Mihail Gorbačov

Mihail Sergejevič Gorbačov, kako glasi njegovo puno ime i prezime, rođen je 2. marta 1931. godine u mjestu Privoljnoje (današnja Ukrajina) na radost oca Sergeja i majke Marije (rođ. Pantelejevna;koja je za razliku od sina i muža pravoslavne vjere. Gorbačovljevi preci doselili su se u Privoljnoje krajem četrdesetih godina 19. vijeka. O samom mjestu dovoljno govori podatak da Privoljnoje ima jednu jedinu popločanu ulicu i oko tri hiljade stanovnika koji žive u kolibama. Gorbačovljevi su mjestu ostavili i svoj pečat. Tako je u mjesnoj knjizi poginulih u 2. svjetskom ratu upisano nekoliko Gorbačova, a jedan od prljavih putova u selu neslužbeno je poznat kao Gorbačovljeva ulica.

U 2. svjetskom ratu je učestvovao i Gorbačovljev otac koji je ranjen na ruskom frontu. Poslije rata je radio kao vozač traktora na kolektivnom dobru, a preminuo je 1977. godine. "Izašao je ujutro nahraniti stoku i naprosto se srušio i umro", kaže Grigorij Gorlov, bivši pokrajinski sekretar u Krasnogvardejsku i porodični prijatelj. "Gorbačov je tada već bio pokrajinski sekretar i svi smo bili u Moskvi, neposredno prije početka XXV. partijskog kongresa. Iz ministarstva odbrane avionom su ga prevezli na sahranu i vratili iste večeri. Bio je žalostan, dakako, ali sljedećeg jutra bio je prisutan. Nije propustio ni minutu kongresa". Sergej Gorbačov sahranjen na mjesnom groblju kojim dominiraju grobovi s križevima, ali ne i na grobu Gorbačovljeva oca. Nad njegovim grobom je samo glatki kamen od crnog granita.

U poređenju sa milonima drugih, Gorbačov i njegova porodica nisu stradali isuviše strašno u historijskim prekretnocama zemlje. Ni rat ni kolektivizacija je nisu razorili. Obrađivanje zemlje, u ritmu žetve i sjetve, dominiralo je njihovim životom. Ipak se ne može zanemariti skromnost u kojoj je sovjetski vođa proveo djetinjstvo. Omiljeni obrok u djetinstvu bio mu je - po riječima Aleksandra Jakovenka koji je s njim radio na polju - kvas, napitak od fermentiranog hljeba, i holodjec, kuhane svinjske nogice s mrkvom i lukom. Radeći s ocem i porodicom Jakovenko, Gorbačov je u mladosti provodio ljeta žanjući žito na rasklimanom kombajnu S-80. Ekipa Gorbačov-Jakovenko imala je uspjeha pa im je posvećen veliki naslov na prvoj stranici mjesnog lista Put Iljiča, 20. juna 1948. godine - Drug S. Gorbačov spreman za žetvu. Sljedeće godine dok je pohađao srednju školu u Krasnogvardejsku njihova ekipa je osvojila Medalju crvene zastave.

 

Kasnije Gorbačovljevo samopouzdanje na svjetskoj pozornici vuče korijene iz dramske grupe u kojoj je glumio dok je pohađao srednju školu. U Krasnogvardejsku je glumio princa Zvjezdiča u Ljermontovljevoj Maskeradi i Mezgira u Snjeguljici Ostrovskoga. Njegova dramska karijera pridonijela je jačanju veze sa Julijom Karagodinom, kćerkom siromašnog učitelja iz sela Ladbolke. Jedno vrijeme Mihail je živio u njenoj kući, a imao je čak hrabrosti reći njezinoj majci da mu se Julija sviđa. Danas to ne izgleda ništa posebno ali u to doba takvo što je bilo izvan svake uobičajenosti. Karagodina tvrdi kako je Mihail nekada znao biti hladan i poslovan. Jednom se na sastanku Komsomola što se održavao u mjesnom kinematografu jako naljutio na Juliju zato što nije na vrijeme završila novine koje su objavljivali. Uprkos njihovoj bliskosti pred svima joj je prigovorio rekavši kako nije izvršila svoju dužnost. Poslije se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, rekao je Juliji: Hajmo u kino. Vidno zbunjena Julija nije znala što se dešava, na što je Gorbačov reagirao riječima: Draga moja, jedno nema veze s drugim.

