Slaven Bilić

Slaven Bilić
Bilić na press konferenciji West Hama 2015. godine
Država	Hrvatska
Osobni podatci
Rođenje	11. rujna 1968. Split
Visina	188 cm
Klub
Trenutačni klub	Bez kluna
Pozicija	trener, kao igrač branič
Igračka karijera*
Godina	Klub	Nast. (gol.)
1988. – 1993. 1988. 1988. – 1989. 1993. – 1996. 1996. – 1997. 1997. – 2000. 2000. – 2001.	Hajduk Split → Primorac (posudba) → Šibenik (posudba) Karlsruher West Ham United Everton Hajduk Split	0109 00(13) 0033 000(7) 0054 000(5) 0048 000(2) 0028 000(0) 0009 000(0)
Reprezentativna karijera**
1992. – 1999.	Hrvatska	0044 000(3)
Trenerska karijera
2001. – 2002. 2004. – 2006. 2006. – 2012. 2012. – 2013. 2013. – 2015. 2015. – 2017. 2018. – 2019. 2019. – 2020. 2021. – 2022. 2022. – 2023. 2023. – 2024.	Hajduk Split Hrvatska do 21 Hrvatska Lokomotiv Moskva Beşiktaş West Ham United Al Ittihad West Bromwich Albion Beijing Guoan Watford Al Fateh
Osvojene medalje
Nogomet Svjetska prvenstva bronca Francuska 1998.
Bilješke
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima zadnji su put ažurirani 4. rujna 2024. ** Godine u reprezentaciji: prvi nastup – zadnji/posljednji nastup.
Portal o životopisima
Portal o športu

Slaven Bilić (Split, 11. rujna 1968.) hrvatski je nogometni trener te bivši nogometaš i reprezentativac. Trenutačno je bez kluba.

Od 2006. do 2012. bio je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Goal.com Bilića je 2014. proglasio najboljim hrvatskim trenerom.^[1]

Gotovo svi Hajdukovi juniori išli su u Ekonomsku školu, pa je htio i Bilić. U Splitu nije bilo klasične gimnazije, pa je upisao informiranje, novinarstvo i dokumentaristiku (INDOK). Sva četiri razreda završio je s pet, pa je bio oslobođen mature. Najviše je volio matematiku i povijest. Kad je birao koji će fakultet upisati, već je znao da će biti nogometaš. Po završenoj srednjoj školi, završio je i Pravni fakultet u Splitu, gdje je njegov otac bio dekan.

Kao igrač Hajduka, u kojeg je došao na nagovor najboljeg prijatelja i jednog od najtalentiranijih igrača njegove generacije Ive Cuzzija, bio je na posudbi pola godine u Primorcu iz Stobreča, pa pola godine u Šibeniku, pa još godinu dana u Šibeniku, koji se borio za prvo mjesto u drugoj ligi. Bilić je, kao centarhalf, dao sedam golova i igrao je za reprezentaciju druge lige. Prema propisima, igrač je mogao biti dvojno registriran. Sezonu bi igrao u klubu kojem je posuđen, a za matični je klub smio odigrati pet utakmica. Petar Nadoveza zvao ga je na tri utakmice: u Skopje, Niš i Mostar. Na sve tri proglašen je igračem utakmice, a zabio je i dva gola.

Zvali su ga Dinamo, Crvena zvezda i Partizan. Tako se s posudbe nije vratio na mala vrata, nego kao pojačanje, u prvu postavu Hajduka.

Dvije je godine Bilić bio Hajdukov standardni prvotimac. Mladi - Bilić, Bokšić, Vučević, Jeličić, Jarni... - mogli su ipak koristiti tek drugu svlačionicu. U prvoj su bili Ivan Pudar, Mladen Pralija, Dragi Setinov, Jerko Tipurić, Branko Karačić, Nenad Gračan, Bernard Barnjak i dr. U prvu su išli samo na sastanak prije utakmice. Druga mu se toliko svidjela da je u njoj ostao i kad je stekao uvjete za prelazak u prvu statusnu grupu.

