Nuklearno postrojenje Marcoule
Nuklearno postrojenje Marcoule | |
Nuklearno postrojenje Marcoule. | |
Osnovni podaci | |
Zemlja | Francuska |
Operator | EDF (Électricité de France)/CEA |
Početak izgradnje | 1952. |
Prva kritičnost | 1955. |
Spajanje na mrežu | |
Početak rada | 7. siječnja 1956. |
Završetak rada | 1956. |
Status | zatvoreno 20. lipnja 1984. |
Reaktor | |
Isporučitelj | Société Alsacienne de Constructions Mécaniques (SACM) |
Vrsta reaktora | UNGG |
Aktivni reaktori | |
Izgrađeni reaktori | 1 x 2 MW + 2 x 38 MW |
Reaktori u izgradnji | |
Otkazani reaktori | 1 x 2 MW + 2 x 38 MW |
Planirani reaktori | |
Snaga | |
Snaga | 78 MW |
Isporučena energija u godini | |
Prosječna isporučena energija (zadnjih 5 godina) | 11 346 GWh (ukupno do 2010.) |
Dodatni podaci | |
CEA Marcoule | |
Izvođač | Rateau |
Cijena | |
Trajanje licence |
Nuklearno postrojenje Marcoule ili NP Marcoule (fra. Site nucléaire de Marcoule) je nuklearno postrojenje u Francuskoj, u općinama Chusclan i Codolet, u francuskom departmanu Gard, koji je poznat kao turističko i vinogradarsko mjesto (Côtes-du-Rhône). Nuklearno postrojenje se nalazi 25 kilometara sjeverno od Avignona, na obali rijeke Rhône.
Nuklearno postrojenje Marcoule je otvoreno još 1956., a sjedište je francuske organizacije za atomsku energiju (fra. Commissariat à l'Énergie Atomique) i tvrtke Areva NC. Prvi industrijski i vojni pokusi s plutonijem su se odvili u Marcouleu. U Nuklearnom postrojenju Marcoule se 1970-tih napravio prototip brzog oplodnog reaktora (engl. Fast Breeder Reactor ili FBR), pod nazivom Phénix, koji je bio u radu do 2009. Brzi oplodni reaktor je tip nuklearnog reaktora kod kojega se nuklearna lančana reakcija uzrokuje brzim neutronima, a svrha mu je da osim što proizvodi električnu energiju stvara više fisibilnog materijala (nuklearno gorivo) nego što ga troši. Plutonij dobiven oplodnjom može se nalaziti u gorivu i/ili oplodnom omotaču. Gorivo i oplodni omotač stoga se nakon vađenja iz nuklearnog reaktora moraju naknadno obraditi kako bi se mogli koristiti kao gorivo u drugim reaktorima. Sam postupak obrade elemenata goriva nije pretjerano tehnološki zahtjevan, ali ima vrlo veliku ulogu u korištenju i razvoju oplodnih reaktora. Razlog tome je što se ovako dobiven plutonij može iskoristiti za izradu nuklearnog oružja.
Od 1995. u sklopu Nuklearno postrojenje Marcoule radi tvornica MELOX koja je proizvodila MOX nuklearno gorivo, koje je ustvari smjesa uranijevih i plutonijevih oksida. MOX nuklearno gorivo nastaje i korištenjem potrošenog nuklearnog goriva, a dobiveni plutonij dolazi uglavnom iz Nuklearnog postrojenja COGEMA La Hague.
U sklopu Nuklearnog postrojenja Marcoule se nalazi i labaratorij (fra. ATelier Alpha et Laboratoires pour ANalyses, Transuraniens et Études de retraitement ili ATALANTE) koji istražuje ponovno korištenje potrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada.
Mali nuklearni reaktori za proizvodnju tricija za termonuklearne bombe (jedan snage 2 i dva snage 38 MW) su izvan pogona skoro 30 godina.
