Crnogorska pravoslavna Crkva

Crnogorska pravoslavna Crkva (crnogorska ćirilica: Црногорска православна Црква) sa sjedištem u prijestolnici Cetinje obnovljena listopada 1993. godine, nakon što je stvarno 1918. a službeno 1920. godine bila ukinuta kao dotad kanonski autokefalna crkva – samostalna pravoslavna Crkva. Kanonski je nepriznata od ostalih kanonskih pravoslavnih Crkava. SPC u Crnoj Gori je 15 godina rabila naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, od 2006. – 2021.

Podrobniji članak o temi: Poglavari Crnogorske pravoslavne Crkve

Svaki pravoslavni narod, ako je kao dominantan na jednom teritoriju stekao državnu neovisnost, po pravilu ima pravo oformiti svoju autokefalnu Crkvu^{[nedostaje izvor]}. Sada postoje Ruska, Rumunjska, Grčka, Bugarska, Ukrajinska (nepriznata), Srpska itd. autokefalna Crkva. Autokefalne Crkve su i ranokršćanske Crkve, poput Jeruzalemske i Antiohijske Crkve, a tu je i Carigradska patrijaršija - prva među jednakim autokefalnim pravoslavnim crkvama.

Na čelu neke autokefalne pravoslavne Crkve je obično patrijarh, a ponegdje arhiepiskop i/ili mitropolit. U Crnoj Gori postoji nekoliko stoljeća tradicija da je na čelu Crkve autokefalni mitropolit.

Praktički ni dotad, ali od toga vremena posebno, nitko nije imao kanonske jurisdikcije da se miješa u crkveni život pravoslavnih Crnogoraca koji su se istovrijemeno podrazumijevali kao Srbi, a svoga duhovnog poglavara Crnogorci su sami birali što je glavni znak raspoznavanja neke autokefalne Crkve.

Podrobniji članak o temi: Crna Gora (1516. – 1852.)

Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe tadašnje neovisne crnogorske države iz dinastije Petrović Njegoš,vladike: Danilo Petrović Njegoš, Sava Petrović Njegoš i Vasilije Petrović Njegoš.

Mitropolit Petar I. Petrović Njegoš (Sveti Petar Cetinjski) i njegov nasljednik Petar II. Petrović Njegoš kao dostojanstvo crnogorskih vladika su nosili bijele kamilavke koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.^[1][2]

Sultan Osmanlijskoga Carstva Mustafa III. je 11. rujna 1766. godine beratom ukinuo srpsku Pećku patrijaršiju (koja kao sjedište Srpske pravoslavne Crkve nikada nije obnovljena; Pećka patrijarhija je sada ženski srpski samostan).

Sultan Samuilo I Hanceris (1764. – 1780.) isplatio je silne novčane dugove Pećke patrijaršije sultanu, pa su teritorije pod njenom jurisdikcijom podređene Carigradskoj patrijaršiji, uključujući i teritorij današnje Republike Srbije.

No, Carigradska patrijaršija, niti bilo koje drugo pravoslavno crkveno središte - srpsko, rusko itd., od 1766. nije imalo nikakve ingerencije ili ovlasti nad poglavarom Crkve u Crnoj Gori.

Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve je Crnogorcima 11. listopada 1803. poslao gramatu u kojoj su pobrojani navodni propusti u vršenju crkvene službe, za šta je odgovornim smatran crnogorski vladika Petar I.

