Julije II.

Julije II.; Julius Secundus
	;
Pravo ime	Giuliano della Rovere
Papinstvo počelo	1. novembar 1503.
Papinstvo završilo	21. februar 1521.
Prethodnik	Pio III.; (1503. - 1503.)
Nasljednik	Lav X.; (1513.-1521.)
Rođen	5. decembar 1443.; Abisola, Republika Genova
Umro	21. februar 1513.; Rim
	Ostali pape imena Julije

Julije II. (Abisola, 5. decembar 1443. - Rim, 21. februar 1513.) bio je 216 papa od 1. novembra 1503. do 21. februara 1513.^[1]

Julije II. pravim imenom Giuliano della Rovere, bio je jedan od najenergičnijih i najmoćnijih renesansnih papa - njegovi nadimci bili su Strašni papa (Il Papa Terribile)^[2] i Ratnički papa (Il Papa Guerriero),^[3]. Njegov pontifikat obilježila je agresivna politika, velika graditeljska aktivnost i pokroviteljsvo nad umjetnicima.

Biografija

Giuliano della Rovere rođen je kao sin osiromašenog aristokrata Rafaella della Rovere i Teodore Manerola, dame grčkog porijekla.^[4] Giuliana je od najranijeg djetinstva uzeo pod svoje okrilje njegov moćni stric Francesco della Rovere (kasniji papa Siksto IV.). Odgojen je među franjevcima u samostanu La Pérouse, ali se nije zaredio, već je ostao laik.^[1] Zaredio se tek kad ga je njegov moćni stric, koji je u međuvremenu postao papa - postavio za biskupa Carpentrasa u francuskoj Savoji 1471.^[1] Na kraju iste godine njegov moćni stric postavio ga je za kardinala 15. decembra, sa titularnom rimskom crkvom San Pietro in Vincoli. Uz pomoć Siksto IV. bio je biskup u osam biskupija, između ostalog i Avignonu i Cataniji.

Nedugo nakon toga 1480. poslan je kao papinski legat na francuski dvor kod kralja Luja XI., gdje je ostao 4 godine. Tamo mu se rodila vanbračna kći Felice della Rovere.

Unutar kardinalskog kolegija Giuliano je bio na glasu kao vođa opozicije protiv Aleksandra Borgie koji mu se zamjerio još od izbora za papu. Naime na konklavi za izbor pape 11. augusta 1492., u uži izbor ušla su tri kardinala Rodrigo Borgia, Ascanio Sforza i Giuliano della Rovere. Nakon dva kruga neodlučenog glasanja, Borgia je potkupio Sforzu da mu prepusti svoje glasove i tako nadglasao Giulijana.^[5]

Giovanni di Candida: Medalja Giuliano della Rovere iz 1495

Pontifikat

Nakon smrti pape kratkoživućeg pape Pija III. gotovo jednoglasno (37 od 38) je izabran za papu na konklavi održanoj 31. oktobra 1503 u dobi od gotovo 60 godina. Uspio je sačuvati apeninski poluotok od uticaja stranih vladara u vrijeme kad je on bio ionako rastrzan unutrašnjim borbama između različitih vojvodstava.

Politika

Odmah po preuzimanju trona Julije II. odlučno je krenuo u niz akcija da vrati moć Papinske države i crkve, koja je bila ozbiljno poljuljana nakon pape Aleksandra Borgie. Na samom početku uhapsio je Cesara Borgiu i vratio pod svoju vlast sve teritorije kojima je on vladao. Nakon tog se okrenuo protiv njegovih saveznika Gian Paolo Baglionija iz Perugie, Giovanni Bentivoglia iz Bologne.

