Pravda

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi. Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. Molimo Vas da postavite linkove prema ovoj stranici sa srodnih članaka.  (23-02-2012)

Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.

Pravednost se u okvirima pravnih nauka i normi obično definiše kao osobina pravne norme da se njen sadržaj, tj. njeno traženje i njena sankcija, slažu sa načelom pravednosti kao pravilom raspodjele dobarai tereta u društvu. Postoje naime velike (ideološke) razlike u shvatanjima pojma pravednosti, te upravo iz ovog razloga postoje i različita tumačenja ovog pojma u različitim okvirnim konceptima u kojima je i prezentirana ili razmatrana. Zato svaka pravna norma može biti s nečije strane ocjenjena kao pravedna, a istovremeno kod nekog drugog kao nepravedna – ovisno o shvatanjima pravednosti koje jedni i drugi prihvataju. To znači da je svojstvo pravednosti pravnih normi izrazito subjektivno i relativno, za razliku od osobina važenja i efikasnosti pravnih normi, koja su u znatnoj mjeri objektivne činjenice.

Kroz historiju, javljala su se različita ideološka shvatanja pojma pravednosti.

Koncepcija položajne pravednosti, kao konzervativno shvatanje pojma, koja nalaže da se dobra dijele na način da svako dobije onoliko koliko su njegove vrline i zasluge u zajednici. Ova ideologija pravednosti oduvijek je služila kao način oprevdanja (legitimiranja) povlaštenih položaja svih vladajućih klasa, jer argumentum pravednosti opravdava održavanj (konzerviranja) postojećih odnosa unutar društvenih nejednakosti.

Koncepcija razmjenske pravednosti koja nalaže da se dobra, a i društvene obaveze (tj. tereti) dijele ekvivalentno, u smislu da svako dobije jednako dobra i zla koliko je istog dao drugima. Ova koncepcija se prije svega odnosi na tri vrste razmjene po načelu “dajem da daš”, razmjena rada za platu, razmjena robe za novac ili robe za robu – time razmjena kazne za počinjeni delikt.

Koncepcija radne pravednosti prema kojoj svako treba dobiti onoliko dobra koliko je svojim radom stvorio, a srazmjerno tome i tereta (npr. u današnjim shvatanjima poreza). To je načelo danas poznato u narodu kao “svakom prema zasluzi”, posebice svojstveno pimanjima socijalističko političko pravne ideologije.

Koncepcija solidarne pravednosti koja nalaže da oni koji u raspodjeli dobara dobijaju više zbog svojih radnih ili drugi predispozicija ustupe dio svojih dobitaka za uzdržavanje i unapređenja položaja onih kojima je radna sposobnost bitno umanjena ili su pak bitno zaostali u radu sa stajališta njihove “startne pozicije”. No postavlja se pitanje, da li u jednakom ustupanju dobara treba nadodati i pripadajući teret koji je osoba (ustupljenik) pretrpila?

Koncepcija egalitarističke pravednosti, na kraju, koja nalaže da svako treba dobiti onoliko dobra i tereta koliko mu/joj treba kako bi zadovoljio/la svoje osnovne materijalne i duhovne potrebe. U cilju zadovoljenja osnovnih potreba svih ljudi na podjednakom nivou, ova koncepcija zahtjeva raspodjelu po načelu “svakome jednako”, neovisno o svim drugim razlikama i sposobnostima u radu i privređivanju među ljudima.

• Dr. Nikola Visković, Država i pravo, Univerzitetska knjiga, Sarajevo 1996.