Afrika

U Africi se nalazi 54 države, kao i: Masiv Atlas, reke Nil i Kongo, Jezero Viktorija, ostrvo Madagaskar, Zelenortska ostrva, rt Dobre Nade, gradovi Kairo, Johannesburg, Kinšasa, Alžir, Adis Abeba, itd.

 

Smatra se da je Afrika, kolijevka čovječanstva, koju su već prije oko 3,5 miliona godina naseljavali preci današnjeg čovjeka. Prije oko 1,8 miliona godina napustio ju je Homo erectus koji se proširio Europom i Azijom. Do sada najstariji sačuvani primjerak to jest posmrtni ostaci modernog čovjeka su otkriveni na području EtiopijaEtiopije, a procjenjuje se da oni potiču iz 200.000 godina prije nove ere.^[1] Krajem ledenog doba oko 10.500 godine pne. Sahara je postala plodna ravnica u koju su se doseljavali tadašnji ljudi, ali njenim isušivanjem oko 5.000 godina pne. stanovništvo je bilo prisiljeno preseliti se prije svega na jug, ali također i na sjever na obale Sredozemno moreSredozomnog mora. Nakon isušivanja Sahare jedino plodno područje s ugodnom klimom postaje rijeka Nil koja se uspješno probija kroz Saharsku pustinju do mora. Uz njene obale tako ubrzo nastaje prva velika civilizacija Afrike, ona Egipatska oko 5 000 godina prije nove ere. Ova civilizacija koja će se uz razne političke prekide, invazije uspješno održati praktičke sve do zadnjih desetljeća stare ere će ostaviti od sebe piramide kao najstarije preživjele ljudske spomenike koji 4000 godina nakon svoje izgradnje još uvijek stoje i pokazuju građevinsku domišljatost ovog naroda koji je pored raznih ostalih otkrića otkrio pismo (oko 3300. pne) i medicinu.

Između 1000 i 300 godine prije nove ere svoje kolonije u sjevernoj Africi grade stari Grci i Feničani, ali njena budućnost će biti određena tek rimskim osvajanjima tijekom kojih su anektirane sve tamošnje sjeverno afričke države i civilizacije.

U 7. i 8. vijeku dolazi do arapskog osvajanja Afrike čime se sjeverni dio kontinenta našao pod arapsko-islamskim utjecajem. Prije Krista u Nubiji se razvilo kraljevstvo Kuš, te Kraljevstvo Aksum u današnjoj Etiopiji. U zapadnoj se Africi 700. godine razvija kraljevstvo Gana koje traje do 1200. U 8. vijeku arapski trgovci stvaraju trgovački put preko Sahare s bogatim trgovačkim gradovima. Razmjenjuju oruđe i oružje, bakar i konje za zlato, kožu i robove. 1100. javlja se kraljevstvo Benin u zapadnoj Africi koje traje sve do 1897. 1200. se javlja kraljevstvo Mali (traje do 1500), 1350. kraljevstvo Songhai (traje do 1600). Na jugu Afrike od 1270. do 1450. traje kraljevstvo Shona. Grad Timbuktu u 14. vijeku postaje središte trgovačkih putova koji vode preko Sahare.

 

Ostala većina stanovnika Afrike južno od Sahare bila je izolirana od događaja u sjevernoj Africi. Bartolomeu Dias oplovljava Rt Dobre nade. Europsku ekspanziju u Africi započeli su Portugalci u 15. vijeku čime započinje ekonomsko iskorištavanje Afrike. Oni su zauzeli obale kraljevstva Konga i obalu istočne Afrike, te stvorili svoje kolonije u Angoli i Mozambiku. Od 17. vijeka Britanci su započeli osvajanje obale današnje Gane, a Francuzi su zauzeli ušće rijeke Senegal. God 1652. Svoju koloniju u južnoj Africi, Kaapstadt, stvorili su Nizozemci. Već u 16. vijeku počinje izvoz crnog roblja u Ameriku. U 18. je vijeku više od 7 miliona Afrikanaca poslano u Ameriku kao roblje što tamo dovodi do situacije da većinu u mnogim karipskim državama čine osobe koje potiču iz Afrike. Tijekom 18. i 19. vijeka trajala su istraživanja unutrašnjosti Afrike. Britanski istraživači Burton, Speke, Livingstone i Stanley postepeno su otkrivali sve veća i veća područja tzv. crne Afrike. 1487. Kolonijalno osvajanje Afrike u pravom smislu ostvareno je u 19. vijeku. Najveće kolonijalne sila postale su Velika Britanija i Francuska, a osim njih kolonizatori su bili i Njemačka, Belgija, Italija, Portugal, Španjolska. Podjela Afrike na kolonije službeno je prihvaćena na berlinskom kongresu 1885.

