Crnogorski jezik

Crnogorski jezik
crnogorski – црногорски
Države	Crna Gora Vojvodina, Mali Iđoš[1]
Regije	Europa
Etnicitet	Crnogorci
Govornici	229.251 (u Crnoj Gori, 2011.) 876 (u Hrvatskoj, 2011.)[2] 2519 (u Srbiji, 2011.)[3]
Razredba	indoeuropski  baltoslavenski   slavenski    južnoslavenski     crnogorski
Službeni status
Služben	Crna Gora
Ustanova	Savjet za standardiziranje crnogorskog jezika
Jezični kôd
ISO 639-2	cnr
ISO 639-3	cnr
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)

Crnogorski jezik (ISO 639-2 kôd: cnr;^[4] na ćirilici: црногорски језик, eng. Montenegrin language, rus. черногорский язык), južnoslavenski je jezik, materinski jezik Crnogoraca i službeni jezik u Crnoj Gori.

Prema dijelu jezikoslovaca, dio je srednjojužnoslavenskoga dijasustava.

• Od donošenja Ustava Crne Gore u listopadu 2007. crnogorski je jezik službeni. Članak 13. crnogorskog Ustava precizira kako je službeni u Crnoj Gori crnogorski jezik, a ćirilično i latinično pismo imaju ravnopravan položaj.^[5]
• Pravopis crnogorskog jezika i pravopisni rječnik usvojen je službenom odlukom Vlade Crne Gore (Ministarstva prosvjete) 10. srpnja 2009. godine.^[6][7]
• Gramatiku crnogorskog jezika odobrio je Savjet za opće obrazovanje 21. lipnja 2010.,^[8] autori: Adnan Čirgić, Josip Silić, Ivo Pranjković.^[9]

Podrobniji članak o temi: Pravopis crnogorskoga jezika

Pravopis crnogorskoga jezika zasnovan je na sljedećim normama:

• Model za crnogorsku jezičnu normu je jezični sloj koji pripada svim autohtonim crnogorskim građanima;
• Pravopis poštuje normu: Piši kao što zboriš, a čitaj kako je napisano;
• Ijekavica je normativna, u skladu s crnogorskom tradicijom i suvremenom uporabom;
• Općecrnogorski fonemi nastali jekavskom jotacijom ć, đ, ś i ź dio su crnogorske standardnojezičke norme;
• Kodificirani je standardni crnogorski četveroakcenatski sistem s dužinama;
• Pravopisom se nije sprovodilo jezično arhaiziranje, niti se njime normiraju jezični lokalizmi, dijalektizmi i provincijalizmi izvan suvremene uporabe

Crnogorski jezik, za razliku od drugih jezika na južnoslavenskom prostoru, sadrži 32 glasa i slova.^[10]

Uz 30 prisutnih slova i glasova u drugim južnoslavenskim jezicima, crnogorski jezik, također ima:

• meko Š, poseban glas iz spojenog S i J, grafem Ś;
• meko Ž, poseban glas iz spojenog Z i J, grafem Ź.

Glasovi Ś i Ź su dio autohtonog nacionalnog jezičkog nasljeđa Crnogoraca.

Azbuka (ćirilica):

• А Б В Г Д Ђ Е Ж З З́ И Ј К Л Љ М Н Њ O П Р С С́ Т Ћ У Ф Х Ц Ч Џ Ш.

Abeceda (latinica):

• A B C Č Ć D Dž Đ E F G H I J K L Lj M N Nj O P R S Š Ś T U V Z Ź Ž.

Crnogorski govori su ijekavski/jekavski štokavski govori. Kriteriji koji su nekoć u serbokroatistici rabljeni za podjelu crnogorskih govora – a to su: a.) zamjena jata i b.) akcentuacija) – nisu potvrdili znanstvenu utemeljenost podjele crnogorskih govora na dva odijeljena dijalekta. (istočno-hercegovački ili mlađi ijekavski [hrv-eas] dijalekt na zapadu i sjeverozapadu i zetsko-južnosandžački ili staroijekavski [srp-zet] u ostalim dijelovima Crne Gore).

U crnogorskim govorima kao cjelini, prema stavu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, tri su govorne skupine:

• jugoistočna,^[11]
• sjeverozapadna i
• skupina govora crnogorskoga dijela Sandžaka.

Navedene podjele crnogorskih govora ne treba tumačiti da su oni zasebni dijalekti – jer za takav status ne posjeduju dovoljan broj zasebnih, ni makro, ni mikro, specifičnosti.^[12]

Slavistički studij koji se bavi crnogorskim jezikom i crnogorskom književnošću zove se montenegristika. Utemeljitelj montenegristike je Vojislav P. Nikčević.

Podrobniji članak o temi: Povijest crnogorskog jezika

Počeci crnogorske pismenosti sežu do sredine 9. stoljeća, odnosno u razdoblje Dukljanskoga kraljevstva.

