Kopriva

Kopriva je dvodomna zeljasta višegodišnja biljka. Stabljika je uspravna i doseže visinu do 150 cm, a listovi su dugi od 3 do 15 cm. Listovi srcolikog oblika se nalaze na kratkim peteljkama i imaju kratke dlačice. Korijen joj je poprilično velik. Listovi i peteljke su pokriveni žarnicama, i zbog toga ih je jako neugodno dodirnuti, jer izliju oštar sok na kožu. Cvjetovi koprive su zeleni i neugledni. Kopriva ima ljekovita svojstva. Cvijeta od proljeća do jeseni, a za vrijeme zime ostaje u zemlji.

Oko taksonomije ove biljke vrlo su se često vodile rasprave, i stariji izvori nude različite sistematske nazive za njezine podvrste. Nekada je bilo prihvaćeno više vrsta nego danas. Međutim, danas postoji pet jasnih podvrsta, nekad klasificiranih kao odvojene vrste. To su:

• U. dioica dioica - Europa, Azija, Sjeverna Afrika.
• U. dioica galeopsifolia - Europa, ponekad poznata i kao Urtica galeopsifolia.
• U. dioica afghanica - jugozapadna i središnja Azija (Gazaneh u Iranu).
• U. dioica gansuensis. istočna Azija (Kina).
• U. dioica gracilis - Sjeverna Amerika.
• U. dioica olosericea - Sjeverna Amerika.

 

Kopriva je izobilna u sjevernoj Europi i velikom dijelu Azije, te se obično nalazi na selu. Manje je udomaćena u južnoj Europi i sjevernoj Africi, gdje je ograničena zbog svoje potrebe za vlažnim tlom. U Sjevernoj Americi je široko rasprostranjena u Kanadi i SAD-u, gdje je utvrđena u svakoj državi osim Havaja i također se može naći u najsjevernijem Meksiku. Raste u izobilju na pacifičkom sjeverozapadu, posebno na mjestima gdje je velika godišnja količina kiše. U Sjevernoj Americi daleko je manje udomaćena nego u sjevernoj Europi. Europska podvrsta, U. dioica dioica uvedena je u Sjevernu i Južnu Ameriku.

U Velikoj Britaniji kopriva ima veliku povezanost s ljudskim naseljima i zgradama. Prisutnost koprive može ukazati na to da je zgrada dugo bila napuštena. Ljudski i životinjski otpad može biti odgovoran za povišenje razine dušika i fosfata u tlu, te tako osigurava odlično okruženje za koprivu.

Kopriva služi kao odlična hrana ličinkama nekih vrsta leptira, kao što je danje paunče^[1] ili mala riđa. Također je i hrana mnogim vrstama moljaca. Korijen je nekad pojeden od strane hmeljovog korjenara.

Koprivu su stari Grci koristili za masažu protiv reumatskih bolova. Kopriva poboljšava rad probavnog sustava. Sadrži kalcij, kalij, željezo, fosfor, vitamine C i A i organske kiseline. Također, u koprivi se nalaze i flavonoidi koji dobro djeluju na rad organizma. Ekstrakt korijena ima mnogo željeza, koristi se protiv opadanja kose i pozitivno utječe na krv^[2]. Od koprive se često priprema čaj i sok te koristi se često u kuhinji. Djeluje kao diuretik i antihemoragik.Kopriva je i jedna od rijetkih biljaka bogatih titanijem.

Bez obzira na ljekovita svojstva, kopriva se ne konzumira svježa jer ponekad mogu nastupiti problemi sa probavnim sustavom i crvenilo kože. Osim što štiti od bolesti, kopriva može suzbiti lisne uši koje su veliki nametnik voću. Koprive se često koriste kao hrana zečevima i svinjama. Kopriva se koristi i u prehrambenoj industriji, npr. u proizvodnji sira yarga, te začinjene varijante gouda sira. Kopriva može poslužiti za pripremanje raznih jela, a u sjevernoj Europi često jedu juhu od koprive.

Korijen koprive se koristi za dobivanje žute boje, a iz lišća može se dobiti žućkasto-zelena boja^[3]. Kopriva sadrži likasta vlakna, pa se često koristi i u tekstilnoj industriji. Za razliku od pamuka, raste jednostavno, bez pesticida, no njezina vlakna su dosta hrapavija^[4].

Tkanina napravljena od koprive je nađena na lokacijama na kojima su živjeli ljudi iz brončanog doba^[5]. Dobar dio njemačke uniforme iz prvog svijetskog rata bio je od tkanine izrađene od koprivinih vlakana.Koprivu su koristili i stari Rimljani kao hranu i lijek. Siromašni ljudi bi je često jeli u proljeće. U germanskoj mitologiji, kopriva je bila simbol boga munje. Prema narodnom vjerovanju, munja nikada neće udariti u koprivu, i od toga dolazi poslovica: Neće grom u koprive^[6]. Postoji mit da kad kokoši jedu sušene koprive, poveća se broj izlegnutih jaja^[7].

Koprive se tradicionalno beru na Veliki Četvrtak i Veliki Petak. U knjizi Hansa Christiana Andersena "De vilde svaner" se spominje kako je princeza morala satkati kaput od kopriva da bi razbila urok bačen na njezinu braću. U Ujedinjenom Kraljevstvu se od 1986. održava Stinging Nettle Eating Championship, natjecanje u jedenju kopriva^[8].

•  
  Sjemenke između trave.
•  
  Rizomi i korijenje.
•  
  Lisni zalisci.
•  
  Bodlje koprive su bijele boje.
•  
  Muška i ženska biljka.
•  
  Žuti cvijetovi muške biljke.
•  
  Ljubičasti cvijetovi muške biljke.
•  
  Zeleni cvijetovi ženske biljke.
•  
  Maslinasto-zeleni cvijetovi ženske biljke.
•  
  Plodovi koprive.
•  
  Sjemenka tijekom klijanja
•  
  Biljka izlazi iz proklijale sjemenke
•  
  Velika kopriva. (Úrtica dioíca.)Ilustracija #300 in: Martin Cilenšek: Naše škodljive rastline, Celovec (1892)

 

Kopriva na Wikimedijinoj ostavi

• Elliott, C. (1997). Rash Encounters. Horticulture 94: 30.
• Schofield, Janice J. (1998). Nettles ISBN 0-585-10500-6
• Thiselton-Dyer, T. F., (1889). The Folk-Lore of Plants.
• Glawe, G. A. (2006). Sex ratio variation and sex determination in Urtica diocia. ISBN 90-6464-026-2
• Grlić, Lj. (1980). Samoniklo jestivo bilje, Zagreb