Prvi svjetski rat koji traje između 1914. i 1918. godine je pored ostalog bio i rat za kolonije pošto je jedan od zahtjeva članica centralnog saveza bio preraspodjela kolonije pošto su se te novostvorene države kasno pojavile na političkoj sceni da bi sudjelovale u podjelama 19. vijeka. Poraz Nemačke u ratu je ujedno označio podjelu malenog broja njenih kolonija među pobjednicima, ali to za tamošnje afričko stanovnoštvo prolazi bez ikakvog značaja. Drugi svjetski rat koji se s izuzetkom sjevernoafričkih arapskih država/kolonija vodio izvan ovog kontinenta ipak dovodi do velikih promjena. S jedne strane kod mobiliziranih afrikanaca kao i tamošnje novostvorene političke elite dolazi do nacionalnih buđenja, a s druge strane evropske kolonijalne velesile Francuska i Velika Britanija su praktički bankrotirale tako da na početak afričkih zahtjeva i pobuna nisu uspjele dati dobar odgovor. Rezultat toga postaje dekolonizacija Afrike to jest tamošnje kolonije postaje nezavisne iako s njihovom ekonomijom u stvarnosti i dalje upravljaju bivši kolonijalni gospodari. Tijekom šesdesetih godina dvadesetog vijeka te ranije navedene kolonijalne velesile su "darovale" svim svojim bivšim kolonijama nezavisnost tako da početkom sedamdesetih jedini kolonijalni gospodari ostaju Portugal (Angola i Mozambik) i Španija (Zapadna Afrika) koje daruju nezavisnost u trenutku kada im padaju fašistički režimi. Povlačenjem njih jedini kolonijalni gospodari u Africi postaju sami afrikanci to jest Južna Afrika koja daruje nezavisnost Namibiji 1990. godine i Eritreja koja se izborila za samostalnost od Etiopije 1991. godine. Trenutačno posljednja afrička kolonija je Zapadna Afrika koju nakon španskog napuštanja osvaja, a ubrzo potom i masovno naseljava Maroko.

Afrika se sastoji od 56 država od kojih su većina republike u kojima vlast ima predsjednik.

Od sticanja nezavisnosti, razvoj afričkih država je sputavan nestabilnošću, korupcijom, nasiljem i diktaturama. Do nedavno, samo nekoliko država u Africi je razvilo demokratske vlade, u kojima nije na vlasti diktatura.

U mnogim zemljama su se pojavila stara plemenska neprijateljstva, koja su bila smirena u doba kolonijalnih vlasti. U mnogim državama se vojska pojavila kao jedini faktor koji može održati red i praktično imati vlast.

U periodu između 1960. i 1980. u Africi je bilo više od 70 državnih udara i 13 atentata na predsjednike.

Hladni rat, sukob između SAD i SSSRa je takođe imao ulogu u nestabilnosti. Kada su države postajale nezavisne obje zaraćene strane su očeivale pristupanje jednom od blokova. Najveći broj država se u to vrijeme pridruživao Pokretu nesvrstanih. I pored toga mnoge države sjeverne Afrike su primale Sovjetsku vojnu pomoć, dok su centralne i južne afričke države bile potpomognute Sjedinjenim Državama ili Francuskom.

Padovi vlada i raširena korupcija su kao rezultat dali rašireno siromaštvo, glad, dok su u značajnoj mjeri distributivni sistemi nesposobni da stanovništvu obezbjede dovoljne količine vode i hrane za opstanak. U Africi je došlo i do velikog širenja brojnih zaraznih bolesti poput HIV virusa, uzročnika side.

Pod pritiskom međunarodnih finansijskih institucija, poput IMFa, mnoge afričke vlade su pokrenule ekonomije koja počinje da daje pozitivne rezultate.