U splitskom Hajduku igrao je od 9. godine. Nakon šest sezona otišao je u njemačku Bundesligu za 750.000 funti. Igrao je u Karlsruheru gdje nakon nekoliko mjeseci igranja postaje prvi kapetan - stranac u povijesti Bundeslige. S ovim je klubom stigao do polufinala Kupa UEFE.

Igrajući u SC Karlsruheru bio je proglašen najboljim stoperom njemačke lige, te si omogućio bogati transfer u Englesku, točnije, u West Ham United. Bio je to dotad najskuplji transfer u povijesti tog engleskog kluba (1,85 milijuna funti). Vrlo dobre igre u klubu omogućile su mu da s reprezentacijom putuje na EURO 96. u Englesku.

Nakon zapaženih igara na europskom prvenstvu, u ožujku 1997. otišao je za 4,5 milijuna funti u Everton FC ne bi li spasio klub od ispadanja u 2. ligu, a gdje je bio i najbolje plaćeni branič lige.

Po završetku Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. zadobio je težu ozljedu bedra koja ga je udaljila s terena dobar dio premierligaške sezone. Kad se vratio na teren igrao je dobro, ali su ga i dalje mučili zdravstveni problemi, te učestali kartoni i suspenzije. U srpnju 1999. odlazi iz kluba. Budući da ga niti jedan engleski klub nije htio, nije nigdje ni nastavio karijeru, sve dok se nije s klubom dogovorio oko isplate dugovanja jer je imao još 28 mjeseci ugovora. Isplaćeno mu je ravno milijun funti, a nakon 48 sati potpisao je ugovor s matičnim Hajdukom.

Nakon dolaska u Split, Bilić, kao kapetan momčadi, vodi Hajduk do osvajanja Kupa Hrvatske (2000.), nakon Hajdukovog petogodišnjeg razdoblja bez trofeja. Tamo je i završio svoju igračku karijeru u kolovozu 2000, skupivši ukupno 204 nastupa za Hajduk u raznim natjecanjima, te postigavši 25 pogodaka.

Statistika u Hajduku^[2]

Prvu službenu utakmicu igra za prvenstvo Jugoslavije u Nišu protiv Radničkog. U regularno vrijeme nije postignut nijedan zgoditak pa su se pucali jadanaesterci i završilo je pobjedom Hajduka pogocima Jerkana, Tošića, Pejovića, vratara Pudara (koji je zamijenio Praliju)i Jurkovića

Bilić je debitirao za reprezentaciju na australskoj turneji, u Melbourneu, 5. srpnja 1992., protiv domaćina Australije (1-0), a oprostio se u kvalifikacijskoj utakmici za EURO 2000., u Zagrebu protiv Irske (1-0).^[3]

S reprezentacijom je osvojio 5. mjesto na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. (što će kasnije ponoviti i kao izbornik 2008.), te brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Dobro je zapamćen po tome što je u polufinalu prvenstva, na utakmici s domaćinima teatralno pao na pod nakon koškanja s Laurent Blancom. Francuz je nakon toga dobio izravni crveni karton i nije mogao nastupiti u finalu. Kasnije, protiv Nizozemske u utakmici za 3. mjesto, francuska publika zviždala je na svaki njegov dodir s loptom. Cijelo je to prvenstvo igrao s napuknutim i nezaliječenim kukom zbog kojeg kasnije prekida karijeru.

Prvi trenerski izazov bila mu je klupa Hajduka (osvaja drugo mjesto u prvenstvu na kraju sezone). Njegovo postavljanje za trenera Hajduka izazvalo je burne reakcije kod navijača, a posebice novinara koji su smatrali da nije stručan za to radno mjesto. Iako nije ništa osvojio, podigao je igru Hajduka i uključio ga u borbu za prvaka s Dinamom. Nakon najave da napušta trenersko mjesto, uslijedili su brojni nagovori da se predomisli, a ponajviše zahvaljujući novinskim napisima, kao što je i najavio napustio je trenersko mjesto. Na posljednjoj utakmici ispraćen je bučnim skandiranjem njegova imena od strane navijača.

