Casablanca (film)

Casablanca
Režiser	Michael Curtiz
Producent	Hal B. Wallis
Scenarist(i)	Julius J. Epstein Philip G. Epstein Howard Koch
Uloge	Humphrey Bogart Ingrid Bergman Paul Henreid Claude Rains Conrad Veidt Sydney Greenstreet Peter Lorre
Muzika	Max Steiner
Žanr	drama, romansa
Kinematografija	Arthur Edeson
Montaža	Owen Marks
Produkcija	Warner Bros. Pictures
Distributer	Warner Bros. Pictures
Premijera	26. novembar 1942 (Hollywood Theatre) 23. januar 1943 (SAD)
Trajanje	102 minute
Zemlja	SAD
Jezik	engleski
Budžet	878.000$[1]
Zarada	$3,7 miliona (prvobitna SAD objava)

Casablanca je američka ratna romansa snimljena 1942. u režiji Michaela Curtiza s Humphreyem Bogartom i Ingrid Bergman u glavnim ulogama.^[2] Zasnovana je na neobjavljenoj pozorišnoj predstavi pod nazivom Svi dolaze kod Ricka koju su napisali Murray Burnett i Joan Alison što je ujedno i bio originalni naziv filma. Ukupno šest saradnika je radilo na zajedničkom scenariju od kojih se ističu Julius J. Epstein, Philip G. Epstein i Howard Koch. Film je bio nominiran za 8 Oscara a osvojio ih je ukupno 3 uključujući i onaj za najbolji film Iako je snimljen 1942. javno se počeo prikazivati tek početkom 1943. što se poklopilo sa Konferencijom u Casablanci. Na zadnji dan 1942, predsjednik Roosevelt je upriličio prikazivanje filma u Bijeloj kući. Osim prve scene na aerodromu, cijeli film je sniman u studiju Warner Brosa u Hollywoodu.^[3]

Vrijeme radnje je 2. svjetski rat, mjesto radnje grad Casablanca u Maroku, tada pod kontrolom Vichyjevske Francuske. Ljubavnici se susreću i to pokreće neke neočekivane događaje.

U ranim godinama Drugog svjetskog rata, marokanski primorski grad Casablanca bio je privlačan za ljude iz svih krajeva svijeta, posebno iz okupirane Evrope. Mnogi su u prolazu i pokušavaju izaći iz Evrope; samo nekolicina njih pokušava da zaradi novac. Većina njih su kockari, izbjeglice, nacisti, pripadnici pokreta otpora, ili iskusni prevaranti koji pronalaze svoj put do Rickovog Café Americain, elegantnog noćnog kluba u vlasništvu američkog iseljenika Ricka Blainea (Humphrey Bogart). Iako je on nekada bio dovoljno idealist da sebe dovede u opasnost da se suprotstavlja fašizmu, on je sada ogorčen i ciničan, izjašnavajući se za neutralnost i samostalnost: "Ja se neću žrtvovati ni za nikoga."

Ugarte (Peter Lorre) dolazi kod Ricka sa tranzitnim dokumentima do kojih je došao ubistvom dvojice njemačkih kurira. Dokumenti omogućavaju posjedniku da slobodno putuje dijelovima Evrope koji su pod njemačkom kontrolom, uključujući i neutralni Lisabon u Portugalu; od Lisabona, relativno je lako doći do SAD-a. Dokumenti su od neprocjenjive vrijednosti izbjeglicama koji su se zaglavili u Casablanci. Ugarte planira da zaradi veliko bogatstvo prodajući ih onome ko najviše ponudi, a taj neko bi trebao da stigne u klub kasno te iste noći. Međutim, prije nego što je i došlo do razmjene, Ugartea je uhapsila policija pod komandom kapetana Louisa Renaulta (Claude Rains). Korumpirani Vichyjev službenik, Renault pomaže nacistima. Nepoznat Renaultu i nacistima, Ugarte je ostavio pismo Ricku na čuvanje, jer "... nekako, zato što me prezireš, ti si jedini kome vjerujem."