Gramatom ruskih arhijereja Petar I. pozvan je da (citati koji slijede izvorno, na crnogorskom):

 »... ako osjećate svoje ogrješenje, da to očistite istinskim pokajanjem, i dobivši odobrenje ispravite propuste i s posebnom brižljivošću čuvate kod crnogorskog i brdskog naroda pravoslavnu, grčko-rusku vjeru koja se od iskona tamo ispovijeda...«

te da bi

 »... javno priznanje namjernog činjenja protiv pravoslavlja i potvrdilo privrženost k latinskoj crkvi.«

Petru je gramatom stavljano na znanje da će mu zvanje crkvenoga poglavara biti oduzeto i da će biti pozvan

 »...pravoslavni narod crnogorski i brdski da izabere sebi drugo dostojnijeg vrhovnog pastira i da ga pošalje u Sankt Peterburg na hirotonisanje.«

Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog se 3. srpnja 1804., obratilo pismima Caru Rusije, ruskom Ministarstvu vanjskih poslova i grofu Iveliću.

U njima je najprije istaknuta potpuna neovisnost i samostalnost Crne Gore spram Rusije, kako u crkvenom tako i u državnom pogledu, jer je gašenjem Pećke patrijaršije 1766. godine...

 »...naš gospodin Mitropolit ostao po sebi u ovdašnjoj crkvi u nezavisnosti ikakvoj vlasti kao drugi arhijereji«

, tj. da

 »...od najstarijeg vremena vjeru hrišćansku nijesmo od Rusa, nego od Grka primili«

, te da

 »... mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije, nego samo pod moralnim pokroviteljstvom, i ovo ne po drugim pričinama, nego jedinstavno po jednovjerju i jednoplemenitosti.«

 »... Do sada naši Arhijereji nijesu bili povlačeni ruskom Sinodu na ispite, zato i ovog našeg Arhijereja nećemo puštiti da bi iko nad njim trijumfovao i sudio. Kad bi on u čemu prestupio i bio kriv, za što je nepravo oklevetan, mi bismo mu mogli sami suditi i ne kao arhijereju, nego kao najpoštenijem građaninu među nama.«

Rusi nisu uspjeli zbaciti Petra I. s crkvenog i državnog trona.

Njegoš je, još u svojoj 19. godini, prvi pomenuo autokefalnu Crkvu u Crnoj Gori pod nazivom Crnogorska pravoslavna Crkva.

U pismu Josifu Rajačiću 2. listopada 1832. Njegoš veli (citat. u orig.):

 »...S najvećim ushićenjem imao sam čest i sreću primiti Vašega Preosvjaščenstva prepočteno pismo od 27 prošastoga mjeseca o.g., u kome sam vidio Vaša blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve, o kojoj Vaše Preosvjaščenstvo otečesko popečenije nosi. Ja Vam imenom mojim i imenom cijeloga Crnogorskoga naroda prepokorno blagodarim...«

^[3]

Carigradska patrijaršija, kao majka pravoslavne ekumene (ekumenski patrijarh - pravoslavni vrhovni poglavar, najviši dostojanstvenik Pravoslavne Crkve), izričito, službeno, sa stanovišta kanona, priznao je autokefalnost Crnogorske pravoslavne Crkve.

U službenom dokumentu - Katalog autokefalnih pravoslavnih crkava Sintagma koji je, po odobrenju Carigradske patrijaršije, tiskan u Ateni 1855. godine pod rednim brojem 9. navodi se Crnogorska pravoslavna Crkva kao autokefalna.

Od 1904. godine Crnogorska pravoslavna Crkva imala je Sveti Sinod.^[4]

Crnogorska pravoslavna Crkva imala je legislativne akte. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je spomenuti:

• Ustav Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903.);
• Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904.);
• Zakon o parohijskom svještenstvu (1909.).

Status Crnogorske pravoslavne Crkve reguliran je i Ustavom Knjaževine Crne Gore donesenim na Nikoljdan 1905. godine.

U državnom Ustavu Knjaževine Crne Gore 1905.^[5] godine bilo je normirano u članku 40. sljedeće (citat. izvorno, na crnogorskom):

• "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je Crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori".^[6]

Nakon Njegoševe smrti 1851. njegov nasljednik postao je knjaz Danilo I. Petrović, čime je crnogorska država postala sekularna.

