Kardinal

Ovo je glavno značenje pojma Kardinal. Za druga značenja, v. Kardinal (razdvojba).

Kardinal (od latinskog cardinalis = glavni, vrhovni, bitni, izvedeno od cardo= stog, šarka za vrata^[1]) je najviša crkvena funkcija u katoličkoj svećeničkoj hijerarhiji, nakon pape.^[2] Kardinale imenuje papa među biskupima, a ponekad i među svećenicima, kao svoje suradnike u upravljanju crkvom.^[3] Nose odijelo kardinalsko crvene boje s karakterističnim šeširom, imaju vlastiti grb i oslovljavaju se titulom eminencija.

Kardinalska titula označava stanje pripadnosti Rimskoj biskupiji. Svaki kardinal je inkardiniran tj. povezan sa jednom biskupijom. Inkardinacija – u prenesenom značenju povezanost (od latinski cardo = šarka, kojom se vrata vežu uz zid (okvir) da se mogu okretati^[1]) - je pravni je akt kojim biskup prima jednog svećenika u lokalnu crkvu za koju je zadužen. Od trenutka svoje inkardinacije svećenik je podređen biskupu kojega mora slušati i od kojeg dobiva pastoralne dužnosti. Uzdizanje u rang kardinala podrazumijeva inkardinaciju u rimskoj biskupiji onoga koji je imenovan kardinalom. Kardinalsko crvena boja njihove odjeće simbolično predstavlja njihovu spremnost u čvrstoj obrani vjere i Katoličke crkve do prolijevanja vlastite krvi ako bude potrebno.

Institut kardinala ima svoje korijene u ranoj crkvi, kad je papa pozvao na suradnju u upravljanju crkvom neke svećenike i đakone iz svoje rimske dijeceze, dakle iz svih biskupija iz i oko Rima. Prvi zapis o tituli kardinal je iz vremena pape Aleksandra I. (105-115), kad je on izabran za papu od svog klera rimske dijeceze. Papa Nikola II. je 1059. u svojoj apostolskoj konstituciji In nomine Domini, odredio da pravo da biraju papu, jedino imaju kardinali Rimske biskupije. Papa Aleksandar III. je 1179. u svojoj apostolskoj konstituciji Licet de vitanda discordia, proširio to pravo na sve kardinale. Nakon tog je papa Grgur X. u svojoj apostolskoj konstituciji iz 1274. - Ubi periculum, odredio da je za izbor pape potrebna dvotrećinska većina prisutnih kardinala na sjednici (konklavi), i obavezu čuvanja tajne o izborima kako na konklavi tako i izvan nje. Ove odredbe su preživjele do današnjeg dana​​. Tokom srednjeg vijeka pa sve do 19. vijeka većina kardinala dolazila je iz evropskih aristokratskih porodica, u većini slučajeva talijanskih, ponajviše rimskih.

U srednjem vijeku sastanci Kardinalskog kolegija - konzistoriji, održavali su mnogo češće, i bili puno burniji, jer su tad kardinali bili puno samostalniji i tražili od papa veće ovlasti za sebe. Tek je papa Lav X. (1513.-1521.) uspio prekinuti kardinalsku anarhiju, izvevši pravi mali državni udar kad je 1. jula 1517., ne savjetujući se ni sa kim, a ponajmanje sa Kardinalskim kolegijem, imenovao odjednom 31 kardinala koji su svi odreda odbili prihvatiti zaključke XVI. i XVII. koncila. Na taj način je radikalno i definitivno sasječena opozicija.

