[go: up one dir, main page]

Idi na sadržaj

Hamlet (1948)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Hamlet
Originalni poster za film
RežiserLaurence Olivier
ProducentReginald Beck
Scenarist(i)Laurence Olivier (prema pozorišnom komadu Williama Shakespearea)
Uloge
MuzikaWilliam Walton
Žanrdrama
KinematografijaDesmond Dickinson
MontažaHelga Cranston
Produkcija
  • Two Cities Films Izmijeni na Wikipodacima
Distributer
  • iTunes Izmijeni na Wikipodacima
Premijera6. maj 1948.
Trajanje155 minuta
ZemljaUjedinjeno Kraljevstvo
JezikEngleski[1]

Hamlet je britanska ekranizacija istoimenog pozoršnog komada Williama Shakespearea, koju je 1948. adaptirao, režirao i tumačio glavnu ulogu Sir Laurence Olivier. Hamlet je Olivierov drugi po redu film koji je režirao, ali također i drugi od ukupno tri filma baziranih na djelima Shakespearea. Hamlet je bio jedini Olivierov režiserski rad koji je sniman u crno-bijeloj tehnici, te je bio prvi britanski film koji je osvojio Oscara za najbolji film. To je ujedno i prvi zvučni film baziran na pozorišnoj predstavi na engleskom jeziku. Olivierov Hamlet je šeskpirski film koji je dobio najprestižnija priznanja, osvojivši Oscara za najbolji film i najboljeg glumca i Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji. Međutim, film se pokazao kontroverznim među šekspirijanskim čistuncima, koji su smatrali da je Olivier napravio previše promjena i rezova od ukupno četiri sata pozorišnog komada koji je skratio za skoro dva sata u vrijednosti sadržaja. Milton Shulman je napisao u Evening Standardu "Za neke to će biti jedan od najvećih filmova ikad snimljenih, a drugima duboko razočarenje.[2]

Radnja

[uredi | uredi izvor]

Film prati cijelu priču predstave, ali je skraćen za pola dijaloga, izostavljajući dva glavna lika.

Radnja počinje na zidinama tvrđave Elsinore, gdje je stražar, Francisco, (John Laurie) smijenjen na straži, a drugi stražar Bernardo (Esmond Knight) ga pita da li je vidio išta. Bernardo je zajedno sa još jednim stražarom, Marcellusom (Anthony Quayle), dva puta ranije vidio duh kralja Hamleta. Marcellus zatim dolazi sa skeptičnim Horacijem (Norman Wooland), prijateljem princa Hamleta. Odjednom, sva trojica ugledaše duha, a Horacije zahtijeva da duh progovori. Duh tada nestaje, bez ijedne riječi. Unutar Velike dvorane dvorca, slavi se brak Gertrude (Eileen Herlie) i kralja Kaludija (Basil Sydney); stari kralj Hamlet je umro navodno od slučajnog ugriza zmije, a njegova supruga, Gertruda, u roku od mjesec dana od tragedije, pristala da se uda za brata pokojnog kralja. Princ Hamlet (Laurence Olivier) sjedi sam, odbijajući da se pridruži proslavi, uprkos protestima novog kralja. Kada je dvorska svita napustila Veliku dvoranu, Hamlet, ljut zbog ishitrenog braka, mrmlja u sebi riječi: "i ovo sve, u roku od mjesec dana!"

Uskoro, Horacije i stražari ulaze i govore Hamletu o sablasnom prikazu njegovog oca. Hamlet nastavlja da istražuje, a po dolasku na zidine, ugleda duh. Imajući u vidu da ga duh priziva da pođe naprijed, Hamlet ga prati sve do tornja, u kojem mu duh otkriva svoj identitet kao duh Hamleta njegovog oca. On kaže da je Hamlet ubijen, objašnjava ko je i kako to uradio. Publika zatim vidi ubistvo u snimku iz prošlosti dok duh opisuje cijeli čin - Klaudije se vidi kako sipa otrov u uho pokojnog kralja Hamleta, i na taj način ga ubija. Hamlet isprva ne prihvata to kao istinu, i potom se priprema da simulira ludilo, kako bi testirao Klaudijevu savjest, bez donošenja ishitrenih zaključaka. Ovo lažno ludilo privlači pažnju Polonija (Felix Aylmer), koji je potpuno uvjeren da je Hamlet poludeo. Polonije obavještava kralja o tome, tvrdeći da je sve prouzrokovano Hamletovom ljubavlju prema Ofeliji (Jean Simmons), Polonijevoj kćerki. Klaudije, međutim, nije u potpunosti uvjeren, i naređuje Poloniju da zakaže sastanak između Hamleta i Ofelije. Hamletovo "ludilo" je i dalje prisutno čak i na ovom sastanku, a Klaudije je konačno uvjeren.