Gorbačov je u Moskvu stigao u septembru 1950. godine. Na Moskovskom državnom univerzitetu je studirao pravo do 1955, stanovao je u studentskom domu, u sobi koju je dijelio s još šestoricom. Pretrpani dom što se raspadao bio je nekada kasarna za vojnike Petra Velikog. Rudolf Kolčanov koji je za vrijeme studija dijelio sobu s Gorbačovom o njemu kaže: "Mnogo je radio, znao je slušati, bio je tolerantan, pristojan, ali je umnogome bio poput drugih. Ni u čem nije bio najbolji učenik. I vjerovao je u ono što su nas učili o Staljinu. Nije se čino kao neki veliki reformator i svjetski vođa koji samo čeka da stupi na pozornicu". U sobi što ju je Mlynar (češki student i Gorbačovljev prijatelj iz tog vremena) dijelio sa šest ratnih veterana studenti bi zaključavali vrata i okretali Staljinov portret prema zidu - otkrivajući na pozadini amaterski portret carskog dvorjanina - te pili i pričali cijelu noć. Ali činilo se da Gorbačov izbjegava piti previše. U tomu je bio izbirljiv. - kaže Kolčanov drugi Gorbačovljev prijatelj iz studentskih dana. Kolčakov se također sjeća da se Gorbačov iz biblioteke u domu vraćao tek oko dva ili tri sata u noći. Na predavanjima se nije izdvajao iz mase studenata osim jednom prilikom 1952. godine kada je profesor držao predavanje o temi Marksizam i pitanja jezika, govoreći monotono - zapravo čitajući izravno iz Staljinovih djela - Gorbačov je ustao i rekao: Poštovani profesore, čitati znamo i sami. Kako vi tumačite tekst i zašto ne bismo raspravljali o tome? Nakon toga pozvan je u dekanov ured na razgovor, ali nije kažnjen. Lev Judovič i Fridrik Neznanski, dva emigranta koji danas žive na Zapadu, a studirali su zajedno s Gorbačovim sjećaju ga se kao čvrstorukaša u Komsomolu koji je držao govore osuđujući nedostatke i mane svojih kolega, članova partije. Pišući u jednom emigrantskom listu Neznanski se sjeća da je slušao metalni glas sekretara Komsomola Pravnog fakulteta, Gorbačova, kako traži isključenje iz stranke za najmanji prekršaj - od pričanja neprimjerenih političkih viceva do izbjegavanja odlaska na kolektivna dobra.

Na polovini svog petogodišnjeg studija Gorbačov je upoznao Raisu Maksimovu, studenticu filozofije iz Sibira. Nekoliko Gorbačovljevih prijatelja je polazilo tečaj plesa i jednoga dana su Gorbačov i Kolčanov svratili onamo pod izgovorom da će im se narugati. Već smo bili spremni reći: Nazivate se pravim muškarcima, a pogledajte ovo. - kaže Kolčanov. Ali tada je jedan naš prijatelj, Volođa Kuzmin, upoznao Mihaila sa svojom plesnom partnericom. Bila je to Raisa Maksimova. Mislim da je za Gorbačova to bila ljubav na prvi pogled. Upravo kao na filmu. Bila je tako dojmljiva. Po Mlynarovim riječima Gorbačov se svidio Raisi zato što nije bio vulgaran. Gorbačov je diplomirao 1955. i otišao u Stavropolj. Ondje je započeo svoj uspon u Komunističkoj partiji. Možda je zanimljivo spomenuti da je već s 18 godina Gorbačov postao kandidat za člana komunističke stranke. Razlog u tako ranom interesu za politiku vjerovatno leži i u tome što je Gorbačovljev djed po majci bio komunist (kasnije i upravitelj kolhoza). Neki izvori kažu da je upravo on presudno utjecao na rani Gorbačovljev razvoj, dajući dječaku savjete o poljoprivredi i knjige na čitanje (Puškinove pjesme, Ljermontovljeva Junaka našeg doba) iz neuobičajeno dobro opremljene biblioteke.