U sklopu Nuklearnog postrojenja Marcoule su se nalazili i brojni nuklearni reaktori I. generacije, a svi su danas ugašeni. Kasnije je otvoren i tlačni reaktor PWR za dobivanje tricija. Rashladna voda za reaktore se dobivala iz rijeke Rhône.
Nuklearni reaktor | Vrsta | Nominalna snaga |
Maksimalna snaga |
Gradnja započela |
Gradnja završena |
U radu od | Zatvaranje |
---|---|---|---|---|---|---|---|
Marcoule G1[1] | UNGG | 2 MW | 1955. | 7. siječnja 1956. | 7. siječnja 1956. | 15 listopada 1968. | |
Marcoule G2[2] | UNGG | 39 MW | 43 MW | 1. ožujka 1955. | 22. travnja 1959. | 22. travnja 1959. | 2. veljače 1980. |
Marcoule G3[3] | UNGG | 40 MW | 43 MW | 1. ožujka 1956. | 4. travnja 1960. | 4. travnja 1960. | 20. lipnja 1984. |
Phénix[4] | Brzi oplodni reaktor | 130 MW | 142 MW | 1. ožujka 1968. | - | 14. srpnja 1974. | 1. veljače 2010. |
12. rujna 2011. u nuklearnom postrojenju Marcoule došlo je do eksplozije u kojoj je poginula jedna i ozlijeđeno četvero osoba. Preciznije, to se dogodilo u postrojenju za obradu nuklearnog otpada Centraco. Nije bilo veće opasnosti da se nezgoda razvije u bilo što opasnije. To je primarno stoga jer se ne radi o nesreći u nuklearnoj elektrani već u postrojenju za obradu nuklearnog otpada (konkretno za topljenje nisko radioaktivnih metalnih dijelova). Prema dostupnim informacijama požar uzrokovan eksplozijom je bio pod kontrolom, a to znači da nije biti ispuštanja radioaktivnosti u okoliš. Eksplozija je nastala u peći za izgaranje (prema nekim izvorima taljenje) radioaktivnog otpada, za koji službeno tvrde da ne dolazi iz nuklearnih elektrana. Za razliku od nuklearnog reaktora i proizvodnje nuklearne bombe, kod radioaktivnog otpada nema, ili je zanemariva, opasnosti od nuklearne lančane reakcije. Najveći je problem visoka radioaktivnost povezana s istrošenim gorivom. Nisko i srednje radioaktivni otpad zauzima veliki obujam, ali je iznimno malo opasan i vrlo lako se obrađuje i trajno zbrinjava. Ova nezgoda je povezana s niskim i srednje aktivnim radioaktivnim otpadom. [5] [6] [7] [8]
-
Nuklearno postrojenje Marcoule.
-
- ↑ Reference: Liste der Nuklearanlagen in Frankreich
- ↑ „Nuclear Power Reactor Details - G-2 (MARCOULE)”. Power Reactor Information System. International Atomic Energy Agency. Pristupljeno 12 September 2011.
- ↑ „Nuclear Power Reactor Details - G-3 (MARCOULE)”. Power Reactor Information System. International Atomic Energy Agency. Pristupljeno 12 September 2011.
- ↑ „Nuclear Power Reactor Details - PHENIX”. Power Reactor Information System. International Atomic Energy Agency. Pristupljeno 12 September 2011.
- ↑ "France Nuclear: Marcoule Site Explosion Kills One" September 2011, newspaper=BBC News, date=12 September 2011}}
- ↑ Willsher Kim: "Explosion at French Nuclear Waste Plant" September 2011, newspaper=The Guardian, date=12 September 2011.
- ↑ [1] Arhivirano 2016-03-05 na Wayback Machine-u, "Eksplozija u nuklearnom postrojenju Marcoule, Francuska", www.nuklearno-drustvo.hr, 2011.
- ↑ [2] Arhivirano 2012-01-09 na Wayback Machine-u, "Eksplozija u nuklearnom centru! Poginuo jedan radnik, četiri su ozlijeđena", www.jutarnji.hr, 2011.