Ontološki argument

Ontološki argument je filozofski argument za postojanje Boga koji koristi ontologiju. Obuhvaća više različitih tipova koji imaju tendenciju uključivanja argumenata o stanju bića ili postojanja, točnije skloni su započinjati s a priori teorijama o organizaciji svemira. ^↓N1 Ukoliko je takva organizacijska struktura vjerna, argument će pružiti razloge zašto Bog mora postojati. Porijeklo ontološkog argumenta nije u potpunosti utvrđeno – aluzije se mogu naći u djelima grčkih filozofa poput Platona i neoplatonista,^[1]:7 no prevladavajući stav je da se isti po prvi put decidirano izložen javlja kod Anselma Canterburyjskog (1033–1109).^{[2][3]:34[4]:80} Pojedini stručnjaci tvrde da je iranski filozof Avicena (980–1037) razvio specijalnu vrstu ontološkog argumenta prije Anselma,^[5][6] dok drugi sumnjaju u takav razvoj događaja.^{[7]:76[8]:254[9]:48}

Profesor filozofije Daniel Dombrowski ističe tri glavne faze u razvoju ovog argumenta: početna Anselmova formulacija, zatim period kritike Kanta i Humea tokom 18. vijeka, te konačno ponovno oživljavanje kod filozofa 20. vijeka.^[1]:1 Osim u zapadnokršćanskoj filozofiji, posebni oblici ontoloških argumenata nezavisno su razvijeni i u novovjekovnoj islamskoj filozofiji od strane Mula Sadre (1571–1635).^[10]

U svom djelu Proslogion iz 1078. godine, benediktinski redovnik Anselmo dolazi na ideju da se postojanje Boga može utvrditi na temelju analize samog pojma.^[2] Prema njegovoj definiciji, radi se o biću od kojeg se ništa veće i savršenije ne može zamisliti odnosno kojem ništa ne nedostaje, te tvrdi da ono postoji i u umu onih koji negiraju njegovo postojanje.^[2] Nadalje tvrdi da ukoliko se shvati takva definicija, onda poricanje Božjeg postojanja nije moguće jer bi se od najsavršenijeg bića kojemu manjka postojanje moglo zamisliti još savršenije biće, ono koje postoji.^[2] Stoga, prema Anselmu nema sumnje da postoji biće od kojega se ništa veće ne može zamisliti, odnosno da ono postoji i u razumu, i u stvarnosti.^[2]

Anselmov argument naišao je na kritike suvremenika i kasnijih srednjovjekovnih filozofa. Prvu kritiku, svođenjem na apsurd, uputio je redovnik Gaunilo iz Opatije Marmoutier u Toursu. On je držao da se još mnogi predmeti mišljenja (ne samo Boga) mogu definirati savršenim, te na temelju toga a priori zaključiti njihovo postojanje. Konkretno, u djelu Liber pro insipiente Gaunilo za subjekt uzima otok koji obiluje većim bogatstvom nego legendarni izgubljeni otok.^[11]:254 Na ove opaske Anselmo je odgovorio u djelu Liber apologeticus adversus insipientem gdje stoji da se Gaunilo služi zamjenom teza odnosno da jedino Bogu pripadaju sva savršenstva, dok savršenom otoku ona po definiciji ne mogu pristajati.^[11]:255

Drugi srednjovjekovni prigovor na račun Anselma izložio je Toma Akvinski (1225–1274). Kao prvu zamjerku navodi da neće baš svi pod riječju Bog podrazumijevati biće od kojeg se nešto veće ne može zamisliti s obzirom da neki Boga zamišljaju kao tjelesno biće,^[12]:122 a kao drugu da se svejedno ne bi moglo zaključiti da nešto takvo postoji u stvarnosti.^[12]:123

Duns Skot smatra da Anselmov dokaz može da se "ulepša" i da ga treba shvatati na sledeći način:

Bog, budući zamišljen neprotivrečno, jeste ono od čega ništa veće ne može da se zamisli bez protivrečnosti.^[13]

– Duns Skot

Ontološki argumenti ponovo su zaživljeni tokom novog vijeka, točnije u Francuskoj i safavidskom Iranu 17. vijeka. Nekoliko godina prije Descartesa, iranski filozof Mula Sadra usavršava tzv. sedikinski argument koji pokušava dokazati postojanje Boga kroz stvarnost postojanja i koji će postati oslonac za transcendentalnu teozofiju, jednu od dvije glavne grane islamske filozofije.^[10][14]