 

Mladi fakultetski obrazovani žestoki komunist, Gorbačov je ubrzo upao u oči partijskoj frakciji koju su predstavljali Fjodor Kulakov iz ministarstva poljoprivrede, šef KGB-a Jurij Andropov i glavni ideolog partije Mihail Suslov koji su odlučili pružiti pomoć njegovoj karijeri. U skladu s tim 1970. godine izabran je za prvog sekretara partije u Stavropolu što ga je učinilo jednim od najmlađih ljudi u Sovjetskom Savezu na tako visokoj državnoj dužnosti. Pod tako moćnim zaštitnicima njegova karijera je krenula ubrzanim putem tako da već 1971. postaje član CK KPSS-a. Nakon što njegov prvi zaštitnik Fjodor Kulakov umire u novembru 1978. nasljeđuje njegovu dužnost dužnost sekretara (ministra) za poljoprivredu pri Centralnom komitetu, a iste godine se zastalno seli u Moskvu. Taj meteorski uspon u samo deset godina dostiže svoj prvi vrhunac u oktobru 1980. godine kada postaje najmlađi član Politbiroa CK KPSS-a. Niti smrt drugog zaštitnika Mihaila Suslova tu karijeru ne prekida pošto Jurij Andropov iste 1982. godine postaje novi vođa Sovjetskog Saveza. Tokom sljedećih 14 mjeseci Gorbačov je zajedno s Romanovim najbliži saradnik teško bolesnog šefa države čija smrt 1984. godine dovodi ovu brzu karijeru pred gotovo nepremostivu prepreku kada pobjednik unutarstranačke borbe za vlast te godine postaje zagovornik politike Brežnjeva bolesni Konstantin Černjenko.

Već u kasnu zimu 1984. godine novi šef države leži priključen na aparate koji ga u bolnici održavaju na životu. U to isto doba Politbiro koji tada ima 15 članova s pravom glasa je žestoko podijeljen između 7 članova koji podržavaju Gorbačova i 8 članova koji podržavaju Romanova. Kako niko bez obzira na zdravstveno stanje ne očekuje smrt Černjenka članovi polibiroa su nastavili s svojim normalnim rutinama. Iznenadna smrt vođe Sovjetskog Saveza nastupa 10. marta 1985. kada se tri člana politbiroa koji se protive Gorbačovu ne nalaze u Moskvi (Grigorij Romanov je u Litvi, Dinmuhammed Kunaev u Kazahstanu i Volodimir Ščerbickij u SAD). Koristeći takav razvoj događaja budući tvorac Perestrojke protivno zakonu uspijeva nametnuti istoga dana glasanje politbiroa prije nego što se vrate njegovi protivnici kojima trebaju 24 sata za povratak u Moskvu. Glasanje je prošlo po očekivanju pošto su svi članovi polibiroa koji podržavaju njega nalazili u Moskvi tako da je odmah izabran za šefa Sovjetskog Saveza.

To glasanje je također uz pomoć manipulacija potvrđeno sutradan 11. marta 1985. kada je samo s jednim glasom više izabran za generalnog sekretara CK KPSS-a na izvanrednoj sjednici Centralnog Komiteta KP SSSR.

