Fidel Castro

Fidel Castro
Predsjednik Kuba
Vrijeme na dužnosti 2. decembar 1976 – 24. februar 2008.
Prethodnik	Osvaldo Dorticós Torrado
Nasljednik	Raúl Castro
Prvi sekretar Komunističke partije Kube
Vrijeme na dužnosti 3. oktobar 1965 – 19. april 2011.
Prethodnik	Blas Roca Calderio
Nasljednik	Raúl Castro
Premijer Kube
Vrijeme na dužnosti 16. februar 1959 – 2. decembar 1976.
Prethodnik	José Miró Cardona
Lični podaci
Rođenje	Fidel Alejandro Castro Ruz (1926-08-13) 13. august 1926. Birán, Republika Kuba
Smrt	25. novembar 2016(2016-11-25) (90 godina) Havana, Kuba
Politička stranka	Komunistička partija Kube
Supružnik	Mirta Diaz-Balart (1948–1955) Dalia Soto del Valle (1980–2016)
Djeca	9 Fidel Ángel Castro Diaz-Balart Alina Fernandez-Revuelta Alexis Castro-Soto Alejandro Castro-Soto Antonio Castro-Soto Angel Castro-Soto Alain Castro-Soto Jorge Angel Castro Francisca Pupo
Vjera	Ateizam
Potpis

Fidel Alejandro Castro Ruz ( audio) (13. august 1926 – 25. novembar 2016^[1]) bio je kubanski političar i revolucionar koji je bio premijer republike Kube (1959–1976) i predsjednik Kube (1976–2008). Politički marksističko-lenjinistički kubanski nacionalista bio je prvi sekretar Komunističke partije Kube (1961–2011). Pod njegovom upravom Kuba je postala jednostranačka socijalistička država. Na međunarodnom planu, Castro je bio generalni sekretar Pokreta nesvrstanih u periodu 1979–1983. i 2006–2008.

Rođen je u Biranu kao sin bogatog poljoprivrednika. Castro je usvojio ljevičarsku anti-imperijalističku politiku dok je studirao pravo na Univerzitetu u Havani. Nakon učešća u pobuni protiv desničarskih vlada u Dominikanskoj Republici i Kolumbiji, planirao je svrgavanje predsjednika Kube Fulgencija Batistu, pokrenuvši neuspjeli napad na kasarnu Moncada 1953. godine. Nakon godinu dana zatvora, otputovao je u Meksiko gdje je formirao revolucionarnu grupu Pokret 26. juli, zajedno sa Che Guevarom i bratom Raulom Castrom. Po povratku na Kubu Castro je imao ključnu ulogu u Kubanskoj revoluciji vodeći gerilski rat protiv Batistinih snaga iz Siera Maestre. Nakon svrgavanje Batiste 1959. godine, Castro preuzima vojnu i političku moć. Sjedinjene Države su bile zabrinute zbog prijateljskog odnosa Castra sa Sovjetskim savezom, i neuspješno su ga pokušali ukloniti atentatom, ekonomskom blokadom i kontra-revolucijom. Kako bi se suočio sa tim problemima, Castro formira savez sa Sovjetima i dozvoljava im da instaliraju nuklearno oružje na ostrvo, što izaziva Kubansku krizu - definitivni incident Hladnog rata - 1962.

Usvajanjem marksističko-lenjinističkog modela razvoja, Castro pretvara Kubu u jednopartijsku socijalističku državu Komunističke partije; prvu na zapadnoj hemisferi. Uvođenjem reformi centralnog ekonomskog planiranja i širenja zdravstvene zaštite i obrazovanja, su praćene državnom kontrolom medija i suzbijanjem unutrašnjih neslaganja. U inostranstvu, Castro je podržao anti-imperijalističku revolucionarnu grupu, podržavajući osnivanje maksističkih vlasti u Čileu, Nikaragvi i Granadi, te šaljući vojnike u pomoć saveznicima u Jom Kipurskom ratu, Etiopijsko-somalijskom ratu i Angolskom građanskom ratu. Ove akcije, u kombinaciji sa Castrovim vodstvom Pokreta nesvrstanih i Kubanskim medicinskim internacionalizmom, povećali su profit Kube na svjetskoj sceni a njen lider je zaradio veliki ugled u zemljama u razvoju. Nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, Castro je vodio Kubu u svoj "specijalni period" gdje je prihvatio enviromentalizam i anti-globalizacijske ideje. Uspostavio je 2000. godine savez sa Venecuelanskim predsjednikom Hugom Chavezom i potpisao Kubansko-bolivarski savez za Ameriku. Ovlaštenja je 2006. prenio na potpresjednika Raula Castra, koji je formalno preuzeo presjedavanje 2008.

Castro je kontroverzna figura podjele svijeta. Nagrađivan je raznim međunarodnim nagradama, a njegove pristalice ga hvale kao prvaka socijalizma, anti-imperijalizma i humanitarizma, čiji je revolucionarni režim osigurao nezavisnost Kube od američkog imperijalizma. Nasuprot tome, kritičari ga gledaju kao totalitarnog diktatora čija je administracija kršila ljudska prava, izvršila egzodus nad više od milion kubanaca i osiromašila ekonomiju zemlje. Svojim postupcima i svojim riječima on je značajno uticao na politiku različitih pojedinaca i grupa širom svijeta.

Fidel Castro rođen je 13. augusta 1926. (prema nekim izvorima - 1927.) u mjestu Mayarí na porodičnoj plantaži šećerne trske u blizini mjesta Biran, u provinciji Oriente. Castrov otac bio je vlasnik plantaže od 23.000 ari na kojoj je kao mladić radio i Fidel. U mladosti je Fidel pohađao dvije jezuitske škole - Lasalle i Dolores, obje u Santiagu. Godine 1942. upisao se u jeziutisku školu Belen u Havani i uspješno je završio 1945. godine. Godine 1948. oženio se Mirtom Diaz-Balart, ali je brak završio razvodom 1954. godine.

