Dubrovnik

Smješten je na obali Jadranskog mora, na krajnjem jugu Hrvatske. Ubraja se u jedan od najznačajnijih kulturnih i turističkih centara u jugoistočnoj Evropi. Poznat je po starom gradskom jezgru sa brojnim kulturnim i sakralnim spomenicima.

Popularni naziv za grad pod brdom Srđ je i "biser Jadrana". Dubrovnik je i administrativni centar Dubrovačko-neretvanske županije.

Grad Dubrovnik osnovan je na pomorskoj trgovini i trgovini sa okolnim zemljama Balkana (Bosnom, Srbijom, Dalmacijom) tokom ranog srednjeg vijeka i dugo vremena bio je jedini protivnik Mletačke republike na istočnom dijelu Jadrana. Zbog bogatstva i vještih diplomatskih odnosa, Dubrovnik se znatno razvio posebno u 15. i 16. vijeku. On je bio i važan kulturni centar, te rodni grad mnogih značajnih pjesnika, pisaca, filologa, slikara, matematičara i fizičara.

Pretpostavlja se da je Dubrovnik nastao u 7. vijeku. Te nove spoznaje zasnivaju se na pronalasku ostataka ruševina katedrale koja se nalazila na mjestu današnje katedrale. Stari osnivači Dubrovnika su, bježeći pred Avarima iz razorenog Epidaurusa (današnji Cavtat) došli na otočnu hrid Laus ispod brda Srđ i tu su se nastanili. Vremenom su otočnu hrid povezali sa kopnenim dijelom današnjeg Dubrovnika, u to vrijeme pod imenom Dubrava, i to nasipanjem kanala na kojem se danas nalazi jedna od poznatijih dubrovačkih ulica Placa (Stradun). Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznavao je vlast Bizantije. Prvi put u historijskim dokumentima spominje se 850. Oko 992. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. vijeka osnovana je dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno nezavisan od Splita. Od 1205. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani su podigli tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačke vlasti.

Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je imao određen vid autonomije, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem, i to ponajprije s Bosnom u doba bana Kulina.

U vrijeme uspona Raške Dubrovnik se uspješno branio od njenih napada. U 13. vijeku vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. u sastavu Dubrovačke republike je i Stonski rat sa Stonom. Mljet ulazi u sastav Republike 1345.

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona, Dubrovačka republika je osigurala kada je krajem 14. vijeka od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. vijeka priznaju svi dubrovački susjedi.

Zadarskim mirom 1358. posjedi Venecije na istočnoj obali Jadranskog mora pripali su ugarsko-hrvatskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast ugarskog vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije.

Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I 1380. razvija se u samostalnu državu.

U Dubrovačkoj republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo. Vijeće umoljenih (vlada), koje se još zvalo i Malo vijeće. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike. U 15. vijeku imao je oko 40.000 stanovnika.

Dubrovnik doživljava svoj procvat u 16. vijeku, kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanlijskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španijom.

Trguje se rudarskim, poljoprivrednim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i drugim. U 16. vijeku Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački brodovi prevozili su robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemlja i stizali sve do Engleske.

Osnova privrednog razvoja Dubrovnika činile su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. vijeku organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i privredne ustanove. U 16. vijeku zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna finansijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska preduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između građana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od zanatstva i trgovine.

Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupali su poklisari, dok su konzulati štitili interese dubrovačkih pomoraca širom svijeta.

Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent, Venecija.

U drugoj polovini 16. vijeka moć Dubrovnika je opala. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje su ulagali u brodarstvo i obrt, jer je nedostajalo kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca bila je sve veća.

Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan zemljotres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.

Zemljotres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke republike. Naime, otkrićem Amerike trgovački putevi premjestili su se na Atlantik, splitska skela koju su izgradili Mlečani, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama, neki su od glavnih uzročnika. Zemljotres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik.

Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okruženju: Mletačke republike i Osmanlijskog carstva, opća evropska ofanziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683, kod Mohača 1687) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanlijskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Venecija se morala povući iz Popovog polja i vratiti ga u Osmanlijske ruke, a tom prilikom provedeno je i prvo sistematsko razgraničenje Osmanlijskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa.

Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683–1699) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnovili su ugovor iz 1358. U 18. vijeku ponovno jača dubrovačka privreda i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.

