[go: up one dir, main page]
Idi na sadržaj

Srpski jezik

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Srpski jezik
Regije govorenjaJugoistočna Evropa, Balkan
Države govorenja
Jezička porodica
Etnički govorniciSrbi
Broj govornikaoko 12.000.000 (2009.)[2]
Sistem pisanjaSrpska ćirilica
Srpska latinica
Službeni status
Služben u
Manjinski jezik u
Regulator(i)Odbor za standardizaciju srpskog jezika
Jezički kod
ISO 639-1sr
ISO 639-2 / 5srp
ISO 639-3srp
Karta
Srpski jezik nije ugrožen po klasifikaciji UNESCO Atlas svjetskih ugroženih jezika
Također pogledajte:
Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika

Srpski jezik jest standardizovana varijanta srpskohrvatskog jezika koji uglavnom koriste Srbi.[9][10][11][12][13] To je maternji jezik oko osam i po miliona Srba u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Kao manjina Srbi žive i u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Mađarskoj i Rumuniji. Teško je odrediti broj srpskih iseljenika u Evropi, Americi i Australiji.

Standardni srpski je zasnovan na najrasprostranjenijem dijalektu srpskohrvatskog, štokavskog (tačnije na dijalektima šumadijskovojvođanskog i istočnohercegovačkog),[14] koji je ujedno i osnova standardnog hrvatskog, bosanskog i crnogorskog varijeteta[15] te je 2017. donesena Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca.[16][17] Drugi dijalekt kojim govore Srbi je torlački u jugoistočnoj Srbiji, koji je prelazni na makedonski i bugarski.

Srpski jezik je standardni jezik u službenoj upotrebi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a u kulturnoj je upotrebi u većem broju zemalja širom svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice.

Srpski jezik ima dva refleksa, ekavica i ijekavica.

Historija

Srpski jezik je prvi put implicitno kodificirao Sveti Sava. Najizrazitije njegovo djelo u tom smislu predstavlja Karejski tipik. On je prvi napravio oštar rez od staroslavenske norme prema srpskoslavenskoj jezičkoj normi. Izbacio je iz upotrebe nazalne samoglasnike, koji su do tog vremena već dali svoje nenazalne reflekse. Kako su se poluglasnici do tog vremena ujednačili, on je izbacio znak za poluglasnika zadnjeg reda (debelo jer) i ostavio samo znak za poluglasnik prednjeg reda (tanko jer), koje je označavalo poluglasnik srednjeg reda.

Sljedeća reforma odvila se u Srbiji za vrijeme despota Stefana Lazarevića. Nju je obavio Konstantin Filozof (napomena: ovog Konstantina ne treba miješati sa Ćirilom, koga su također zvali Konstantinom Filozofom), a ta je ortografija poznata kao resavska škola. Ovaj pravopisni model odlikuje nazadnost u odnosu na Savin, što je, vjerovatno, bila posljedica bugarskog obrazovanja Konstantina Filozofa. Bez fonoloških potreba uveden je ponovno znak za tvrdi poluglasnik, kao i određeni broj drugih pravopisnih pravila, čiji je cilj bio da se standardni srpskoslavenski jezik po svojim osobinama približi tadašnjoj bugarskoj normi.

Tokom razdoblja između 16. i 18. vijeka pismenost Srba je gotovo zamrla, a jedini značajan ostatak stare srednjovjekovne kulture nalazio se u manastiru Rača. Predstavnici te škole nazvani su račani. Najznačajniji predstavnik račana bio je Gavril Stefanović Venclović. On je imao jasno izraženu dvojezičnost u svom pisanju: sakralne knjige je pisao po pravopisu resavske škole, dok je propovjedi pisao narodnim jezikom, začuđujuće sličnim pravopisu i azbuci koje je sačinio Vuk Stefanović Karadžić više od vijeka poslije njega.

