
  81. ^ Schneider, Jean; Dedieu, Cyril; Le Sidaner, Pierre; Savalle, Renaud; Zolotukhin, Ivan (2011). "Defining and cataloging exoplanets: The exoplanet.eu database". Astronomy & Astrophysics. 532 (79): A79. arXiv:1106.0586. Bibcode:2011A&A...532A..79S. doi:10.1051/0004-6361/201116713. S2CID 55994657.
  82. ^ Schneider, Jean (juli 2016). "Exoplanets versus brown dwarfs: the CoRoT view and the future". The CoRoT Legacy Book. str. 157. arXiv:1604.00917. doi:10.1051/978-2-7598-1876-1.c038. ISBN 978-2-7598-1876-1. S2CID 118434022.
  83. ^ Wright, Jason T.; Fakhouri, Onsi; Marcy, Geoffrey W.; Han, Eunkyu; Feng, Y. Katherina; Johnson, John Asher; Howard, Andrew W.; Fischer, Debra A.; Valenti, Jeff A.; Anderson, Jay; Piskunov, Nikolai (2010). "The Exoplanet Orbit Database". Publications of the Astronomical Society of the Pacific. 123 (902): 412–422. arXiv:1012.5676. Bibcode:2011PASP..123..412W. doi:10.1086/659427. S2CID 51769219.
  84. ^ Exoplanet Criteria for Inclusion in the Archive Arhivirano 27. 1. 2015. na Wayback Machine, NASA Exoplanet Archive
  85. ^ Brown, Michael E.; Butler, Bryan (oktobar 2023). "Masses and densities of dwarf planet satellites measured with ALMA". The Planetary Science Journal. 4 (10): 6. arXiv:2307.04848. Bibcode:2023PSJ.....4..193B. doi:10.3847/PSJ/ace52a. 193.
  86. ^ Huxley, Margaret (2000). "The Gates and Guardians in Sennacherib's Addition to the Temple of Assur". Iraq. 62: 109–137. doi:10.2307/4200484. ISSN 0021-0889. JSTOR 4200484. S2CID 191393468.
  87. ^ Wiggermann, Frans A. M. (1998). "Nergal A. Philological". Reallexikon der Assyriologie. Bavarian Academy of Sciences and Humanities. Arhivirano s originala, 6. 6. 2021. Pristupljeno 12. 7. 2022.
  88. ^ Koch, Ulla Susanne (1995). Mesopotamian Astrology: An Introduction to Babylonian and Assyrian Celestial Divination (jezik: engleski). Museum Tusculanum Press. str. 128–129. ISBN 978-87-7289-287-0.
  89. ^ Cecilia, Ludovica (6. 11. 2019). "A Late Composition Dedicated to Nergal". Altorientalische Forschungen. 46 (2): 204–213. doi:10.1515/aofo-2019-0014. hdl:1871.1/f23ff882-1539-4906-bc08-049906f8d505. ISSN 2196-6761. S2CID 208269607. Arhivirano s originala, 22. 3. 2022. Pristupljeno 12. 7. 2022.
  90. ^ Rengel, Marian; Daly, Kathleen N. (2009). Greek and Roman Mythology, A to Z Arhivirano 29. 12. 2022. na Wayback Machine. United States: Facts On File, Incorporated. p. 66.
  91. ^ Zerubavel, Eviatar (1989). The Seven Day Circle: The history and meaning of the week. University of Chicago Press. str. 14. ISBN 978-0-226-98165-9. Pristupljeno 7. 2. 2008.
  92. ^ a b Falk, Michael; Koresko, Christopher (2004). "Astronomical names for the days of the week". Journal of the Royal Astronomical Society of Canada. 93: 122–133. arXiv:astro-ph/0307398. Bibcode:doi=10.1016/j.newast.2003.07.002 1999JRASC..93..122F doi=10.1016/j.newast.2003.07.002 Provjerite |bibcode= length (pomoć). S2CID 118954190. Nedostaje uspravna crta: |bibcode= (pomoć)
  93. ^ Ross, Margaret Clunies (januar 2018). "Explainer: the gods behind the days of the week". The Conversation (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 13. 5. 2022. Pristupljeno 13. 5. 2022.