Sastav i uloga kardinalskog kolegija, radikalno se izmjenio od kraja 19. vijeka, nakon propasti Papinske Države i gubitka svjetovne uloge i pozicije crkve.^[4] Od tad se Kardinalski kolegij više bavi pastoralnim radom, a manje upravnim poslovima Za vrijeme pontifikata pape Pija IX. (1792. - 1878.) imenovani su prvi američki kardinali; Juan de la Cruz Ignacio Moreno y Maisonave, John McCloskey, Elzéar-Alexandre Taschereau i jedan australski Francis Patrick Moran. Od tad je počela inernacionalizacija Kardinalskog kolegija, koji se sve više popunjavao prelatima iz čitavog svijeta. Iako je i danas većina članova tog kolegija iz Italije - 47, na drugom su mjestu Sjedinjene Američke Države sa 17 kardinala, pa Španjolska sa 10.

Nakon papine smrti kardinali biraju novog papu kao članovi rimskog klera. Svi zajedno čine Kardinalski kolegij. To tijelo neprestano se povećavalo od svog osnivanja. U početku ih je bilo svega petnaestak, da bi u vrijeme pontifikata pape Pija IV. (1559.-1565.) njihov broj narastao na 76 članova. Papa Siksto V. (1585.-1590.) odlučio je apostolskom konstitucijom Post quam verus ille od 3. decembra 1586. ograničiti broj kardinala koji biraju papu na najviše 70. Taj broj je papa odredio prema broju od 70 staraca koje je Mojsije odredio kao vođe izabranom narodu. Odredbe pape Siksta V. potvrđene su kanonom 231. Kanonskog prava. Odredbe Sikstovog dokumenta ostat će nepromijenjene sve do pontifikata pape Ivana XXIII. (1958.-1963.) Uzimajući u obzir razvoj crkve na drugim kontinentima izvan Evrope, naročito u Latinskoj Americi, papa Ivan XXIII. prekršio je tada važeći zakon i povećao broj članova na 90, iako de jure njihov broj ostao isti. Stanje je normativno sredio njegov nasljednik papa Pavao VI. (1963.-1978.) svojom konstitucijom Romano Pontifici eligendo od 1. oktobra 1975. kojom je podijelio kardinale na kardinale elektore i kardinale ne-elektore, odredivši da kardinali prestaju biti elektori (kardinali koji mogu birati i biti izabrani za papu) kad navrše 80 godina života. Broj kardinala elektora ograničen je na 120 članova, a broj ne-elektora zavisio je o dobi onih koji su prešli kritičnu granicu od 80 godina.

Iako za Kardinalski kolegij ponekad kažu da je senat katoličke crkve, kardinali nemaju ni približno ovlasti koje bi se mogle usporediti s onima senatora. Njihova uloga je najznačajnija za vrijeme Sede vacante (upražnjene stolice), dakle za interegnuma, između smrti starog i izbora novog pape. Ali i tad je njihova vlast ograničena, jer im je zabranjeno uvoditi radikalne novosti: Sede vacante nihil innovetur. Kardinalski kolegij se okuplja za papina života vrlo rijetko, povodom neke njegove godišnjice ili velikog praznika, ili kad se održavaju skupovi akademskog karaktera, kao što su konzistoriji na kojima papa imenuje nove kardinale. Ali to ne znači da su kardinali izgubili svoj nekadašnji utjecaj. On se i danas manifestira, ali na druge načine.

Unutar Kardinalskog kolegija papa bira državnog sekretara, prefekte rimskih kongregacija, predsjednike vijeća i komisija, legate koje šalje u inozemstvo da ga predstavljaju na nekom skupu, posebne izaslanike itd. Dužnost je kardinala da sudjeluju u radu kongregacija, savjeta ili komisija kurije. Njihovo sudjelovanje u radu tih tijela je stvarno, a ne zahtijeva se jedino od članova Kardinalskog kolegija koji trajno borave u Rimu (kardinali biskupi). Kardinalska čast je doživotna, mada je bilo i slučajeva da je nekima oduzimana. Tako je na primjer za pontifikata pape Pija XI. (1922.-1939.) kardinal Billot ponovno postao samo velečasni otac Billot iz Družbe Isusove, on je bio primoran dati ostavku 1927. u Kardinalskom kolegiju zbog neslaganja s papinom osudom konzervativnog vjersko političkog udruženja - Francuska akcija (Action Française) koju je on podržavao.

