Vrbaški Grad
Vrbaški Grad ili Banjalučka tvrđava nalazila se na uzvisini iznad Gornjeg Šehera, na lijevoj obali Vrbasa. Prema Hamdiji Kreševljakoviću, kao grad po prvi put spominje se 1494. godine, u onovremenoj Jajačkoj Banovini; poslije Jajca, bio je najvažniji i najtvrđi grad u dolini Vrbasa.[1][2]
Historija
[uredi | uredi izvor]Skupa sa Jajcem, banjalučka utvrda se najduže žestoko opirala osmanlijskom nadiranju. Uspjele su ga osvojiti tek koncem 1527. ili prvih dana 1528, nakon prodora dolinom Vrbanje, tj. Boja na Večićkom polju i pada utvrde Kotor (1519), kao centra Župe Vrbanja. U jednoj ispravi kralja Vladislava II Jagelovića, od 6. februara 1494., kao kaštelan Banja Luke, se spominje Juraj Mikulasić, što se vjerovatno odnosi na starorimsku utvrdu Kastel.
Pod gradom bila je varoš s jednim katoličkim samostanom. Za vrijeme turskog pustošenja 1494. i 1495. Stanovništvo je dobijalu pomoć od kralja. Od 1519., Banja Luka se spominje zajedno s gradovima Vrbasom i Zvečajem (Banya Lwka, Zweczay cum castro Verbaz). U vrijeme Kreševljakovića ostaci grada Banje Luke su se vidjeli na brežuljku iznad lijeve obale Vrbasa u Gornjem Šeheru.
U svom ratnom pohodu na zapadnu Bosnu, Gazi Husrev-beg je 1520-ih brzo napredovao, osvojivši Kotor (1521.), (vjerovatno) Zvečaj, Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu.
Tokom turske vladavine u Banjaluci su bila jedno vrijeme (17. stoljeće) dva grada, tj. dvije tvrđave. Jedna je bila u Gornjem, a druga u Donjem Šeheru. Ta dva grada spominju i A. Georgiceo (1626.), Hadži Kalfa (oko 1650.), biskup Maravić (1655.) i Evlija Čelebija 1660. godine.
Gornji Šeher je onaj dio današnje Banje Luke, koji je postojao prije turske okupacije i, kako je već rečeno, sastojao se od grada i varoši. Turski izvori ga navode kao Eski Banja Luka (Stara Banja Luka). Prema njima, bilo je vidjelo se ponešto ostataka ovoga grada na lijevoj obali Vrbasa iznad mosta preko potoka Sutrulije. Prema Evliji Čelebiji, taj grad se spuštao do Vrbasa, a nakon toga su nađeni tragovi zida baš do obale te rijeke. Taj grad i Podgrađe spominje i Sofi Mehmed-pašina zakladnica, koja je napisana 1554. Hadži Kalfa zove ga Gornji Grad, razlikujući ga od Donjeg Šehera, pri čemu naglašava da je uzet od nevjernika. Tada je taj grad bio samostalan i imao svoju posadu i svoga dizdara. Ne zna se kada je napušten, ali se pretopstavlja je to moglo biti poslije 1688. Smatra se pouzdanom činjenicom da nije postojao prilikom prodora princa Hildburghausena 1737. godine.
Neki historičari su ovaj grad u današnjem Gornjem Šeheru poistovjećivali s Vrbaškim Gradom (Verbaz, Orbasz, Urbaz, Vrbaz, Wrbaz).
Kako se od 1518. godine posebno spominje grad Banja Luka, a napose grad Vrbas, jasno je da su to bila dva grada. Vjerovatno je je da je još prije turske okupacije na teritoriju današnjeg Gornjeg Šehera bio grad i pod njim varoš i da se oboje zvalo Banja Luka. U tom slučaju, ostaje otvoreno pitanje gdje je onda bio grad Vrbas ili su Vrbas i Vrbaški Grad ustvari dva naziva za istu tvrđavu.
