[go: up one dir, main page]
Prijeđi na sadržaj

Ivan Antunović

Izvor: Wikipedija
Za druga značenja pogledajte Ivan Antunović (razdvojba).
Plakat - poziv na svečano otkrivanje spomenika 15. listopada 2020. u parku kraj subotičke katedrale

Ivan Antunović (mađ. Antunovich János (Antunovic); Kunbaja, 19. lipnja[1] 1815. – Kalača, 13. siječnja 1888.) bački hrvatski pisac i naslovni biskup u Kalači. Pisao je romane i pripovijetke. Smatra se prvim preporoditeljem bačkih Hrvata.

Politički rad

[uredi | uredi kôd]

Najznačajnija je osoba nacionalnog organiziranja Hrvata u Ugarskoj 1870.-ih i 1880.-ih godina u vrlo teškom vremenu po nemađare, kad su ugarske vlasti sprovodile intenzivnu mađarizaciju u Ugarskoj, ali i samoj Hrvatskoj, (Khuen Hedervary) u dijelu koji je bio pod ugarskim dijelom Austro-Ugarske Monarhije. Budući da su ugarske vlasti bile zazorne i na samu spomen hrvatskog imena nakon ugušenja mađarske revolucije i Jelačića, a ohrabrene nakon hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine, Antunović je morao pristupiti nekim po vlastima neprovokativnim imenom (sukladno prijašnjoj odluci sa sastanka bunjevačkih starješina 1868.[2]) kojim bi pokrenuo nacionalnu samosvijest kod ugarskih Hrvata, kojima je prijetila potpuna asimilacija odnosno mađarizacija, koja je uvelike zahvatila inteligenciju i više društvene slojeve bunjevačkih Hrvata, čije su vođe to otvoreno rekle na sastanku s Antunovićem 1869. organiziranom radi planiranja preporodnih akcija i borbi protiv mađarizacije.[2] Budući da su tako ugarski Hrvati ostali bez jake gospodarstvene osnovice, borba za nacionalnu afirmaciju ostala je na nacionalno svjesnim Hrvatima u Katoličkoj Crkvi. Ivan Antunović, kao biskup, bio je najutjecajnija osoba koja je tu mogla nešto učiniti. Stoga je Antunović pristupio okupljanju podunavskih Hrvata pod bunjevačkim i šokačkim imenom, smanjivši tako usitnjenost kod Hrvata koja je nastala zbog uporabe i samooznačavanja i pod brojnim raznim pokrajinskim i podnacionalnim imenima, kao što su Bošnjaci, Bunjevci, Dalmatinci[3]/Dalmatini, Iliri, Raci, Šokci i Toti.

Za službovanja u Aljmašu, došao je u dodir s Ambrozijem Šarčevićem koji je poslije postao njegovim doživotnim ideološkim sljedbenikom i najbližim suradnikom. Nakon Antunovićeve smrti, Šarčević je preuzeo ulogu intelektualnog vođe bunjevačkih Hrvata.

Kulturni rad

[uredi | uredi kôd]

Uređivao je časopis "Bunjevačko-šokačka vila".

Ustrajno je radio na buđenju hrvatske nacionalne svijesti kod hrvatskih etničkih skupina Bunjevaca i Šokaca, onda izloženoj intenzivnoj asimilatorskoj politici i politici odhrvaćivanja. Svojevremeno je izjavio:"Gdi je god bilo Srbah, tamo je... bilo također Bunjevacah i Šokacah, ili kako se danas volimo nazivati Hrvatah".[4]

Pokretačem je "Bunjevačko-šokačkih novina" i "Bunjevačko šokačke vile", koje su promicale usvajanje književnog jezika kakvim se govori u Hrvatskoj,[5] u kojima su suradnici argumentirali to činjenicom da ""nije moguće svakoj šaki ljudi njiovim stilom izdavati knjige", ali "to nije mnogima povoljno" jer je "croatico ilyrismus" u našim krajevima nepovoljno predstavljen."[5]

Svojim djelima je ušao u Antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971. godine, sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

Rođak je Franje Ante Evetovića i Ivana Evetovića (po njihovoj majci). Starijeg Franju Antu uzeo je pod svoje skrbništvo da bi se on školovao u Kalači, u isusovačkoj gimnaziji, jer se među ostalim Franjo pokazivao izvrsnim učenikom. Na njegovu molbu, Franjo Ante se pridružio franjevcima, iako je htio prvotno otići u red premonstratega.