 

Došavši na vlast Gorbačov je već u svojim prvim govorima počeo neodređeno govoriti o nužnim reformama pošto se Sovjetska ekonomija nalazi u krizi. Dok se pričalo o takvim nužnim promjenama prve političke glave su počele letjeti u čistkama koje neće stati do propasti države. U toj prvoj godini žrtve su bile Romanov i premijer Nikolaj Tihonov koje će ubrzo mnogi slijediti. Osim toga jedini konkretni potez postaje početak kampanje putem radija, televizije i plakata protiv alkohola. Kako bi se ta kampanja pojačala dolazi do drastičnog povećanja cijena alkoholnih pića što će stvoriti prvi debakl novog šefa države. Koliko god je ta politika bila vođena dobrim namjerama ona nije dovela do nikakvih poboljšanja pošto su ljudi počeli, umjesto kupovine pića u prodavnicama, proizvoditi ih u kućama i međusobno prodavati. Jedina konkretna posljedica cijele akcije svega postaje procjenjena šteta po državnim budžet u iznosu od 100 milijardi rubalja zbog izgubljenih poreza od prodaje pića.

Sljedeća godina prolazi bez novih reformi, ali s iskorištenom odličnom prilikom za nove Gorbačovljeve političke čistke neistomišljenika nakon eksplozije nuklearne elektrane u Černobilu tokom tamošnjeg testiranja pogona. Na plenumu Centralnog Komiteta u januaru 1987. godine svijet napokon otkriva Gorbačovljev san kada on govori o njegovoj viziji budućeg Sovjetskog poretka. Po njemu političke reforme su trebale dovesti do izbora u kojima se može izabrati između više kandidata, a dužnost ministara će moći obavljati i osobe koje nisu članovi komunističke partije. Po pitanju ekonomije država je donesla zakone kojim se tamošnjim kompanijama povećava samostalnost kako bi se ovim načinom krenulo u pravcu stvaranja tržišne ekonomije što postaje prvi korak Perestrojke. Niti ova godina ne prolazi bez političkih čistki čije žrtve sada postaju vojni dužnosnici nakon što Mathias Rust "vara" protuzračnu odbranu i spušta svoj avion na Crveni trg u Moskvi. Ta cijela afera je na kraju ispala izrežirana kako bi pale glave iz ministarstva odbrane (ukupno 2000 časnika) pošto se danas po javnim dokumentima zna da je Rust bio praćen od protuzračne odbrane i vojnih aviona ali im nije bilo dopušteno da ga obore.

Ako posmatramo kroz reforme 1988. godina postaje vrijeme Glasnosti kojom se dopušta kritiziranje putem javnih glasila partije i njenih čelnika. Također u nastavku ekonomskih reformi donosi se novi zakon kojim se omogućuje osnivanje privatnih kompanija. Kako bi ova drastičma promjena se progurala među komunističkim čelnicima u ovaj zakon je uveden akt da privatnici moraju plaćati neubičajeno visoke poreze. Nedugo nakon prolaska zakona ovi nenormalni porezi će biti smanjeni na normalni nivo tako da se stvori "poduzetnička klima". U junu ove godine na partijskom kongresu Gorbačov objavljuje svoje daljnje želje za stvaranjem jakog predsjedničkog sistema i drastičnog smanjivanja uticaja partije na politički život države.

Proljetni izbori iz 1989. godine na kojima su mogli biti izabrane i osobe koje nisu članovi komunističke partije obilježavaju crtu koja se nije smjela prijeći ako se htio sačuvati Sovjetski Savez. U Kongresu Narodnih Zastupnika koji se prvi put okuplja tokom maja 1989. godine sjede komunisti i nacionalisti koji se nalaze u žestokim prepirkama što se zbog politike Glasnosti prenose u domove na cijelom državnom teritoriju. Jedna od posljedica tih izbora i Glasnosti tada postaje građanski rat između Armenije i Azerbejdžana dvije "bratske republike" Sovjetskog Saveza koji Gorbačov bez obzira na svu državnu vojnu moć neće znati ili htjeti zaustaviti. Bez obzira na činjenicu da su tokom 1989. godine komunistički funkcioneri bili prisiljeni na izborno takmičenje, Mihail Gorbačov to odbija i na izborima bez konkurenta za predsjednika SSSR-a dobija samo 59 posto.