Političke asocijacije kakva je Afrička unija, daju nadu za veću kooperativnost i mir među zemljama.

 

Afrika je najsiromašniji kontinet svijeta. Prema UN-ovom izvješću iz 2003., od 175 zemalja 151. – 175. mjesto zauzele su afričke države. Gospodarsko stanje usko je povezano s političkom stabilnošću. S obzirom da su ratovi, suše, glad, oboljelo stanovništvo afrička svakodnevica, gospodarske prilike na većem su dijelu kontinenta iznimno teške. Ipak, postoje regionalne razlike.

Sjever Afrike u daleko je boljem položaju od ostatka kontinenta (Subsaharske Afrike – južno od Sahare). Životni standard puno je viši, iako je još uvijek znatno niži nego u slabije razvijenim europskim državama (Libija je izuzetak), postotak oboljelih od AIDS-a gotovo je zanemariv, a blizina Europe i Sahara u zaleđu orijentirali su ovaj prostor povijesno-geografski više prema europskome civilizacijskom krugu nego prema ostatku Afrike. Izuzetak je također i Južnoafrička Republika. Svazi, Lesoto, Bocvana i Namibija uglavnom zbog rudarstva, Sejšeli, te Gabon i Ekvatorijalna Gvineja, uglavnom zbog nalazišta nafte, također spadaju u bogatije države Afrike.

Gospodarstvima većine afričkih zemalja dominira poljoprivreda. Proizvodnja usjeva koji čine okosnicu prehrane stanovništva, kao i komercijalnih usjeva ima mnogo veće značenje od industrije. Industrija je uglavnom ograničena na JAR. Izvoz mnogih zemalja ovisi o jednom jedinom artiklu – poput bakra ili zlata te komercijalnih usjeva poput kave, što ih izlaže riziku promjena cijena na svjetskom tržištu. Mnoge afričke vlade traže prekomorske ulagače kapitala kako bi razgranale svoje gospodarstvo i razvile širu industrijsku osnovu.

Ukupni BDP cijele Afrike iznosi 1.635 bilijuna $. Stopa godišnjeg rasta BDP-a iznosi 0,74%. Također, BDP po glavi stanovnika vrlo je nizak. Prosječan BDP po glavi stanovnika iznosi 1,968$. Od dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta s BDP-om manjim od 300$, osamnaest ih se nalazi u Africi. Najsiromašniji su Burundi, DR Kongo i Liberija s BDP-om od oko 100$. Većina afričkih zemalja, pogotovo onih južno od Sahare, bilježi tijekom posljednjih tridesetak godina drastičan pad narodnog dohotka. 50 % Afrikanaca zarađuje manje od 1 $ dnevno. Nabogatija država Afrike je Mauricijus, s BDP-om po glavi stanovnika od 12 800 $, slijede Južna Afrika (10 000 $), Bocvana (8 500 $), Sejšeli (7 800 $), Namibija (6 900$), Tunis (6 800 $) itd. Afrika danas proizvodi oko 28% svjetske proizvodnje kakaa, 25% kave, 56% uljane palme, 60% sisala, 11% pamuka i 6% prirodnog kaučuka. Afrika je također bogata šumama – 23 % kontinenta prekrivaju šume (12% svjetskih zaliha drvne mase).

Gospodarstvo Afrike uglavnom se i danas oslanja na prirodna bogatstva koja se često neplanirano i nerazumno troše. Smještaj prirodnih bogatstava utjecao je na ukupnu gospodarsku i demografsku polarizaciju Afrike. Veći gradovi nastaju uglavnom uz velika nalazišta rudnih bogatstava te uz morske obale. Godišnja stopa rasta afričkog gradskog stanovništva iznosi 3,5 %. Primjer polarizirane koncentracije vezane za rudna nalazišta je Transvaal u JAR-u. Obuhvaća gradove poput Johannesburga, Pretorije, Krugersdorpa, Vereeniginga... i tu je prisutna golema koncntracija stanovništva. Drugi su primjer rudarska pokrajina Shaba (Katanga) u Kongu, Kabilija u sjeveroistočnom Alžiru, gotovo cijela obala zapadne Afrike a i pojas koji se proteže od Maroka do Tunisa jedno je od najurbanijih afričkih područja, s 43 milijuna ljudi u gradovima. To područje obuhvaća 54 grada s 100 000 ljudi ili više. Stanovništvo često hrli i u glavne gradove gdje je sve prisutniji problem divlje gradnje. I u Africi se tim procesom stvaraju megalopolisi u kojim se stalno povećava broj stanovnika. Primjer su konkurbacija Kairo – Aleksandrija – Port Said (Egipat), Casablanca – Rabat (Maroko), rast južnoafričke luke Capetown...

