Kotor

Kao grčko naselje Kotor je postojao već u III. stoljeću pr. Kr.^[5] Početkom V. stoljeća porušili su ga Goti. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva Boka kotorska s Kotorom pripala je Bizantu. U VII. stoljeću postao je najvažniji grad cijeloga zaljeva, i bitan dio Teme Dalmacije, koja se od kralja Tomislava nalazi pod hrvatskom upravom. U srednjem vijeku Kotor je bio autonomna komuna, koja je imala svoga kneza i tri vijeća, a pripadali su joj još Grbalj, Dobrota, poluotok Vrmac i povremeno drugi dijelovi Boke kotorske. Nikola Akominat (1150-1210) govoreći o Stefanu Nemanji i njegovu djelovanju između 1160. i 1173. god. kaže za njega: „Ne znajući pravu mjeru, počne osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom”.^[6] Do 1185. smjenjivalo se nad Kotorom vrhovništvo Bizanta (dio bizantske Dalmacije) i Duklje. Punu autonomiju uživao je Kotor pod srpskim vladarima Nemanjićima (1186. – 1371.), hrvatsko-ugarskim kraljevima (1371. – 1384.) te banovima i kraljevima Bosne (1384. – 1391.).

 

Prirodno i kulturno-povijesno područje Kotora
Svjetska baština – UNESCO
Država	Crna Gora
Godina uvrštenja	1979. (3. zasjedanje) prošireno 2003.
Vrsta	Prirodno dobro
Mjerilo	i, ii, iii, iv
Ugroženost	—
Poveznica	UNESCO:125
Koordinate	42°25′31″N 18°46′16″E / 42.42539°N 18.771191°E / 42.42539; 18.771191 (WD)
Kotor

Nakon kratkoga razdoblja neovisnosti (1391. – 1420.), u kojem se branio od moćnih feudalaca Balšića i Crnojevića, te Kosača, grad se predao Mletačkoj Republici, pod čijom je upravom ostao sve do njezina pada 1797. godine.^[7] U početku XIV. stoljeća grad je dobio svoj statut. Bio je značajno trgovačko-prometno čvorište na razmeđi balkanskih zemalja i Sredozemlja te pomorsko uporište s vlastitom trgovačkom mornaricom; u njemu su bili razvijeni obrti, cehovi i bratovštine (isticala se Bokeljska mornarica), imao je svoje škole, bolnice, sirotišta, gostinjce, svoje trgovačke kolonije u susjednim zemljama, a mnogi su se Kotorani istaknuli književnim i znanstvenim radom. Pod vlašću Mletačke Republike Kotor je bio glavni grad tzv. Mletačke Albanije i sjedište izvanrednoga providura. Tijekom mletačko-osmanskih ratova Kotor se utvrdio snažnim obrambenim zidovima pa je postao jedno od venecijanskih središta otpora Osmanlijama. Unatoč tomu, nekoliko je puta stradao zbog višestrukih turskih opsada (1537., 1657.) i potresa (1563., 1667.). Plemena Bjelopavlići i Klimenti 1657. sudjeluju u borbi protiv Turaka i obrani grada Kotora.^[8] Protiv mletačke uprave i gradske vlastele pučanstvo je više puta dizalo bune (tri veće u Grblju u prvoj polovici XV. stoljeća, jednu na početku XVI. stoljeća).
Najšire razmjere dobila je buna koja je oko polovice XV. stoljeća, osim Grbaljske župe, zahvatila još Lušticu, Krtole i Paštroviće. Ugušio ju je 1452. Stefan I. Crnojević, koji je za trajanja bune stupio u mletačku službu. Kotor je nakon prve austrijske vladavine (od 1797.), pa ruske (od 1806.), francuske (1807. – 1813.) i nakon kratkotrajne crnogorske vladavine pod Petrom I. Petrovićem Njegošom, (1814.) ponovno pripao Austriji i postao značajnom ratnom lukom austrougarske ratne mornarice (do 1918.). Nakon I. svjetskoga rata ušao je u sastav Kraljevine SHS, u okviru Zetske banovine.
U II. svjetskom ratu bio je priključen Italiji (1941. – 1943.), a nakon njezine kapitulacije bio je pod izravnom njemačkom vojnom upravom. Od listopada 1944., odlukom Crnogorskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja, bio je u sastavu druge Jugoslavije kao dio Crne Gore. Godine 1979. grad je bio oštećen u potresu. Odvajanje od ostatka Dalmacije uzrokovalo je iseljavanje hrvatskoga stanovništva. Istodobno se doseljava crnogorsko stanovništvo iz zaleđa, što je dodatno smanjilo udjel hrvatskog stanovništva, pa je po popisu stanovništva iz 1981. udjel Hrvata u općinskom stanovništvu pao na samo 8,1 %, a 1991. godine bio je 7,2 %.