Povijesni razvoj crnogorskoga jezika može se podijeliti na šest razdoblja:

• dukljansko razdoblje (od sredine 9. st., do osamdesetih godina 12. st.);^[13]
• zetsko razdoblje (od osamdesetih godina 12. st. do kraja 15. st.);^[14][15]
• razdoblje pisanoga jezika (od kraja 15. st. do sredine 18. st.);^[16]
• razdoblje nekodificiranoga književnog jezika (od sredine 18. st. do tridesetih godina 19. st.);^[16][17]
• prijelazno razdoblje (od tridesetih godina 19. st. do Prvoga svjetskog rata;^[16]
• vukovsko razdoblje (od Prvoga svjetskog rata do naših dana), koji ima dvije etape: belićevsku (međuratni period) i suvremenu (od 1944. godine).

Sam termin crnogorski jezik prvi je puta upotrijebio francuski autor, pukovnik Vialla de Sommieres u svom putopisu iz 1813. Voyage historique et politique au Montenegro koji je publicirao kao knjigu u dva toma 1820. godine.

Vuk Karadžić u djelu na njemačkom jeziku Montenegro und die Montenegriner iz 1837. nastoji demantirati Sommiera koji "veli za Crnogorski jezik da je dijalekt Grčkoga".^[18]

No, sam Karadžić u istom djelu nudi definiciju kako su "Crnogorci Slaveni Srpske grane Grčkoga zakona" (grčke vjeroispovijesti),^[19] kao što je neznanstveno druge južnoslavenske narode ili dijelove tih naroda proglašavao Srbima.

Srpski književnik Ljubomir Nenadović u svojem poznatom djelu O Crnogorcima 1856. objavio je kako je, prilikom posjeta Crnoj Gori sredinom 19. stoljeća, ustanovio da Crnogorci govore crnogorskim jezikom.^[20]

Nenadović je također ostavio zapis kako je obavljao promidžbu da se u crnogorskim školama izučava srpski jezik, te da će, ne bude li tako, tvrdio je Nenadović, razlike između crnogorskog jezika i srpskog u budućnosti biti još veće:

 »U svim školama, jezik je – crnogorski, u mnogome različan je od onoga priznatog, lijepog jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj je jezik, na kojem se dosada najviše pisalo i radilo, ostati će zauvijek kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, poslije sto godina, između ta dva jezika biti će veća razlika nego što je između portugalskog i španjolskog. Ja ne kažem koji je jezik ljepši, samo napominjem da bi, za ljubav književnoga jedinstva, trebalo manjina pristupiti većini, i da svi koji jedno srpsko ime na sebi nose počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju nisu nimalo skloni tome.«

Za jednog zajedničkog putovanja kroz Crnu Goru, dvojica prijateljâ, Vuk Karadžić i Ante Mažuranić su se prepirali kako narod u Crnoj Gori zove svoje jezik. Pitali su tamošnje ljude koje su susretali kojim jezikom govore. Većina je rekla da govore crnogorskim, a poneki bi rekao i hrišćanskim jezikom. Priču s ovog putovanja je Ante Mažuranić objavio, a Vuk Karadžić nikad nije to opovrgnuo.^[21]

Enciklopedija Britannica u izdanju 1911. godine u posebnoj natuknici izdvaja poseban crnogorski jezik,^[22] premda mu ne pripisuje osobite razlike glede srpskoga i hrvatskoga:

 »Crnogorski jezik je praktično identičan sa srpsko-hrvatskim: on demonstrira određene dijalektičke varijacije i pozajmljuje do određene mjere i iz turskog i talijanskog.«

Mađarski slavist Jozsef Bajza je 1927. u svojoj studiji Crnogorsko pitanje, (izvorno A montenegrói kérdés)^[23] napisao:

 »Petovjekovna borba koju su Crnogorci vodili s Turcima izolovala ih je od svijeta i sabila u vrletne i nepristupačne klance. I zato su ostali izolirani i jezikoslovno. Njihov se jezik razvijao neovisno i dobio je izvorno obilježje. Čak i u jeziku se manifestira državna i nacionalna neovisnost Crne Gore«

.

Hrvatski leksikograf Marijan Filipović u svom Đačkom leksikonu (1976.) bilježi crnogorski kao jedan od južnoslavenskih jezika.^[24] Prema njegovim navodima iz Predgovora, u njemu [su] obrađeni svi pojmovi i riječi koje se nalaze u školskim knjigama osnovnih škola, rađenih prema najnovijem nastavnom planu.

Prvi je od crnogorskih intelektualaca zatražio uvođenje materinskoga, crnogorskog jezika, u Ustav i školstvo Radoje Radojević potkraj 1960-ih.

Podrobniji članak o temi: Osporavana kultura:Kritike i polemike

U jednom članku 1970. Radojević piše (cit.u orig, crnogorski):

 »Crnogorski jezik ima posebnu leksiku, koje nema ni u srpskom ni u hrvatskom jeziku ili je u njima malo poznata, da ne pominjem ostale velike razlike i posebnosti. U toj leksici ima dosta riječi koje postoje i u srpskom ili u hrvatskom jeziku, ali s drugijem ili sasvim suprotnijem značenjima. Dosta posebnih pojmova koje sadrži crnogorski jezik ne označavaju, recimo, predmet (u realnom i apstraktnom smislu) karakterističan za duhovni i materijalni život Crnogoraca, te se i u djelima pisaca rijetko javljaju. U tome slučaju, iako svojstveni za cjelokupni crnogorski književni jezik, oni se, u odnosu na druge jezike čiji pojmovi preovlađuju u skupnoj valorizaciji, javljaju kao 'dijalektizmi', 'provincijalizmi', 'arhaizmi', itd.«