U nedostatku srpskoslavenskih knjiga poslije Velike seobe u južne i istočne djelove Austrijskog carstva (prije svega u današnju Vojvodinu), ali i u zabludi da je ruskoslavenski jezik stariji od srpskoslavenskog, svećenstvo je prihvatanjem ruske pomoći za svoj zvanični jezik uzelo ruskoslavenski jezik, odnosno rusku redakciju staroslavenskog jezika. Taj jezik je i danas ostao zvaničan jezik Srpske pravoslavne crkve, a imao je velikog uticaja na tadašnji svjetovni jezik. Danas se taj jezik naziva crkvenoslavenskim jezikom.

Kao odraz na zbivanja u sakralnoj jezičkoj normi nastao je svjetovni jezik, koji je bio mješavina vojvođanskih dijalekata, ruskoslavenskog i ruskog jezika: slavenosrpski jezik. Na tom je jeziku tokom 18. i 19. vijeka stvorena osnova za savremenu srpsku kulturu.

Tokom prve polovine 19. vijeka, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grimm, austrijskih vlasti, Vuk Stefanović Karadžić je napravio reformu pisma i pravopisa, praveći veliki rez između dotadašnje slavenosrpske kulture i novog standarda. Uz neznatne izmjene, ta je norma i danas standardni srpski jezik, a uz prilagođavanje i dogovor hrvatskim filolozima toga doba i standardni hrvatski jezik.

Dijalekatska osnova tog standarda bila je istočno-hercegovačka, ijekavska. Jednostavnom zamjenom diftonga "ie" sa ekavskim "e" stvorena je i druga, u tadašnjoj Srbiji i jugoistočnoj Austriji, kao centrima srpske kulture, prihvatljivija ekavska norma.

Vukov Pravopis je 1868. uveden zvanično u Srbiji. Između prvog i drugog svjetskog rata dogovorom hrvatskih i srpskih lingvista promjenjena su dva pravopisa. 1960. napisan je i ozvaničen Pravopis srpskohrvatskog jezika, dok je 1993. prerađeni Pravopis iz 1960. objavljen kao Pravopis srpskoga jezika, a ozvaničen 1995. Pravopis iz 1993. je i danas konstitutivan u Srbiji i Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini.