Nakon što je ih je uspješno istjerao iz gradova u kojima su vladali 1507., okrenuo se protiv Mletačke republike, koja je ovladala gradovima Rimini i Faenza koji su dotad bili dijelovi Paapinske države.^[1] Zbog tog je potakao osnivanje Cambrajske lige, koja je osnovana 10. decembra 1508. nakon što su taj pakt potpisali Luj XII., kralj Francuske i Maksimilijan I. Habsburški i on, ligi su se naknadno priključili i Ferdinand II. Aragonski, Henry VIII od Engleske i češki kralj Vladislav II.. Cilj te lige formalno - bila je borba protiv Osmanskog carstva, ali u drugom planu bila je i borba protiv sve jače i agresivnije Mletačke republike u Sjevernoj Italiji. Nakon što im je preoteo Rimini i Faenzu i potpuno istjerao venecijance iz Romagne, francuska vojska teško je porazila mletačku vojsku u Bitci kod Agnadella 16. maja 1509.

Julije II. je shvatio da je snažna francuska vojska najveća opasnost za Apeninski poluotok , zbog tog je obustavio neprijateljstva i potpuno neočekivano sklopio pakt sa njima i osnovao Svetu ligu 4 oktobra 1511., u koju su pored njih dvoje ušli i car Svetog Rimskog Carstva Maksimilijan I., tadašnji savez švicarskih kantona, i aragonski kralj Ferdinand II. Njen politički cilj formalno je bio opet borba protiv Osmanskog carstva a u pozadini istjerivanje Francuza iz Apenina. Francuzi su uspjeli pobjediti koalicijske snage Svete lige kod Ravene, ali su ipak istjerani iz sjeverne Italije. Nakon tog je Papinska država ponovo uspijeva povratiti sve gradove i teritorije u svoj sastav.

Švicarska garda

Julije II. poznat je kao osnivač - Švicarske garde, vojničke jedinice koja se trebala brinuti za sigurnost papa. Prvih 150 unovačenih vojnika stigli su u Rim 22. januara 1506 iz kantona Uri.^[6]

V. lateranski koncil

Francuski kralj Luj XII. nije se služio samo vojnim sredstvima u sukobu sa Julijem, već mu je pokušao potkopati i crkveni autoritet. U tom cilju organizirao je održavanje koncila 1. septembar 1511 u savezničkoj Pisi, na koji su se odazvali francuski kardinali i papini apeninski neprijatelji. Taj koncil ostao je upamćen kao šizmatički, kao odgovor na tu očiglednu provokaciju, Julije je sazvao svoj V. lateranski koncil 19. aprila 1512. u Lateranskoj palači. Taj koncil poznat kao V. lateranski koncil završio je s radom tek za vrijeme pontifikata Lava X., 16. marta 1517. sa zaključcima o potrebi crkvene reforme (uvođenje narodnog jezika u liturgiju).

Sukobljavanje i pomirenje rimskih porodica

Porodica Orsini bila je poznata po gotovo trajnom sukobu sa porodicom Colonna – najviše radi utjecaja u Rimu. Razmirice je dokrajčila bula pape Julija II. iz godine 1511. Godine 1571 pak su se vođe obiju obitelji srodili te vjenčali nećakinjama pape Siksta V.. Ubuduće su historičari zabilježili, da "ni bio sklopljen između kršćanskim knezovima nijedam mir, u kojega ne bi bile uključene po imenu obje porodice".^[7]

Julije II. kao graditelj i pokrovitelj umjetnosti

I pored toga što je većinu svog pontifikata ratovao, Julije je našao vremena za gradnju i umjetnost - Rim njegova vremena, bio je zapušten grad koji su već neki apeninski gradovi pretekli - sjajnim građevinama i lijepim umjetninama (Firenca, Venecija). Zbog tog je Julije odlučio napraviti najveću i najljepšu katedralu na svijetu - na mjestu stare i ruševne Bazilike svetog Petra Julije je 1505., naručio i unaprijed platio Michelangelu izradu vlastite grobnice koja se trebala nalaziti u sredini te monumentalne gradnje. Zbog razno raznih razloga, i unatoč tome što se broj skulptura stalno smanjivao Michelangelo nije nikad uspio dovršiti Julijevu grobnicu. Nakon tri godine pripremnih radova i odabira planova, Julije je 18. aprila 1506. postavio kamen temeljac za gradnju nove Bazilike svetog Petra po nacrtima Donata Bramantea koji je ujedno vodio gradnju. Na preporuku Bramantea Julije je 1508. angažirao mladog Rafaela da oslika freskama njegove privatne odaje u Vatikanskoj palači, iste te godine angažirao je Michelangela da oslika svod inače neugledne papinske Sikstinske kapele - Michelangelo je svod dovršio 1512.