Castrov sin Fidel Castro Diaz-Balart, koji je potekao iz tog braka, rođen je 1949. godine. Dolaskom oca na vlast najmlađi Castro obnašat će dužnost šefa kubanske komisije za atomsku energiju. No, Castro se još ženio. Od 1980. godine do svoje smrti bio je oženjen Daliom Soto Del Valleom s kojom je imao pet sinova čija imena redom počinju na slovo A. 1950. godine doktorirao je pravo na Univerzitetu u Havani. Nakon završenog fakulteta Castro je planirao kandidirati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu na izborima zakazanim za 1952. godinu, ali je general Fulgencio Batista u državnom udaru zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa i otkazao izbore. Castro je stoga protiv Batiste uložio tužbu sudu zbog kršenja ustava, ali je sud tužbu odbacio. Castro je zato sa grupom istomišljenika 26. jula 1953. godine napao kasarnu u mjestu Monacada. Međutim taj napad je završio neuspjehom i Castro je zatvoren. U zatvoru je ostao sve do 1955. godine. U to doba njegove političke ideje bile su: nacionalizam, antiimperijalizam i reformacija, te nije bio član Komunističke stranke. Nakon puštanja iz zatvora Castro je otputovao prvo u Sjedinjene Države, a potom u Meksiko gdje je organizirao revolucionarni pokret nazvan 26. juli.

Fidel Castro je dolaskom na vlast bio veoma neprijateljski raspoložen prema Sjedinjenim Državama, a koje su se prijateljski odnosile spram Batiste i često se miješale u unutarnje poslove Kube dok je on bio na vlasti. Nakon što je Castrova vlada nacionalizirala rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije 1960. godine Sjedinjenje Države su prestale kupovati kubanski šećer te su uvele ekonomski embargo prema Kubi. Sjedinjene Države neuspješno su pokušale uz pomoć kubanskih izbjeglica zbaciti Castra s vlasti 1961. godine u tzv. invaziji na Zaljev svinja.

Možda i kao posljedica te invazije slijedila je Castrova izjava u decembru 1961. godine: Ja sam marksist-lenjinist i ostaću to do svoje smrti. Ranih 1960-ih Castro je otvoreno priglio komunizam i uspostavio bliske veze sa SSSR-om primajući sve veću sovjetsku vojnu i ekonomsku pomoć. U doba 1960-ih i 1970-ih Castrova vlada je učinila značajna poboljšanja u kubanskom obrazovnom sistemu i organizaciji zdravstvene skrbi time prikazujući kubansku revoluciju kao primjer drugim narodima. Ali Američko-kubanski odnosi nastavili su se pogoršavati kada su Amerikanci 1962. otkrili da je Sovjetski Savez na Kubi postavio svoje balističke projektile dalekog dometa i time praktično imao cijele Sjedinjene Države "na dlanu". Predsjednik John F. Kennedy tada je uveo pomorsku blokadu Kube kako bi prisilio sovjetskog lidera Nikitu Hruščova na povlačenje sovjetskih projektila s Kube. Castro je također aktivno pomagao revolucionarne pokrete u Latinskoj Americi, a u 1970-ih i 1980-ih i u Africi (Angola, Etiopija). Godine 1979. izabran je za vođu Pokreta nesvrstanih, poziciju koja mu je dala međunarodni ugled. Nakon što je kasnih 1980-ih SSSR počeo sprovoditi niz socijalnih i ekonomskih reformi Castro je oštro kritizirao takve eksperimente s kapitalizmom i ustvrdio kako na Kubi nema potrebe za sličnim reformama.

Raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine prekinuo je dotok pomoć Kubi izazivajući time još veće propadanje posrnule kubanske privrede. Castro je na takav razvoj događaja odgovorio 1993. godine kada je dopustio ograničeni niz ekonomskih reformi i djelomičnu legalizaciju privatnog poduzetništva. Castro je u decembru 1995. posjetio Kinu i izrazio svoje divljenje domaćinima u njihovom uspješnom kombiniranju ograničenih ekonomskih reformi i socijalističke privrede. Po povratku na Kubu Castro je ipak kritizrao eksperimente s privatnim poduzetništvom koji su se ukazivali na Kubi. Tvrdio je kako je jedini način da se postigne ekonomski rast očuvanje jednopartijske države, ograničavanje privatnog poduzetništva i brzo utišavanje političkih protivnika. U februaru 1996. kubanski ratni zrakoplovi oborili su dva civilna aviona za koja su kubanske vlasti tvrdile da su narušile kubanski zračni prostor. Ovi zrakoplovi pripadali su organizaciji kubanskih izbjeglica "Brothers to the Rescue", koji su se posvetili pomaganju kubanskih izbjeglica. Američka vlada odgovorila je na ovaj incident daljnjim jačanjem ekonomskog embarga što je uključivalo i kažnjavanje stranih tvrtki koje investiraju na Kubi.

Jednom prilikom upitan kada će obrijati bradu i skinuti vojnu odoru (po tome i s cigaretom u ustima postao je prepoznatljiv lik u cijelom svijetu) odgovorio je: Kada se okonča revolucija!

Wikicitati imaju citate vezane za: Fidel Castro

Commons ima datoteke na temu: Fidel Castro

• Fidel Castro History Archive na Marxists Internet Archive
• Fidel Castro na IMDb-ju
• Fidel Castro: A Life in Pictures – slideshow by BBC News
• Fidel Castro: From Rebel to El Presidente – timeline by NPR