 

Plemićke obitelji u Kotoru su Bolica i dr.

Gospodarski uspon Kotora od početku XIV. stoljeća omogućio je kulturno uzdizanje grada.^[9] Mnogi su se Kotorani školovali u inozemstvu, u starije doba u Italiji (Padova), a kasnije u Beču, Grazu i Pragu, a u gradu su djelovali poznati slikari, graditelji, kipari. Katedrala sv. Tripuna, trobrodna romanička bazilika s kupolom (srušena u XVI. st), bila je sagradena 1166. na mjestu ranije crkve sv. Tripuna (IX. stoljeće). Godine 809. u nju su donesene iz Carigrada svečeve relikvije, pa je on postao zaštitnikom grada. Rozeta i veliki arhivolt nad glavnim ulazom te zvonici podignuti su potkraj XVII. stoljeća. Iz doba romanike očuvano je nekoliko crkava (sv. Luka, 1195.; sv. Marija, tzv. Collegiata, 1221.) i veći broj kuća, s vremenom pregrađivanih, u dijelu grada ispod brda. Rijetke su u cjelini očuvane gotičke i renesansne crkve i palače (cvjetna dekoracija s prijelaza iz gotike u renesansu na palači Bisanti, druga polovica XV. stoljeća). Kotorski su graditelji radili i u susjednim područjima (franjevac Vid iz Kotora sagradio je manastir Dečane, 1335.). U gotici i na prijelazu iz gotike u renesansu kotorski zlatari, poznati i izvan granica svoje domovine, izrađivali su predmete od plemenitih kovina (npr. Tripun Kotoranin radio je 1476. na dvoru Ivana Groznoga u Moskvi). Među najpoznatije predmete zlatarstva ubrajaju se Contarenov križ iz XV. stoljeća i pozlaćena srebrna reljefna pala sv. Tripuna iz 1440. U srednjem vijeku u Kotoru su djelovali tzv. grčki slikari (pictores graeci), među kojima Nikola i Manojlo na početku XIV. stoljeća. Nakon potresa 1667. barok je u Kotoru zastupljen na gotovo svim spomenicima crkvenoga, svjetovnoga i vojnoga graditeljstva: pregradnja gradskih zidina, zvonik Gospe od Zdravlja, palače Pima, Grgurina (danas Pomorski muzej) i Providurova palača, a od javnih spomenika Daudov kip, srušen potkraj 2. svjetskog rata, te satni toranj iz 1602. U XIX. i početkom XX. stoljeća sagrađene su općina, gimnazija, pravoslavna crkva sv. Nikole, koje se nisu uklopile u staru jezgru, a u novije doba Kotor se širi izvan gradskih zidina. U lapidariju su izloženi mnogobrojni ulomci antičkih, srednjovjekovnih, gotičkih i renesansnih kamenih spomenika, a u riznici katedrale čuvaju se vrijedni liturgijski predmeti.

U Kotoru djeluje Hrvatsko građansko društvo Crne Gore – Kotor, koje se bavi izdavanjem knjiga iz područja kulture i povijesti pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori.

• Pomorski muzej u Kotoru
• Galerija solidarnosti u Kotoru

Barokne palače Grubonja, Lombardić, Grgurina, Drago, Vrakijen, Pima, Buća, Beskuća, Bizanti i Providurova palača.

Iako nemaju, kao Budvani, lokalnu televiziju, Kotorani su u prigodi svakodnevno slušati vijesti, aktualne glazbene brojeve i ostalo, na valovima dviju radijskih postaja: Radio Kotora^[10] i Skala Radija. Radio Kotor se ponosi dugogodišnjom tradicijom (utemeljen 1987. godine) i u neku ruku je amblem grada. Skala Radio, privatni nezavisni radio je s emitiranjem krenuo 2002. godine, i prema anketama najslušaniji je radio u Boki.^[11] U Kotoru izlazi periodično ili stalno i nekoliko tiskanih medija.