Nakon Hajduka postaje izbornik hrvatske reprezentacije do 21 godine, s kojom se nije uspio plasirati na Europsko prvenstvo (poraz od Srbije i Crne Gore u doigravanju), nakon toga je radi problema s kralježnicom morao na operaciju.

25. srpnja 2006. izabran je za izbornika hrvatske nogometne reprezentacije. Nakon sloma na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj pod vodstvom Zlatka Kranjčara reprezentativnom su se nogometu predviđali jako teški dani. Klupski nogomet je već dugo u problemima, s malom "proizvodnjom" novih talenata, dok se za reprezentaciju smatralo da ima jako malo kvalitetnih rezervi. Niko Kranjčar i dalje je bio enigma, braća Niko i Robert Kovač razmišljala su o odlasku, a Dado Pršo je prekinuo reprezentativnu karijeru bez naznaka tko bi ga mogao zamijeniti. U kvalifikacijsku skupinu s Hrvatskom dospjeli su veliki Englezi, Rusija pod vodstvom svjetski priznatog Guusa Hiddinka, nepobijedivi domaćini Izraelci, te uvijek nam neugodna Makedonija. Predviđale su se najteže kvalifikacije od osamostaljenja, a osim javnosti koja je odmah prihvatila Bilića, nitko nije vjerovao u plasman.

Za pomoćnike je odabrao četvoricu reprezentativaca iz legendarne brončane '98, Roberta Prosinečkog, Aljošu Asanovića, Nikolu Jurčevića i Marjana Mrmića. Kao skauti reprezentacije djeluju Goran Vučević, Ivo Šušak,Gordan Ciprić, Dean Računica i Tonči Gabrić. Pomladio je reprezentaciju, čime su ispali igrači kao Stjepan Tomas, Mario Tokić, Ivan Bošnjak, Joey Didulica samo nakratko su vraćeni Milan Rapaić i Goran Sablić a Luka Modrić, Vedran Ćorluka i Eduardo da Silva udahnuli su nov život reprezentaciji.^[4] Dotad, u reprezentaciji, nezamjetni Luka Modrić postao je glavni igrač momčadi, Kranjčar je prebačen na lijevo krilo gdje je počeo s odličnim igrama, kao desni branič debitirao je Vedran Ćorluka, a u napad su stali Eduardo da Silva i Mladen Petrić. Na klupi je Bilić debitirao u Livornu protiv modificirane momčadi, netom ovjenčanih svjetskih prvaka Italije, te pobijedio 2:0.

Dana 3. rujna 2006., tijekom priprema za kvalifikacijsku utakmicu za EP 2008. protiv Rusije, Bilić je suspendirao Boška Balabana, Darija Srnu i Ivicu Olića zbog nedopuštenog noćnog provoda u narodnjačkom baru Fontana (samo 3 dana prije utakmice). Kasnije ih je opet pozvao. Par mjeseci kasnije otjerao je i Anthonya Šerića, a u svađi s Ivicom Križancem (radi njegova nepozivanja) prekrižio je dotičnog igrača u svim svojim vizijama. Svejedno, Bilić nikad nije javno kritizirao svoje igrače, dapače, ostvarivši odličan odnos s njima čestim posjetima u njihove klubove.