Zatim se pojavljuje pravi razlog Rickove gorčine koja osvaja njegov život. Ilsa Lund (Ingrid Bergman) stiže sa suprugom Victorom Laszloom (Paul Henreid) da kupi dokumente. Laszlo je poznati lider Češkog pokreta otpora koji je pobjegao iz nacističkog koncentracionog logora. Oni moraju doći do dokumenata i pobjeći u Ameriku da započnu novi život. U vrijeme kad je Ilsa ​​prvi put srela i zaljubila se u Ricka u Parizu, ona je mislila da joj je muž ubijen. Kad je otkrila da je još uvijek živ, iznenada je ostavila Ricka, i bez objašnjenja se vratila Laszlu, ostavljajući Ricka sa osjećajem da je izdan. Nakon što se klub zatvara, Ilsa se vraća i pokušava mu objasniti, ali Rick je pijan i pun gorčine odbija slušati.

Rick i Ilsa traže od klaviriste kluba, Sama (Arthur "Dooley" Wilson), da svira pjesmu "Kako vrijeme prolazi", pjesmu koju su voljeli kada su bili zajedno u Parizu. Čuveni dijalog "Sviraj to ponovo, Sam", koji se odnosi na ovu pjesmu, zapravo ne pojavljuje se u filmu - Ilsa kaže "Sviraj, Sam", a kasnije, Rick naređuje "Sviraj!" Dok Sam svira pjesmu, Rick se prisjeća svoje veze sa Ilsom u Parizu. Iako ona izgleda sretna što je sa Rickom, ona je neraspoložena jer je saznala da bi njen muž mogao biti živ. Kada nacisti počinju da se približavaju Parisu, ona dobiva vijest da je Victor zaista živ i da se nalazi u drugom dijelu Evrope. Ona i Rick su planirali da se odvezu do južne Francuske kako bi pobjegli od napada njemačke vojske, međutim, na stanici Rick dobija vlastoručno pisano pismo od nje. Ona piše da mu ne može objasniti zašto ga ostavalja, ali ga voli. Rick i Sam odlaze bez nje.

Naredne noći, Laszlo, sumnjajući da Rick posjeduje dokumente, govori s njim nasamo kako da dođe do njih. Prekida ih grupa nacističkih oficira, na čelu sa majorom Strasserom (Conrad Veidt), zapovijeda Samu da svira na klaviru i počinje pjevati Die Wacht am Rhein (Straža na Rajni), njemačku patriotsku pjesmu. Bijesni Laszlo naređuje bendu kluba da svira Marseljezu u čast okupirane Francuske. Vođa benda pogleda u Ricka za odobrenje, ali on klima glavom. Laszlo počinje da pjeva, isprva sam, a zatim dugo potiskivani patriotski zanos osvaja publiku i svi se pridružuju nadglašavajući Nijemce. U znak odmazde, Strasser naređuje Renaultu da zatvori klub. Kasnije te noći, Ilsa se suočava sa Rickom u pustom klubu. On odbija da joj da dokumente, čak i kada mu ona prijeti pištoljem. Ona nije u stanju da puca, priznajući da ga još uvijek voli. Rick odlučuje da pomogne Laszlu, navodeći je da misli da će ona ostati a Laszlo otići.

Laszlo je u zatvoru zbog sitnog prekršaja. Rick uvjerava Renaulta da oslobodi Laszla, obećavši da će mu namjestiti mnogo ozbiljniji prekršaj: posjedovanje tranzitnog dokumenta. Međutim, Rick vara Renaulta, prisiljavajući ga s pištoljem u ruci da im pomogne u bijegu. U posljednjem trenutku, Rick ukrcava Ilsu zajedno sa njenim mužem na avion za Lisabon, govoreći joj da će požaliti ako ostane: ".. Možda ne danas možda ne sutra, ali ubrzo i do kraja svog života"