Sve do 1858. nije bio izabran novi crnogorski mitropolit. Danilo I. tada je na mjesto novoga mitropolita u Cetinju postavio Nikanora Ivanovića (Drniš 1825. - Gorica 1894.).

Nikanor je bio prvi crnogorski mitropolit koji nije bio Crnogorac po rođenju. No, nakon ubojstva Danila I. 1860. u Kotoru (tada u sastavu Austrijskog carstva), mitropolit Nikanor, koji se također u vrijeme atentata nalazio u Kotoru, optužen je za nedovoljnu vjernost. U literaturi se čak spominje i njegovo izravno sudjelovanje u uroti koja je prethodila atentatu na knjaza Danila 1. kolovoza 1860. godine.

Brat Danila I., veliki vojvoda Mirko Petrović Njegoš (otac Nikole I. Petrovića), optužio je Nikanora:

»Nevjerni ste bili svome knezu, nevjerni narodu, nevjerni svome činu, nevjerni svojoj savjesti.«

Nikanor se nije vraćao u Crnu Goru.

Od 1860. poglavare Crnogorske pravoslavne Crkve imenovao je knjaz/kralj Nikola I.

Podrobniji članak o temi: Eparhije Crnogorske pravoslavne Crkve 1876. – 1918.

Nakon pobjeda u ratu protiv Osmanlijskoga carstva 1876. – 1878. i velikog teritorijalnog uvećanja crnogorske države, podijeljena je Crnogorska pravoslavna Crkva na dvije upravne oblasti - eparhije: Arhiepiskopiju cetinjsku, sa sjedištem na Cetinju, te Zahumsko-rašku sa sjedištem u manastiru Ostrog (blizu Danilovgrada).

Oslobađenjem Peći tijekom Prvog balkanskog rata, kada su i dijelovi Kosova pripojeni Kraljevini Crnoj Gori, oformljena je i treća eparhija- Pećka eparhija.

Na čelu eparhija Crnogorske Crkve 1878. – 1918. su bili:

• Arhiepiskopija cetinjska
• 1876. – 1882. mitropolit Ilarion Roganović;
• 1882. – 1884. mitropolit Visarion Ljubiša;
• 1884. – 1918. mitropolit Mitrofan Ban.
• Zahumsko-raška eparhija
• 1876. – 1882. mitropolit Visarion Ljubiša;
• 1882. – 1884. mitropolit Mitrofan Ban;
• 1884. – 1908. eparhijom administrirao mitropolit Mitrofan;
• 1908. – 1918. episkop Kiril Mitrović.
• Pećka mitropolija
• 1912. – 1918. episkop Gavrilo Dožić.

Podrobniji članak o temi: Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne Crkve 1904. – 1918.

Sveti Sinod Crnogorske Crkve je imao osam članova: predsjedavao mu je mitropolit, a članovi su bili episkop zahumsko-raški, upravitelji cetinjskog i ostroškog manastira, tri svećenika višeg ranga i tajnik Svetoga sinoda.

Uloga Crnogorskog Sv.Sinoda definirana je općom odredbom u članku 1. Ustava Sv.Sinoda (citat kao u izvorniku)

• "Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka".

Člankom 13. bilo je propisano da se članovi Crnogorskoga Sv.Sinoda "postavljaju na službu ukazom njegovog kraljevskog visočanstva knjaza Gospodara".

Isti članak propisivao je i zakletvu koja će 1918. biti pogažena:

"Ja NN zaklinjem se Bogu svemogućemu, da ću vladajućem knjazu Gospodaru NN svagda vjeran biti... ".

Podrobniji članak o temi: Podgorička skupština

Podrobniji članak o temi: Božićna pobuna

Podrobniji članak o temi: Srpska okupacija Crne Gore 1918.