Zaštitnici Kotora su sveti Tripun (isti dan kad i sveti Vlaho u Dubrovniku) i blažena Ozana Kotorska, inače stanovnica grada Kotora od 1507. godine.^[12]

• katedrala sv. Tripuna
• crkva sv. Petra
• crkva sv. Franje
• crkva sv. Dujma
• crkva sv. Jurja
• crkva sv. Bazilija
• crkva sv. Križa
• crkva sv. Katarine
• crkva sv. Trojstva
• crkva sv. Marije
• crkva sv. Sebastijana
• crkva Gospe Snježne (Gospe od snijega, Koleđata)
• crkva Gospe od Zdravlja
• crkva Velike Gospe
• crkva sv. Mihovila
• crkva sv. Vincencija
• crkva sv. Nikole
• crkva sv. Luke

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2011. godine, općina Kotor imala je 22.601 stanovnika, raspoređenih u 56 naseljenih mjesta.

Crnogorci su relativna većina u Kotoru. Njihova zastupljenost je na popisu 2003. od 10.741 (46,80 %), a na popisu 2011. porasla je na 11.047 (48,88 %).

Nacionalni sastav:

• Crnogorci – 11.047 (48,88 %)
• Srbi – 6910 (30,57 %)
• Hrvati – 1553 (6,87 %)
• nacionalno neopredijeljeni – 1946 (8,61 %)
• ostali – 1145 (5,06 %), itd.^[13]

Vjerski sastav (po popisu 2003.):

• pravoslavci – 17.634 (78,02 %)
• katolici – 2658 (11,76 %)
• ostali – 237 (1,05 %)
• neopredijeljeni – 1068 (4,73 %)
• ne vjeruju – 459 (2,03 %), itd.

Bigova, Bratešići, Bunovići, Čavori, Dobrota, Donji Morinj, Donji Orahovac, Donji Stoliv, Dragalj, Dražin Vrt, Dub, Glavati, Glavatičići, Gornji Morinj, Gornji Orahovac, Gornji Stoliv, Gorovići, Han, Kavač, Knežlaz, Kolužunj, Kovači, Kostanjica, Kotor, Krimovica, Kubasi, Lastva Grbaljska, Ledenice, Lipci, Lješevići, Mali Zalazi, Malov Do, Mirac, Muo, Nalježići, Pelinovo, Perast, Pištet, Pobrđe, Prijeradi, Prčanj, Radanovići, Risan, Strp, Sutvara, Šišići, Škaljari, Špiljari, Trešnjica, Ukropci, Unijerina, Veliki Zalazi, Višnjeva, Vranovići, Zagora, Zvečava

Relativna etnička većina:

• srpski – 15.098 (65,8 %)
• crnogorski – 5634 (24,6 %)
• hrvatski – 554 (2,4 %)
• ostali i nepoznato – 1661 (7,2 %)

U Kotoru se nalazi Institut za biologiju mora Univerziteta Crne Gore.^[14] Također postoje Pomorski fakultet^[15] kao i Fakultet za turizam i hotelijerstvo Univerziteta Crne Gore.^[16] Kotor ima studentski dom u Dobroti "Spasić-Mašera".

U srednjoškolski centar koji se nalazi u Dobroti spadaju: gimnazija, medicinska škola, ekonomska škola, nautička i brodomašinska škola.

• vaterpolski klubovi Primorac (prvak Europe 2008./09.) i Cattaro
• Nogometni klub Bokelj
• Nogometni klub Jugooceanija^[17]
• Nogometni klub Postire^[17]
• Košarkaški klub Stars

Kotor je zbratimljen sa sljedećim gradovima^[18] :

•   Dubrovnik (Hrvatska),
•   Split (Hrvatska),
•   Trogir (Hrvatska),
•   Mostar (Bosna i Hercegovina),
•   Segedin (Mađarska),
•   Nesebar (Bugarska),
•   Campomarino^[19] (Italija),
•   Venecija (Italija),
•   Obidos^[20] (Portugal),
•   Subotica (Srbija),
•   Santa Barbara, Kalifornija (SAD),
•   Xi'an (Kina).

• Boka kotorska
• Kotorska biskupija

Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Kotor

• Službene stranice općine Kotor  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. veljače 2014. (Wayback Machine)
• Kotor- na engleskom  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. rujna 2006. (Wayback Machine)
• Dubrovnik, Konavle, Boka kotorska-na engleskom