  94. ^ "earth". Oxford English Dictionary url=https://www.oed.com/viewdictionaryentry/Entry/59023 access-date=7. 5. 2021. Arhivirano s originala, 10. 5. 2021 |archive-url= zahtijeva |url= (pomoć). Nedostaje uspravna crta: |dictionary= (pomoć)
  95. ^ Harper, Douglas (septembar 2001). "Etymology of "terrain"". Online Etymology Dictionary. Arhivirano s originala, 23. 8. 2012. Pristupljeno 30. 1. 2008.
  96. ^ Kambas, Michael (2004). Greek-English, English-Greek Dictionary. Hippocrene Books. str. 259. ISBN 978-0781810029.
  97. ^ Markel, Stephen Allen (1989). The Origin and Early Development of the Nine Planetary Deities (Navagraha) (PhD). University of Michigan. Arhivirano s originala, 13. 5. 2022. Pristupljeno 11. 8. 2022.
  98. ^ Panaino, Antonio (20. 9. 2016). "Planets". Encyclopædia Iranica. Arhivirano s originala, 24. 2. 2023. Pristupljeno 24. 2. 2023.
  99. ^ a b 卞毓麟 [Bian Yulin] (2007). ""阋神星"的来龙去脉" (PDF). 中国科技术语 [China Terminology] (jezik: kineski). 9 (4): 59–61. doi:10.3969/j.issn.1673-8578.2007.04.020. Arhivirano (PDF) s originala, 21. 9. 2022. Pristupljeno 21. 9. 2022.
  100. ^ "Planetary linguistics". nineplanets.org. Arhivirano s originala, 7. 4. 2010. Pristupljeno 8. 4. 2010.
  101. ^ 李竞 [Li Jing] (2018). "小行星世界中的古典音乐". 中国科技术语 [China Terminology]. 20 (3): 66–75. doi:10.3969/j.issn.1673-8578.2018.03.015. Arhivirano s originala, 5. 5. 2023. Pristupljeno 5. 5. 2023.
  102. ^ a b Stieglitz, Robert (Apr 1981). "The Hebrew names of the seven planets". Journal of Near Eastern Studies. 40 (2): 135–137. doi:10.1086/372867. JSTOR 545038. S2CID 162579411.
  103. ^ Ettinger, Yair (31. 12. 2009). "Uranus and Neptune Get Hebrew Names at Last". Haaretz. Arhivirano s originala, 5. 10. 2022. Pristupljeno 5. 10. 2022.
  104. ^ Zucker, Shay (2011). "Hebrew names of the planets". The Role of Astronomy in Society and Culture, Proceedings of the International Astronomical Union, IAU Symposium. 260: 301–305. Bibcode:2011IAUS..260..301Z. doi:10.1017/S1743921311002432. S2CID 162671357.
  105. ^ Ragep, F.J.; Hartner, W. (24. 4. 2012). "Zuhara". Encyclopaedia of Islam (2nd izd.). Arhivirano s originala, 9. 7. 2021. Pristupljeno 16. 1. 2019 – preko referenceworks.brillonline.com.
  106. ^ Meyers, Carol L.; O'Connor, M.; O'Connor, Michael Patrick (1983). The Word of the Lord Shall Go Forth: Essays in honor of David Noel Freedman in celebration of his sixtieth birthday. Eisenbrauns. ISBN 978-0931464195 – preko Google Books.
  107. ^ Eilers, Wilhelm (1976). Sinn und Herkunft der Planetennamen (PDF). Munich: Bavarian Academy of Sciences and Humanities. Arhivirano (PDF) s originala, 10. 10. 2022. Pristupljeno 28. 8. 2022.
  108. ^ Galter, Hannes D. (23–27 September 1991). "Die Rolle der Astronomie in den Kulturen Mesopotamiens" [The role of astronomy in the cultures of the Mesopotamians]. Beiträge Zum 3. Grazer Morgenländischen Symposion (23–27 September 1991). 3. Grazer Morgenländischen Symposion [Third Graz Oriental Symposium]. Graz, Austria: GrazKult (objavljeno 31. 7. 1993). ISBN 978-3853750094 – preko Google Books.