Do konca 1918. neovisna država Kraljevina Crna Gora, pod bajunetima Vojske Kraljevine Srbije i četničkih skupina koje je predvodio Kosta Pećanac i odlukama nelegalne Podgoričke skupštine, okupacijom^[7][8] anektirana unutar nove državne tvorevine Kraljevine SHS. Crnogorska pravoslavna Crkva je prestala postojati i svedena je na eparhiju koju kontrolira Srpska pravoslavna Crkva sa sjedištem u Beogradu.

Niti jednim člankom Ustava Sv.Sinoda, kao najvišim zakonskim aktom o unutarnjoj organizaciji Crkve u Crnoj Gori, nije bilo propisana mogućnost da se Crnogorska pravoslavna Crkva "sjedini", odnosno, ukine. No, upravo se to i desilo prosinca 1918. na posljednjoj sjednici Crnogorskoga Sv.Sinoda kojemu je predsjedavao Mitrofan Ban.

Crnogorski časnici i uglednici Milisav Nikolić, poslanik i biv. potpredsjednik N. Skupštine, Krsto Popović, komandir, Nikodim Janjušević, monah - nastojnik manastira Župa nikšićka. Vasko Marojević, biv. plemenski kapetan, Pero Vuković, komandir, Novica Radović, pričuvni inženjerski komandir, Nikola Kašćelan, komandir, Dimitrije Nikolić, biv. sudac, Andrija Dragutinović, komandir, Radojica Nikčević, kapetan i Mašan Borozan, kapetan, podnijeli su 21. srpnja 1920. izvješće crnogorskoj kraljevskoj vladi u egzilu o srpskom teroru u njihovoj oblasti. Njihovo izvješće je s ostalim dokumentima tiskano u knjizi Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića (Rim, 1921.). U poglavlju 3.a. Zločini prema pojedincima u mjeri da unize ugled crkve i države, pišu (cit. kao u izvorniku)

»Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja - patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom pokopa. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove. To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i topnički poručnik Tunguz.«

^[9]

Prvi poglavar obnovljene Crnogorske pravoslavne Crkve bio je vikarni episkop Antonije Abramović, što je naišlo na bijes srpskoga klera. Nakon Antonijeve smrti 1996. za novog poglavara na Badnjak 1997. godine pravoslavni Crnogorci su izabrali dotadašnjeg pravoslavnog paroha (ekvivalent je župnik) Carigradske patrijaršije u Rimu Miraša Dedeića. On je rukopolaganjem za episkopa dobio crkveno ime Mihailo.

U Sabornom hramu Svete Paraskeve u Sofiji, Mihailo je 1998. kanonski posvećen (hirotoniziran) za episkopa Crnogorske pravoslavne Crkve.

Hirotoniju je izvršio patrijarh Bugarske pravoslavne Crkve patrijarh Pimen. Rukopolaganju Mihaila za episkopa obnovljene Crnogorske pravoslavne Crkve sasluživali su Inokentije, mitropolit sofijski, Genadij, mitropolit dorostolski i još pet episkopa i četiri svećenika. Ta je hirotonija imala podršku i blagoslov Ukrajinske pravoslavne Crkve.

Poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve ima titulu: Arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski.

Proces obnove Crnogorske pravoslavne Crkve početkom 1990-ih bio je važan temelj nacionalne samospoznaje Crnogoraca i stremljenja obnovi državne neovisnosti do čega je i došlo u svibnju 2006. godine.

Podrobniji članak o temi: Političko djelovanje Srpske pravoslavne crkve

Konkurentska Srpska pravoslavna Crkva, čije je sjedište u Patrijaršiji u Beogradu i koja preko Mitropolije crnogorsko-primorske u Cetinju djeluje u Crnoj Gori, iz političkih razloga se protivi obnovi Crnogorske pravoslavne Crkve na identičan način na koji je službeni Beograd pokušavao od 1918. i ranije realizirati svoje velikosrpske ciljeve potpune asimilacije Crnogoraca i pretvaranje Crne Gore u derogiranu provinciju.

