Bitka kod Peliona

Borba kod Peliona odigrala se u proljeće 333. god. pne. između makedonske vojske pod komandom Aleksandra Velikog i ilirske vojske pod zajedničkim vodstvom dardanskog kralja Klita i taulantskog kralja Glauka. Borba je dio Aleksandrove kampanje protiv sjevernih sudjeda u cilju njihove pacifikacije pred put i ratove protiv Perzije. Cijelu borbu opisao je Arijan kao dokaz Aleksandrove genijalnosti u vođenju izvježbane vojske, sastavljene od oklopljene pješadije (falange) i teške konjice, čiji je juriš bio nezaustavljiv.^[1]

Nakon što je porazio Tračane, Tribale i Gete, u povratku mu je stigla vijest da se dardanski kralj Klit, Bardilisov sin, digao na oružje, i da ga podržava taulantski kralj Glauk. Istovremeno su Autarijati spremali zasjedu za njegovu vojsku. Smatra da je to bila ilirska koordinirana akcija, ali do nje je došlo sa zakašnjenjem, i Aleksandar je bio u prilici da uvijek vodi borbu ja jednim od sjevernih susjeda.^[2]

Zbog žurbe prema jugu i pobunjenim Ilirima, protiv Autarijata ratovao je samo Agrijanski vladar Langar, jedan od Aleksandrovih komandanata. Langar je porazio Autarijate, a njihovu zemlju opustošio i popalio. Sam Langar je umro nakon borbe, ne dočekavši obećanu nagradu.

Aleksandar je u žurbi nastavio prema Pelionu i zaustavio se kod rijeke Erigon (Crna rijeka), gdje je već bio Klit i čekao Glauka sa Taulantima. Mjesto je bilo dobro zaštićeno i okruženo zapovjedničkim tornjevima, koje su držale Klitove jedinice. Moguća lokacija je današnje izolirano naselje na brdu Gorice, u ravnici Poloske, blizu rijeke Devoll, gdje i danas postoje ostaci utvrđenja. Tu su albanski arheolozi identifikovali Pelion sa značajnim ostacima grupa kraljevskih grobnica sa dvoranama i arhitektonskim fasadama uklesanim u stijenama. Čitav prostor je južno od Ohrida i predstavljao je suhozemnu komunikaciju grčkog svijeta sa sjevernim susjedima.^{[3] [4]}

Oko 15.000 Makedonaca je stiglo na bojište, namjeravajući uzeti Pelion u kratkoj borbi, prije nego što se pojavi Glauk. Nisu ni imali namjeru podizati vojni kamp. Iliri su pred bitku žrtvovali tri dječaka, tri djevojčice i tri crna ovna i počeli sa lažnim napadom. Kad su počeli i makedonski pokreti, Iliri se povlače u utvrđenje Pelion, pa su ostali okruženi. Makedonci nisu imali dovoljno vojnika niti materijalnih zaliha za brzo osvajanje.^[5]

Dan kasnije stigli su Taulanti pa su se i Makedonci našli u obruču, što je ugrozilo njihovo snabdjevanje. General Filotas pošao je u skupljanje novih zaliha, ali je njegova vojska upala u ilirsku zasjedu. Samo brza intervencija Aleksandrove konjice spasila ih je od potpunog uništenja.

Slijedećeg jutra Aleksandar je postrojio svu vojsku i pred iznenađenim Ilirima započeo demonstrativne manevre, koje oni nikad nisu vidjeli. U pogodnom psihološkom momentu dao je dogovoreni signal za napad, koji je počeo gromoglasnim bojnim pokličima. Preplašeni od cijele predstave Taulanti su bezglavo jurnuli u utvrđenje, a dio je stradao u rijeci. Sada je Aleksandar imao opkoljene sve Ilire.

Iliri su se sabrali i krenuli u protivnapad, ali ih je konjica odbacila. Makedonci su se povukli jedan kilometar i dali Ilirima tri dana predaha. Među Ilirima zavladala je nervoza i nedisciplina, a ostali su i bez odbranbenih jaraka i palisada. Tada je Aleksandar upotrijebio sav svoj vojnički talenat i lukastvo. Pod okriljem noći (što je neuobičajeno za ono vrijeme) uspio je osvojiti tvrđavu i Iliri su bili poraženi.

Glauk se sa preostalom vojskom vratio u svoju prijestolnicu i vladao je još oko 30 god. Taulantska država je postala vodeća među Ilirima, pa je Glauk svojoj državi pripojio preostali dio Dardanske kraljevine. Klit se neko vrijeme sklonio kod Glauka, dok mu je država najvećim dijelom prešla u makedonske ruke. Aleksandar je u nastavku pohoda uništio Tebu, nakon čega se spremao u pohod na Perziju.^[6]