Na čelu Kardinalskog kolegija je dekan, a zamjenjuje ga vicedekan. Dekan i vicedekan nemaju nikakve ovlasti nad ostalim kardinalima, nego su prvi među jednakima (primus inter pares). Kardinal dekan ima titulu biskupa Ostije, uz drugu dijecezu gdje je već stekao neku titulu, aktualni dekan Kardinalskog kolegija je kardinal Angelo Sodano, bivši državni sekretar Vatikana.

Kardinalski kolegij dijeli se na tri reda (ranga):

• kardinali biskupi, u njemu su kardinali rimske dijeceze, i patrijarsi istočnih katoličkih crkava koji su uvršteni u Kardinalski kolegij,
• kardinali svećenici, i
• kardinali đakoni.

Kardinali biskupi, ili kardinali episkopalnog reda, su najviši crkveni prelati Katoličke crkve. Budući da su većina kardinala također i biskupi, titula kardinal biskup se odnosi samo na biskupe 7 rimskih biskupija i patrijarhe Istočne katoličke crkve, koji kao titulu nose naziv svog patrijarhijskog sjedišta. Sedam biskupije rimske dijeceze su;

1. Biskupija Ostia (od 1150. najvažnija biskupija, jer je biskup Ostije dekan Kardinalskog kolegija)
2. Biskupija Albano
3. Biskupija Frascati
4. Biskupija Palestrina
5. Biskupija Porto-Santa Rufina
6. Biskupija Sabina-Poggio Mirteto

Kardinali svećenici su najbrojniji od tri reda kardinala katoličke crkve, po rangu iznad kardinala đakona, a ispod kardinala biskupa. Oni su uglavnom biskupi važnih biskupija iz cijeloga svijeta, među njima ima nekih koji imaju funkcije u samoj vatikanskoj kuriji. Svaki kardinal svećenik ima svoju titularnu crkvu u Rimu, pored toga što su oni biskupi i nadbiskupi u dijecezama širom svijeta. Tako da danas postoji blizu 150 titularnih (počasnih) crkava, od 300 rimskih crkava. Od tog je 141 rezervirana za kardinale prezbitere. U skladu s tim hrvatski kardinal Josip Bozanić je titularni biskup rimske crkve San Girolamo dei Croati (sv. Jeronima), kao što je bio i njegov prethodnik zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić (1919.-2002.). Slovenski kardinal Franc Rode je počasni biskup crkve San Francesco Saverio alla Garbatella, a bosanskohercegovački Vinko Puljić - Santa Chiara a Vigna Clara. Ponekad kardinali osim titule, nemaju puno veze sa svojom crkvom, ali često nije tako, bilo je slučajeva da su se pojedini kardinali financijski doslovno upropastili da bi obnovili ili uljepšali rimsku crkvu u kojoj su bili počasni biskupi.

Kardinal sa najdužim stažem ima titulu proto prezbiter, i neke protokolarne dužnosti na svečanim sjednicama. Aktualni proto prezbiter je brazilski kardinal Eugênio de Araújo Sales.

Kardinali đakoni su najniži kardinalski red, oni uglavnom dolaze iz redova funkcionera vatikanske kurije ili svećenika imenovanih nakon osamdeset godina. I biskupi sa pastoralnim zadaćama mogu biti kardinali đakoni. Kardinali đakoni izvorno potječu od sedam papinih đakona koji su nadzirali rad crkve u rimskoj dijecezi u ranom srednjem vijeku, kad je crkva vladala Rimom i bila odgovorna za sve. Kardinalima đakonima se daje titula jednog od tih đakonata. Papa Siksto V. je svojim dekretom iz 1587. ograničio broj kardinala đakona na 14 u Kardinalskom kolegiju, nakon tog se njihov broj povećao, tako da je 2005, bilo je više od 50 priznatih titularnih kardinala đakona. Kardinale đakone može se prepoznati po tunici dalmatika i jednostavnoj bijeloj mitri (Mitra simplex). 63 rimske crkve rezervirane su kao titularne crkve za kardinale đakone.