Srpska Mitropolija crnogorsko-primorska tvrdi da je jedina nasljednica prvih eparhija pravoslavne Crkve koje je, nakon što su Srbi okupirali dotad neovisnu i potpuno katoličku državu Duklju, početkom 13. stoljeća na prostoru suvremene Crne Gore utemeljio Rastko Nemanjić (kanoniziran kao Sveti Sava Srpski).

Na čelu srpske Mitropolije u Crnoj Gori od 1990. je mitropolit Amfilohije Radović (svjetovno ime Risto Radović). On je 1990-ih i kasnije bio istaknuti djelatnik velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.^[10]

Autori bliski srpskim crkvenim krugovima pokušavaju osporiti kanonsku utemeljenost crnogorske autokefalije u prošlosti. Općenito, Srpska pravoslavna Crkva, identificirajući pravoslavlje sa srpstvom (pripadnošću srpskoj naciji), sustavno negira nacionalnu i kulturnu posebnost pravoslavnih Crnogoraca. U pokušaju da se negira povijesna osnova autokefalnosti Crkve u Crnoj Gori, posebno se potencira rad dr. Ljubomira Durkovića-Jakšića, tiskan 1991. pod naslovom Mitropolija crnogorska nikada nije bila autokefalna.^[11] Navedeni rad dr Durkovića-Jakšića, koji je publikovan u izdanju SPC je reakcija na enciklopedijsku jedinicu "Crnogorsko-primorska mitropolija" u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije (JLZ, Zagreb, 1984), čiji je autor dr. Danilo Radojević.

No, srpski episkop u Crnoj Gori je, nakon dva desetljeća upornoga negiranja,u lipnju 2010. konačno priznao da je Crkva u Kraljevini Crnoj Gori do 1918. bila autokefalna.^[12]

Po podacima o stavu crnogorskoga javnoga mnijenja za 2013. godinu, Crnogorska pravoslavna Crkva uživa podršku kod 25% građana, dok SPC podržava 51.1% stanovnika. Osjetan je blagi porast podrške koju CPC uživa u odnosu na prethodnu godinu, ali općenito je zabilježen na nižem pragu, opadajući postepeno u odnosu na podršku koju je uživala prije nekoliko godina i oscilirajući tokom proteklih godina u rasponu između 24% i 31%.^[13]

Tijekom 1990-ih pravoslavni crnogorski svećenici i vjernici, bili su na meti sveopće javne kampanje s bacanjem anatema i policijskim saslušanjima. Kampanju su organizirali tadašnja promiloševićevska vlast Republike Crne Gore, te Vojska Jugoslavije i njena kontraobavještajna služba KOS u dosluhu sa Srpskom pravoslavnom Crkvom radi odvraćanja "autokefalista" od posla na obnavljanju crnogorske crkvene samostalnosti.

Do 2000. godine Crnogorska pravoslavna Crkva nije mogla dobiti status pravnog lica jer je vlast odbijala njenu registraciju. Te godine registrirana je u područnoj jedinici MUP-a Crne Gore na Cetinju na bazi Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine (“Sl. list SRCG”, br. 9/77, 26/77, 32/88), koji je, u nedostatku drugog pravnog akta, regulirao to područje. Do toga je došlo nakon brojnih prosvjeda, te nakon izvjesnih promjena političke konstelacije.

Ustav Crne Gore iz 2007. godine, napisan kao najviši pravni akt nakon referenduma i međunarodnog priznanja crnogorske neovisnosti, sada uopće ne definira koja od dvije pravoslavne Crkve ima jurisdikciju tako da se crkveno crnogorsko pitanje smatra još uvijek neriješenim.

Članak 14. Ustava Crne Gore jedini regulira to područje i glasi:

"Vjerske zajednice odvojene su od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova" .

Podrobniji članak o temi: Lučindan

Tiskano glasilo Crnogorske pravoslavne Crkve od 1998. je časopis Lučindan.

