Benedikt IX
| Benedikt IX. Benedictus PP. IX. | |
|---|---|
| Pravo ime | Teofilatto III dei Conti di Tuscolo |
| Papinstvo počelo | 1. januar 1033. |
| Papinstvo završilo | 13. januar 1045. |
| Prethodnik | Ivan XIX. (1024. - 1034.) Silvestar III. |
| Nasljednik | Silvestar III. (1045.) |
| Rođen | ~ 1012. Rim |
| Umro | 1055. (ili 1065.- 1085.) Grottaferrata |
| Ostali pape imena Benedikt | |
Benedikt VIII., rođen kao Teofilatto III od Tuscola bio je 145. ,147. i 150. papa. Dakle u čak tri navrata (po tome je jedinstven), prvi put od 10. januara 1033. do 13. januara 1045., drugi put od 10. marta 1045. do 1. maja 1045. i treći put od 8. novembra 1047. do 17. jula 1048. Također je poznat i kao jedini papa koji je prodao vlastito mjesto pape, a tako drastičan primjer simonije, kao i opisi njegovih nasljednika njegove pontifikate tradicionalno prikazuju kao jedno od najmračnijih perioda u historiji papinstva.
Benedikt se rodio pod imenom Teofilatto III od Tuscola, odnosno kao sin grofa Alberica III, pripadnika plemićkog klana Tusculani koji je dominirao papinstvom u doba tzv. saeculum obscuruma krajem 9. i u prvoj polovici 10. vijeka. Tusculani su u drugoj polovici 10. vijeka bili potisnuti u drugi plan od strane suparničkog klana Crescenzi, ali su početkom 11. vijeka ponovno stekli dominaciju, tako da su dva Teofilattova strica postali pape - Benedikt VIII i Ivan XIX.
Teofilatto je naslijedio potonjeg, odnosno njegov otac je 1032. ishodio njegov izbor za papu. Prema većini izvora Benedikt je tada imao 18-20, a prema drugima (prema kojima su historičari uglavnom skeptični), imao je 12 godina. [1] Izvori njegovih suvremenika navode da nije imao nikakve kvalifikacije za papinstvo osim porodičnih veza. Mada je po pitanju teologije bio pravovjeran i redovno obavljao crkvene dužnosti, isticao se privatnim životom koji je izazivao brojne skandale, pa tako Petar Damjan piše da se "hranio nemoralom", a biskup Benno od Piacenze mu pripisuje "brojne preljubničke afere i ubistva". [2] Kasniji papa Viktor III navodi da je počinio brojna "silovanja, ubistva i neizrecive zločine, a njegov život na mjestu pape tako izopačen i tako odvratan" da "zadrhti od pomisli na njega."[3] U nekim izvorima se navodi da je bio homosekualne orijentacije,[4] te priređivao orgije u Lateranskoj palači.
Godine 1036. se protiv Benedikta IX u Rimu digao ustanak, zbog koga je nakratko protjeran, ali su ga brzo na papsku stolice vratile trupe rimsko-njemačkog cara Konrada II. U septembru 1044. je došlo do novog ustanka te je Benedikt ponovno protjeran. Rimljani su tada za papu izabrali biskupa Ivana od Sabine, kome su dali ime Silvestar III.
No, već nakon nekoliko mjeseci se ponovila intervencija carskih trupa te je Benedikt ponovno ustoličen za papu u martu 1045. Benedikt je, međutim, za vrijeme progonstva odlučio da se oženi i u tu je svrhu odlučio napustiti papsku stolicu i svećeničku dužnost. Nastojeći to iskoristiti kao priliku, mjesto pape je prodao svećeniku Ivan Gracijanu, koji je postao novi papa pod imenom Grgur VI.