Hamlet zatim unajmljuje grupu lutajućih glumaca, tražeći od njih da za kralja izvedu predstavu Ubistvo Gonzaga. Međutim, Hamlet čini nekoliko izmjena u predstavi, tako da radnja odražava okolnosti pod kojima je izvršeno ubistvo pokojnog kralja. Klaudije, ne mogavši da izdrži predstavu, prekida scenu i povlači se u svoju sobu. Hamlet je sada uvjeren u Klaudijevu izdaju. On zatim zatiče Klaudija samog, i ima dovoljno mogućnosti da ga ubije. Međutim, u tom trenutku, Klaudije se moli, a Hamlet ne želi da ga ubije u trenutku molitve i tako ga pošalje u raj, nego odlučuje da sačeka pravo vrijeme za to. Umjesto toga on suočava Gertrudu sa okolnostima smrti njegovog oca i Klaudijeve izdaje. Tokom ove konfrontacije, čuje se glas iza zavjese, i, vjerujući da ih Klaudije prisluškuje, zabija nož u zavjesu. Ali ubrzo otkriva da je, u stvari, ubio Polonija koji ih je prisluškivao. Hamlet je samo blago uznemiren, i nastavlja da se sukobljava sa svojom majkom. On tada vidi sablasni duh svog oca, i nastavlja da razgovara sa njim. Gertruda, koja nije u mogućnosti da vidi duha, sada je također uvjerena da je Hamlet poludio.

Hamlet je deportovan u Englesku od strane Klaudija, i izdao je naredbu da Hamlet bude ubijen čim stigne. Srećom, Hamletov brod je napadnut od strane pirata, i on se vraća nazad u Dansku. U njegovom odsustvu, međutim, Ofelija je poludjela zbog protjerivanja Hamleta i sumnje da je njen dragi ubio njenog oca, i ona se utapa, tobože počinivši samoubistvo. Laert (Terence Morgan), Ofelijin brat, želi da osveti njenu smrt, kao i smrt svog oca. Klaudije i Laert saznaju za povratak Hamleta i pripremaju se da ga ubiju. Međutim, oni planiraju da to sve izgleda kao nesreća. Klaudije naređuje Laertu da izazove Hamleta na dvoboj, u kojem će Laert dobiti otrovan nož koji bi mogao ubiti Hamleta samo golim dodirom. U slučaju da Laert nije u stanju ubiti Hamleta, Klaudije mu je pripremio otrovan napitak.

Hamlet pristaje na Laertov izazov na dvoboj. Hamlet osvaja prve dvije runde, a Gertruda pije iz čaše znajući da je otrovana. U pauzi između mečeva, Laert napada Hamleta i ranjava ga u ruku, i tako ga fatalno truje. Hamlet, ne znajući ovo, i dalje se bori. Hamlet na kraju razoružava Laerta i razmjenjuje noževe s njim. Hamlet onda ubada Laerta u predjelu zgloba, fatalno ga ranivši. Utom Gertruda pada otrovana i umire, upozoravajući Hamleta da ne pije iz čaše. (Olivier je ovdje napravio promjenu da smrt Gertrude izgleda kao samoubistvo kako bi zaštitila svog sina, dok je Shakespeare napisao kao da je sve ispalo slučajno i da Gertruda nije imala pojma da je čaša bila otrovana.) Laert na samrti priznaje Hamletu cijelu urotu. Hamlet u nastupu bijesa zalijeće se na Klaudija i ubija ga, prije nego što je i on konačno preminuo. Horacije, zgrožen ovim prizorom, naređuje da se Hamletu priredi pristojan pogreb. Dok se tijelo mladog princa odnosi, danski dvor kleči a topovi Elsinorea ispaljuju počasnu salvu u čast Hamleta. (Nekoliko žena može se vidjeti kako plaču tiho u pozadini.)