Posljednja dijaceza autokefalne Crnogorske pravoslavne Crkve, premda je ona ukinuta formalno 1918. – 1920. godine, djelovala je u Detroitu, Sjedinjene Američke Države i 1923. obavljala bogosluženja.^[14]

Crnogorska Crkva bila je i prije i poslije 1766., kada je Sultan Osmanlijskoga Carstva Mustafa III. je 11. rujna 1766. godine beratom ukinuo srpsku Pećku patrijaršiju; izvan kanonskog i stvarnog organizacionog ustrojstva i domašaja i srpskog Pećkog i Carigradske patrijaršije.

(Napomena: citati koji slijede na crnogorskom).

• "Carigradska patrijaršija nije pretendovala nad Crnogorskom Crkvom, držeći se kanoničkog pravila da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države". (Navod prema srpskim autorima Ž. M. Marinković i J. Igumanović, "Istorija opšte hrišćanske i Srpske pravoslavne Crkve", str.131, Beograd, 1934.g., s napomenom da je knjiga tiskana po odobrenju Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve ).

U doba vladike Petra II. Petrovića Njegoša, ruski dvorski savjetnik dr. Aleksandar fon Rojc, profesor Pravnog fakulteta u Dorpatu, boravio je u Crnoj Gori i o tome tiskao opsežnu studiju, u kojij piše:

• "Crnogorska crkva je samostalna. Ne stoji pod vlašću ni patrijarha ni nekih drugih crkvenih poglavara, nego je arhipastir poglavar manastira i mirskih svještenika. Što se on posvećuje izvan svoje zemlje, to zavisi od okolnosti i shvatanja starog crkvenog pravila, a to nikako ne znači da je on nekome podložan". (Prijevod u Dr. Dragoje Živković, Istorija crnogorskoga naroda, str.541, knjiga II, Cetinje, 1992.g.).

Takvo stanje je kanonski verificirano od strane Carigradske patrijaršije:

• “Pomjesne crkve sa svojom samostalnom upravom ili samoupravne crkve (autokefalne) su: 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jeruzalimska, 5. Ciparska, 6. Ruska, 7. Karlovačka, 8. Sinajska, 9. Crnogorska i 10. Crkva u Kraljevini Grčkoj". (navod prema G. A. Rali i M. Potli, "Sintagma", str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.g., napomena da je knjiga tiskana po blagoslovu Carigradskog patrijarha).

Dr. Nikodim Milaš (1845. – 1915.), episkop dalmatinski, najpoznatiji srpski kanonist, navodi:

• "Pri državnoj samostalnosti Crne Gore, i crkva u njoj, kojoj je poglavar u isto vrijeme bio i gospodar zemlje, smatrala se samostalnom u svome ustrojstvu i unutrašnjoj upravi, kao što je samostalna i danas. Samostalnost Cetinjske mitropolije priznala je i Carigradska patrijaršija". (navod prema “Pravoslavno crkveno pravo”, str.297-298, Zadar, 1890.g., reptint: Bar, 1998., Conteco, str. isto).
• "Za vrijeme vladičanstva Petra I. Petrovića Njegoša, Sveti sinod Ruski priznao je Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori potpuno nezavisnom kakva je i do današnjih dana ostala". (navod prema Jevrosije Popović i dr. Mojsije Stojkov, "Opća crkvena istorija sa crkveno-statističkim dodatkom", str. 642, knjiga II, Srijemski Karlovci, 1912.g.).

Kod starijih izvora o crnogorskoj se autokefalnosti, među brojnim drugim, podaci mogu naći i u sljedećim dokumentima:

• "Ustav Svetoga Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori", Cetinje, Knj. Crnogorska Državna štamparija, 1904.g.
• "Ustav za Knjaževinu Crnu Goru" od 1905. godine, II izdanje, Cetinje, Knj. Crnogorska Državna štamparija, 1907.g. (čl. 40. koji regulira status autokefalne Crnogorske crkve na str. 12)

O autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve veći broj članaka objavile su klasične starije enciklopedije na engleskom, francuskom, ruskom, češkom i drugim jezicima, također i Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka iz 1920-ih (Kraljevina SHS).