Nikad teže kvalifikacije reprezentacija je odigrala - nikad bolje. Veliki Englezi pali su s 2:0 u Zagrebu i 3:2 u, već sada, legendarnoj utakmici na Wembleyu. Svjetski priznati mag Hiddink jedva je, nezasluženo, izvukao dva 0:0 remija, Izrael je prvi put u dugo godina izgubio kod kuće (od Hrvatske 4:3, dok su u tim istim kvalifikacijama s Englezima odigrali 1:1, a Ruse dobili 2:1). Nova reprezentativna momčad pokazala se kao iznimno karakterna i izvrsno nogometno potkovana. Mnogi su igrači ostvarili i velike transfere (Ćorluka u Man. City, Eduardo u Arsenal, Petrić u Borussiju Dortmund, a Modrić u Tottenham). Bilić je stvorio mladu, iznimno potentnu i hrabru generaciju obnovivši kult reprezentacije koja je nakon pobjede na Wembleyu prvi put dočekana na zagrebačkom aerodromu nakon one iz 1998.

Nastup na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj 2008. u mnogim anketama ocijenjen je kao najupečatljiviji događaj u 2008. godini u Hrvatskoj. Hrvatska je svoj nastup na prvenstvu završila na petom mjestu, iako bez poraza. Nakon tri pobjede u skupini, protiv domaćina Austrije (1-0), zatim favorizirane Njemačke (2-1), ta s pomlađenim sastavom protiv Poljske (1-0), Bilićevi odabranici Klasnićevim golom u zadnjoj minuti drugog produžetka četvrtfinalne utakmice s Turskom bili su 2 minute u polufinalu, ali Semih Şentürk golom u 2 minuti sudačke nadoknade, veliku euforiju hrvatskih navijača na bečkom Ernst Happel Stadionu "gasi hladnim tušem", te spašava Tursku koji u raspucavanju jedanaesteraca imaju više sreće i prolaze u polufinale.

Ostvarivši zadani cilj, plasmanom u četvrtfinale Europskog prvenstva, ali i uz bezrezervnu podršku hrvatske javnosti, Bilić produžuje ugovor s Hrvatskim nogometnim savezom za još jedan kvalifikacijski ciklus, te vodi reprezentaciju u borbu za plasman na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010.

Nakon neuspjelog odlaska na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Slaven Bilić ostaje na funkciji izbornika hrvatske nogometne reprezentacije.

U kvalifikacijama za EP u Poljskoj i Ukrajini izbornik Slaven Bilić nakon 2.mjesta u skupini i dodatnih kvalifikacija ( prolaz protiv Turske 0:3 i 0:0) odvodi hrvatsku nogometnu reprezentaciju na EP 2012.

Nakon EURA 2012. preuzima Lokomotiv iz Moskve.^[5]

Nakon Moskve i Lokomotiva, Bilić je u ljeto 2013. preuzeo klupu turskog Beşiktaşa. Na klupi se zadržao dvije sezone sve do svibnja 2015.^[6]

Dana 9. lipnja 2015. preuzima klupu engleskog premijerligaša, West Ham Uniteda. Slaven je tako postao 15. trener u 120-godišnjoj povijesti kluba. Ugovor je potpisan na tri godine.^[7]Dne 6. studenoga 2017. nakon niza poraza i loših rezultata je smijenjen s mjesta trenera engleskog premijerligaša.^[8]

Dana 27. rujna 2018. godine, nakon nepunih godinu dana od otkaza u West Ham Unitedu, imenovan je trenerom saudijskog Al Ittihada.

Sredinom lipnja 2019. godine potpisao je dvogodišnji ugovor s engleskim klubom West Bromwich Albionom.^[9] U klub s njim kao pomoćnici dolaze Dean Računica i Danilo Butorović.^[10] Dana 16. prosinca 2020., klub je otpustio Bilića i njegov stručni stožer.^[11]

Dana 6. siječnja 2021. potpisao je dvogodišnji ugovor s Beijing Guoanom iz Pekinga.^[12]

Dana 8. kolovoza 2023. potisao je ugovor sa saudijskim Al Fateh SC.^[13]