Smrt

Papa Julije II. umro je u 70. godini života u noći 20/21. februara 1513. u Rimu. Pokopan je u kapeli svoje titularne bazilike.San Pietro in Vincoli, tu se nalazi i poznata Michelangelova skulptura Mojsije dio nikad dovršene Julijeve grobnice.

Povezano

Popis papa Rimokatoličke crkve

Izvori

↑ ^1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 Biografija pape Julija II., na portalu treccani.it, pristupljeno 29. 05. 2011.(it)
↑ Blech, Benjamin; Doliner, Roy. (2008). The Sistene Secrets. New York, NY: HarperCollins Publishers. str. 106. ISBN 9780061469046.
↑ Luminarium: Pope Julius II
↑ Pope Julius II., na portalu www.catholicity.com, pristupljeno 29. 05. 2011.
↑ Peter de Rossa, Vicars of Christ, str.144.
↑ The Swiss Guard - History na portalu Internet Office of the Holy See, pristupljeno 29. 05. 2011.(it)
↑ History of the popes; their church and state (Volume III) by Leopold von Ranke (Wellesley College Library, reprint; 2009)

Eksterni linkovi

Rimokatoličke crkvene titule
Prethodi: Pio III.	Papa 1503.-1513.	Slijedi: Lav X.

[tre-1] 1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 Biografija pape Julija II., na portalu treccani.it, pristupljeno 29. 05. 2011.(it)

[2] Blech, Benjamin; Doliner, Roy. (2008). The Sistene Secrets. New York, NY: HarperCollins Publishers. str. 106. ISBN 9780061469046.

[3] Luminarium: Pope Julius II

[4] Pope Julius II., na portalu www.catholicity.com, pristupljeno 29. 05. 2011.

[5] Peter de Rossa, Vicars of Christ, str.144.

[6] The Swiss Guard - History na portalu Internet Office of the Holy See, pristupljeno 29. 05. 2011.(it)

[7] History of the popes; their church and state (Volume III) by Leopold von Ranke (Wellesley College Library, reprint; 2009)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