Kardinal kamerlengo, uz pomoć svog pomoćnika (vice kamerlengo) i drugih prelata iz Apostolskog doma, ima funkciju koja je ograničena na razdoblje kad nema pape (sede vacante = upražnjen tron). On vrši reviziju financijskog stanja svih tijela uprave Svete Stolice i podnosi izvještaj Kardinalskom kolegiju, na sjednici za izbor novog pape (konklava) kao blagajnik Kolegija kardinala.^[5]

Sve do 1917. bilo je moguće da čak i netko tko nije zaređeni svećenik - propovjednik, već redovnik iz nižih redova postane kardinal, ali jedino - samo kardinal đakon. Tako je naprimjer Reginald Pole u 16. vijeku, imenovan za kardinala, 18 godina prije nego što je zaređen za svećenika. Od 1917. određeno je da svi kardinali, pa i kardinali đakoni, moraju biti zaređeni svećenici.^[6] A od 1962. i pape Ivana XXIII. postavljena je norma da svi kardinali moraju biti biskupi.

U pojedinim razdobljima bilo je kardinala koji su tek primili tonzuru i niže zavjete (Ordines minores), ali još uvijek nisu primili sakrament Svetog reda i zaredili se kao đakoni ili svećenici. Iako su dakle i oni bili klerici, pogrešno su zvani kardinali laici, iako im je zbog toga bio dozvoljen brak. Pravnik Teodolfo Mertel (1806. - 1899.) bio je posljednji kardinal laik, koji nije bio zaređen. Uz reviziju Kanonskog prava objavljenog 1917. od strane pape Benedikta XV., samo oni koji su već svećenici ili biskupi mogli su biti imenovani kardinalima.^[6] Od vremena pape Ivana XXIII. kandidat za kardinala morao je biti posvećen za biskupa, osim u iznimnim slučajevima, kad se to nije tražilo.^[7]

Pored javno objavljenih, papa može imenovati i tajne kardinale cardinales in pectore (latinski: na grudima misli se pri srcu). Tajni kardinal znan je samo papi, čak ni izabrani kardinal ne mora znati da je to postao, u svakom slučaju on ne može funkcionirati kao kardinal, sve dok je njegov status tajan. Danas se imenuju tajni kardinali, zato da ih se zaštiti od progona u njihovim sredinama. Ukoliko se uvjeti promjene, i stanje postane sigurno, papa to imenovanje objavljuje, on to može učiniti u bilo kojem trenutku. Od 232 kardinala koji je proglasio papa Ivan Pavao II., četvoro je bilo tajnih.^[8][9] Identitet trojice je naknadno objavljen, a to su bili: Ignatius Kung Pin-Mei, biskup Šangaja iz Kine - imenovan kardinalom 1979, javno proglašen 1991, umro 2000., Marijan Javorski, nadbiskup Lavova iz Ukrajine - imenovan kardinalom 1998, javno proglašen 2001. i Jānis Pujāts, nadbiskup Rige iz Letonije - imenovan kardinalom 1998, javno proglašen 2001.

Ime četvrtog kardinala kojeg je papa Ivan Pavao II. imenovao 2003. ostalo je tajna, jer je papa u međuvremenu umro.

• Biskup

• Aktualan popis kardinala (it)
• The Cardinals of the Holy Roman Church Arhivirano 2009-07-03 na Wayback Machine-u (en)
• Apostolska konstitucija Universi Dominici Gregis Ivana Pavla II. o načinu izbora pape (de)
• Popis i izjave kardinala Arhivirano 2016-07-08 na Wayback Machine-u (en)