 

Gospodarstvo Afrike više se nego ijedan drugi kontinent oslanja na poljoprivredu – poljoprivredna proizvodnja sudjeluje u ukupnom izvozu i BDP–u s 34%, a oko 60% afričke radne snage radi u primarnom sektoru. Od ukupne površine kontinenta 8,1 % otpada na oranice, 20,8 % na livade i pašnjake, 25,7 % na šume, 43 % je neproduktivno zemljište, a 2,4 % je potencijalno produktivno. 3/5 afričkih poljoprivrednika radi na malim imanjima kako bi prehranili svoje obitelji, tako da gotovo i nemaju viškove koje bi mogli prodati.

S druge strane, značajan je broj velikih farmi na kojima se uzgajaju proizvodi poput kave, pamuka, kakaa i kaučuka. Te se farme rasprostiru na više desetaka kvadratnih kilometara i zapošljavaju veliki broj radnika. Nažalost, veliki broj tih radnika čine djeca kojima se njihov rad često ne isplaćuje.

Drugi problem je taj što je cjelokupna proizvodnja namijenjena izvozu, tako da, kada nastupe krize zbog civilnih nemira i loše žetve najčešće uzrokovane sušama, Afrika nema rezervne zalihe hrane i nastupa glad. Nasuprot tome, razvijene zemlje često svoje viškove proizvodnje uništavaju jer im se zbog visokih troškova transporta preko oceana i tržišta koje ima veoma malo novaca koje može potrošiti sama trgovina ne isplati.

Problemi afričke poljoprivrede datiraju još s kraja 1970-ih. Glavni uzročnici bili su vanjski trgovinski šokovi, neprestani sukobi, postojanje paradržavnih struktura i sustavno zanemarivanje poljoprivredne uloge u gospodarstvu. Također, velike suše 1968. – 1973. i 1982. – 1985., koje su uništile polovicu kontinenta i odnijele milijune žrtava, bacile su Afriku u tešku poljoprivrednu krizu koja traje i danas. Već sedamdesetih poljoprivredna proizvodnja bilježi pad od –0.3% da bi se osamdesetih oporavila na 1.3%, što ipak nije pratilo galopirajuću stopu rasta stanovništva. Time je direktno ugroženo dvije trećine afričke populacije izravno ovisne o poljoprivrednoj proizvodnji.

Kontinent je osiromašen kolonijalizmom, infrastruktura je bila nezadovoljavajuća, a navodnjavanje slabo. Također, ograničeno je korištenje novih tehnologija u poljoprivredi.

Većina novca ulaže se u sekundarni i tercijarni sektor koji se smatraju boljim potencijalnim izvorom zarade. Politika je takva da se i ulaganja u poljoprivredu koncentriraju gotovo isključivo na proizvodnju žitarica za izvoz jer je to često jedini izvor deviznog priljeva, i takvu je proizvodnju moguće oporezivati, za razliku od proizvodnje za domaće potrebe. Neke države čak i proizvode dovoljne količine hrane za vlastite potrebe, ali ga lokalno stanovništvo zbog visokih cijena ne može kupiti, a tako dobiveni viškovi se također izvoze.

Početkom 1960-ih većina afričkih zemalja doživjela je korjenite promjene – izborena je politička samostalnost, a da bi se riješili teške ovisnosti o uvozu robe iz bivših kolonijalnih sila i izvozu poljoprivrednih proizvoda, industrijski razvoj smatrao se dobrim rješenjem. Odabran je model zamjene uvoza po uzoru na Latinsku Ameriku, te su afrički proizvođači zamijenili uvoz robe iz razvijenog svijeta vlastitom proizvodnjom. Od 1965. do 1973. industrijski rast tako je iznosio 14.6%.