Nagrade

[uredi | uredi izvor]

Oskari

[uredi | uredi izvor]

Zlatni globus

[uredi | uredi izvor]
  • Najbolji strani film
  • Laurence Olivier - najbolji glumac
  • Najbolji film

Zlatni lav

[uredi | uredi izvor]

Ostale nagrade

[uredi | uredi izvor]
  • Najbolji strani film - nagrada Udruženja filmskih kritičara Španije
  • Laurence Olivier - najbolji glubac - nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka [1]

Zanimljivosti

[uredi | uredi izvor]
  • Laurence Olivier je imao 41 godinu kada je "Hamlet" objavljen. Eileen Herlie, koja je igrala Hamletovu majku Gertrudu, imala je 30. Herlie je također igrala Gertrudu na Broadwayu 1964. sa Richardom Burtonom, koji je snimljen i prikazan u ograničenom izdanju. Dok je ona bila 11 godina mlađa od svog "sina", kada se snimao Olivierov Hamlet, ona je bila sedam godina starija od Burtona.
  • S ovim filmom, Laurence Olivier je postao prva osoba u historiji koji je režirao film i ujedno osvojio Oscara za najboljeg glumca ili glumicu. Roberto Benigni sa filmom Život je lijep je jedini glumac koji je postigao ovaj uspjeh nakon Oliviera.
  • Prvi film koji je osvojio Oscara za najbolji film i Zlatnog lava za najbolji na Venecijanskom filmskom festivalu.
  • Prvi neamerički film koji je osvojio Oscara za najbolji film.
  • Jedan od šekspirovskih čistunaca koji su kritizirali ovu skraćenu verziju komada bila je Ethel Barrymore, koja je prigovorila da film nije bio tako dosljedan kao pozorišna verzija izvedena na Broadwayu 1922, u kojoj je njen brat John Barrymore igrao Hamleta. Ethel Barrymore je bila voditeljica na dodjeli Oscara za najbolji film te godine i bila je vidno potresena kada je pročitala ime Laurencea Oliviera kao pobjednika.
  • Stanley Holloway je bio izbor u zadnjem momentu, glumac koji je trebao igrati grobara, F.J. McCormick, umro je uoči samog snimanja.
  • U početku, Laurence Olivier nije bio zagrijan za snimanje "Hamleta". Iako je htio ponoviti uspjeh sa Hronikom historije kralja Henrika Petog, shvatio je da je danska drama jedini pravi izbor, kao što je Orson Welles upravo to učinio sa Macbethom i pripremajući Othella. Stavljajući sebe u glavnu ulogu, međutim, on je bio u mogućnosti osigurati svo potrebno finansiranje.
  • Ovo je bio prvi od mnogih filmova gdje su se Peter Cushing i Christopher Lee pojavili zajedno. Cushing je glumio komičnog Osrica, a Lee je igrao vojnika.
  • Ovo je bila jedina filmska verzija "Hamleta" koja je u potpunosti izostavila likove Rosencrantza i Guildensterna. Laurence Olivier je bio oštro kritiziran izostavljajući ih iz filma, jer oni pružaju mnoge mogućnosti Hamletu da se ponaša na sarkastičan i duhovit način, a mnogi smatraju da bi Olivier briljantno igrao ove dijelove. Međutim, Olivier je zadržao neke od Guildensternovih dijaloga i dao ih je Poloniju.
  • Laurence Olivier je odradio glas duha Hamletovog oca snimanjem dijaloga i puštajući ga smanjenom brzinom, dajući mu na taj način makabristički kvalitet. Uloga se često pogrešno predstavljala da je izvodi Sir John Gielgud, možda zato što zvučala pomalo poput njega, ali je rečeno da Olivier zapravo nije volio raditi sa Gielgudom u filmovima baziranim na djelima Williama Shakespearea i odbio je njegov zahtjev da igra u Hronici historije kralja Henrika Petog.
  • Snimanje je uveliko bilo pod uticajem inventivnih efekata kamere čiji su pioniri bili Orson Welles i Gregg Toland u filmu Građanin Kane, i pod psihološkom reinterpretacijom komada koje je bilo popularno u to vrijeme.
  • Sir Laurence Olivier nije prisustvovao dodjeli Oscara u kojoj ih je osvojio ukupno dva zato što je u to vrijeme nastupao u predstavi u Londonu zajedno sa svojom suprugom, Vivien Leigh.
  • Fortinbras, princ od Norveške, sporedni lik u predstavi, ne pojavljuje se u filmu. Neki od njegovih dijaloga dodijeljeni su Horaciju.
  • Claire Bloom je imala audiciju za ulogu Ofelije.
  • Kada je film bio objavljen Laurence Olivier je rekao da se snimalo u crno-bijeloj tehnici zbog umjetničkih razloga. Pravi razlog, kao što je on kasnije priznao, bio je da je "bio u sred jednog bijesnog sukoba sa Technicolorom".
  • Prvi dugometražni film Terencea Morgana.
  • Komad se vjerovatno prvi put prikazao 1601. u Londonu, sa Williamom Shakespeareom koji je sam igrao duha dok je Richard Burbage igrao Hamleta. Prvi put je bio objavljen u 1602 sa naslovom "Tragična historija Hamleta princa Danske," ali ta verzija je vjerovatno bila na temelju dijaloga koji su se govorili na pozornici, i nimalo ne podsjeća na moderne verzije. Savremeni tekstovi se više temelje na drugoj verziji objavljenoj 1604. i verziji objavljenoj 1623, od kojih svaka sadrži dijaloge koji nisu u drugom tekstu.
  • Ethel Barrymore, čiji se brat John smatrao najboljim glumcem Hamleta u 20. vijeku zajedno sa Johnom Gielgudom, omalovažila je Laurencea Oliviera i njegov film. Ironično, Olivierov Hamlet je bio pod utjecajem Johna Barrymorea, čijeg je Hamleta Olivier gledao u Londonu.[1]

