Anaksagora
Anaksagora je bio grčki filozof,[1][2] vjerovatno je rođen oko 500. godine p. n. e.[3] (prema Diogenu Laertiju). Bio je jedan od Posrednika i dalje dijeli materiju.
U njegovom rodnom gradu Klazomene u Maloj Aziji, imao je nešto imovine i politički utjecaj, koje je odbacio iz straha da će mu otežati traganje za istinom. Ništa se ne zna o njegovim učiteljima; nema nikakvog razloga da se vjeruje teoriji da je bio učenik Hermocija iz Klazomene.
U ranom djetinjstvu (oko 464–462. p. n. e.) odlazi u Atinu, koja je ubrzano postajala centar grčke kulture. Tamo je ostao trideset godina. Perikle ga je zavolio i cijenio a i pjesnik Euripid je od njega dobio entuzijazam za nauku i humanizam. Neki naučnici tvrde da je čak i Sokrat bio jedan od njegovih učenika. Njegov utjecaj je dolazio većinom iz njegove astronomske i matematičke istaknutosti, ali i radi njegovog asketskog načina života i ljubavi prema prirodi. On je bio taj koji je donio filozofiju i duh naučnog rada iz Jonije u Atinu. Njegova posmatranja nebeskih tijela su ga potakla da stvori nove teorije o uređenju svemira, i dovelo ga je u sukob sa popularnom vjerom. On je pokušao, ne bez uspjeha, da pokaže naučne razloge pomračenja, meteora, duga i Sunca, kojeg je on opisao kao masu plamenog metala, većeg od Peloponeza; nebeska tijela su bila komadi kamenja koje se odvojilo od Zemlje i bilo odbačeno u nebo radi brze rotacije. Politeizam tog vremena nije mogao tolerisati to objašnjenje, pa su neprijatelji Perikla koristili sujevjerje naroda da bi ga napali pred njegovim prijateljem.
Anaksagora je uhapšen i osuđen zbog protivljenja religijskim dogmama (neki kažu da je uhapšen jer je podržavao Perzijance), i bila je potrebna sva elokvencija Perikla da bi bio oslobođen. Čak i tada bio je natjeran da napusti Atinu i da se povuče u Lampsaku (434–433. p. n. e.) gdje je i umro oko 428. p. n. e., i čitav grad mu je odao počast i poštovanje.
Teško je pokazati Anaksagorine kosmološke teorije na razumljiv način. Sve stvari su postojale, na neki način, od početka. U početku su postojali kao jako mali fragmenti njih samih, beskonačnih u broju i razbacanih po svemiru. Sve stvari su imale masu, ali nisu imale razumljiv oblik. Bilo je sjemena (spermata) ili minijatura zrna i mesa i zlata u primitivnoj mješavini; ali ovi dijelovi, kao i prirodne cjeline, morale su biti izdvojene iz tog kompleksa mase prije nego što su mogli dobiti ime i narav (Aristotel ih naziva homeomerijama). Nakon toga, te prvobitne prethistorijske vrste su bile umnožavane neprestanim dijeljenjem. Ovo razdvajanje i kasnije sumiranje homeomerija u cjeline je bio posao Uma;panta chremata en omou eita nous elthon auta diekosmese. Ova stvar, zvana Um (Nus), je bila neograničena i bila je samostalna (mounos ef eoutou), divnog sastava. Ono je posjedovalo svo znanje i moć, i vladalo je svim formama života. Njegovo prvo pojavljivanje, i jedina manifestacija koju Anaksagora opisuje, jeste Kretanje. Ono je otpočelo rotaciono kretanje u masi (brže od bilo čega što mi poznajemo), dok nije dalo realnost i sastojke svih stvari. Ali i kada se to dogodilo, prvobitna smjesa nije skroz razdvojena. Niti jedna stvar na svijetu nije sasvim razdvojena, kao udarcem sjekire, od ostalih stvari. Prvobitno sjeme je nadmoćno. Važno je reći da ga Aristotel optužuje da nije napravio razliku između nusa i fizisa, dok ga Sokrat (u Platonovom Fedu, 98 B) optužuje da je izvršio deus ex machina.
Anaksagora je pokušao objasniti različite razvojne etape. On kaže da je nakon razdvajanja u hladnu maglu i topli eter, sve veća hladnoća je od magle stvorila vodu, zemlju i kamen. Sjemena života koja su još lebdjela u vazduhu su počela padati sa kišom i stvorila su vegetaciju. Životinje, uključujući i ljude, su nastali iz tople i vlažne gline. Anaksagora je odbacivao čula.
Anaksagora je označio prekretnicu u historiji filozofije. Sa njih filozofije je prešla sa grčkih kolonija u Atinu. Radi njegovih teorija o malim česticama koje sačinjavaju stvari, i njegovom naglašavanju mehaničkih procesa u formiranju stvari, on je popločao put teoriji atoma. Iako to nije izričito kazao, može se zaključiti iz njegovog učenja da je priroda stvorena prema dizajnu. Koncept razuma u svijetu je sa njega prešao na Aristotela a sa njega je ideja išla dalje.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Curd, Patricia (2019), Anaxagoras (Winter 2019 izd.), Metaphysics Research Lab, Stanford University, pristupljeno 13. 5. 2023
- ^ "Anaxagoras | Greek philosopher | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 5. 2023.
- ^ "Anaxagoras | Internet Encyclopedia of Philosophy" (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 5. 2023.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
Anaksagora na Wikimedia Commonsu