Uprava Udruženja književnika Crne Gore je početkom 1971. godine objavila javno priopćenje^[25] u kojem se veli (citat u originalu):

 »... Sve više se raspravlja i u najširim društvenim krugovima o problemima jezika i jezičkih varijanata i društveno-političkim reperkusijama koje iz toga proizlaze. I u Crnoj Gori ova pitanja postaju sve aktualnija... odredbe Novosadskog dogovora po kojima se književni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca razvio „oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba“... potpuno ignoriše Crnogorce... Ne možemo prihvatiti odredbe Novosadskog dogovora iz kojih proizlazi da su crnogorski pisci književni jezik naučili u Beogradu ili Zagrebu... Nijesu li crnogorski pisci oduvijek govorili i pisali svojim jezikom, koji su naučili u svojoj kući, jezikom koji je stvarao i kojim govori crnogorski narod?... Jezik Crnogoraca nastajao je u specifičnim ljudskim, društvenim i kulturno-istorijskim uslovima. Za postojanje crnogorske jezičke varijante ima isto toliko vrijednih argumenata kao i za ostale varijante. Pokušaj negiranja naše jezičke varijante i osporavanje prava na nacionalno ime za jezik kojim govore Crnogorci, često se svodi na negiranje crnogorske književnosti i nacije...«

Jezikoslovac dr. Vojislav Nikčević tijekom 1990-ih objavio je niz znanstvenih djela kojima je proučavao povijest crnogorskog jezika, te obavio prvi pokušaj njegovog kodificiranja.

Posebnost crnogorskog jezika podržao je i 62. Kongres Međunarodnog P.E.N.-a (Perth, Australija, 1995.) kada je posebnom rezolucijom pozvao "srpsku i crnogorsku državu, u ime obveza i načela sadržanih u Povelji UN, UNESCO-a i PEN-a, na zaštitu i promicanje jezikoslovnih i kulturnih prava svih stanovnika Crne Gore".^[26]

Crnogorski književnik Borislav Jovanović je 2005. u knjizi Crnogorski književni urbanitet^[27] artikulirao pitanja negiranja, ignoriranja i podcjenjivanja crnogorskog jezika:

 »Na crnogorski jezik još se gleda kao na nekakav jezički diluvilijal, na varijante i podvarijante, provincijalizme, crnogorizme – sve u skladu s unitarnim i asimilatorskim filološkim koncepcijama. Međutim, crnogorski jezik, usprkos zatiranju, nije potrošen, ponajmanje je izumro jezik. Naprotiv, riječ je o holosteričnom, živom jeziku. Pretekao je sve što mu se dešavalo posljednjih sto godina. I to ponajprije govori o njegovom živom biću. O povijesnom utemeljenju u svojoj strukturi. Nije nestala njegova fonološka, morfološko-sintaksička, ortografska bitnost i individualnost. Ono što nije sačuvano u živom govoru (a jeste skoro sve) sačuvano je u knjigama... Živa jezička praksa u Crnoj Gori ima sva obilježja povratka izvorne ijekavice što je organski fundament crnogorskog jezika... Crnogorski pisci su održali crnogorski jezik, dali mu i daju osporavani znanstveni i nacionalni legitimitet. Tako crnogoski jezik nije ostao bez svoga zavičaja; njegova književna uporaba postala je i njegova najeminentnija citadela. Svoju materinsku memoriju sačuvao je crnogorski jezik upravo na stranicama pisane i usmene književnosti. Što je više sabijan, crnogorski jezik se više odazivao a crnogorski pisci su vjerovali u nerazorivu, entelehijsku moć, svog materinskog jezika«

.

Podrobniji članak o temi: Crnogorska književnost

Među književnicima i poznatijim javnim ličnostima koji su do službenog priznanja deklarirali da govore crnogorskim jezikom su: Vojislav P. Nikčević, Radoje Radojević, Radovan Zogović, Radoslav Rotković, Savo Brković, Pavle Mijović, Slavko Perović, Jevrem Brković, Dragoje Živković, Danilo Radojević, Ratko Đurović, Aleksandar Bečanović, Balša Brković, Božo Bulatović, Borislav Jovanović, Novak Kilibarda, Mirko Kovač, Mladen Lompar, Vuk Minić, Milorad Nikčević, Andrej Nikolaidis, Milorad Popović, Veljko Radović, Milovan Radojević, Dragan Radulović, Ognjen Spahić, Marko Vešović, Ratko Vujošević, Čedo Vulević, Rajko Cerović, Branko Pavićević, Igor Lukšić, Svetozar Marović, Filip Vujanović, Milo Đukanović, Jovo Kapičić, Mijat Šuković, Dimitrije Popović, Veljko Bulajić...

