[go: up one dir, main page]

Prijeđi na sadržaj

Franjo Wölfl

Izvor: Wikipedija
Franjo Wölfl

Osobni podatci
Puno ime Franjo Wölfl
Nadimak Mara
Rođenje 18. svibnja 1918.
Zagreb
Smrt 8. srpnja 1987.
Zagreb
Mlađi uzrasti
000? – 1938. HŠK Concordia Zagreb
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1935.1937.
1938.1945.
1945.1953.
SK Viktoria Plzeň
HŠK Građanski Zagreb
NK Dinamo Zagreb


0304 00(79)[1]
Reprezentativna karijera**
1938.1941.
1940.
1940.
1941.1944.
1946.1951.
Jugoslavija
Jugoslavija (B)
Hrvatska
Hrvatska
Jugoslavija
0004 000(3)
0001 000(1)
0004 000(1)
0018 00(13)
0008 000(3)
Trenerska karijera

1954.
1956.
NK Dinamo Zagreb
Jugoslavija
Hrvatska
Osvojene medalje
Nogomet
Olimpijske igre
srebro London 1948. Jugoslavija
Portal o životopisima
Portal o športu
Dinamo Zagreb s Kupom maršala Tita 1951. U gornjem redu su Josip Drago Horvat, Branko Režek, Franjo Wölfl (kapetan), Božidar Senčar, Tomislav Crnković, Željko Čajkovski i Aleksandar Benko; a u donjem redu Dragutin Cizarić, Branko Stinčić, Ivica Horvat i Dionizije Dvornić
Franjo Wölfl zahvaljuje izaslaniku maršala Tita general bojniku Vicku Antiću na primanju pehara

Franjo "Mara" Wölfl (Zagreb, 18. svibnja 1918. – Zagreb, 8. srpnja 1987.) bio je hrvatski nogometaš, reprezentativac i izbornik.

Igračka karijera

[uredi | uredi kôd]

Klupska karijera

[uredi | uredi kôd]

Bio je najprije vezni igrač, a potom napadač, popularan pod nadimkom "Mara". Nastupao je za češki klub SK Viktoria Plzeň (današnji FC Viktoria Plzeň), a proslavio se kao igrač proslavljenog zagrebačkog kluba HŠK Građanski, koji je poslije rata nastavio djelovanje pod imenom NK Dinamo Zagreb.

Bio je s Građanskim prvak Jugoslavije (1939./40.) te prvak Hrvatske (1943.), a s Dinamom prvak Jugoslavije (1947./48.) i osvajač Pehara Središnjeg nogometnog saveza (1951.)

Tri puta bio je najbolji strijelac lige (1943., 1946./47. i 1947./48.).

Statistika u Dinamu[2]
Natjecanja Nastupi Zgodici
Prvenstva 225 216
Kupovi 30 44
Europska natjecanja 6 0
Ukupno 261 260
Nastupao od do
1937. 1953.

Reprezentativna karijera

[uredi | uredi kôd]

Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je od 1940. do 1944. 14 susreta, a zadnji nastup je imao 9. travnja 1944. u Zagrebu protiv Slovačke (7:3).

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 12 utakmica i postigao 6 zgoditaka. Debitirao je u državnom sastavu 25. rujna 1938. u Varšavi protiv Poljske (4:4) i postigao dva zgoditka. Zadnji nastup imao je 6. svibnja 1951. u Milanu protiv Italije (0:0).[3] Jednom je nastupio i za B-sastav Jugoslavije (31. ožujka 1940. u Beogradu) protiv Rumunjske (1:0) i postigao taj jedini zgoditak. Dobitnik je srebrene olimpijske kolajne u Londonu 1948. Za gradsku reprezentaciju Zagreba odigrao 22 utakmice (1938.1951.).

Trenerska karijera

[uredi | uredi kôd]

Bio je dio izborničke komisije s Brunom Kneževićem i Leom Lemešićem koji su vodili hrvatsku reprezentaciju koja je pobijedila Indoneziju (5:2). Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila sastavni dio Jugoslavije.

Bio je i trener te dužnosnik u Dinamu i član izborničke komisije, koja je pripremala jugoslavensku reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo 1954.

Nagrade

[uredi | uredi kôd]

Dobitnik je posebne zlatne plakete NSJ.

Izvori

[uredi | uredi kôd]