Rudarstvo u srednjovjekovnoj Bosni

Vađenje rude i njena prerada poznata je na prostoru današnje Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena. Seoba Germana i Slavena prekrila je kontinuirani razvoj antičkog rudarstva u kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom vremenu na području Bosne. Rudarstvo je i dalje egzistiralo, ali sa smanjenim kapacitetom na tragovima antičkih rudnika. Veći zamah u razvoju rudarstva pripada tek razvijenom srednjem vijeku. Razlog za ovo poboljšanje nalazi se u činjenici da je poslije nestašice plemenitih metala u zapadnoj i srednjoj Evropi, započela opća potraga za njima koja je imala svoj odraz i na ovim prostorima. U tu svrhu najviše su angažirani njemački rudari Sasi, koji su bili specijalizirani za pronalaženje i organizaciju eksploatiranja rude. Jači razvoj rudarstva u Bosni prati se tokom 14. i 15. vijeka.^[1][2] Otvaraju se rudnici olova, bakra, a zahvaljujući srebru doživljava svoju kulminaciju do razine osnovne ekonomske grane u Bosni. Najpoznatiji rudnici u Bosni su smješteni u srednjobosanskom (Kamenica, Olovo, Dusina, Deževice) i istočnobosanskom bazenu (Srebrenica i njena okolina).^[3]

Rudnici srebra privukli su veći broj stranaca, tako da je došlo do formiranja rudarskih naselja, kolonija), karavanskih stanica i trgova i njihovih pozitivnih uticaja na pojedine sredine, pa i na cjelukupni prosperitet srednjovjekovne Bosne. Uz rudare, trgovce srebrom sa kapitalom, dolaze i zanatlije i trgovci roba široke potrošnje, tako da je Bosna u to doba dobila stabilnu ekonomiju sa eksploatacijom rude u središtu. Ruda se prerađivala na licu mjesta do poluproizvoda koji se lakše mogao transportovati u primorje a odatle prema Veneciji. Najveći prosperitet u početku je imao rudnik u Olovu (i Kamenici) zbog velike potražnje olova, te Srebrenica zbog srebra. Srebro je taljeno kod rudnika i pretvarano u peče koje su transportovane karavanima na tržište. Unosna zarada omogućavala je strancima da preuzmu kompletnu eksploataciju u svoje ruke. Da bi je kontrolirali u potpunosti oni su kupovali pojedine 'rupe' (fosse) na određeni period od bosanskih vladara i organizirali iskopavanje i taljenje. Srebro se mjerilo litrama (oko 300 grama), a cijena srebra u Dubrovniku dostizala je visinu od 7,5 mletačkih dukata po litri. Pored rude, srebro je izvoženo iz Bosne putem izrađenih predmeta u bosanskom stilu.