Paralelno s favoriziranjem industrijske proizvodnje zanemarivala se poljoprivreda, o kojoj je većina afričkog stanovništva ovisila, a ovisi i danas. Nasuprot tome, već u razdoblju 1973. – 1983. industrijski je rast smanjen na jednu desetinu (1.4%). Nije bio održiv na dulje vrijeme i industrija se nije mogla prilagoditi na vanjske promjene i šokove. Naftni šokovi, nesmanjena stopa rasta stanovništva, neprestani sukobi, rast vanjskog duga i loše gospodarenje doveli su do stagnacije, pada ulaganja i dužničkih kriza. Afrika je opet ovisila isključivo o poljoprivrednoj proizvodnji.

Afričke države veliki su izvoznici najrazličitijih vrsta jeftinih sirovina za industrijsku proizvodnju u razvijenim zemljama Zapada. Velik je dio afričke industrije usredotočen na vađenje i preradu sirovina. To uključuje naftnu industriju, proizvodnju hrane, rudarstvo i proizvodnju tekstila. Afrika daje 77% svjetske proizvodnje dijamanata, 62 % zlata, 26 % ugljena, 17 % bakra i boksita te znatne količine kobalta, volframa i ostalih ruda.

Oko 15 % afričkog stanovništva zaposleno je u industrijskom sektoru. Preko polovice industrijske proizvodnje otpada na JAR, dok većina ostalog dijela dolazi iz zemalja uzduž sjeverne obale. Kako nemaju vlastite industrijske proizvodnje, ili je ona tek u začecima, ostale su afričke države prisiljene uvoziti skupe gotove proizvode na što troše velika sredstva iz državnih proračuna. Takvi su trgovinski odnosi doveli afričke zemlje do teškoga financijskog stanja. Vanjski dug prema razvijenim državama neprestano raste, a njegovo servisiranje nije moguće zbog nedostatka novca u proračunima. Danas postoji snažna inicijativa međunarodne zajednice da se afričkim državama otpišu vanjski dugovi.

 

Promet je u Africi vrlo slabo razvijen, što je posljedica različitih prirodnih i društvenih čimbenika. Najvažnija je zapreka reljef, odnosno slaba razvedenost obale, strmi planinski rubovi nad njima, slapovi na rijekama, pustinje, prašume i močvare, te velike udaljenosti. Zato je Afrika u pretkolonijalnom razdoblju prometno bila vrlo zaostala, a takvo stanje je do danas tek djelomično popravljeno.

Tradicionalan način prometa poput onoga na devi još se uvijek često koristi u slabije pristupačnim dijelovima Afrike, a u sredozemnoj Africi teret često prenose magarci i mazge. Pretkolonijalna Afrika južno od Sahare nije poznavala kola na kotačima sve do 19. vijeka kada su Buri prodirali u unutrašnjost stepa volovskim zapregama. Kolonijalno razdoblje unosi bitne promjene – ubrzo je obala bila uključena u oceansku plovidbu, no problem je bio povezati unutrašnja proizvodna područja s obalom. I danas je taj problem prisutan.

Afrika ima oko 8 000 km unutrašnjih plovnih puteva koji su zbog nedostatka međusobne povezanosti i povezanosti s morem gospodarski manje važni. Mreža rijeka Nila, Konga i Nigera pruža ograničene mogućnosti pristupa prostorima unutrašnjosti kontinenta jer brojni vodopadi i slapovi sprečavaju plovidbu duž većeg dijela riječnog toka.

Afričke željeznice sagrađene su prvenstveno radi iskorištavanja prirodnih resursa i većina ih povezuje unutrašnjost s većim priobalnim gradovima, ostavljajući velike dijelove kontinenta nedirnutima – pet zemalja bez pristupa moru uopće nema željeznice (Mali, Gvineja Bisau, Sijera Leone, Liberija i Gvineja). Afrika ima manje željezničkih pruga od ijednog drugog kontinenta. Na 1 000 km2 dolazi 2 km pruge. Najrazvijeniju mrežu željeznica ima JAR, na koju otpada 24 % svih afričkih pruga. Potpuno zasebnu željezničku mrežu ima Egipat (7 % afričkih pruga) i atlaske zemlje (13 % afričkih pruga).

Nakon Prvog svjetskog rata Afrika dobiva i prve automobilske ceste. Mnoge su ceste izgrađene 1970-ih no gospodarske poteškoće otežavaju njihovo održavanje i proširivanje mreže. Velike udaljenosti, nedostatak drugih prometnih veza i potreba za brzom povezanošću sa svijetom dovode u najnovije doba do naglog razvitka zračnog prometa.