René Descartes (1596–1650) formulira vlastiti tip argumenta čija je logička struktura jasnija od Anselmove jer koristi geometrijske i geografske analogije. Descartes tako tvrdi da i postojanje spada u Božju bit, isto kao što u bit trokuta spada da ima tri kuta ili što u bit brijega spada da ima dolinu. Bog je biće koje ima sva savršenstva, a kako je postojanje jedno od savršenstava, nužno slijedi da Bog postoji.^{[15][16]:221-227}

Među drugim evropskim pobornicima ontološkog argumenta bio je i Baruch Spinoza (1632–1677), koji ga je shvatio spekulativno. Temelj njegovog filozofskog sistema čini pojam supstance odnosno apsoluta koji obuhvaća svo postojanje. Spinoza tu supstancu naziva Bogom, iako je njegov Bog bitno drugačiji od kršćanskog jer razmišlja panteistički, a ne teistički. Prema Spinozinoj definiciji supstance ona tj. Bog nužno postoji i ne može ga se zamisliti nepostojećim s obzirom da njegova bit sadrži u sebi postojanje.^[12]:262-264

Pristaša ontološkog argumenta bio je i Gottfried Leibniz (1646–1716) koji je držao da bi se on mogao popraviti tj. učiniti strožim na način što će se pokazati kako ideja Boga nije proturječna.^[12]:24-26 Ostali pobornici argumenta su Georg W. F. Hegel (1770–1831) koji mu kao i Spinoza pristupa spekulativno i panteistički, te Nicolas Malebranche (1638–1715), Alexander Gottlieb Baumgarten (1714–1762) i Christian Wolff (1679–1754) koji su ga prihvatili uglavnom u kartezijanskoj formi.^[12]:5 Istovremeno, istaknuti kritičari argumenta bili su škotski filozof David Hume (1711–1776) koji je kao predani empirist držao da se nikakvo postojanje ne može dokazati samo pomoću apriornog rasuđivanja,^[12]:26-29 te Immanuel Kant (1724–1804) koji je u svojoj Kritici čistoga uma napao pretenziju uma da nadilazi svako moguće iskustvo i da predmetom čini ono što se nalazi izvan prostora i vremena, pa tako i mogućnost dokazivanja postojanja Boga.^[12]:29-39

O validnosti ontološkog argumenta raspravljali su i filozofi 20. vijeka. Britanski filozof Bertrand Russell (1872–1970) je tokom kratke hegelijanske faze 1890-ih bio pristaša argumenta, no kasnije ga je odbacio kao ne pretjerano uvjerljivog.^[12]:6 G. E. Moore (1873–1958) također je kritizirao argument i to s objašnjenjem da postojanje ne spada u savršenstva, odnosno da postojeće nije savršenije od nepostojećeg.^[12]:136-137 Nakon ovih opaski stari Anselmov argument u filozofskim krugovima postao je generalno percipiran kao problematičan, no sredinom 20. vijeka pojavila se nova verzija argumenta, bazirana na modalnoj logici.^[2][12]:229

Prvi koji je izložio modalni ontološki argument bio je američki filozof Charles Hartshorne (1897–2000),^[12]:318-319 a nakon njega uslijedio je i Norman Malcolm (1911–1990).^[12]:246-247 Godine 1970. filozof David Lewis (1941–2001) objavljuje rad Anselm and Actuality^[17] koji se smatra ključnom kritikom (dotadašnjih) argumenata.^[2] Četiri godine kasnije analitički filozof Alvin Plantinga (1932–) u djelu The Nature of Necessity^[18] izlaže vlastitu modalnu verziju koja se smatra najsofisticiranijim ontološkim argumentom današnjice.^[12]:247 Drugi značajan i logički valjan modalni argument ponudio je austrijsko-američki logičar i matematičar Kurt Gödel (1906–1978), no njegovo obrazlaganje objavljeno je postumno tek 1995. godine.^{[12]:224-225[19]:403-404[20]:195}

1. ^↑N1  Prevladavajuća klasifikacija među filozofima jest da je ontološki argument aprioran, dok se svi ostali argumenti za postojanje Boga svrstavaju pod aposteriorne. Međutim, postoje i drugačija viđenja, npr. Hume i kozmološki klasificira kao aprioran, a Hartshorne drži da su svi teistički argumenti apriorni.

• Postojanje Boga

• (en) History of the Ontological Argument, Theory and History of Ontology