Prenj

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Prenj
Otiš i Zelena glava u rano proljeće
Najviša tačka
Visina	2.115 m
Koordinate	43°32′56″N 17°54′14″E / 43.54889°N 17.90389°E / 43.54889; 17.90389
Geografija
Prenj Lokacija u Bosni i Hercegovini
Država	Bosna i Hercegovina
Država/Pokrajina	Hercegovina
Lanac	Dinaridi
Geologija
Starost stijena	mezozoik
Vrsta planine	alpska
Penjanje
Pristup	1) iz Konjica kroz dolinu Bijele u Tisovicu (istočna ruta); 2) iz Mostara kroz dolinu Bijele u Grabovčiće (zapadna ruta)

Prenj je planinski masiv u Hercegovini sa mnogim vrhovima, od kojih je najviši Zelena glava (2115 m). Jedna od pretpostavki je da je Prenj svoje današnje ime dobio po Perunu, bogu gromovniku starih Slavena. Latinski naziv Prenja je Mons Daversus.^[1]

Smješten je u središnjem dijelu Dinarida. Okružuju ga jezera (prirodna i vještačka): Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac, kao i rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka.

Prenj započinje pored Glavatičeva (na Neretvi, uzvodno od Konjica), a proteže se sve do Bijelog polja kod Mostara. Okružuju ga planine Visočica s istoka, Bjelašnica sa sjeveroistoka, Bitovnja sa sjevera, Čvrsnica sa zapada, Velež s juga i Crvanj s jugoistoka.

U podnožju Prenja smještena su 3 grada: Konjic, Jablanica i Mostar, kao i brojna sela.

Na klimatske osobine Prenja utiču blizina mora, reljef i nadmorska visina. Do južnih strana planine dopiru uticaji izmjenjene mediteranske klime, koja prodire uz dolinu rijeke Neretve skoro sve do Konjica. Nadmorska visina znatno utiče na klimatske osobine planine. Na Prenju se prema visini, izdvajaju tri reljefna sprata: niski dolinski, srednji kraški i visoki glacijalni. Ovi se spratovi razlikuju u pogledu klimatskih osobina a naročito temperaturnih. Planinski vrhovi sprječavaju prodiranje hladnih masa sa sjevera, iz unutrašnjosti kontinenta, ali isto tako i mediteranskih strujanja u unutrašnjost. Takvo sukobljavanje različitih vazdušnih masa izaziva česte i nagle promjene vremena. Prenj je kao kuća na vjetrometini. Ovako nagle promjene vremena bile su glavni uzrok nekoliko planinarskih nesreća. U drugoj polovini XX vijeka zabilježene su četiri.

U Prenju se uočavaju tri razna gorska dijela, od kojih svaki ima svoje zasebne morfološke značajke. Prvi dio sačinjavaju duboke doline sa riječnim koritima i njihovi pristranci, koje možemo zajedničkim putem označiti kao predgorje Prenja; drugi dio iznad ovoga je visoravan Prenja i napokon treći dio je sam gorski greben sa velikim brojem vrhova preko 2000 m. nv.

Predgorje čine predjeli u visini od 180 m do 1500 m. i ima karakteristike alpskih predjela. Razlog je u geološkom sastavu tih dijelova, koji su izrađeni od naslaga iz perioda trijasa, sa obilnim vrelima, bujnom vegetacijom i florom. Do visine od 1000 m je bujna bjelogorična šumom u kojoj prevladava bukva. Iznad ove zone do visine od 1200 m pretežno raste bor, kojeg narod ovog podneblja zove smrč. Predgorje je najjače razvijeno na sjevernoj strani, a donekle na istočnoj i zapadnoj, dok jedino na jugu ima osobine krša.

Drugi dio Prenja je visoravan koja se uzdiže do 1400 m, podijeljena u zapadni i istočni dio. Zapadni dio je cjelovita visinska ploča, okružena na istoku kanjonom Bijele, a na zapadu kanjonom Neretve. Ova velika kamenita visoravan nosi ime Glogovo, pa je u pretežnom dijelu gola i krševita sa nešto košanica i obradive zemlje.

Treći i najviši dio Prenja, koji se uzdiže do iznad visine od 2000 m je njegov gorski greben, koji se pruža smjerom SZ—JI u dužinu od oko 15 km. Smješten je gotovo u sredini između zapadne i istočne visoravni. Centralni greben sastavljen je od oštrih oblika, sa tipičnim karakteristikama dinarskog sistema.

Različiti su podaci o visinama prenjskih vrhova. Zbog toga je različit i podatak o broju vrhova preko 2000 m. - deset ili jedanaest.

• Zelena Glava (2155 m), na starijim topografskim kartama navedena je visina od 2103 m, dok je na samome vrhu označena visina od 2155 m.
• Lupoglav (2102 m.)
• Otiš (2097 m.), moguće je pronaći i podatak od 2098 m.
• Vjetreno brdo (ili Erać) (2082 m.) ; mogu se pronaći i podaci o 2076 m, odn. 2088 m.
• Herač, ponegdje i Herać (2042 m, na starijim topografskim kartama 2046 m, moguće je pronaći i podatak o 2059 m.
• Osobac (2024 m), ponegdje 2099 m.
• Vidina Kapa (2032 m.)
• Ovča (2021 m.), moguće je pronaći i podatak o 2029 m.
• Botini (2015 m.)
• Velika Kapa (2004 m.), ili 2007 m.
• ​Kerać (2019 m.), ili 2030 m.^[1]

Ostali vrhovi:

• Cvitina (Cetina), (1991 m), moguće je ponegdje pronaći i podatak o (2000 m.)
• Kruna (1914 m.)
• Velika motika (1832 m.)
• Taraš (1742 m.)

Uprkos velikoj količini padavina, zbog geološke građe Prenja, površinski vodeni tokovi su vrlo rijetki. Oko masiva Prenja i na njegovim padinama nalaze se rijeke: Neretva, Konjička Bijela, Mostarska Bijela, Jablanička Bijela, Idbar, Šanica. U srednjem spratu kraškog reljefa u vrtači ispod Otiša, nalazi se malo jezerce, koje dobiva vodu iz izvora Jezero na obali. U Tisovici su Gornje i Donje jezero, koja su više lokve, koje se obrazuju u jesen prilikom maksimuma padavina i u proljeće prilikom topljenja snijega.

Jezero je glacijalnotektonskog porijekla. Ime je dobilo po crnim borovima koji rastu u okolini. Najveće je prirodno jezero ovoga tipa u Bosni i Hercegovini. Leži u sjeveroistočnom podnožju Prenja, na nadmorskoj visini od 397 m.

Tunel Prenj,^[2] najsloženiji građevinski objekt na ključnoj dionici Koridora Vc. Tunel Prenj je tehnički najteži i najsloženiji zahvat u historiji gradnje u Bosni i Hercegovini. Tunel je planiran u centralnom masivu planine Prenj i biti će dugačak 10,45 kilometara. To je prvi tunel u Bosni i Hercegovini duži od šest kilometara. Tunel će biti dio dionice autoceste Ovčari – tunel Prenj – Mostar sjever.

Commons ima datoteke na temu: Prenj

• Zone-2000 (planinarski magazin): Priča o Prenju Arhivirano 20. 2. 2005. na Wayback Machine