  109. ^ al-Masūdī (1841). "El-Masūdī's Historical Encyclopaedia, entitled "Meadows of Gold and Mines of Gems."". Oriental Translation Fund of Great Britain and Ireland – preko Google Books.
  110. ^ Ali-Abu'l-Hassan, Mas'ûdi (1841). "Historical Encyclopaedia: Entitled "Meadows of gold and mines of gems"". Printed for the Oriental Translation Fund of Great Britain and Ireland – preko Google Books.
  111. ^ Schmadel, Lutz (2012). Dictionary of Minor Planet Names (6th izd.). Springer. str. 15. ISBN 978-3642297182.
  112. ^ "Minor Planet Naming Guidelines (Rules and Guidelines for naming non-cometary small Solar-System bodies) – v1.0" (PDF). Working Group Small Body Nomenclature (PDF). 20. 12. 2021. Arhivirano (PDF) s originala, 20. 3. 2023. Pristupljeno 1. 5. 2022.
  113. ^ "IAU: WG Small Body Nomenclature (WGSBN)". Working Group Small Body Nomenclature. Arhivirano s originala, 8. 2. 2022. Pristupljeno 9. 2. 2022.
  114. ^ Lassell, W. (1852). "Beobachtungen der Uranus-Satelliten". Astronomische Nachrichten. 34: 325. Bibcode:1852AN.....34..325.
  115. ^ "Gazetteer of Planetary Nomenclature". IAU. Arhivirano s originala, 21. 8. 2014. Pristupljeno 27. 6. 2022.
  116. ^ Wetherill, G. W. (1980). "Formation of the Terrestrial Planets". Annual Review of Astronomy and Astrophysics. 18 (1): 77–113. Bibcode:1980ARA&A..18...77W. doi:10.1146/annurev.aa.18.090180.000453.
  117. ^ D'Angelo, G.; Bodenheimer, P. (2013). "Three-dimensional Radiation-hydrodynamics Calculations of the Envelopes of Young Planets Embedded in Protoplanetary Disks". The Astrophysical Journal. 778 (1): 77 (29 pp.). arXiv:1310.2211. Bibcode:2013ApJ...778...77D. doi:10.1088/0004-637X/778/1/77. S2CID 118522228.
  118. ^ Inaba, S.; Ikoma, M. (2003). "Enhanced Collisional Growth of a Protoplanet that has an Atmosphere". Astronomy and Astrophysics. 410 (2): 711–723. Bibcode:2003A&A...410..711I. doi:10.1051/0004-6361:20031248.
  119. ^ D'Angelo, G.; Weidenschilling, S. J.; Lissauer, J. J.; Bodenheimer, P. (2014). "Growth of Jupiter: Enhancement of core accretion by a voluminous low-mass envelope". Icarus. 241: 298–312. arXiv:1405.7305. Bibcode:2014Icar..241..298D. doi:10.1016/j.icarus.2014.06.029. S2CID 118572605.
  120. ^ Lissauer, J. J.; Hubickyj, O.; D'Angelo, G.; Bodenheimer, P. (2009). "Models of Jupiter's growth incorporating thermal and hydrodynamic constraints". Icarus. 199 (2): 338–350. arXiv:0810.5186. Bibcode:2009Icar..199..338L. doi:10.1016/j.icarus.2008.10.004. S2CID 18964068.
  121. ^ D'Angelo, G.; Durisen, R. H.; Lissauer, J. J. (2011). "Giant Planet Formation". u Seager, S. (ured.). Exoplanets. University of Arizona Press, Tucson, AZ. str. 319–346. arXiv:1006.5486. Bibcode:2010exop.book..319D. Arhivirano s originala, 30. 6. 2015. Pristupljeno 1. 5. 2016.
  122. ^ Chambers, J. (2011). "Terrestrial Planet Formation". u Seager, S. (ured.). Exoplanets. Tucson, AZ: University of Arizona Press. str. 297–317. Bibcode:2010exop.book..297C. Arhivirano s originala, 30. 6. 2015. Pristupljeno 1. 5. 2016.
  123. ^ Canup, Robin M.; Ward, William R. (2008). Origin of Europa and the Galilean Satellites. University of Arizona Press. str. 59. arXiv:0812.4995. Bibcode:2009euro.book...59C. ISBN 978-0-8165-2844-8.
