Panamski kanal

Panamski kanal je umjetni kanal u najužem dijelu Srednje Amerike koji spaja Atlantski okean (Karipsko more) s Tihim okeanom (Panamski zaljev). Dug je 81,6 km. Na najužem mjestu je širok 91,5 m, a na najširem 350 m. Dubina iznosi 13,7 m.

Jedan od najvećih i najtežih inženjerskih projekata ikada poduzetih, prečica Panamskog kanala uveliko skraćuje vrijeme putovanja brodova između Atlantskog i Tihog okeana, omogućavajući im da izbjegnu dugu, opasnu rutu Cape Horn oko najjužnijeg vrha Južne Amerike preko Drakeovog prolaza ili Magelanov tjesnaca i još manje popularne rute kroz Arktički arhipelag i Beringov prolaz.

Uz Sueski kanal predstavlja jednu od najvažnijih pomorskih arterija svijeta. Sagrađen je 1914. Oko 14.000 brodova godišnje prolazi kanal, što predstavlja 4% svjetskog saobraćaja. Zvanični naziv brodova koji mogu proći kanal je "Panamaks" (maksimalne dimenzije).^[1]

Kolumbija, Francuska, a kasnije i Sjedinjene Države kontrolisale su teritoriju oko kanala tokom izgradnje. Francuska je započela radove na kanalu 1881. godine, ali su prekinuti zbog nedostatka povjerenja investitora uzrokovanih inženjerskim problemima i visoke stope smrtnosti radnika. Sjedinjene Države su preuzele projekat 4. maja 1904. i otvorile kanal 15. avgusta 1914. SAD su nastavile da kontrolišu kanal i okolnu zonu Panamskog kanala sve do sporazuma Torrijos-Carter iz 1977. koji je predviđao predaju Panami. Nakon perioda zajedničke američko-panamske kontrole, kanal je preuzela panamska vlada 1999. Njime sada upravlja Uprava za Panamski kanal u državnom vlasništvu.

Godišnji promet je porastao sa oko 1.000 brodova 1914. godine, kada je kanal otvoren, na 14.702 broda 2008. godine, za ukupno 333,7 miliona tona Panamskog kanala/Univerzalnog mjernog sistema (PC/UMS). Do 2012. godine, više od 815.000 brodova je prošlo kroz kanal.^[2] U 2017. je brodovima trebalo u prosjeku 11,38 sati da prođu između dvije ustave kanala^[3] Američko društvo građevinskih inženjera je Panamski kanal svrstalo među sedam svjetskih čuda.^[4]

Francuski građevinski poduzetnik Ferdinand de Lesseps je 1875. napravio prvi plan za izgradnju kanala. Radovi počinju u 1881. Od malarije umire više od 22.000 radnika, koji su pretežno radili u vodi, jer je po de Lessepspovom nacrtu kanal bio građen bez ustava. Cijela izgradnja je finansirana izdavanjem obveznica, ali se ispostavilo da je preskupa ukoliko se kanal bude pravio na nivou mora. Francuzi zvanično 1889. obustavljaju radove u Panami.

američki predsjednik Theodore Roosevelt 1902. otkupljuje planove za 40 miliona dolara od Francuske. Pošto SAD nije mogao ostvariti dogovor sa Kolumbijom, Panama proglašava svoju nezavisnost i otcjepljuje se. SAD i Panama 1904. ratificiraju ugovor o kanalu s sljedećim tačkama:

• Panamski kanal je neutralan objekat u međunarodnom pomorskom saobraćaju
• Brodovi pod bilo kojom zastavom imaju pravo da ga koriste
• SAD plaća jednokratno 10 miliona dolara Panami, koji su bili prvenstevno namijenjeni Kolumbiji
• Panama će biti zaštićena od SAD u slučaju napada
• Američka vojska dobija dozvolu stacioniranja, u tzv. vanteritorijalnoj zoni (Panamski kanal), na neodređeno vrijeme
• SAD plaća Panami godišnje 25.000 dolara za korištenje kanala

Radovi su ponovo počeli 1905. Troškovi iznose oko 386 miliona dolara. Ovaj put su močvare u okolini isušene. Planovi su sada predviđali ugradnju ustava u kanal, koji bi omogućavali postepeno "penjanje" brodova kao i izbor kraćeg puta. Preko 6000 radnika umire od malarije i udesa tokom rada.

Prvi brod je zvanično prošao kroz kanal 15. augusta 1914. Pošto je 3. augusta započeo Prvi svjetski rat time raste strateški značaj kanala. Ukupna ušteda vremena za brodove iznosila je oko 2-3 mjeseca jer se praktično Južna Amerika zaobilazila. U Drugom svjetskom ratu je američka mornarica time bez problema mogla mijenjati iz Tihog u Atlanski okean.

U početku stanovništvo Paname se nije slagalo s utjecajem SAD-a. Nakon prvih ustanaka 1935. i 1936. SAD povećava sa 25.000 na 430.000 dolara godišnje za prolaznicu kanala. Taj iznos raste 1955. na 2 miliona dolara godišnje. Ukida se vanteritorijalnost kanala i Panama stiče pravo oporezivanja svakog radnika, s izuzetkom američkih građana, koji bude radio na kanalu. Neredi opet izbijaju 1964. povodom isticanja zastave SAD-a na kanalu. U cijeloj Latinskoj americi se SAD stanovništvo naziva arogantnim i pohlepnim "gringosima" pošto su već u više navrata pokazali da ne poštuju suverenitet tih država.

Za vrijeme mandata Jimmy Cartera 1977. potpisuje se sporazum s generalom Omar Torrijos, kao predsjednikom Paname, prema kojem se do 2000. kanal vraća u vlasništvo Paname. To se zvanično desilo 31. decembra 1999, od kada kanal nadgleda javna uprava ACP (špan. Autoridad del Canal de Panamá). Ovaj korak je znatno poboljšao imidž SAD-a u svijetu.

Godine 1989. SAD napada Panamu i svrgava predsjednika, generala Manuela Noriegu. Ova invazija i danas je sporna.^{[nedostaje referenca]}

Shodno ugovoru iz 1977 Panami je 31. decembra 1999 vraćen kanal. Nadzor vrši javna uprava ACP (špan. Autoridad del Canal de Panamá)

U prosjeku jedan brod treba oko 26 sata, uključujući i vrijeme čekanja, da prođe kanal. Veličina brodova je narasla da 60% (veći od Panamaks klase) istih ne može kanal koristiti. Kanalske ustave će biti proširene na 427 metara dužine odnosno 55 metara širine. Time mogu nove generacije brodova, koji umjesto dosadašnjih 5000 kontejnera mogu transportovati 12.000, prolaziti kroz kanal.

• Magellanov prolaz
• Sueski kanal

Commons ima datoteke na temu: Panamski kanal

• Live webcams Panamaski kanal (en)