Prvi puta u povijesti Crne Gore na popisu stanovništva 2003. bilo je moguće izjasniti se o crnogorskom jeziku kao materinskom i nešto preko 140.000 građana Crne Gore, koji čine 22% stanovništva, izjasnilo se da im je crnogorski jezik materinski.^[28]

Na popisu 2011. se 36,967% ili 229.251 državljana Crne Gore izjasnilo se da im je crnogorski materinski jezik.^[29]

Unatoč sustavnoj filološkoj unifikaciji koja se kroz škole provodi već stoljeće i pol, a jedno vrijeme i kroz masovne medije, svakodnevni, živi crnogorski jezik umnogome je sačuvao svoja izvorna svojstva.

Crnogorski jezik ima poseban tip ijekavice. Kao oblikovani socio-lingvistički entitet, crnogorski jezik nastao je i razvijao se pod posebnim povijesnim okolnostima, a također ima svoje fonološke, prozodijske, morfološke, leksičko-frazeologijske, pravopisne i druge posebnosti, te književnu samopotvrdu.

• Crnogorska jotacija d i j daje: đevojka, niđe, poneđeljak, ovđe, đed.
• Analogija postoji i kod c i j koji se spajaju u ć (ćepanica, ćelokupni) i t i j (šćeti, šćedoše).
• Primjeri posebne fonološke ijekavice crnogorskog jezika: sijeno, bijelo, nijesam.
• Primjeri posebne morfonološke ijekavice crnogorskog jezika: tijeh, ovijeh, ovijema, tijema.
• Umjesto lokativa u svakodnevnom se crnogorskom jeziku koristi i akuzativ, a primjeri su: Živi u grad, Ćera đecu po ulica, Voda u krš.
• Osobne zamjenice – ja, ti, sebe – u genitivu, dativu, akuzativu i vokativu imaju nastavak e, pa se na crnogorskom jeziku veli i Daj mene tu knjigu ili Tebe ću vrnuti oni dug.
• Crnogorski jezik, za razliku od drugih Južnih Slavena, ima dodatna dva fonema: meko Š i meko Ž. Usprkos nekim prijedlozima, nije prihvaćena standardizacija mekog Z.

Kako poljski jezik sadrži meko Š (šj) i Ž (žj), a prof. Vojislav Nikčević preuzeo je poljske grafeme i predložio latinične i ćirilične grafeme za crnogorski jezik – Ś i Ź.

Za meko crnogorsko Z (dz) predložio je prof. Nikčević grafem 3, no taj glas i grafem nije standardiziran (primjeri uporabe fonema 3 u crnogorskom jeziku: зavala, зera, зanovijetati, biзin, зinзula, зamantati, bronзin ).^[30]

• Primjeri uporabe fonema Ś u crnogorskom jeziku: śutra, śever, śeme, ośetiti, śediti, śekirati, śerav, pośekotina, Miśa (nadimak)
• Primjeri uporabe fonema Ź u crnogorskom jeziku: iźutra, źenica, iźede, iźelica, iźljeći, Źaga (nadimak).
• Primjeri uporabe imenica u crnogorskom jeziku: predśednik, śekira, lijes, lama, putijer, jeka, miśćelo, brondzin, urivak, gravalje, pinjata, konata, banak, deka, škanj, kamarin, kotula, stolovača, ožeg, mašice, sač, škatula, šalpa, špag, ogar, cijeđ, jeina, štica, sapatnik, sopernik, lubarda, kudelja, ljesa, baun, iščupak, pojata, pržina, śedok, razvale, razura, riječanje, luča, koštanj, ruga, mjed, jarošt, čislo, nožice, kufijerta, ckvrna, gramata, hrtenica, dne, očalin, drača, teća, tica, izba, krupa, teno, tjeskota, trupina, ljutac, ljučevina, vlaka, stima, rapa, ponjava, podina, čajina, čoek, parapet, śenokos, pjev, sakup, varevina, guvno, izvanjac, božjak, cijuk, cjepač, javje, zbiće, fiska, maragun, acal, argat, jav, badanj, banak, krtola, kučak, bječva, bogatun, navlaštito, uvor, sijerak, gvardija, grun, zviježđe, šiljeg, sić, dekica, prenje, kuneta, šterika, śet(a), frkun, saket, frnjoka, puce, štramac, utek, tavalja, zađevica, zapt, zvijerac, raka, kotarica, priganica, načpolj, zublja, petrusin, ožica, kašeta, plot, takulin, šnala, solijerna, svojta, fis, frčka, koc, aljine, čapra, kiljan, brav, pavrijez, čengele, čkuklja, lastra, raštan, lupež, banda, sičija, fuzda, crevlje, pośeta, čaktar, vjeđa, džanja, strag, pokajanje, baština, plotina, škrinja, pipun, direk, oriz, bizin, špiglo, stud, džupa, teslica, košćela, mamuta, makanja, osjena, kokot, kot, krok, kulje, laznina, nugao, lužina, luka, masak, mješina, pjesna, odsuda, oraj, polom, potoč, pot, okit, otpis, pupulj, Arbanas, jaspra, bogatun, capa, frmentin, korota, mudrina, pośekotina...
• Primjeri uporabe glagola u crnogorskom jeziku: iźljeći, opsijecati, čepukati, bastati, banuti, trenući, uljeći, fištati, cjelivati, trsiti, bataliti, brečati, ćosati, davijati, doakati, obijediti, obršiti, oburdati, otpagavati, pasati, planuti, prismakati, razjagmiti, razminuti, razurati, rogiti, salećeti, sekati, skučiti, slučiti, survati, panuti, utvarati, pomaljati, milušiti, mrčiti, trijebiti, drobiti, zanijeti, obisti, utuliti, kumiti, ščuliziti, iskati, užditi, uljesti, vardati, propasti, umučati, prešućeti, iźesti, frisnuti, vrnuti, naličiti, zađenuti, odvrvjeti, miljeti, odmiljeti, zaruđeti, śenjati, vrijeći, omatufiti, oditi, driješiti, sjargati, otrsiti, zamandaliti, konačiti, svijati, ucvijeliti, pošeniti, povrnuti, prepanuti, udijevati, alavertiti, piždriti, obidovati, žlijebiti, njunjoriti, žuliti, čunuti, snijevati, itati, stužiti, upiriti, zjati, prigati, navrnuti, krepati, šlapnuti, špijati, cotati, klepati, danuti, krivati, obalaverditi, jakati, zadijevati, śesti, priprijeti, krknuti, minuti, ogranuti, odaslati, ožeći, pregnuti, prignati, putiti, arlaukati, čamovati, čunuti, kiśeliti, kojevitezati....^[31]