 

Početak 1990. godine zatiče ovu državu u totalnom rasulu pod rukovodstvom nesposobnog predsjednika. Tokom 5 godina njegove vladavine državni budžet je prešao s onog potpuno uravnoteženog na godišnji deficit od 109 milijardi rubalja. Slično tome strani dug je u ovom istom razdoblju prešao s nula dolara na 120 milijardi, a ljudi su od posljedica slavljene Perestrojke trpjeli nestašice kakve nikada nisu doživjeli ! To zajedno s nemirima u republikama SSSR-a gdje se poslije izbora na vlasti pojavljuju nacionalisti koji žele punu nezavisnost dovodi do uništenja zajedničke države. Prvi potez u ovome smjeru postaje doneseni zakoni u Baltičkim republika gdje lokalni jezici dobijaju prvenstvo nad ruskim. Kako to prolazi bez reakcije Gorbačova Armenija donosi svoju ustavnu odluku da njeni zakoni postaju važniji od Sovjetskih na koje će ona moći uložiti veto. Pošto je i to prolazi bez reakcije Kremlja Litva odlučuje u martu 1990. godine proglasiti nezavisnost što ponovno prolazi bez spomena vrijednog odgovora u svrhu očuvanja ustavnog poretka. Ta situacija dovodi u svemu osim imena do kraja Sovjetskog Saveza pošto sada i ostale republike znaju da mogu proglasiti nezavisnost bez straha od posljedica. U posljednjem pokušaju očuvanja državne zajednice dolazi do raspisivanja referenduma u martu 1991. godine s pitanjem ako treba Sovjetski Savez nastaviti s svojim postojanjem. Bez obzira na podršci od referendumskih 76 posto bilo je prekasno za sve. Odluka Gorbačova da se 20. augusta 1991. godine u Moskvi izvrši okupljanje državnih čelnika Sovjetskih republika kako bi se službeno ubio Sovjetski Savez i stvorila nekakve nova unija je za tamošnje patriote bilo jednostavno previše i oni su odluči preuzeti sudbinu države u svoje ruke. Na dan 19. augusta 1991. godine premijer Valentin Pavlov, potpredsjednik Gennadij Janaev, ministar unutrašnjih poslova Boris Pugo, ministar odbrane Dmitrij Jazov i šef KGB-a Vladimir Krjučkov su preuzeli vlast i dali proglas kako je Gorbačov smjenjen radi bolesti. Oni su u dokazu svoje aparatičke radne povjesti očekivali da će taj proglas biti dočekan u tišini od naroda koji se neće buniti. Kada je taj "mirni" narod izašao na ulice nisu znali što napraviti i prepuštaju vlast ponovno Gorbačovu (jedan od zavjerenika je počinio samoubistvo). Sada ponovno na vlasti on nastavlja s svojim projektom stvaranja nove unije koja se i potpisuje s Rusijom, Armenijom, Bjelorusijom i centralno azijskim sovjetskim republikama. Taj potpis na kraju ništa ne vredi pošto na novom referendumu Ukrajina 1. decembra 1991. godine proglašava svoju nezavisnost. Beloveškim sporazumom iz 8. decembra 1991 godine predsjednik Rusije Boris Jeljcin, predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk i onaj od Bjelorusije Stanislav Šuškevič potpisuju smrt Sovjetskog Saveza i nezavisnost vlastitih država. Ovo stanje na kraju priznaje i Gorbačov na božić 1991. godine kada podnosi ostavku na svoj položaj pošto država više ne postoji. Formalno Sovjetski Savez je ukinut 1. januara 1992. godine.