Kritike

[uredi | uredi izvor]

Iznenađujući oskarovac iz 1948, Laurence Olivierov "Hamlet", je sniman u drugom stilu za razliku od glumčevog "Henry-ja V." iz 1946. za koji je dobio nominaciju za Oscara. U ovoj adaptaciji, Olivier koristi kameru kao aktivnog sudionika u priči, snimao je u crno-bijeloj tehnici, i na osnovu njegove metafore za film, Hamlet je kao graviranje, a ne kao slikarstvo. Dvorac, prikazan kao začaran sa svojim velikim i tamnim koridorima, uokviruje ljudske likove na hladan i distanciran način, tako da je Oscar za scenografiju i kostimografiju zasluženo dodijeljen. Uprkos kritici ove 153-minutne verzije, u kojoj nedostaju likovi i cijele scene iz Shakespearove drame, "Hamlet" je još uvijek uzbudljiv film, pogotovo u usporedbi sa Zeffirellijevom verzijom iz 1990, sa promašenom ulogom Mela Gibsona, kao melanholičnog danskog kraljevića, a posebno Glenn Close, kao Gertruda.

Emanuel Levy [3]

Za divno čudo, ovo je bio prvi zvučni film Hamleta. Producent, režiser i zvijezda ove verzije Laurence Olivier, bio je kritiziran zato što je skratio četiri i četvrtinu sata na dva i po sata filma, čineći ga više teatralnim nego filmskim. Možemo ga kritizirati zbog njegove amaterske kamere sa mnogih besmislenim i nezanimljivim snimcima (Olivier se zaljubio u kameru i postao kao dijete u prodavnici slatkiša). Vizuelni efekti blijede u poređenju sa izvrsnom kamerom ruske verzije Kozintseva iz 1964. Ovaj crno-bijeli film dočarava sumorno raspoloženje tragedije u jezivom danskom dvorcu Elsinore sa otvarajućom scenom magle koja izranja iz mora da bi se omotala oko dvorca. Glumce krase bogati kostimi tog vremena, ate nam nude oštre nastupe, a duhovi koji se pojavljuju izgledaju jezivo stvarnima. Eileen Herlie kao kraljica Gertruda, odradila je izvanredan posao ...

Dennis Schwartz [4]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c d http://www.imdb.com/title/tt0040416/?ref_=fn_al_tt_1
  2. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 1. 11. 2012. Pristupljeno 30. 6. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. ^ http://www.emanuellevy.com/review/hamlet-1948-9-2/
  4. ^ http://homepages.sover.net/~ozus/hamlet.htm

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]