Crnogorski vladar i pjesnik Petar II. Petrović Njegoš sredinom 19. stoljeća u svojim književnim i epistolarnim radovima koristio je riječi koje su u uporabi u hrvatskom jeziku, poput tko, tisuća, zrcalo, zrak, vrag, pirun itd.

Leksik crnogorskog jezika, osim specifičnih glasova, obilježava i mnogo tzv. predslavenskih arhaizama, te prihvaćenih turcizama i talijanizama. Glede jezičnog suodnosa s hrvatskim jezikom, nedvojbena je bliskost s čakavskim narječjem u Istri, odnosno s govorima južnodalmatinskih otoka (Lastovo), te u nekim slučajevima s kajkavskim. Također, postoje sličnosti s dubrovačkim govorom.

"U tradicionalnom crnogorskom društvu, u doba nekodificirane norme crnogorskog književnog i govornog jezika do nametnute kodifikacije tzv. srpskog ili srpsko-hrvatskog jezika postojala je zajednička jezgra i sloj crnogorskog i hrvatskog jezika... Sve vladike – gospodari Petrovići i onodobni Crnogorci u unutarnjoj i vanjskoj komunikaciji upotrebljavali su leksik i sintaksu koja je danas karakteristična za hrvatski jezik.".^[32] Tvorba budućeg vremena je najčešće kao u hrvatskom, kao i uporaba infinitiva.^[32]

U Peroju, gdje se nalazi mala skupina etničkih Crnogoraca, stoljećima se očuvala posebna crnogorska štokavština (zetsko-južnosandžačkog dijalekta).^[33]

Crnogorski jezikoslovac Branko L. Šoć je 2002. tiskao knjigu Romanizmi i grecizmi u crnogorskom jeziku: kontinentalni dio Crne Gore^[34] ,u nakladi Centralne narodne biblioteke "Đurađ Crnojević", u kojoj je identificirao preko 5000 riječi i izraza stranoga podrijetla u suvremenome crnogorskom jeziku s objašnjenjima i etimologijom.

U Crnoj Gori Ustavom je definirana ravnopravna uporaba ćirilice i latinice.

Tri dnevne novine, Pobjeda, Vijesti i Dnevne novine, tiskaju se na latinici, a Dan na ćirilici. Jedina dva politička tjednika, Monitor i Revija D, tiskaju se na latinici.

Nacionalna televizija, Javni servis Televizija Crne Gore, sve tekstualne segmente programa (logo, reklame, najave) ispisuje na latinici, kao i gotovo sve druge veće i lokalne televizijske postaje (TV IN, TV Atlas, TV MBC, TV Montena, TV Vijesti, Pink M itd.).^[35]

U internetskom prometu, koristi se i dominantno latinica, manjim dijelom ćirilica. Internetske stranice Skupštine Crne Gore^[36] i Predsjednika Crne Gore^[37] i Vlade Crne Gore paralelno koriste latinicu i ćirilicu.^[38]

24. siječnja 2008. je crnogorska Vlada na prijedlog svog Ministarstva prosvjete i znanosti donijela Odluku o stvaranju Vijeća za standardiziranje crnogorskog jezika (crnogorski: Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika). Za čelnu osobu su postavili predsjednika Matice crnogorske, književnika Branka Banjevića.^[39]

Članovi Savjeta za kodifikaciju crnogorskog jezika bili su: književnik i predsjednik Matice crnogorske Branko Banjević, dr. Rajka Glušica (Filozofski fakultet u Nikšiću), književni kritičar Milorad Stojović, književnik i akademik Mirko Kovač, književnik i akademik Mladen Lompar, književni kritičar Rajko Cerović, književnik i akademik Čedo Vuković, književnik i akademik Zuvdija Hodžić, dr. Milenko Perović (Filozofski fakultet u Novom Sadu), dr. Zorica Radulović (Filozofski fakultet u Nikšiću), dr. Tatjana Bečanović (Filozofski fakultet u Nikšiću), dr. Igor Lakić (dekan Instituta za strane jezike u Podgorici) i dr. Adnan Čirgić (Filozofski fakultet u Nikšiću).^[40]

Stručnu pomoć standardiziranju crnogorskog jezika dali su i hrvatski jezikoslovac dr. Josip Silić i ukrajinska jezikoslovka dr. Ljudmila Vasiljeva.