• "Crkva Crnogorska je nezavisna (autokefalna)“. (francuska „Velika enciklopedija”/„La Grande Encyclopédie", 1886., tom XXIV tiskan u Parizu, str.222)^[15]
• "PRAVOSLAVLJE – naziv krišćanskoga vjeroispovijedanja, kojem u sadašnjosti pripadaju crkve Ruska, Grčka, Srpska, Crnogorska, Rumunjska..." (ruski „Enciklopedijski rječnik”, 1898., tom XXIVa, knj. br. 48 tiskana u Petrogradu, str. 924)^[16]
• „Crnogorska crkva je autokefalni ogranak istočno-pravoslavne zajednice“. ("Enciklopedija Britannica", 1902., tom XXX, str. 882)^[17]
• "Crnogorska crkva je samostalni (autokefalni) dio Pravoslavne crkve. Na njenome čelu nalazi se mitropolit cetinjski..." (ruski „Enciklopedijski rječnik”, 1903., tom XXXVIIIa, knj. br. 76 tiskana u Petrogradu, str. 612)^[16]
• "Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je autokefalna, to jest nezavisna od patrijarha u Carigradu". ("Katolička enciklopedija"/"Catholic Encyclopedia", 1912., tom X tiskan u Njujorku, str. 531)^[18]
• "Prije svih je postala autokefalna Crnogorska crkva (od 1766. god), zatim Grčka (od vremena stjecanja političke nezavisnosti Grčke, konkretno, od 1833. god), potom Bugarska (od 1870. god. fermanom Sultana), Srpska – 10 godina kasnije...” (ruski „Enciklopedijski rječnik Granta", 1913., članak „Православiе”, tom XXXIII tiskan u Moskvi, str. 289)^[19]

Pitanje autokefalije Crnogorske pravoslavne Crkve u znanosti je aktualizirano objavljivanjem natuknice Crnogorsko-primorska mitropolija, u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije JLZ (Zagreb, 1984.), autora akademika dr. Danila Radojevića. Radojević je svoja istraživanja objavio u knjizi Iz povijesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori (Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2000., drugo izdanje DANU, 2010.,ISBN 978-86-85779-22-0).

Od ranih 1990-ih napisan je veći broj studija i rasprava ovu temu. Nakon decenija ignoriranja ove teme, od toga je perioda objavljeno stotine arhivskih dokumenata koji svjedoče o stoljetnoj autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.

Najrecentnija knjiga o toj temi je Crnogorska crkva 1852-1918.:Studija sa zbirkom dokumenata o Pravoslavnoj crkvi u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori‚ autora crnogorskoga povjesničara dr. Živka Andrijaševića, tiskana 2008. u nakladi Filozofskog fakulteta u Nikšiću (ISBN 978-86-7798-025-2).

Andrijaševićeva knjiga se sastoji od poglavlja (orig.): Predgovor, Istorijat institucije (1220. – 1851.), Vlast države nad Crkvom (1851. – 1878.), Unutrašnja organizacija i uređenje Pravoslavne crkve poslije 1878. godine, Država i Crkva, Život pod okupacijom i nestanak poslije oslobođenja, Autokefalnost Crnogorske crkve, Zaključak, te od 119 integralno objavljenih arhivskih dokumenata koji bjelodano svjedoče o autokefalnosti i životu Crnogorske crkve.

• Službene stranice Crnogorske pravoslavne Crkve  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. lipnja 2010. (Wayback Machine)
• Crnogorska pravoslavna crkva
• Kratki video prikaz povijesti Crnogorske pravoslavne Crkve