Kapital

Jedna od definicija u ekonomiji kapital opisuje kao već proizvedena trajna dobra spremna za korištenje u daljoj proizvodnji ili uslugama (tu se svrstavaju oprema, zgrade i slično).^[1] Pojam kapital se može također odnositi na novac ili finansijski oblik kapitala (u finansijama i računovodstvu). Na makroekonomskom nivou, "nacionalni kapital uključuje zgrade, opremu, softver i zalihe tokom date godine."^[2]

Dakle kapital je ekonomska vrijednost koju treba "oploditi" kako bi se stvorila dodatna vrijednost. On može biti fizički (proizvodni i poslovni prostor, strojevi i oprema, sirovine, poluproizvodi i finalni proizvodi, i sl.) i finansijski (gotovina, vrijednosni papiri i sl.).

Tipičan primjer kapitala su mašine koje se koriste u fabrikama. Kapital se može povećati upotrebom faktora proizvodnje, što međutim isključuje određena trajna dobra poput kuća i osobnih automobila koji se ne koriste u proizvodnji prodajnih dobara i usluga.

Adam Smith je definisao kapital kao "onaj dio ljudske dionice za koji očekuje da će mu priuštiti prihod". U ekonomskim modelima, kapital je input u proizvodnoj funkciji. Ukupni fizički kapital u bilo kom trenutku naziva se osnovnim kapitalom (ne miješati ga sa kapitalom poslovnog subjekta). Kapitalna dobra, stvarni kapital ili kapitalna sredstva su već proizvedena, trajna dobra ili bilo koja nefinansijska imovina koja se koristi u proizvodnji dobara ili usluga.^[3]

U marksističkoj kritici političke ekonomije, kapital se reprodukuje društvenim odnosima i ne bi mogao postojati bez rada.^[4] Sam Karl Marx je izjavio: "Kapital je mrtav rad, koji, poput vampira, živi samo sisanjem živog rada, i živi što više, što više rada siše."^[5]

Savremeni tipovi kapitala

Detaljne klasifikacije kapitala koje su korištene u različitim teoretskim ili primijenjenim upotrebama općenito poštuju sljedeću podjelu:

Finansijski kapital, koji predstavlja obaveze, likvidira se kao novac za trgovinu, a u vlasništvu je pravnih lica. On je u obliku kapitalnih sredstava kojima se trguje na finansijskim tržištima. Njegova tržišna vrijednost nije zasnovana na historijskoj akumulaciji uloženog novca, već na percepciji tržišta o njegovim očekivanim prihodima i riziku koji je sa sobom nosio.
Društveni kapital, koji je u privatnom vlasništvu djelimično obuhvata goodwill ili vrijednost brenda, ali je opštiji koncept odnosa između zaposlenika koji imaju vrijednost nalik novcu i koji motivira rad na sličan način kao i plaćena kompenzacija.
Nastavni kapital, koji je prvobitno definisan u akademskoj zajednici kao onaj aspekt nastave i prijenosa znanja koji nije svojstven pojedincima ili društvenim odnosima, ali je prenosiv. Različite teorije koriste nazive kao što su znanje ili intelektualni kapital da opišu slične koncepte, ali oni nisu striktno definisani kao u akademskoj definiciji i nemaju široko prihvaćen računovodstveni tretman.
Ljudski kapital, širok pojam koji općenito uključuje društveni, nastavni i individualni ljudski talent u kombinaciji. Koristi se u tehničkoj ekonomiji za definiranje "uravnoteženog rasta", što je cilj poboljšanja ljudskog kapitala koliko i ekonomskog kapitala.
Javni kapital je opšti pojam koji pokušava okarakterizirati fizički kapital koji se smatra infrastrukturom i koji podržava proizvodnju na nejasne ili loše obračunate načine. Ovo obuhvata ukupnu imovinu u državnom vlasništvu koja se koristi za proticanje produktivnosti privatne industrije, uključujući autoputeve, željeznice, aerodrome, postrojenja za prečišćavanje vode, telekomunikacije, električne mreže, energetska preduzeća, općinske zgrade, javne bolnice i škole, policiju, vatrogasce, sudove i dr. Međutim, to je problematičan termin utoliko što mnoga od ovih sredstava mogu biti u javnom ili privatnom vlasništvu.
Prirodni ili ekološki kapital je svjetska zaliha prirodnih resursa, koja uključuje geologiju, tlo, zrak, vodu i sve žive organizme. Neka sredstva prirodnog kapitala pružaju ljudima besplatna dobra i usluge, koje se često nazivaju uslugama ekosistema. Dvije od njih (čista voda i plodno tlo) podupiru našu ekonomiju i društvo i čine ljudski život mogućim.

Razvijene su zasebne literature koje opisuju prirodni i društveni kapital. Takvi termini odražavaju širok konsenzus da i priroda i društvena zajednica funkcionišu na sličan način kao tradicionalni industrijski infrastrukturni kapital, da je sasvim prikladno nazivati ih različitim tipovima kapitala. Konkretno, mogu se koristiti u proizvodnji drugih dobara, ne troše se odmah u procesu proizvodnje i mogu se poboljšati (ako nisu stvoreni) ljudskim naporom.

Postoji i literatura o intelektualnom kapitalu i pravu intelektualnog vlasništva. Međutim, ovo sve više razlikuje načine ulaganja kapitala i prikupljanje potencijalnih nagrada za patente, autorska prava (kreativni ili individualni kapital) i trademark (društveno povjerenje ili društveni kapital) instrumente.