Hrvatski jezikoslovac Dubravko Škiljan srbijanskom je tjedniku Vreme (od 23. kolovoza 1996.),^[41] odgovarajući na pitanje o različitosti srpskoga i hrvatskog jezika, izjavio:

 »Pitate to sasvim krivu osobu, jer ja sam valjda posljednji u Hrvatskoj koji javno tvrdi da su tipološki i strukturalno, dakle sa stajališta karakteristika koje su inherentne jezičkoj strukturi, hrvatski i srpski jezik – pa i bošnjački i crnogorski – još jedan te isti jezik. Čini se da se to može dokazivati, na primjer, time što je njihov fonološki sistem jedan. Najbliži tome da se izdvoji kao poseban jezik nije hrvatski nego crnogorski – onog trenutka kada u svoj standardni jezik uvedu meko Š, Ž i Z kao posebne foneme, koji će vjerojatno imati, što nije neophodno, i posebne grafičke znakove, oni će napraviti puno odlučniji korak nego što su sve promjene učinjene ovdje u svrhu razdvajanja jezika. Jer, to je nešto što čvrsto definira jezičnu strukturu, broj ili sistem fonema.«

Postoje izvjesni prijepori u smještanju nekih djela Petra II. Petrovića Njegoša (primjerice Gorskoga vijenca) u korpus nacionalne književnosti. To djelo crnogorske nacionalne književnosti uvrštavaju u svoju književnost i Srbi.

Jezikoslovac crnogorskog porijekla, Danilo Vušović, u svojoj je doktorskoj disertaciji Prilozi proučavanju Njegoševa jezika 1930. tvrdio da Gorski vijenac ima "pokrajinski" i/ili "dijalektički" rang. No, takve tvrdnje teško je zasnovati na činjenicama. Primjerice, sam je jezikoslovac Vušović u istom radu identificirao čak 340 značajnijih osobina u Njegoševom jeziku koje su "van norme" srpskoga pravopisa.^[42]

Tijekom 20. stoljeća postojalo je ukupno pet crnogorskih ustava. Ustavom iz 1992. prvi je put u crnogorskoj povijesti uveden – kao službeni jezik u ustav – jezik pod nazivom srpski jezik ijekavskog izgovora. Crna Gora je tada bila članicom SRJ.

Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. uopće ne normira koji je jezik službeni. No, u crnogorskom Zakonu o narodnijem školama od 1907. (prerađen 1911. godine) piše u članku 1. sljedeće: "Zadatak je narodnijema školama,da vaspitavaju djecu u narodnom i religijskom duhu i da ih spremaju za građanski život a naročito da šire prosvjetu i sprsku pismenost u narodu", te da se pohađa srpska škola a predmeti su srpski jezik i povijest.^[43]

U Ustavu Narodne Republike Crne Gore iz 1946. ne imenuje se službeni jezik, no u njegovu članku 113. navodi se kako se "sudski postupak vodi na srpskom jeziku".

Novosadski dogovor od 10. prosinca 1954. precizirao je u članku 1. sljedeće: "Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, s dva izgovora, ijekavskim i ekavskim". Ovaj je zaključak dostavljen i Skupštini NR Crne Gore.

Crnogorski ustav iz 1963. spominje da je u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori srpskohrvatski službeni jezik. Ustav SR Crne Gore iz 1974. službeni jezik navodi pod imenom srpskohrvatski jezik ijekavskoga izgovora.^[44]

U anketi dnevnika Vijesti od 1. veljače 2003. o jezicima u Crnoj Gori su gotovi svi crnogorski intelektualci koji su bili navedeni u njihovoj anketi su jasno, neskriveno i izričito napisali da govore isključivo crnogorskim jezikom.^[45]

Tijekom popisa 2011. stanovništvo se, osim onih koji su crnogorski jezik (36,97%) označili kao materinski, glede jezika očitovalo ovako:

• srpski:42,88%
• albanski: 5,27%
• bošnjački: 5,33%
• hrvatski: 0,45%
• srpsko-hrvatski:2,63.

Vlada Crne Gore 2003. u školske je programe uvela maternji jezik koji se navodi kao "crnogorski, srpski, bošnjački, odnosno hrvatski jezik". Albanski jezik se uči u općinama koje naseljava albansko stanovništvo.

Od 2011. promijenjen je naziv predmeta maternji jezik, pa se u crnogorskim školama izučava predmet: Crnogorski – srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost.