• Sva 44 nastupa za reprezentaciji započeo je u prvom sastavu, samo 6 puta je bio zamijenjen tijekom utakmice, odigravši ukupno 3.809 minuta, zaradivši 6 žutih kartona, te postigavši 3 pogotka, sva tri u kvalifikacijskim utakmicama za SP 1998.:
  • 8. listopada 1996.: BIH - Hrvatska, 16. minuta, prvi pogodak u pobjedi 1:4;
  • 6. rujna 1997.: Hrvatska - BIH, 27. minuta, izjednačujući pogodak za 1:1 u pobjedi 3-2;
  • 29. listopada 1997.: Ukrajina - Hrvatska, u doigravanju za plasman na prvenstvo, 11. minuta, vodeći pogodak u pobjedi 0:2.

• Kao trener i izbornik ostvario je sljedeći učinak:

* ažurirano 7. listopada 2011.

• 1997.: U anketi Novog lista proglašen najboljim športašem Hrvatske.^[3]
• 1997.: Sportske novosti proglasile su ga najboljim igračem Hrvatske.^[3]
• 2007.: dobitnik je Državne nagrade za šport "Franjo Bučar".

Hajduk Split

• Kup maršala Tita (1): 1990./91.
• 1. HNL (1): 1992.
• Hrvatski nogometni kup (1): 1992./93., 1999./00.

• Svjetsko prvenstvo (3. mjesto): 1998.

• Diplomirani je pravnik, te odlično govori 4 jezika.
• S pravnicom Andrijanom, s kojom je 14 godina bio u braku, ima sina Lea i kći Alani.
• 2008. godine proglašen je UNICEF-ovim veleposlanikom dobre volje.
• Počasni je član Hrvatske udruge "Hinko Freund".
• Osnivač je zaklade hrvatske nogometne reprezentacije "Vatreno srce", koja skrbi za humanitarnu pomoć djeci u Hrvatskoj.
• Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar". Kao član reprezentacije 1998., te kao izbornik iste nakon uspješnih kvalifikacija za EURO 2008.
• 1997. godine, u anketi riječkog Novog lista Bilić je proglašen športašem godine, a u anketi Sportskih novosti nogometašem godine.
• 2007. godine, u izboru Media Servisa tajnim glasovanjem 200-tinjak novinara, urednika, kolumnista i ravnatelja hrvatskih medijskih kuća proglašen je osobom godine.
• U izboru Međunarodne udruge za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS) proglašen je drugim najboljim izbornikom svijeta za 2007. godinu.,^[14] te 11. za 2008.^[15]
• Prvu biografiju Slavena Bilića napisao je Vlado Vurušić i nosi naziv: "Slaven Bilić - priča o nogometu i rokenrolu".
• Ante Batinović napisao je netipičnu Bilićevu biografiju, pod naslovom: "Moraš jednom i pucat, nemoš samo dodavat!".
• Kao izbornik poznat je po zanimljivim izjavama, te je tako proslavljenog nizozemskog trenera Guusa Hiddinka usporedio s glumicom Angelinom Jolie, u engleskom listu The Sun osvanula njegova izjava da engleska reprezentacija uvijek igra usran nogomet, a igru hrvatske reprezentacije u prvom poluvremenu utakmice s Makedonijom usporedio je s kobasicom.
• Kao izbornik ostvario je najveću pobjedu reprezentacije u službenim utakmicama, dobivši Andoru u Maksimiru sa 7:0.
• Svirao je u rock sastavima Newera i danas Rawbau.
• Sa sobom na utakmice nosi medaljon svetog Ante, križ koji je kupio u svetištu Lourdes u Francuskoj i dva medaljona pape Ivana Pavla II. Na desnom zapešću nosi narukvicu od desetak malih pločica s likom Majke Božje, koju je kupio u Međugorju.
• Nosi naušnicu na lijevom uhu i ima tri velike tetovaže: prvu, crveno-plavi simbol s imenom Andrijana, napravio je za 10. godišnjicu braka. Na lijevoj ruci ima istetovirao ime sina Lea u tibetanskom pismu, a na desnoj nadlaktici ima veliku tetovažu sa simbolima četiriju osnovnih prirodnih elemenata, vode, vatre, zemlje i zraka, koji se stapaju sa ženskim licem, koje simbolizira njegovu kćer Alani.

Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Slaven Bilić

• Profil na službenim stranicama hrvatske nogometne reprezentacije
• Profil na službenim stranicama UEFA-e
• Jutarnji list: S četiri godine prestao je govoriti, ali mana je postala njegova pobjeda^{[neaktivna poveznica]}
• Razgovor sa Slavenom Bilićem, serijal (Ne)uspjeh prvaka s Mariom Stanićem, 21. 8. 2023. (YouTube)

Slaven Bilić – navigacijski predlošci v • u Izbornici hrvatske nogometne reprezentacije 1918. – 1919. Hugo Kinert | 1939. – 1941. Jozo Jakopić | 1941. dr. Rudolf Hitrec | 1941. – 1943. Bogdan Cuvaj | 1943. – 1945. Bernard Hügl |  | 1956. komisija Bruno Knežević/Leo Lemešić/Franjo Wölfl |  | 1990. – 1992. Dražan Jerković | 1992. – 1993. Stanko Poklepović | 1993. – 1994. Vlatko Marković | 1994. – 2000. Miroslav Blažević | 1994. Tomislav Ivić | 2000. – 2002. Mirko Jozić | 2002. – 2004. Otto Barić | 2004. – 2006. Zlatko Kranjčar | 2006. – 2012. Slaven Bilić | 2012. – 2013. Igor Štimac | 2013. – 2015. Niko Kovač | 2015. – 2017. Ante Čačić | od 2017. Zlatko Dalić v • u Sastav Hrvatske na EP 1996. 1 Ladić • 2 Jurčević • 3 Jarni • 4 Štimac • 5 Jerkan • 6 Bilić • 7 Asanović • 8 Prosinečki • 9 Šuker • 10 Boban • 11 Bokšić • 12 Mrmić • 13 Stanić • 14 Soldo • 15 Pavličić • 16 Mladenović • 17 Pamić • 18 Brajković • 19 Vlaović • 20 Šimić • 21 Cvitanović • 22 Gabrić • izbornik: Blažević v • u Sastav Hrvatske na SP 1998. (3. mjesto) 1 Ladić • 2 Krpan • 3 Šerić • 4 Štimac • 5 Jurić • 6 Bilić • 7 Asanović • 8 Prosinečki • 9 Šuker • 10 Boban • 11 Marić • 12 Mrmić • 13 Stanić • 14 Soldo • 15 Tudor • 16 Kozniku • 17 Jarni • 18 Mamić • 19 Vlaović • 20 Šimić • 21 Jurčić • 22 Vasilj • Izbornik: Blažević v • u Sastav Hrvatske na EP 2008. 1 Pletikosa • 2 Šimić • 3 Šimunić • 4 R. Kovač • 5 Ćorluka • 6 Vejić • 7 Rakitić • 8 Vukojević • 9 Kalinić • 10 N. Kovač • 11 Srna • 12 Galinović • 13 Pokrivač • 14 Modrić • 15 Knežević • 16 Leko • 17 Klasnić • 18 Olić • 19 Kranjčar • 20 Budan • 21 Petrić • 22 Pranjić • 23 Runje • izbornik: Bilić v • u Sastav Hrvatske na EP 2012. 1 Pletikosa • 2 Strinić • 3 Šimunić • 4 Buljat • 5 Ćorluka • 6 Pranjić • 7 Rakitić • 8 Vukojević • 9 Jelavić • 10 Modrić • 11 Srna • 12 Kelava • 13 Schildenfeld • 14 Badelj • 15 Vrsaljko • 16 Dujmović • 17 Mandžukić• 18 Kalinić • 19 Kranjčar • 20 Perišić • 21 Vida • 22 Eduardo • 23 Subašić • izbornik: Bilić