Približno 80% Afrikanaca živi u južno od pustinje Sahara. Domorodačko stanovništvo Podsaharskih zemalja je uglavnom crnačko. Postoje brojne varijacije fizičkih odlika među crnačkim stanovništvom, a najuopštenija podjela je na tip Masai koji su poznati po visokoj građi i na tip Pigmeji koji su među najnižim tipovima na Zemlji.

Bantu jezici su dominantni u zapadoj, centralnoj i južnoj Africi. U pustinji Kalahari u južnoj Africi, živi narod poznat pod imenom Bušmani

Na sjeveru Afrike živi brojna populacija koja ne pripada crnačkoj populaciji.

Narodi sjeverne Afrike u najvećem broju govore Afro-Azijskim jezicima. U ove narode spadaju i drevni Egipćani, Berberi, Nubijci koji su proširili civilizaciju iz Sjeverne Afrike po antičkom svijetu. U 600. godini, Arapi muslimani su sa istoka prešli u Afriku i osvojili čitav region.

Berberi su ostali u manjini u Maroku i Alžiru, dok jedan broj Berbera živi i u Tunisu i Libiji. Tuarezi i drugi nomadski narodi su većinsko stanovništvo u saharskim državama.

Narodi poput Etijopljana i Somalijaca se najčešće smatraju crncima, ali istorijski gledano oni su mješanog porijekla, i vezani su i za sjeverno afričku i za podsaharsku kulturu.

Neki dijelovi istočne Afrika, a naročito ostrvo Zanzibar su rpihvatili Arapske i muslimanske doseljenike i trgovce u srednjem vijeku. Od početka šesnaestog vijeka Evropljani poput Portugalaca i Holanđana su formirali trgovačke postaje i utvrđenja duž zapadne i južne obale Afrike. Veliki broj Holanđana, Francuza i Nijemaca su naselili današnju Južnu Afriku. Njihovi potomci, Afrikaneri, su najveća bijelačka populacija u Južnoj Africi.

Približno 20% Afrikanaca su pripadnici urođeničkih afričkih religija. Mali broj Afrikanaca poštuje Jevrejsku tradiciju, dok su u najvećem broju Hrišćani i Muslimani.

Postoje četiri grupe jezika koje pripadaju Africi.

• Afroazijski jezici kao što su berberski i semitski jezici
• Nigersko-kongoanski jezici kao što su svahili i bantu jezik
• Koizanski jezici kao što je !Xóõ jezik
• Nilsko-saharski jezici

Engleski, francuski i portugalski jezik su zvanični jezici u nekim državama.

Mnoge sjeverne države od Egipta do Maroka se smatraju dijelom arapske kulture. Južno od Sahare postoji veliki broj kulturnih područja, od kojih su neki veoma mali. Veliki dio tih kultura se može smlatrati dijelom Bantu kulture.

U Africi postoji mnogo rasprostranjenih religija. Islam koji obuhvata 42% ili oko 485 miliona vjernika i hrišćanstvo48% ili 560 miliona pripadnika su najrašireniji u velikom broju država do drugi imaju lokalne religije cirka 95-100 miliona koje su tradicija pojedinih plemena.

Islam je dominantna vjera na sjeveru medju Arapima i Berberima u Alziru,Tunisu,Libiji,Mauritaniji i Maroku muslimani cine preko 98% populacije,U Egiptu (preko 90%). Većina afričkih muslimana zivi južno od Sahare u sjevernoj Nigeriji(50%), Sudanu (95%), Maliju (93%), Senegalu (94%), Gvineji (84%),Sijeri Leone (60%) Nigeru (oko 98%), Burkini Faso (55%), Eritreji (50%), Somaliji (99%) i Dzibutiju gdje cine ogromnu vecinu stanovnistva. Velike muslimanske zajednice imaju Etiopija (34%),Obala Slovovace (36%),Tanzanija (oko 35%),Mozambik (od 15-20%), Malavi (20%), Kamerun (22%), Gana (16%),Togo (13%),Benin ( 20%),Liberija (16%), Zair (oko 5%), Kenija ( 7%) i Uganda ( oko 12%)u Juznoj Afici postoji jaka rastujuca muslimanska zajednica (oko 2%). Islam je vjera 42% Afrikanaca muslimanska populacija ima veliku tendenciju porasta u Africi.U Africkim zemljama zivi vise od cetvrtine muslimanskog stanovnistva svijeta.Velika vecina muslimana u Aafrici su suniti uglavnom malikijske pravne skole,safijski suniti dominantni su na istoku(Sudan,Somalija,Etiopija idr.)Dok u Egiptu preovladavaju suniti hanefijske pravne skole.Siiti su evidentni u zemljama istocne Afrike gdje cine mali dio stanovnistva(Tanzanija oko 7%,Kenija 1-2%,Uganda 1%),Pokret Ahmedija prisutan je u Gani,Burkini Faso i Nigeriji.