Nadovezujući se na Marksa i na teorije sociologa i filozofa Pierrea Bourdieua, naučnici su nedavno raspravljali o značaju "kuharskog kapitala" u areni hrane. Ideja je da proizvodnja, potrošnja i distribucija znanja o hrani mogu dati moć i status.^[6]

Interpretacije

Unutar klasične teorije ekonomije, Adam Smith (Bogatstvo naroda, knjiga II, poglavlje 1) razlikuje fiksni kapital od kapitala u opticaju. Prvi označava fizičku imovinu koja se ne troši u proizvodnji proizvoda (npr. mašine i skladišta), dok se druga odnosi na fizičku imovinu koja se troši u procesu proizvodnje (npr. sirovine i poluproizvodi). Za preduzeće, obje su vrste kapitala.

Ekonomista Henry George tvrdio je da finansijski instrumenti poput dionica, obveznica, hipoteka, mjenica ili drugih potvrda za prijenos bogatstva zapravo nisu kapital, jer "njihova ekonomska vrijednost samo predstavlja moć jedne klase da prisvoji zaradu druge" i "njihovo povećanje ili smanjenje ne utiče na sumu bogatstva u zajednici."^[7]

Neki mislioci, poput Werner Sombart i Max Webera, tvrde da je koncept kapitala nastao u knjigovodstvu dvostrukog unosa, što je stoga temeljna inovacija u kapitalizmu, Sombart piše u "Srednjovjekovnom i modernom trgovačkom preduzeću" da je:^[8]

Sam koncept kapitala izveden je iz ovog načina gledanja na stvari; može se reći da kapital kao kategorija nije postojao prije dvojnog knjigovodstva. Kapital se može definisati kao ona količina bogatstva koja se koristi za ostvarivanje profita i koja ulazi u račune.

Karl Marx dodaje distinkciju koja se često miješa s onim Davida Ricardoa. U marksističkoj teoriji, varijabilni kapital se odnosi na kapitalističko ulaganje u radnu snagu, na koju se gleda kao na jedini izvor viška vrijednosti. Naziva se "varijabilnim" jer količina vrijednosti koju može proizvesti varira od količine koju troši, tj. stvara novu vrijednost. S druge strane, stalni kapital se odnosi na ulaganje u neljudske faktore proizvodnje, kao što su postrojenja i mašine, koje po Marxu doprinose samo sopstvenom zamjenskom vrijednošću robama koje se koriste za proizvodnju.

Investicija ili akumulacija kapitala, u klasičnoj ekonomskoj teoriji, je proizvodnja povećanog kapitala. Ulaganje zahtijeva da se proizvedu neka dobra koja se ne konzumiraju odmah, već se umjesto toga koriste za proizvodnju drugih dobara kao kapitalnih dobara. Ulaganje je usko povezano sa štednjom, iako nije isto. Kako je Keynes istakao, štednja podrazumeva da se ne potroši sav prihod na tekuća dobra ili usluge, dok se investicija odnosi na potrošnju na određenu vrstu dobara, odnosno na kapitalna dobra.

Ekonomista austrijske škole Eugen Boehm von Bawerk tvrdio je da se kapitalni intenzitet mjeri zaokretnošću proizvodnih procesa. Budući da je on kapital definisao kao dobra višeg reda, ili dobra koja se koriste za proizvodnju potrošačkih dobara, i koja iz njih izvode svoju vrijednost, jer su buduća dobra.

Također pogledajte

Kapitalizam

Reference

^ Samuelson, Paul A., and Nordhaus, William D. (2001), 17th ed. Economics, str. 270. McGraw-Hill.
^ Samuelson, Paul A., and Nordhaus, William D.(2001), 17th ed. Economics, str. 442. McGraw-Hill.
^ Boulding, Kenneth E. "Capital and interest". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 22. 7. 2017.
^ Marx, Karl, Grunddragen i kritiken av den politska ekonomin i urval av Sven-Eric Liedman, 91 29 41310 9 , 1971 str.66,104
^ "Economic Manuscripts: Capital Vol. I - Chapter Ten". www.marxists.org. Pristupljeno 21. 11. 2021.
^ Naccarato, Peter; Le Besco, Kathleen (2012). Culinary capital (English izd.). London: Berg. ISBN 978-0-85785-382-0. OCLC 795909419.
^ George, Henry. "Progress and Poverty, Chapter 2". www.henrygeorge.org. Bob Drake. Pristupljeno 22. 7. 2017.
^ Lane, Frederic C; Riemersma, Jelle, ured. (1953). Enterprise and Secular Change: Readings in Economic History. R. D. Irwin. str. 38. (quoted in "Accounting and rationality" Arhivirano 22. 7. 2011. na Wayback Machine)

[1] Samuelson, Paul A., and Nordhaus, William D. (2001), 17th ed. Economics, str. 270. McGraw-Hill.

[2] Samuelson, Paul A., and Nordhaus, William D.(2001), 17th ed. Economics, str. 442. McGraw-Hill.

[Boulding-3] Boulding, Kenneth E. "Capital and interest". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 22. 7. 2017.

[:0-4] Marx, Karl, Grunddragen i kritiken av den politska ekonomin i urval av Sven-Eric Liedman, 91 29 41310 9 , 1971 str.66,104

[5] "Economic Manuscripts: Capital Vol. I - Chapter Ten". www.marxists.org. Pristupljeno 21. 11. 2021.

[6] Naccarato, Peter; Le Besco, Kathleen (2012). Culinary capital (English izd.). London: Berg. ISBN 978-0-85785-382-0. OCLC 795909419.

[Drake,_2006-7] George, Henry. "Progress and Poverty, Chapter 2". www.henrygeorge.org. Bob Drake. Pristupljeno 22. 7. 2017.

[8] Lane, Frederic C; Riemersma, Jelle, ured. (1953). Enterprise and Secular Change: Readings in Economic History. R. D. Irwin. str. 38. (quoted in "Accounting and rationality" Arhivirano 22. 7. 2011. na Wayback Machine)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]