Fjodor Dostojevski

Fjodor Dostojevski
Fjodor Dostojevski
Puno ime	Fjodor Mihailovič Dostojevski
Rođenje	11. novembar 1821.; Moskva, Ruska imperija
Smrt	9. februar 1881 (59 godina); Sankt Peterburg, Ruska imperija
Jezik	ruski
Period	1846–1881.
Žanr	romani, pripovjetke, novinarstvo
	Poznata djela Zapisi iz podzemlja; Zločin i kazna; Idiot; Braća Karamazovi;
Suprug(a)	Marija Dmitrijevna Isajeva (1857–1864) [do njene smrti]; Ana Grigorjevna (1867–1881) [do njegove smrti];
Djeca	Sonja (1868); Ljubov (1869–1926); Fjodor (1871–1922); Aleksej (1875–1878);
Potpis

Fjodor Mihailovič Dostojevski (11. novembar 1821 – 9. februar 1881) ruski je književnik, romanopisac, novelist i publicist. Književna djela Dostojevskog uglavnom istražuju ljudsku psihologiju u problematičnoj političkoj i društvenoj atmosferi Rusije 19. vijeka i bave se različitim filozofskim i religijskim temama. Njegovi najvažniji romani su: Zločin i kazna (1866), Idiot (1869), Demoni (1872) i Braća Karamazovi (1880). Njegov književni opus sastoji se od 12 romana, četiri novele, 16 kratkih pipovijetki i brojnih drugih djela. Mnogi književni kritičari ga ocjenjuju jednim od najvećih psiholoških romanopisaca u svjetskoj književnosti.^[1] Njegov roman Zapisi iz podzemlja iz 1864. godine smatra se jednim od prvih djela egzistencijalističke književnosti.

Djela Dostojevskog mnogo su čitana kako u rodnoj Rusiji, tako i izvan nje, a uticala su na podjednako velik broj kasnijih književnika, uključujući Ruse nobelovca Aleksandra Solženjicina i Antona Čehova, filozofe Friedricha Nietzschea i Jean-Paul Sartrea, te na pojavu egzistencijalizma i psihoanalize.^[2] Djela su mu prevedena na više od 170 jezika i poslužile su kao osnova za mnoge filmove.

Mladost i književni počeci

Dostojevski je bio sin liječnika, pripadnika nižeg plemstva kojeg su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnosti i ponižavanja, dok mu je majka umrla u djetinjstvu. Odrastao je u porodičnoj kući u krugu bolnice za siromašne Mariinski, koja se nalazila u siromašnom okrugu, u predgrađu Moskve.^[3] Tokom djetinstva, susretao je osobe koje su se nalazile na samom dnu društvene skale tadašnjeg ruskog društva.^[4] Budući pisac pohađa i završava vojno-inženjerijsko obrazovanje u Petrogradu, no rano odlučuje da će se posvetiti književničkom pozivu. Među ranim utjecajima najvažniji je njemački dramatičar i pjesnik Friedrich Schiller, za Dostojevskog utjelovljenje idealizma i humanosti - upliv koji je kasnije žestoko ismijavao i karikirao, no, kojeg se nije oslobodio do kraja života. U velikoj mjeri je bio pod uticajem djela Nikolaja Gogolja.^[5] Prevodi Balzacovu "Eugeniju Grandet" i pod utjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, kratki epistolarni roman "Bijedni ljudi" (1846), koji je prikazom trpnji i zanosa tzv. "malih ljudi" oduševio najznačajnijeg ruskog kritičara Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskog u sferu eminentnih ruskih književnih krugova. Autor se kreće u društvu literata i dobrostojećih mecena i plemstva, ali izgleda da su njegova sramežljivost, počeci manifestacije živčanih poremećaja koji su kasnije dijagnosticirani kao epilepsija, kao i sklonost kršćanskom misticizmu doprinijeli da nije bio u potpunosti prihvaćen u liberalno-sekularnim krugovima. Pisac se također približava i ulazi u krug utopijskih socijalista koje je predvodio intelektualac poljskog porijekla Butaševič-Petraševski, čija se "revolucionarna" djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenog sistema, demokratizaciji i oslobođenju zemlje od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo pravo "dostojevskijansko" ostvarenje, kratki roman "Dvojnik" (1846) u kojem je prikazan raskol ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u šizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije, utjelovljene u njegovom dvojniku. To originalno djelo, bogato psihološkim uvidima, nije naišlo na zadovoljavajući prijem, što je možda i razumljivo, jer po usmjerenju i profilu pripada zapravo 20. vijeku. Kao i često puta kasnije, Dostojevski je bio daleko ispred svog vremena.