Donji Šeher osnovao je Ferhat-paša Sokolović, kada je izgradio džamiju koja je poznata kao Ferhadija, zadužbine i druge objekte. Grad u Donjem Šeheru sagrađen je tik uz lijevu obalu Vrbasa i zvaše se Novi Grad. Ovaj je grad je i pedeetih godina prošlog stoljeća bio u dobrom stanju. Na mjestu ovoga grada, 1587. Bila je je tophana (arsenal), koju je osnovao Ferhat-paša. Ona je zatim, za vladavine sultana Mehmeda III (1595.-1603.), pretvorena u grad, a, po onovremenom običaju, džamija u tvrđavi je nosila ime istog sultana.
To je vidljivo iz jedne isprave kojom se u toj džamiji postavlja imam, 1739. Grad se zvao Kal'ai-džedid (Novi Grad). Za njega se zna da je popravljan 1639., 1714., 1737. ili 1738., 1809. i 1868. Prilikom posljednih od ovih popravki, podignuta je i ona topnička kasarna. Zabilježeno je da se 1838. nalazio na popisu gradova kojima nisu potrebne popravke. Prema Kreševljakoviću, jedan od prethodnih istraživača (A. Georgiceo) je naveo da su u Banjoj Luci postojala dva grada, međusobno udaljena 4 milje, što je gorovo i pogodio, dok je Evlija Ćelebija procijenio da su udaljeni "više od dva koraka", vjerovatno u smislu reći da su veoma blizu. I ovaj je grad bio samostalan, jer je imao svoga dizdara. Od druge polovine 17. stoljeća Banja Luka je sjedište kapetanije. Zapovjednik topčija (topčaga), 1719. je bio Mustafa Alajbeg Svetačković. Banju Luku su 1688., nakratko bili zauzeli "carevci" (Austrijanci). Od jula do 4. avgusta Grad je opsjedao je general Hildburghausen i znatno ga oštetio, ali ga nije mogao zauzeti. Tog 4. augusta doživjeli su "žestoki poraz" i okanili se Bosne. Pored ostalog, u brzom uzmicanju, na bojištu su ostavili 12 topova i tri havana. Prema Kreševljakoviću, prethodni nonimni opis Bosne, koji je nastao oko 1785., navodi da u gradu ima 50 velikih topova.
U doba Evlije Čelebije, pred ovim gradom se nalazio stajao top od "30 pedalja". Po Franji Jukiću, oko 1850, tu je bilo 25 velikih topova, dok su, prema službenom popisu iz 1833., u gradu su bila 23 topa, među kojima i onaj tradicionalni top haberdar. U ovom je gradu bilo 9 tabija, koje su postojale i do Kreševljakovićevog doba.[3][4]
Prethodni podaci se odnose na današnji grad u Donjem Šeheru, ali se tražio odgovor na pitanje, gdje je bio grad Vrbas, središte Vrbaske županije, koja se sterala s obje strane rijeke Vrbasa.
Kada je rijeć o gradu imenovanom kao Vrbas, zna se da je 1527., nakon pada Jajca, zapovjednik Vrbaskog Grada Andrija Radatović, uvidjevši da se ne može obraniti od Osmanlija, zapalio tvrdi grad i varoš i sramotno pobjegao. O mjestu gdje je ovaj grad nalazio ima više pretpostavki, jer se njegova lokacija nije mogla pouzdano odrediti. Nije isključena mogućnost grad Vrbas ležao na teritoriju današnjeg Donjeg Šehera i da su njegovom izgradnjom nestali tragovi starog grada Vrbas, koji se u poznatom tursko-ugarskom ugovoru iz 1519. godine pominje posebno, kao i Banja Luka (današnji Gornji Šeher).i na kraće vrijeme Banju *Napomena: Podaci o sudbini ostataka opisanih utvrda, nakon druge polovine prošlog vijeka, nedostupni su.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Kreševljaković H. (1953): Stari bosanski gradovi. Naše starine, I: 7—44.
- ^ Pelidija E. (2002): Banjalučki boj iz 1737 - Uzroci i posljedice. El-Kalem, Sarajevo.
- ^ Kreševljaković H. (1937): Bitka pod Banjom Lukom 4. VIII. 1737. Kalendar Narodna Uzdanica za 1937.
- ^ GJPD (1934): Banja Luka u XVI i XVII stoljeću. Glasnik Jugosl. profesorskog društva za 1934, Beograd.
