Kaloča
 |
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden s engleskog jezika. (Rasprava)Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika. |
Kalača[1][2] ili Kaloča (mađ. Kalocsa, nje. Kollotschau, srp. Kalača, slovački: Koloca) je grad u Mađarskoj.
Površine je 53,18 km četvornih. Nalazi se na 46°32' sjeverne zemljopisne širine i 18°59'8" istočne zemljopisne dužine, nekoliko kilometara istočno od Dunava, u regiji Južni Alföld.
Nekoliko kilometara zapadno od Kalače nalazi se Voktov, prema istoku je Negyvenszállás, 10 km prema sjeveroistoku je Kmara, a 10 km prema sjeverozapadu je Vusad. Pet kilometara južno je Baćino.
Nalazi se u Bačko-kiškunskoj županiji. Upravno je sjedište Kalačke mikroregije. Upravno joj pripada Kerkeja (mađ. Kereki) koju dijeli s Baćinom.[2] te naseljena pustara Malamir.[2] Poštanski broj je 6300.
U Kaloči se nalazi jedinica Hrvatske manjinske samouprave u Republici Mađarskoj koju su Hrvati utemeljili nakon inicijative 2006. godine.
Grad je poznat kao sjedište Kaločko-bačke biskupije koja je u međuvremenu podignuta na razinu nadbiskupije, a nosi ime Kaločko-kečkemetska nadbiskupija. Rečenu biskupiju je osnovao sveti Stjepan.
Ovaj barokni provincijski gradić u Panonskoj nizini star je koliko je stara i sama država Mađarska. Ugarski kralj Arpad se nakon svojih osvajačkih pohoda skrasio ovdje.
Uskoro je ugarski kralj Stjepan I. uspostavio ostrogonsku i kalačku nadbiskupiju.
Prvi nadbiskup u Kalači bio je sveti Astrik, koji je donio kralju Stjepanu krunu od pape. U prvom desetljeću 11. stoljeća izgrađena je prva crkva.
U srednjovjekovnoj Ugarskoj nalazimo generale među nadbiskupima. Tako je, primjerice, nadbiskup Ugrin Csák (nadbiskup od 1219. do 1241. godine) bio vođom vojske u bitci kod Mohija protiv Mongola 11. travnja 1241. godine.
Drugi poznati general bio je Pavao Tomori (mađ. Pál Tomori) (nadbiskup od 1523. – 1526.) koji je vodio ugarsku vojsku protiv Turaka. Poginuo je u mohačkoj bitci.
Turci su zauzeli Kalaču 15. kolovoza 1529. godine. Stanovništvo se razbježalo i nitko nije obrađivao zemlju i nadbiskupijski status je izgubio svoj značaj.
Godine 1602. kalvinistički hajduci spalili su Kaloču.
Nakon 148 godina vladanja Kalačom, Turci su 13. listopada 1686. godine spalili kaločki dvorac i povukli svoju posadu iz njega. Unatoč turskom povlačenju, mir nije došao u ovaj kraj zbog ustanka protiv Habsburga kojeg je predvodio Franjo Rakoci II., sedmogradski vladar.
Kalački su nadbiskupi svim silama nastojali povećati brojku stanovnika na području svoje nadležnosti i u svojim su nastojanjima imali zapažen uspjeh. Kardinal Imre Csáki (1710. – 1732.) je vratio Kalaču i susjedne krajeve površine 23 tisuće hektara, mahom močvare, vrtove, vinograde.
Kapitalistički razvitak u 19. i 20. stoljeću nije dopro do Kalače. Željeznička prometnica je kasno došla do ovog grada, tek 1882. godine, a uz to 1886. godine Kalača gubi status grada. Vratila ga je nazad tek 1921. godine.
Kaloča je bila poznata kao "nadbiskupski grad". Dva velika nadbiskupa iz drugog dijela 19. stoljeća, József Kunszt (1851. – 1866.) i Lajos Haynald (1867. – 1891.), utemeljili su škole, što je pomoglo da Kalača zadrži svoju važnost.
U Kalači živi 18.297 stanovnika (2001.). Pored nacionalne zajednice Mađara, u Kalači žive i Slovaci, Nijemci, Rumunji, Hrvati i Srbi. Hrvatska zajednica je nekad bila brojnija u ovom gradu, ali je asimilatorska politika vlasti pridonijela znatnom smanjenju njihovog broja.[3] Dapače, u razdoblju od 16. do 18. stoljeća je bila hrvatskim naseljem. Današnji Hrvati su uglavnom doseljenici iz obližnjih sela Dušnoka i Baćina te još nekih sela iz Bačke.[4] Postoje utemeljene pretpostavke da su se sačuvali izvorni kalački Hrvati, sudeći prema dijelu mjesnih Mađara kod kojih se može razaznati hrvatsko prezime. Prema povijesnim dokumentima, za vrijeme i nakon oslobođenja od turske vlasti Hrvati su se u ove krajeve prvo naselili u Kalaču, a potom u Dušnok i Baćin.[4]
U Kaloči se mjesni Hrvati redovito okupljaju kako bi proslavili Hrvatski dan i spomen-dan Ivana Antunovića, a manifestacija na hrvatskom jeziku je i Dan paprike. Dan paprike i Hrvatski dan se održavaju u organizaciji hrvatske državne samouprave.[5]
- Srednje škole i studije u Kaloči su pohađali hrvatski književnici, kulturni i politički radnici Miroljub Ante Evetović, Ivan Petreš Čudomil, Pajo Kujundžić, Grgur Cserháti, Ivan Palić, Franjo Pijuković, Blaško Rajić, Lajčo Budanović te slikar Marko Horvacki.
- Ivan Antunović, biskup i preporoditelj podunavskih Hrvata, živio je i službovao u Kaloči sve do smrti, a drugi preporoditelj Hrvata u Podunavlju, fra Fabijan Peštalić, boravio je u ovom gradu kad je polagao za učitelja.
- U Kaloči se 1636. rodio crkveni i kulturni djelatnik, hrvatski književnik odnosno prvi pisac Hrvata u Bačkoj, fra Mihovil Radnić.
- U Kaloči je kao nadbiskup stolovao Adam Patačić, autor rječnika Dictionarium latino−illyricum et germanicum.
- Pavao Sučić (1767. – 1834.) je bio župnikom u Kaloči prije nego što je postao stolnogradskim biskupom.
- ↑ Hrvatski glasnik Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. svibnja 2013. (Wayback Machine) Beta: Kotarski sustav poradi učinkovitijeg i racionalnijeg djelovanja državne uprave, 2. veljače 2012.
- ↑ a b c Živko Mandić: Hrvatska imena naseljenih mjesta u Madžarskoj, Folia onomastica croatica, 14/2005.
- ↑ Hrvatski glasnik, br. 28/2008. Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. ožujka 2012. (Wayback Machine) Pečuško predstavljanje Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca
- ↑ a b Hrvatski glasnik, br. 16/2006. Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. lipnja 2007. (Wayback Machine) Intervju: Kaločki Hrvati pripremaju se za izbore
- ↑ Radio Croatica Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. kolovoza 2018. (Wayback Machine) Odluka Javne zaklade za nacionalne i etničke manjine u Mađarskoj o raspodjeli financijskih sredtava u kategoriji kulturni i vjerski programi na materinskom jeziku