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Poučne iskrice
  • Slavjan, (Kalača, 1875.)
  • Odmetnik, roman, (Zagreb, 1875.)
  • Bog s čovjekom
  • Naputak
  • Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom građanskom i gospodarskom, programsko djelo, (Beč, 1882.)
  • Pijani um govori trijeznom srcu
  • Posliednji Gizdarev : pripoviest, osnovana po Ivanu Antunovich bivšem uredniku Bunjevačkih i šokačkih novina (2015., postumno)[6][7]

Neobjavljen mu je ostao roman Bariša Kitković.[8]

Spomen

[uredi | uredi kôd]

Njegov rođendan je 2006. godine uzet za blagdan hrvatske zajednice u Srbiji.[9]

Po ovom velikanu katolički institut u Subotici nosi ime Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović. Isti institut, svake godine priređuje "Razgovor" u sklopu Dana biskupa Ivana Antunovića. Taj "Razgovor" se prvi put održao 1934. godine, a obnovljen je 1990. godine.

15. listopada 2020. Hrvatsko nacionalno vijeće u Republici Srbiji, Katoličko društvo Ivan Antunović i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata organiziraju svečano otkrivanje spomenika biskupu Ivanu Antunoviću na svetkovinu sv. Terezije Avilske, zaštitnice Grada Subotice. Spomenik u parku pokraj katedrale podiže se povodom 200. obljetnice njegova rođenja, proslavljene 2015. godine. Spomenik je izliven od bronce, u prirodnoj veličini i sjedećem položaju. Autor spomenika je akademski kipar iz Zagreba Bernard Pešorda.[10]

Godine 2021. podignut mu je spomenik u Baji.[11]

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • Matija Evetović, Život i rad biskupa Ivana Antunovića narodnog preporoditelja, Subotica, 1935.
  • Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
  • Ante Sekulić, Hrvatska preporodna književnost u Ugarskom Podunavlju do 1918., Zagreb, 1994.
  • Milovan Miković, Iznad žita nebo: ogledi iz književnosti, Subotica-Zagreb, 2003.
  • Milovan Miković, Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, Književna revija Osijek, 3. – 4., 2008, 3. – 474.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Izvori variraju u svezi s njegovim datumom rođenja. Pojedini navode 16. lipnja, 18. lipnja i 19. lipnja.
  2. ↑ a b Matija Poljaković: Pregled povijesti Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica, 1971.
  3. ↑ Croatica Christiana Periodica, Vol.59 No.- Svibanj 2007.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. studenoga 2021. (Wayback Machine) Robert Skenderović: Suradnja biskupa J. J. Strossmayera i Ivana Antunovića Preuzeto 3. svibnja 2011.
  4. ↑ "Zvonik", "Ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi", travanj 2001. Preuzeto 3. svibnja 2011.
  5. ↑ a b "Zvonik" "Župnik Balogh i hrvatski jezik" Preuzeto 3. svibnja 2011.
  6. ↑ Petar Vuković (priredio), Posliednji Gizdarev : pripoviest, osnovana po Ivanu Antunovich bivšem uredniku Bunjevačkih i šokačkih novina, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata : Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Subotica : Pečuj, 2015. (289 str.), ISBN 9788687831179
  7. ↑ Posliednji Gizdarev, www.zkvh.org.rs, arhivirano 4. travnja 2021., pristupljeno 28. studenoga 2021.
  8. ↑ Milovan Miković: "Iznad žita nebo: ogledi iz književnosti"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. studenoga 2011. (Wayback Machine), Hrvatska čitaonica/Dora Krupićeva, Subotica-Zagreb, 2003. Preuzeto 3. svibnja 2011.
  9. ↑ Socijalna akademija  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2007. (Wayback Machine) Subotica: Svečano proslavljen dan biskupa Ivana Antunovića Preuzeto 3. svibnja 2011.
  10. ↑ Najave: Otkrivanje spomenika biskupu Ivanu Antunoviću u Subotici  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. listopada 2020. (Wayback Machine) Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. 7. listopada 2020.. Pristupljeno 8. listopada 2020.
  11. ↑ Biskup Antunović dobio spomenik i u mađarskoj Baji, Informativna katolička agencija, objavljeno 24. studenoga 2021., pristupljeno i arhivirano 27. studenoga 2021.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Mrežna mjesta
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Antunović&oldid=7015146"