Međutim, već nakon nekoliko mjeseci je Benedikt zažalio zbog svoje odluke te se zajedno sa pristašama vratio u Rim i ponovno preuzeo papsku stolicu. Grgur VI je, međutim, od strane svojih pristaša i dalje smatran legitimnim papom, a isti je slučaj bio i sa Silvestrom III koji je također objavio kako svoje smjenjivanje smatra nezakonitim. Situacija u kojoj Crkvom i Rimom istovremeno upravljaju ili pokušavaju upravljati tri suparnička pape je bila neprihvatljiva za njemačkog kralja i budućeg svetog rimskog cara Heinricha III koji je taj problem riješio na jednostavan način. Sazvao je sinod u Sutriju koji je u decembru 1046. smijenio, odnosno nelegitimnim proglasio svu trojicu, te za novog papu imenovao Klementa II.
Benedikt se, međutim, nije odmah pomirio s tom odlukom. Iskoristivši Klementovu smrt, Benedikt i njegove pristaše su zauzele Lateransku palaču u novembru 1047. ali su ih odatle istjerale carske trupe. Za novog je papu izabran Damaz II. Benedikt se i dalje odupirao svojoj smjeni, iako je Damaz bio općepriznat kao papa. Konačno je dobio poziv na sinod na kome je trebao odgovarati na optužbe o simoniji. To je odbio učiniti te je u decembru 1049. službeno ekskomuniciran.
Što se kasnije dogodilo sa Benediktom nije poznato. Dio historičara pretpostavlja da je rehabilitiran od strane Lava IX nakon što se konačno odustao od papske titule. Neki izvori navode da je pokopan u opatiji Grottaferatta oko 1056.
Benedikt je bio posljednji papa iz klana Tusculani. Njegov rođak Ivan Mincius je 1058. nakratko stolovao kao antipapa Benedikt X.
| Teofilakt I, grof od Tuskuluma 864–924 | Theodora | ||||||||||||||||||||||||||||||||
| Hugo od Italije 887-924-948 (također oženjen za Maroziju) | Alberic I od Spoleta d. 925 | Marozia 890–937 | Papa Sergije III 904–911 | ||||||||||||||||||||||||||||||
| Alda od Viennea | Alberic II od Spoleta 905–954 | David ili Deodatus | Papa Ivan XI 931–935 | ||||||||||||||||||||||||||||||
| Grgur I, grof od Tuskuluma | Papa Ivan XII 955–964 | Papa Benedikt VII 974-983 | |||||||||||||||||||||||||||||||
| Papa Benedikt VIII Pope 1012–1024 | Alberic III, grof od Tusculuma u. 1044 | Papa Ivan XIX Pope 1024–1032 | |||||||||||||||||||||||||||||||
| Petar, vojvoda Rimljana | Gaius | Octavianus | Papa Benedikt IX 1012–1055 | ||||||||||||||||||||||||||||||
- ↑ Russel, Bertrand (1945). History of Western Philosophy, p. 412. Simon and Schuster, New York.
- ↑ “Post multa turpia adulteria et homicidia manibus suis perpetrata, postremo, etc.”Dümmler, Ernst Ludwig (1891) (latinski), Monumenta Germaniae Historica, Libelli de lite, I (Bonizonis episcopi Sutriensis: Liber ad amicum izd.), Hannover: Deutsches Institut für Erforschung des Mittelalters, pp. 584, arhivirano iz originala na datum 2007-07-13, pristupljeno 3. I 2008.
- ↑ Victor III, Pabst (1934) (Latin), Monumenta Germaniae Historica, Libelli de lite (Dialogi de miraculis Sancti Benedicti Liber Tertius auctore Desiderio abbate Casinensis izd.), Hannover: Deutsches Institut für Erforschung des Mittelalters, pp. 141, arhivirano iz originala na datum 2007-07-15, pristupljeno 3. I 2008, »Cuius vita quam turpis, quam freda, quamque execranda extiterit, horresco referre«.
- ↑ Lynne Yamaguchi Fletcher, First Gay Pope, London, 1992