U 18. vijeku Dubrovnik imao je više od 85 konzulata. Najjači privredni činilac bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. prorijedila.

Dubrovačka Republika je nedugo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, zainteresirana za razvoj ekonomskih odnosa s tom velikom osamostaljenom državom, jednim svojim aktom uspostavila dijalog s vladom u Washingtonu, što se pogrešno tumači kao priznanje nezavisnosti i uspostava diplomatskih odnosa, a posebno je neosnovana tvrdnja da je Dubrovačka republika bila prva strana država koja je priznala SAD.

Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazio se u sastavu stare općine Dubrovnik.

Na popisu stanovništva 2021, grad Dubrovnik je imao 41.562 stanovnika, od čega u samom Dubrovniku 26.922.

Napomena: Nastao iz stare općine Dubrovnik. U 1981. i 1991. sadrži dio podataka općine Župa dubrovačka.

Napomena: Od 1857. do 1971. sadrži podatke za bivša naselja Gruž–luka i Lapad. U 2001. smanjeno je izdvajanjem naselja Bosanka, Brašina (općina Župa dubrovačka), Buići (općina Župa dubrovačka), Čajkovica, Čajkovići, Čelopeci (općina Župa dubrovačka), Čibača (općina Župa dubrovačka), Donje Obuljeno, Donji Brgat (općina Župa dubrovačka), Gornje Obuljeno, Gornji Brgat (općina Župa dubrovačka), Grbavac (općina Župa dubrovačka), Knežica, Komolac, Kupari (općina Župa dubrovačka), Makoše (općina Župa dubrovačka), Martinovići (općina Župa dubrovačka), Mlini (općina Župa dubrovačka), Mokošica, Nova Mokošica, Petrača (općina Župa dubrovačka), Petrovo Selo, Plat (općina Župa dubrovačka), Pobrežje, Prijevor, Rožat, Soline (općina Župa dubrovačka), Srebreno (općina Župa dubrovačka), Sustjepan, Šumet i Zavrelje (općina Župa dubrovačka). U 1981. i 1991. sadrži podatke za naselja Bosanka, Brašina (općina Župa dubrovačka), Čajkovići, Čelopeci (općina Župa dubrovačka), Čibača (općina Župa dubrovačka), Donje Obuljeno, Gornje Obuljeno, Komolac, Kupari (općina Župa dubrovačka), Mlini (općina Župa dubrovačka), Mokošica, Petrača (općina Župa dubrovačka), Petrovo Selo, Pobrežje, Prijevor, Rožat, Srebreno (općina Župa dubrovačka) i Zavrelje (općina Župa dubrovačka). Od 1857. do 1991. sadrži podatke za naselje Nova Mokošica.

Na popisu stanovništva 1991, naseljeno mjesto Dubrovnik je imalo 49.728 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava:

• Ruđer Bošković, naučnik i filozof
• Marin Držić, književnik
• Marin Getaldić, fizičar
• Ivan Gundulić, pjesnik
• Ivan Mane Jarnović i Luka Sorkočević, kompozitori
• Ivo Vojnović, književnik
• Tereza Kesovija, pjevačica

•  
  Dubrovnik noću
•  
  Pogled na Grad iz parka Orsula
•  
  Pogled sa Ploča
•  
  Dubrovačke gradske zidine
•  
  Portal Franjevačke crkve iz 15. vijeka
•  
  Vrata od Pila
•  
  Brdo Srđ iznad grada
•  
  Orlandov stub
•  
  Arboretum Trsteno
•  
  Franjevački samostan
•  
  Most dr. Franje Tuđmana
•  
  Aerodrom Dubrovnik
•  
  Crkva "Sv. Vlaha" noću

 

Dubrovnik, panorama

• Libertas (Dubrovnik)
• Artiluk
• Pile (Dubrovnik)
• Prodaja Konavala Dubrovčanima
• Spisak gradova u Hrvatskoj
• Dubrovačka Republika

• [1] Savezni zavod za statistiku i evidenciju FNRJ i SFRJ, popis stanovništva 1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991. godine.
• Knjiga: "Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima, autor: Jakov Gelo, izdavač: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998., ISBN 953-6667-07-X, ISBN 978-953-6667-07-9;
• Harris, R: "Povijest Dubrovnika", Golden marketing, Zagreb, 2006.