Reference

  1. ^ "Croatia: Language Situation". Encyclopedia of Language and Linguistics (2nd izd.). The official language of Croatia is Croatian (Serbo-Croatian). [...] The same language is referred to by different names, Serbian (srpski), Serbo-Croat (in Croatia: hrvatsko-srpski), Bosnian (bosanski), based on political and ethnic grounds. [...] the language that used to be officially called Serbo-Croat has gotten several new ethnically and politically based names. Thus, the names Serbian, Croatian, and Bosnian are politically determined and refer to the same language with possible slight variations.
  2. ^ "Српски језик говори 12 милиона људи". РТС. 20. 2. 2009.
  3. ^ "Language and alphabet Article 13". Constitution of Montenegro. WIPO. 19. 10. 2007. Arhivirano s originala, 28. 7. 2013. Serbian, Bosnian, Albanian and Croatian shall also be in the official use.
  4. ^ "Ec.Europa.eu" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 30. 11. 2007.
  5. ^ "B92.net". Arhivirano s originala, 10. 11. 2013.
  6. ^ "Minority Rights Group International : Czech Republic : Czech Republic Overview". Minorityrights.org. Arhivirano s originala, 26. 10. 2012. Pristupljeno 24. 10. 2012.
  7. ^ "Národnostní menšiny v České republice a jejich jazyky" [National Minorities in Czech Republic and Their Language] (PDF) (jezik: češki). Government of Czech Republic. str. 2. Arhivirano (PDF) s originala, 15. 3. 2016. Podle čl. 3 odst. 2 Statutu Rady je jejich počet 12 a jsou uživateli těchto menšinových jazyků: ..., srbština a ukrajinština
  8. ^ "Minority Rights Group International : Macedonia : Macedonia Overview". Minorityrights.org. Arhivirano s originala, 26. 10. 2012. Pristupljeno 24. 10. 2012.
  9. ^ David Dalby, Linguasphere (1999/2000, Linguasphere Observatory), pg. 445, 53-AAA-g, "Srpski+Hrvatski, Serbo-Croatian".
  10. ^ Benjamin W. Fortson IV, Indo-European Language and Culture: An Introduction, 2nd ed. (2010, Blackwell), p. 431, "Because of their mutual intelligibility, Serbian, Croatian, and Bosnian are usually thought of as constituting one language called Serbo-Croatian."
  11. ^ Václav Blažek, "On the Internal Classification of Indo-European Languages: Survey" retrieved 20 Oct 2010 Arhivirano 4. 2. 2012. na Wayback Machine, pp. 15–16.
  12. ^ Ćalić, Jelena (2021). "Pluricentricity in the classroom: the Serbo-Croatian language issue for foreign language teaching at higher education institutions worldwide". Sociolinguistica: European Journal of Sociolinguistics. De Gruyter. 35 (1): 113–140. doi:10.1515/soci-2021-0007. ISSN 0933-1883. S2CID 244134335 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć). The debate about the status of the Serbo-Croatian language and its varieties has recently shifted (again) towards a position which looks at the internal variation within Serbo-Croatian through the prism of linguistic pluricentricity
  13. ^ Mader Skender, Mia (2022). "Schlussbemerkung" [Summary]. Die kroatische Standardsprache auf dem Weg zur Ausbausprache [The Croatian standard language on the way to ausbau language] (PDF) (Dissertation). UZH Dissertations (jezik: German). Zurich: University of Zurich, Faculty of Arts, Institute of Slavonic Studies. str. 196–197. doi:10.5167/uzh-215815. Pristupljeno 8. 6. 2022. Obwohl das Kroatische sich in den letzten Jahren in einigen Gebieten, vor allem jedoch auf lexikalischer Ebene, verändert hat, sind diese Änderungen noch nicht bedeutend genug, dass der Terminus Ausbausprache gerechtfertigt wäre. Ausserdem können sich Serben, Kroaten, Bosnier und Montenegriner immer noch auf ihren jeweiligen Nationalsprachen unterhalten und problemlos verständigen. Nur schon diese Tatsache zeigt, dass es sich immer noch um eine polyzentrische Sprache mit verschiedenen Varietäten handelt.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  14. ^ Ljiljana Subotić; Dejan Sredojević; Isidora Bjelaković (2012), Fonetika i fonologija: Ortoepska i ortografska norma standardnog srpskog jezika (jezik: srpskohrvatski), FILOZOFSKI FAKULTET NOVI SAD, arhivirano s originala, 3. 1. 2014
  15. ^ Serbian, Croatian, Bosnian, Or Montenegrin? Or Just 'Our Language'? Arhivirano 5. 11. 2010. na Wayback Machine, Radio Free Europe/Radio Liberty, February 21, 2009
  16. ^ Nosovitz, Dan (11. 2. 2019). "What Language Do People Speak in the Balkans, Anyway?". Atlas Obscura. Arhivirano s originala, 11. 2. 2019. Pristupljeno 6. 5. 2019.
  17. ^ Zanelli, Aldo (2018). Eine Analyse der Metaphern in der kroatischen Linguistikfachzeitschrift Jezik von 1991 bis 1997 [Analysis of Metaphors in Croatian Linguistic Journal Language from 1991 to 1997]. Studien zur Slavistik ; 41 (jezik: njemački). Hamburg: Kovač. str. 21, 83. ISBN 978-3-8300-9773-0. OCLC 1023608613. (NSK). (FFZG)

Dodatna literatura

Knjige

Žurnali

Vanjski linkovi

Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Srpski jezik
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Srpski_jezik&oldid=3629586"