  124. ^ D'Angelo, G.; Podolak, M. (2015). "Capture and Evolution of Planetesimals in Circumjovian Disks". The Astrophysical Journal. 806 (1): 29pp. arXiv:1504.04364. Bibcode:2015ApJ...806..203D. doi:10.1088/0004-637X/806/2/203. S2CID 119216797.
  125. ^ Agnor, C. B.; Hamilton, D. P. (2006). "Neptune's capture of its moon Triton in a binary–planet gravitational encounter" (PDF). Nature. 441 (7090): 192–4. Bibcode:2006Natur.441..192A. doi:10.1038/nature04792. PMID 16688170. S2CID 4420518. Arhivirano s originala (PDF), 14. 10. 2016. Pristupljeno 1. 5. 2022.
  126. ^ Taylor, G. Jeffrey (31. 12. 1998). "Origin of the Earth and Moon". Planetary Science Research Discoveries. Hawai'i Institute of Geophysics and Planetology. Arhivirano s originala, 10. 6. 2010. Pristupljeno 7. 4. 2010.
  127. ^ Stern, S.A.; Bagenal, F.; Ennico, K.; Gladstone, G.R.; et al. (16. 10. 2015). "The Pluto system: Initial results from its exploration by New Horizons". Science. 350 (6258): aad1815. arXiv:1510.07704. Bibcode:2015Sci...350.1815S. doi:10.1126/science.aad1815. PMID 26472913. S2CID 1220226.
  128. ^ Dutkevitch, Diane (1995). The Evolution of Dust in the Terrestrial Planet Region of Circumstellar Disks Around Young Stars (PhD thesis). University of Massachusetts Amherst. Bibcode:1995PhDT..........D. Arhivirano s originala, 25. 11. 2007. Pristupljeno 23. 8. 2008.
  129. ^ Matsuyama, I.; Johnstone, D.; Murray, N. (2005). "Halting Planet Migration by Photoevaporation from the Central Source". The Astrophysical Journal. 585 (2): L143–L146. arXiv:astro-ph/0302042. Bibcode:2003ApJ...585L.143M. doi:10.1086/374406. S2CID 16301955.
  130. ^ Kenyon, Scott J.; Bromley, Benjamin C. (2006). "Terrestrial Planet Formation. I. The Transition from Oligarchic Growth to Chaotic Growth". Astronomical Journal. 131 (3): 1837–1850. arXiv:astro-ph/0503568. Bibcode:2006AJ....131.1837K. doi:10.1086/499807. S2CID 15261426.
  131. ^ Martin, R. G.; Livio, M. (1. 1. 2013). "On the formation and evolution of asteroid belts and their potential significance for life". Monthly Notices of the Royal Astronomical Society: Letters (jezik: engleski). 428 (1): L11–L15. arXiv:1211.0023. doi:10.1093/mnrasl/sls003. ISSN 1745-3925.
  132. ^ Peale, S. J. (septembar 1999). "Origin and Evolution of the Natural Satellites". Annual Review of Astronomy and Astrophysics (jezik: engleski). 37 (1): 533–602. Bibcode:1999ARA&A..37..533P. doi:10.1146/annurev.astro.37.1.533. ISSN 0066-4146. Arhivirano s originala, 13. 5. 2022. Pristupljeno 13. 5. 2022.
  133. ^ Ida, Shigeru; Nakagawa, Yoshitsugu; Nakazawa, Kiyoshi (1987). "The Earth's core formation due to the Rayleigh-Taylor instability". Icarus. 69 (2): 239–248. Bibcode:1987Icar...69..239I. doi:10.1016/0019-1035(87)90103-5.
  134. ^ Kasting, James F. (1993). "Earth's early atmosphere". Science. 259 (5097): 920–926. Bibcode:1993Sci...259..920K. doi:10.1126/science.11536547. PMID 11536547. S2CID 21134564.
  135. ^ Chuang, F. (6. 6. 2012). "FAQ – Atmosphere". Planetary Science Institute (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 23. 3. 2022. Pristupljeno 13. 5. 2022.