Major Strasser stiže, slijedeći Renaultovu dojavu, ali Rick puca u njega kad on pokušava da interveniše. Kada stižu njegovi ljudi, Renault ih obavještava da je Strasser mrtav, i stavlja se na Rickovu stranu oštro im naređujući da "pohvataju sve osumnjičene." On tada preporučuje da obojica odu iz Casablance. Renault predlaže da se pridruže pokretu otpora, zatim odlazi u maglu sa Rickom koji mu kaže: "Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva." *^[2]

• Humphrey Bogart - Rick Blaine
• Ingrid Bergman - Ilsa Lund
• Paul Henreid - Victor Laszlo
• Claude Rains - kapetan Louis Renault
• Conrad Veidt - major Heinrich Strasser
• Sydney Greenstreet - Signor Ferrari
• Peter Lorre - Ugarte
• S.Z. Sakall - Carl
• Madeleine Lebeau - Yvonne
• Dooley Wilson - Sam
• Joy Page - Annina Brandel
• John Qualen - Berger^[2]

• Oskar za najbolji film
• Michael Curtiz - Oskar za najbolju režiju
• Julius J. Epstein, Philip G. Epstein, Howard Koch - Oskar za najbolji adaptirani scenarij

• Najbolji DVD - nagrada Udruženja filmskih kritičara Las Vegasa
• Najbolji film (1989). - Nacionalni filmski registar (SAD)^[2]

• Conrad Veidt, koji je igrao majora Strassera, bio je dobro poznat u pozorišnim krugovima u Njemačkoj zbog svoje mržnje prema nacistima, i njegovom prijateljstvu s jevrejima (njegova supruga je također bila jevrejka). Bio je prisiljen da pobjegne iz zemlje kada je saznao da je SS poslao odred smrti u potrazi za njim zbog njegove anti-nacističke aktivnosti. Veidt je imao ugovor da igra samo negativce, jer je bio uvjeren da glumeći nacističke negativce pomaže ratnim naporima.
• U čuvenoj sceni kada se pjevala "Marseljeza" i nadglasala njemačka pjesma "Straža na Rajni", mnogi od statista imali su stvarne suze u očima, jer veliki broj njih su bili stvarne izbjeglice od nacističkog progona u Njemačkoj i širom Evrope i nisu mogli savladati emocije kada se scena snimala.
• Da bi povećao zaradu od distribucije filma u stranim zemljama, studio je predložio da negativni likovi osim nacista trebaju biti neki iz neprijateljskih zemalja, kao što je u to vrijeme bila Italija. To je razlog zašto su Ugarte, Ferrari, i evropski džeparoši bili italijani.
• Budući da je film nastao tokom Drugog svjetskog rata nije bilo dozvoljeno da se film snima na aerodromu po mraku zbog sigurnosnih razloga. Umjesto toga, oni su koristili zvučnu pozornicu sa malim avionom izrezanim od kartona i uvećanom perspektivom. Da bi stvorili iluziju da je avion bio u punoj veličini, koristili su ljude sa izrazito niskim rastom da budu posada koja priprema avion za polijetanje. Godinama kasnije ista tehnika ​​je bila korištena u filmu Alien (1979).
• Nikada se nije otkrilo zašto se Rick nije mogao vratiti u Ameriku. Julius J. Epstein je kasnije izjavio da: "Moj brat (Philip G. Epstein) i ja smo pokušavali smisliti razlog zašto se Rick nije mogao vratiti u Ameriku. Ali ništa se nije uklapalo. Konačno smo odlučili da to sve preskočimo."
• Dooley Wilson (Sam) je bio profesionalni bubnjar koji se pretvarao da svira klavir. Pošto se muzika snimala u isto vrijeme kad i film, sviranje klavira je zapravo bio nastup Elliota Carpentera koji je svirao iza paravana, ali je bio postavljen tako da ga je Dooley mogao gledati i kopirati pokrete njegovih ruku.
• Režiser Michael Curtiz imao je jak mađarski naglasak i često je izazivao zabunu na setu. Jednom je tražio od jednog člana ekipe da donese "pudlicu" (eng. poodle) da se pojavi u jednoj sceni. Čovjek je pretresao sve uokolo tražeći pudlicu dok je cijela ekipa čekala. Našao je jednu i donio je Curtizu, ali je on onda zavikao: "Ma ne pudlicu nego kantu vode!" (eng. pool of water).
• "Evo ga gleda u tebe, dijete" je bila improvizacija od strane Humphreyja Bogarta u pariskoj sceni i zvučala je tako dobro da je opet kasnije korištena u filmu. On je isprva koristio isti dijalog u filmu Ponoć (1934). Također, kružile su glasine da je za vrijeme odmora, Ingrid Bergman igrala poker sa drugim članovima ekipe. Budući da je ona još uvijek učila engleski jezik, Bogart bi povremeno pratio igru, i dodavao: "Evo ga gleda u tebe, dijete".
• Supruga Humphreyja Bogarta Mayo Methot neprestano ga je optuživala za aferu sa Ingrid Bergman, i često su se svađali u svlačionici uoči snimanja. Bogart bi dolazio na snimanje sav bijesan. U stvari, bez obzira na nesumnjivu filmsku privlačnost između Bogarta i Bergmanove, oni jedva da su pričali jedno s drugim, a jedini put kada su se sprijateljili je kada su ručali sa Geraldine Fitzgerald. Prema Fitzgeraldovoj, "cijela tema za ručkom je bila kako bi mogli završiti sa filmom. Oni su mislili da su dijalozi smiješni a situacije nevjerovatne ... poznavala sam Bogarta vrlo dobro, i mislim da je on htio samo da da podršku Bergmanovoj, kako bi bio siguran da misle isto." Bogart i Bergman su rijetko pričali jedno s drugim nakon toga, a razlog nije bio poznat.^[2]