 

Uništenje vlastite države koje je Gorbačov izveo u kratkih 6 godina vlasti se u Evropi nije uspjelo dogoditi tokom pisane historije. Nikada u tako kratkom vremenskom razdoblju niti jedna velesila svoga doba nije propala tako brzo što otvara niz pitanja o njegovoj ličnosti. Posmatrajući iz današnjeg doba zvuči nevjerovatno da bi strani agent nakon stupanja na čelo diktature nastavio svoje prijašnje poslove, ali s takvim pogledom se zaboravlja način razmišljanja tokom hladnog rata. Tada su osobe veoma često postajale izdajnice svojih domovina ne radi novca nego radi ideala pošto su vjerovali da na drugoj strani raste "zelenija trava". Da li je sam Gorbačova bio preobraćen od agenata druge strane (možda tokom posjeta Belgiji 1972 godine) ili je povjerovao u propagandu od CIA je nevažno za cijelu priču. Kao agent KGB-a on je veoma dobro trebao znati kako je proklamirani cilj propagande druge strane bio uništenje tradicionalnih vrijednosti i njihova zamjena američkim.

Sve njegove mjere tokom vladavine su provedene u pokušaju kopiranja američkog sistema. Vjerujući u američke ideale on otvara privredu poduzetnicima, daruje slobodu medijima i uvodi američki predsjednički sistem. Sve osobe koje se nalaze oko njega znaju da je to put u katastrofu, ali Gorbačov zna svoj smjer i uništava političke protivnike. Jedini problem u toj definiciji je da su ti protivnici sve osobe koje imaju uvid u stvarne posljedice Perestrojke i Glasnosti. Godinu dana nakon osvajanja vlasti Gorbačov je okupio novi Polibiro od 12 članova (koji imaju pravo glasa). U tom kratkom razdoblju 1986. – 1990. godina svi članovi Politibiroa će biti zamijenjeni osim "nepogrešivog" vođe. Novi politibiro iz 1990. godine je gotovo odmah uvidio da nastavak Gorbačovljevih reformi dovodi do smrti SSSRa pa se pobunio u pokušaju spasa države ali im je nedostajalo pobjedničke odlučnosti.

Ironično zvuči da je Sovjetski sistem propao baš radi toga što je diktatorski element režima upotrijebljen protiv njega samog.

U junu 1993. Gorbačov je postao predsjednik organizacije Green Cross International. Tri godine kasnije (1996.) neuspješno se kandidrao za ruskog predsjednika. Također je bio predsjednik Međunarodnog fonda socio-ekonomskih i političkih studija poznatijeg kao Gorbačovljev fond. Dana 20. septembra 1999. doživljava težak udarac jer u bolnici u Münsteru, oboljela od leukemije, u dobi od 67 godina umire Gorbčovljeva supruga Raisa Makismova Gorbačov.

Za svoje zasluge na međunarodnom planu primio je Nobelovu nagradu za mir.

Dana 30. augusta 2022. godine, Gorbačov je umro u Moskvi nakon duge bolesti.^[1]

Današnji pogled na vladavinu Gorbačova zavisi iz koje se perspektive gleda. Ako se njegova vladavina promatra iz zapadne Evrope on je slavljeni državnik koji je okončao hladni rat, povukao vojsku iz Afganistana i omogućio ulazak demokratije u cijeli istočni dio kontinenta. Ruski pogled na njega je dijametralno suprotan. Gorbačova u njegovoj zemlji (nema veze ako je to na primjer Rusija ili Bjelorusija) smatraju najnesposobnijim vladarem u historiji koji je donio petnaest godina patnje i uništenje Sovjetskog Saveza. Buduće generacije će ga vjerovatno pamtiti slično današnjem ruskom razmišljanju zbog toga što je izgubio hladni rat i uništio vlastitu državu.

•   Mihail Gorbačov na Wikimedia Commonsu