  136. ^ Fischer, Debra A.; Valenti, Jeff (2005). "The Planet-Metallicity Correlation". The Astrophysical Journal. 622 (2): 1102. Bibcode:2005ApJ...622.1102F. doi:10.1086/428383.
  137. ^ Wang, Ji; Fischer, Debra A. (2013). "Revealing a Universal Planet-Metallicity Correlation for Planets of Different Sizes Around Solar-Type Stars". The Astronomical Journal. 149 (1): 14. arXiv:1310.7830. Bibcode:2015AJ....149...14W. doi:10.1088/0004-6256/149/1/14. S2CID 118415186.
  138. ^ Harrison, Edward Robert (2000). Cosmology: The Science of the Universe (jezik: engleski). Cambridge University Press. str. 114. ISBN 978-0-521-66148-5. Arhivirano s originala, 14. 12. 2023. Pristupljeno 13. 5. 2022.
  139. ^ a b c "Planetary Physical Parameters". Solar System Dynamics. Jet Propulsion Laboratory. Arhivirano s originala, 4. 10. 2022. Pristupljeno 11. 7. 2022.
  140. ^ a b Lewis, John S. (2004). Physics and Chemistry of the Solar System (2nd izd.). Academic Press. str. 59. ISBN 978-0-12-446744-6.
  141. ^ a b Marley, Mark (2. 4. 2019). "Not a Heart of Ice". planetary.org (jezik: engleski). The Planetary Society. Arhivirano s originala, 12. 8. 2019. Pristupljeno 5. 5. 2022.
  142. ^ Brown, Michael E.; Schaller, Emily L. (15. 6. 2007). "The Mass of Dwarf Planet Eris" (PDF). Science. 316 (5831): 1585. Bibcode:2007Sci...316.1585B. doi:10.1126/science.1139415. PMID 17569855. S2CID 21468196. Arhivirano s originala (PDF), 4. 3. 2016. Pristupljeno 27. 9. 2015.
  143. ^ "How Big Is Pluto? New Horizons Settles Decades-Long Debate". NASA. 7. 8. 2017. Arhivirano s originala, 9. 11. 2019. Pristupljeno 5. 5. 2022.
  144. ^ Lewis, John S. (2004). Physics and Chemistry of the Solar System (2nd izd.). Academic Press. str. 425. ISBN 978-0-12-446744-6.
  145. ^ "Approximate Positions of the Planets". Solar System Dynamics. Jet Propulsion Laboratory. Arhivirano s originala, 6. 6. 2022. Pristupljeno 11. 7. 2022.
  146. ^ "Horizons System". Solar System Dynamics. Jet Propulsion Laboratory. Arhivirano s originala, 6. 7. 2022. Pristupljeno 12. 7. 2022.
  147. ^ "Planet Compare". Solar System Exploration. NASA. Arhivirano s originala, 9. 3. 2018. Pristupljeno 12. 7. 2022.
  148. ^ "Pre-generated Exoplanet Plots". exoplanetarchive.ipac.caltech.edu. NASA Exoplanet Archive. Arhivirano s originala, 30. 4. 2012. Pristupljeno 24. 6. 2022.
  149. ^ Cassan, Arnaud; Kubas, D.; Beaulieu, J.-P.; Dominik, M.; et al. (12. 1. 2012). "One or more bound planets per Milky Way star from microlensing observations". Nature. 481 (7380): 167–169. arXiv:1202.0903. Bibcode:2012Natur.481..167C. doi:10.1038/nature10684. PMID 22237108. S2CID 2614136.
  150. ^ Wolszczan, Alex (2008). "Planets Around the Pulsar PSR B1257+12". Extreme Solar Systems. 398: 3+. Bibcode:2008ASPC..398....3W. Arhivirano s originala, 13. 5. 2022. Pristupljeno 13. 5. 2022.
  151. ^ a b "What worlds are out there?". Canadian Broadcasting Corporation (jezik: engleski). 25. 8. 2016. Arhivirano s originala, 25. 8. 2016. Pristupljeno 5. 6. 2017.