Hrišćanstvo snazno se prosirilo u dvadesetom vijeku preovladava uz rub Afrike i na etiopskoj visiji.Vecinu hrišćana imaju DR Kongo, Uganda, Kenija, Namibija, Južna Afrika, Gabon, Malavi ,Etiopija Zambija,Ruanda,Burundi,Kamerun,Angola,Gabon,Gana,Svazilend i lesotu gdje se procenat hriscana krece od 60-96% . U Nigeriji, Madagaskaru i Zimbabveu po 40%. Afrički hrišćani su uglavnom katolici oko 180 miliona prisutni u velikom postotku u centralnom dijelu kontinenta:KongoDR(50%),Angola(60%),Gabon (55%),Ruanda i Burundi oko(55%),Uganda(42%),Kamerun(25%),Tanzanija (30%),Zambija (33%)i protestanti 135 miliona,rasireni duz zapadno africke obale na jugu i istoku evidentni su u JAR (oko 45%),Namibiji (50%),Svazilendu(60%),Uganda(40%),Kenija(23%),Cen.Afr.Rep. (50%),Gana (40%),Nigerija (20%).Medju protestantima su brojni anglikanci 40 miliona,luterani 10 miliona,baptisti 7 miliona.Dok orijentalni hriscani koptska (prisutna u Egiptu oko 10% populacije)i etiopska crkva (u Etiopiji 45% i Eritreji 40% populacije)ukupno oko 45 miliona vjernika.Nezavisnim crkvasma tzv sinkretickim grupama kojih ima vise hiljada pripada 80 miliona vjernika koji praktikuju hriscanstvo kombinujuci i animizam.Ove zajednice su evidentne u Juznoafrickoj Republici(oko 33%),Kongu(25%),Keniji (22%),Nigeriji(15%)Oko 48% svih Afrikanaca su hrišćani.

Desetina populacije na kontinentu se jos uvijek pridrzava tradicionalnih vjera kao što su animizam i vudu.Ova vjerovanja se povlace ispred naglog sirenja hriscanstva i islama.Danas ove tradicije koje mi nazivamo fetisizam ili animizam preovladavaju u nekim zemljama zapadne Afrike u Beninu(oko 45%),Togou (43%),Gvineji Bisao( oko 50% naspram 45% muslimana),na jugu u Mozambiku(oko 25%),Bocvani(50%),Madagaskaru(50% animista,45%hriscana i 5% muslimna),Tanzaniji(oko 30%),Juznoj Africi (oko 15%).

Na Mauricijusu živi 50 % hindusa. Jevrejske zajednice zive u Maroku, Etiopiji i Tunisu.

Glavni članak: Fauna Afrike

 

Afrika na Wikimedijinoj ostavi

• http://www.francewatcher.org/ Arhivirano 2005-05-19 na Wayback Machine-u
• Scandal of African Poverty Arhivirano 2005-04-04 na Wayback Machine-u
• Education in the Quest for Responsible Governance in Africa Arhivirano 2005-04-04 na Wayback Machine-u
• AfroLink.com - Africa Directory, with categorized links to African sites, updates, resources and more.
• An Irish anarchist in Africa Arhivirano 2004-12-08 na Wayback Machine-u provides a readable and compelling, but biased, introduction to today's western Africa.
• The Contemporary Africa Database
• AllAfrica.Com, current news/events, information, economy stats, etc.
• African Anarchism: The History of a Movement Arhivirano 2006-08-20 na Wayback Machine-u