p r u Pape Katoličke crkve
1-4. vijek	sv. Petar • sv. Lino • Anaklet • Klement I. • Evarist • Aleksandar I. • Siksto I. • Telesfor • Higin • Pio I. • Anicet • Soter • Eleuterije • Viktor I. • Zefirin • Kalist I. • Urban I. • Poncijan • Anter • Fabijan • Kornelije • Lucije I. • Stjepan I. • Siksto II. • Dionizije • Feliks I. • Eutihijan • Kajo • Marcelin • Marcel I. • Euzebije • Miltijad • Silvestar I. • Marko • Julije I. • Liberije • Damaz I. • Siricije • Anastazije I. •
5–8. vijek	Inocent I. • Zosim • Bonifacije I. • Celestin I. • Siksto III. • Lav I. • Hilarije • Simplicije • Feliks III. • Gelazije I. • Anastazije II. • Simah • Hormizda • Ivan I. • Feliks IV. • Bonifacije II. • Ivan II. • Agapet I. • Silverije • Vigilije • Pelagije I. • Ivan III. • Benedikt I. • Pelagije II. • Grgur I. • Sabinijan • Bonifacije III. • Bonifacije IV. • Adeodat I. • Bonifacije V. • Honorije I. • Severin • Ivan IV. • Teodor I • Martin I • Eugen I. • Vitalijan • Adeodat II. • Donus • Agaton • Lav II. • Benedikt II. • Ivan V. • Konon • Sergije I. • Ivan VI. • Ivan VII. • Sisinije • Konstantin • Grgur II • Grgur III • Zaharija • Stjepan (II.) • Stjepan II. • Pavao I. • Stjepan III. • Hadrijan I. • Lav III •
9–12. vijek	Stjepan IV. • Paskal I. • Eugen II. • Valentin • Grgur IV • Sergije II • Lav IV • Benedikt III. • Nikola I. • Hadrijan II. • Ivan VIII. • Marin I. • Hadrijan III. • Stjepan V. • Formoz • Bonifacije VI. Stjepan VI. • Roman • Teodor II. • Ivan IX. • Benedikt IV. • Lav V. • Sergije III. • Anastazije III. • Lando • Ivan X • Lav VI. • Stjepan VII. • Ivan XI. • Lav VII. • Stjepan VIII. • Marin II. • Agapet II. • Ivan XII. • Lav VIII. • Benedikt V. • Ivan XIII. • Benedikt VI. • Benedikt VII. • Ivan XIV. • Ivan XV. • Grgur V. • Silvestar II. • Ivan XVII. • Ivan XVIII. • Sergije IV. • Benedikt VIII. • Ivan XIX. • Benedikt IX. • Silvestar III. • Benedikt IX. • Grgur VI. • Klement II. • Benedikt IX. • Damaz II. • Lav IX. • Viktor II. • Stjepan IX. • Nikola II. • Aleksandar II. • Grgur VII. • Viktor III. • Urban II. • Paskal II. • Gelazije II. • Kalist II. • Honorije II. • Inocent II. • Celestin II. • Lucije II. • Eugen III. • Anastazije IV. • Hadrijan IV. • Aleksandar III. • Lucije III. • Urban III. • Grgur VIII. • Klement III. • Celestin III. • Inocent III. •
13–16. vijek	Honorije III. • Grgur IX. • Celestin IV. • Inocent IV. • Aleksandar IV. • Urban IV. • Klement IV. • Grgur X. • Inocent V. • Hadrijan V. • Ivan XXI. • Nikola III. • Martin IV. • Honorije IV. • Nikola IV. • Celestin V. • Bonifacije VIII. • Benedikt XI. • Klement V. • Ivan XXII. • Benedikt XII. • Klement VI. • Inocent VI. • Urban V. • Grgur XI. • Urban VI. • Bonifacije IX. • Inocent VII. • Grgur XII. • Martin V. • Eugen IV. • Nikola V. • Kalist III. • Pio II. • Pavao II. • Siksto IV. • Inocent VIII. • Aleksandar VI. • Pio III. • Julije II. • Lav X. • Hadrijan VI. • Klement VII. • Pavao III. • Julije III. • Marcel II. • Pavao IV. • Pio IV. • Pio V. • Grgur XIII. • Siksto V. • Urban VII. • Grgur XIV. • Inocent IX. • Klement VIII.
17. vijek - danas	Lav XI. • Pavao V. • Grgur XV. • Urban VIII. • Inocent X. • Aleksandar VII. • Klement IX. • Klement X. • Inocent XI. • Aleksandar VIII. • Inocent XII. • Klement XI. • Inocent XIII. • Benedikt XIII. • Klement XII. • Benedikt XIV. • Klement XIII. • Klement XIV. • Pio VI. • Pio VII. • Lav XII. • Pio VIII. • Grgur XVI. • Pio IX. • Lav XIII. • Pio X. • Benedikt XV. • Pio XI. • Pio XII. • Ivan XXIII. • Pavao VI. • Ivan Pavao I. • Ivan Pavao II. • Benedikt XVI. • Franjo
Popis papa