  152. ^ Chen, Rick (23. 10. 2018). "Top Science Results from the Kepler Mission". NASA. Arhivirano s originala, 11. 7. 2022. Pristupljeno 11. 7. 2022. The most common size of planet Kepler found doesn't exist in our solar system—a world between the size of Earth and Neptune—and we have much to learn about these planets.
  153. ^ Barclay, Thomas; Rowe, Jason F.; Lissauer, Jack J.; Huber, Daniel; et al. (28. 2. 2013). "A sub-Mercury-sized exoplanet". Nature (jezik: engleski). 494 (7438): 452–454. arXiv:1305.5587. Bibcode:2013Natur.494..452B. doi:10.1038/nature11914. ISSN 0028-0836. PMID 23426260. S2CID 205232792. Arhivirano s originala, 19. 10. 2022. Pristupljeno 11. 7. 2022.
  154. ^ Johnson, Michele (20. 12. 2011). "NASA Discovers First Earth-size Planets Beyond Our Solar System". NASA. Arhivirano s originala, 16. 5. 2020. Pristupljeno 20. 12. 2011.
  155. ^ Hand, Eric (20. 12. 2011). "Kepler discovers first Earth-sized exoplanets". Nature. doi:10.1038/nature.2011.9688. S2CID 122575277.
  156. ^ Overbye, Dennis (20. 12. 2011). "Two Earth-Size Planets Are Discovered". The New York Times. Arhivirano s originala, 20. 12. 2011. Pristupljeno 21. 12. 2011.
  157. ^ Kopparapu, Ravi Kumar (2013). "A revised estimate of the occurrence rate of terrestrial planets in the habitable zones around kepler m-dwarfs". The Astrophysical Journal Letters. 767 (1): L8. arXiv:1303.2649. Bibcode:2013ApJ...767L...8K. doi:10.1088/2041-8205/767/1/L8. S2CID 119103101.
  158. ^ Watson, Traci (10. 5. 2016). "NASA discovery doubles the number of known planets". USA Today. Arhivirano s originala, 10. 5. 2016. Pristupljeno 10. 5. 2016.
  159. ^ "The Habitable Exoplanets Catalog". Planetary Habitability Laboratory. University of Puerto Rico at Arecibo. Arhivirano s originala, 20. 10. 2011. Pristupljeno 12. 7. 2022.
  160. ^ Drake, Frank (29. 9. 2003). "The Drake Equation Revisited". Astrobiology Magazine. Arhivirano s originala 28. 6. 2011. Pristupljeno 23. 8. 2008.CS1 održavanje: unfit URL (link)
  161. ^ Mayor, Michel; Bonfils, Xavier; Forveille, Thierry; et al. (2009). "The HARPS search for southern extra-solar planets, XVIII. An Earth-mass planet in the GJ 581 planetary system" (PDF). Astronomy and Astrophysics. 507 (1): 487–494. arXiv:0906.2780. Bibcode:2009A&A...507..487M. doi:10.1051/0004-6361/200912172. S2CID 2983930. Arhivirano s originala (PDF), 21. 5. 2009.
  162. ^ "New 'super-Earth' found in space". BBC News. 25. 4. 2007. Arhivirano s originala, 10. 11. 2012. Pristupljeno 25. 4. 2007.
  163. ^ von Bloh; et al. (2007). "The Habitability of Super-Earths in Gliese 581". Astronomy and Astrophysics. 476 (3): 1365–1371. arXiv:0705.3758. Bibcode:2007A&A...476.1365V. doi:10.1051/0004-6361:20077939. S2CID 14475537.
  164. ^ Zhang, Zhoujian; Liu, Michael C.; Claytor, Zachary R.; Best, William M. J.; et al. (1. 8. 2021). "The Second Discovery from the COCONUTS Program: A Cold Wide-orbit Exoplanet around a Young Field M Dwarf at 10.9 pc". The Astrophysical Journal Letters. 916 (2): L11. arXiv:2107.02805. Bibcode:2021ApJ...916L..11Z. doi:10.3847/2041-8213/ac1123. hdl:20.500.11820/4f26e8e5-5d42-4259-bc20-fcb093d664b6. ISSN 2041-8205. S2CID 236464073 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).

Vanjski linkovi

uredi
Commons logo 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Planeta
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Planeta&oldid=3582333"