Iako je snimljen 1942, "Casablanca" je i dalje najveća romantična drama ikada snimljena. Opsesivna čežnja i žal koju Humphrey Bogart kao Rick i Ingrid Bergman kao Ilsa osjećaju jedno prema drugom, je uveličana nemilosrdnim društvenim okruženjem u kojem su se našli kada ih sudbina spaja nakon mnogo godina. Casablanca iz Drugog svjetskog rata je opasno mjesto za američkog emigranta, a još više za djevojku pripadnika francuskog pokreta otpora Victora Laszla. Casablanca je egzotično mjesto gdje dugo razdvojeni strastveni ljubavnici mogu obnoviti svoju međusobnu ljubav ako se odluče za to, osim što Rick, očigledno apolitični cinik, odlučuje da žrtvuje svoju jedinu životnu priliku u ime višeg čovječnijeg cilja. Takva je priroda filma režisera Michaela Curtiza koji uključuje izuzetne izvedbe Petera Lorrea, Sydneya Grinstrita, i Claudea Rainsa. Razdvojen u tri jasno definirane radnje, scenario je bio zasnovan na pozorišnom komadu i lijepo snimljen sa sjenkama stila noir od strane velikog snimatelja Arthura Edesona (Malteški soko). "Casablanca" pronalazi način da uvijek bude osvježavajuća svaki put kada se pogleda. Između jako slojevitih sistema vizuelne slike na djelu, i unakrsnih elemenata socijalnih nemira i potisnutih emocija, leži film koji hvata romantično svjetlo u boci. Uopšte ne smeta da se Bogart i Bergman sastanu zajedno kao papir i plamen. Gorka slast ljubavi koja nikada nije izgledala niti zvučala tako dobro.

Cole Smithey^[4]

Commons ima datoteke na temu: Casablanca (film)

• Casablanca na IMDb-ju

Wikicitati imaju citate vezane za: Casablanca

• Kritika najvećeg američkog kritičara, Rogera Eberta, na film KazablankaArhivirano 5. 11. 2011. na Wayback Machine