O crnogorskom jeziku postoje brojna znanstvena i pubististička djela. Institut za crnogorski jezik i književnost iz Podgorice od 2004. tiskao je knjige, autorska djela, te časopise i zbornike sa znanstvenih simpozija na temu crnogorskog jezika^[46]:

• Crnogorski jezik u novom Ustavu Republike Crne Gore, Cetinje-Podgorica 2004. (zbornik)
• Vuk Karadžić i Crnogorci, Cetinje 2005. (zbornik)
• Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Cetinje 2005. (zbornik)
• Tekuća crnogorska istoriografija i povijesna leksikografija, Cetinje 2007. (zbornik)
• Vojislav P. Nikčević, Štokavski dijasistem – norma i kodifikacija, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2004.
• Milorad Nikčević, Ogledi, studije, susreti. Apologetika crnogorskoga jezika, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva „Croatica – Montenegrina“ & Crnogorsko kulturno društvo „Montenegro – Montenegrina“ & Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Osijek 2004.
• Milorad Nikčević & saradnici, Perojski kulturnopovijesni mozaik. Povijesno-kulturni presjek crnogorske enklave u Istri, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva „Croatica – Montenegrina“ & Crnogorsko kulturno društvo „Montenegro – Montenegrina“ & Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Osijek – Podgorica 2005.
• Žarko L. Đurović, Bard crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje 2005.
• Petar II. Petrović Njegoš, Lažni car Šćepan Mali, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje 2005.
• Krsto Pižurica, Vojislav P. Nikčević kao njegošolog, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje 2006.
• Vojislav P. Nikčević, Jezičke i književne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje 2006.
• Vojislav P. Nikčević, Atentat na Gorski vijenac, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje 2006.
• Milorad Nikčević, Komparativna filološka odmjeravanja, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva „Croatica – Montenegrina“ & Crnogorsko kulturno društvo „Montenegro – Montenegrina“ & Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Cetinje – Osijek 2006.
• Adnan Čirgić, Jezički neprebol, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje 2007.
• Adnan Čirgić, Rječnik govora podgoričkih muslimana – karakteristična leksika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje 2007.
• Milorad Nikčević & Jakov Sabljić, Najnoviji glasovi crnogorske proze. Književnoteorijski i izborni pregled, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva „Croatica – Montenegrina“ & Crnogorsko kulturno društvo „Montenegro – Montenegrina“ & Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Osijek – Cetinje 2007.
• Adnan Čirgić, Govor podgoričkih muslimana – sinhrona i dijahrona perspektiva, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje 2007.
• Skupina autora, Stoljetni hrvatski i crnogorski književni i jezični identiteti, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva „Croatica – Montenegrina“ & Crnogorsko kulturno društvo „Montenegro – Montenegrina“ & Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje – Osijek 2008.
• Nikola I. Petrović Njegoš, Despa, Matica crnogorska & Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje “Vojislav P. Nikčević”, Cetinje 2008.

Knjižnice Filozofskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu imaju sljedeće knjige na temu crnogorskoga jezika, te njegovog oblikovanja kroz književno-teorijska i povijesna razmatranja:

• Nikčević, Vojislav P., Jezikoslovne studije, Cetinje, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore "Đurđe Crnojević", 2004., 522 str.
• Nikčević, Milorad, Ogledi, studije, susreti:apologetika crnogorskoga jezika, Osijek, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva Croatica-Montenegrina RH, Crnogorsko kulturno društvo Montenegro-Montenegrina Osijek, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Cetinje, 2004., 235 str.
• Nikčević, Milorad, Filološke studije:interkulturalni kontekst, Podgorica, GEOS; Cetinje, Crnogorsko-hrvatsko prijateljsko društvo Ivan Mažuranić, 2002., 270 str. (Nakladnička cjelina:Biblioteka Crnogorsko kulturno nasljeđe ; knj. 1)
• Nikčević, Vojislav P., Kroatističke studije, Zagreb, Erasmus naklada, 2002., 508 str.^[47]

Lingua Montenegrina je specijalizirani časopis za proučavanje crnogorskog jezika, u nakladi Instituta za crnogorski jezik i književnost.

Redakcijski odbor časopisa: dr. Radoslav Rotković (Herceg Novi), dr. Josip Silić (Zagreb), dr. Svenka Savić (Novi Sad), dr. Vukić Pulević (Podgorica), dr. Milorad Nikčević (Osijek), Žarko L. Đurović (Cetinje), dr. Amira Turbić-Hadžagić (Tuzla), dr. Przemyslav Brom (Katowice), Aleksandra Banjević (Podgorica), dr. Aleksandra Nikčević-Batrićević (Podgorica), dr. Ljudmila Vasiljeva (Lavov), dr. Milica Lukić (Osijek), Aleksandar Radoman (Podgorica), dr. Adnan Čirgić (Podgorica).

Krajem 2009. jedna crnogorska tvrtka ponudila je na prodaju prve primjerke računalne tipkovnice usklađene s pravopisom crnogorskoga jezika CHERY G83-6928LUNMN-2.^[48]

Na državnom Filološkom fakultetu u Nikšiću ustanovljen je 2008. godine četvorogodišnji studij Crnogorski jezik i južnoslavenske književnosti – osnovni akademski studij na kojem se izučavanju:

• Suvremeni crnogorski jezik (standardizacija i pravopis)
• Suvremeni crnogorski jezik (fonologija i fonetika)
• Suvremeni crnogorski jezik (morfologija)
• Povijest crnogorskog jezika (fonetika)
• Suvremeni crnogorski jezik (tvorba riječi)
• Povijest crnogorskog jezika (morfologija)
• Suvremeni crnogorski jezik (sintaksa proste rečenice)
• Suvremeni crnogorski jezik (sintaksa padeža)
• Suvremeni crnogorski jezik (sintaksa složene rečenice)
• Suvremeni crnogorski jezik (sintaksa glagolskih oblika)^[49]

U nazočnosti rukovoditelja Filološkoga fakulteta u Nikšiću, prvi diplomirani profesori crnogorskoga jezika promaknuti su 17. listopada 2012. godine, i to:

• Katarina Bigović, Novica Vujović, Zorica Nedić, Snežana Bošković, Marijana Pajović, Dragana Bajčeta.^[50]

Godišnje se u prosjeku u jednoj generaciji školuje oko 35 profesora crnogorskoga jezika.

Prvu doktorsku tezu na Odsjeku za crnogorski jezik Filološkog fakulteta u Nikšiću obranila je rujna 2013. Marina Krstajić; naslov njezine disertacije je Jezik i stil lirske narodne poezije Crne Gore.^[51]

Nekadašnji Institut za crnogorski jezik i književnost, sa sjedištem u Podgorici, utemeljen prosinca 2003. godine s ciljem izučavanja i kodificiranja crnogorskoga jezika, ugašen je sredinom 2014. na način da je transformiran u Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa sjedištem u Cetinju.

U prvoj generaciji tog fakulteta, školske 2014. godine, četvorogodišnji studij je upisalo 40-ak studenata.

Prema nastavnom programu temeljnih akademskih studija iz 2014./2015. godine, na tom se fakultetu izčavaju i predmeti:

• Pravopis crnogorskoga jezika
• Crnogorska srednjovjekovna književnost
• Povijest crnogorskoga jezika do polovine 18. stoljeća
• Crnogorska književnost renesanse, baroka i prosvjetiteljstva
• Crnogorska književnost romantizma i moderne
• Povijest crnogorske kulture
• Crnogorska književnost 20. stoljeća (prvi dio)
• Pregled crnogorske filologije
• Crnogorska književnost 20. stoljećaa (drugi dio)
• Metodika nastave crnogorskoga jezika i književnosti
• Istorija crnogorske umjetnosti (izborni predmet).^[52]

Ravnatelj nekadašnjeg podgoričkog Instituta za crnogorski jezik i književnost Adnan Čirgić (rođen 1980. godine) prvi je doktor crnogorskog jezika. Čirgić je svoju doktorsku disertaciju na temu „Govor podgoričkih muslimana“, obranio potkraj 2007. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku.^[53]

• oldwikisource:Main Page/Crnogorski

• Pravopis crnogorskoga jezika  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. kolovoza 2017. (Wayback Machine)
• Gramatika crnogorskoga jezika
• Lingua Montenegrina 3, 2009  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. srpnja 2020. (Wayback Machine)
• Lingua Montenegrina 4, 2009
• HRT^{[neaktivna poveznica]} Jezgra hrvatskog i crnogorskog jezika, 14. siječnja 2010.
• (cg.) Vijesti Inicijativa za Wikipediju i Facebook na crnogorskom jeziku
• (cg.) Pobjeda  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. rujna 2011. (Wayback Machine) Crnogorski jezik u evropskim školama, 5. kolovoza 2011.
• (cg.) Peticija Vladi Crne Gore za crnogorski jezik
• Milorad Pupovac. 2022. Vernakulari država i diskursi nacija: rasprava povodom knjige Rajke Glušice Crnogorski jezik i nacionalizam. Tragovi: časopis za srpske i hrvatske teme. Srpsko narodno vijeće & Arhiv Srba u Hrvatskoj. 5 (2): 175–221

v • u Crna Gora Simboli i identitet Grb Crne Gore • Zastava Crne Gore • Oj, svijetla majska zoro Zemljopis Administrativna podjela • Gradovi • Klima • Jezera • Planine • Crnogorsko primorje • Boka kotorska • Otoci • Nacionalni parkovi Povijest Prevalitana • Crna Gora do dolaska Slavena • Dukljansko Kraljevstvo • Zetska država • Crnojevića država • Crna Gora pod osmanlijskom okupacijom (1498. – 1697.) • Crna Gora (1516. – 1852.) • Crnogorska država (1852. – 1918.) • Socijalistička Republika Crna Gora • Potres u Crnoj Gori 1979. • Referendum o državnosti Crne Gore 1992. • Republika Crna Gora (1992. – 2006.) • Srbija i Crna Gora • Referendum o neovisnosti Crne Gore 2006. Politika i gospodarstvo Predsjednici • Skupština Crne Gore • Predsjednici Vlade • Hrvatsko-crnogorski odnosi • Hrvati u Crnoj Gori • Crnogorsko-hrvatska granica • Oružane snage • Sudbena vlast • Gospodarstvo • Promet • Turizam • Crnogorska akademija znanosti i umjetnosti • Dukljanska akademija znanosti i umjetnosti Društvo, kultura i sport Stanovništvo • Crnogorci • Crnogorski jezik • Kultura • Umjetnost • Obrazovanje • Religija • Kršćanstvo • Svjetska baština Crne Gore • Crnogorska kuhinja • Sport • Crna Gora na OI • Crnogorska nogometna reprezentacija • Crnogorska vaterpolska reprezentacija