Prijelom: U Sibiru

Godine 1849. dolazi do policijske zabrane djelatnosti "Petraševaca", hapšenja članova, te sadističke farse što ju je izvela carska policija: Dostojevski i njegovi drugovi su u zoru izvedeni na iscenirano strijeljanje, pročitana im je smrtna presuda, i, dok su s povezima na očima očekivali plotun streljačkog stroja, došlo je "carsko pomilovanje" kojim su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. U biti, carski autoriteti nisu ni mislili strijeljati uhapšenike, nego se radilo jedino o pokušaju slamanja i mrcvarenja nemoćnih ljudi. Na robiji Dostojevski proživljava teške dane, zdravlje mu se pogoršava, a snagu nalazi u revizatalizaciji kršćanske vjere, te prolazi ideološku preobrazbu (o kojoj postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih stavova jasno je da je Dostojevski i prije katorge naginjao kršćanskom misticizmu, te da njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove, nego iz idealističkih nazora Fouriera i Schillera, shvaćanja koja je kasnije ismijavao, no koja nisu prestala biti centrom njegovih opsesija. Istinska novost u njegovom pogledu na svijet u postsibirskom razdoblju je glorifikacija carističkog despotizma, ruskog nacionalizma i pravoslavlja, te općenito protivzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno ni u cijelosti. Naime, autor je do konca života, uprkos svim prepirkama sa lijevim radikalima, zadržao preveliku dozu subverzivne ideološke energije koju nije mogao kanalizirati nijedan režim, a kamoli opskurantistička ruska despocija. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga je četiri godine prisilno služio kao običan vojnik u teškim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije. Tu je i upoznao svoju prvu suprugu, tuberkuloznu i histeričnu udovicu, koja mu je kasnije poslužila kao prototip za niz ženskih likova u romanima.

Povratak

Nakon povratka u Petrograd, Dostojevski objavljuje "Zapise iz mrtvoga doma" (1860-1862), poludokumentarni opis vlastita robovanja koji realistički rekreira situacije u sibirskom zatočeništvu. Taj roman, jedna od najpoznatijih knjiga o robovanju, prethodnica mnogobrojne ruske "logoraške literature" 20. vijeka (Solženjicin, Šalamov), polučuje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene i nesretne porodične prilike (prvi brak, koji se bio od početka agonija koja je obilovala mučenjima i optuživanjima obje strane, završio je smrću žene od tuberkuloze), kao i osobna ljudska drama (pojačavanje simptoma epilepsije, smrt brata Mihajla s kime je zajednički uređivao novine i koja ga je dovela u dužničku krizu, zasnivanje veze s radikalnom ruskom feministkinjom) dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo. Primjer je roman "Poniženi i uvrijeđeni" (1861) koji, uprkos za pisca "reprezentativnom" naslovu, zaostaje za većinom njegovih prijašnjih, a kamoli budućih djela. Dostojevski pred vjerovnicima bježi u zapadnu Evropu, na prvo od nekoliko putovanja, kada je boravio u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Italiji i Engleskoj. U Londonu posjećuje Hercena i Bakunjina, a u Švicarskoj i Francuskoj provodi mučne dane u svađama i ispadima ljubomore. Naime, ljubavnica ga je prevarila i napustila. Tokom 1860-ih je u još nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koju je upoznao kao daktilografkinju pri stvaranju romana "Kockar", i koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece, te ga odvikla od kockarske ovisnosti.

Razdoblje velikih ostvarenja

Godine 1864. Dostojevski objelodanjuje briljantne "Zapise iz podzemlja" - jedan od najintenzivnijih kratkih romana uopšte, preteču ispovjednih narativnih djela Camusa, Krleže, Rilkea, Hamsuna i Sartrea. U njemu je autor primijenio niz postupaka u kojima je obnovio prozne tehnike i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i opštenito "humanističkim" liberalnim stereotipima, obilje esejističkih elemenata koji su esencijalno dramatizirani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; novinarski stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u saopštavanju piščeve vizije, a ne estetski doživljaj kao takav; psihološku tipologiju koja obuhvata, kao najčešće tipove likova, krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Ivan Kirilov), djecu iz "slučajnih obitelji" i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana "Mladić", "Zapisi iz podzemlja"). Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u anglo-američkom romanu 20. vijeka (primjer je duža pripovijest "Krotka", kao i dijelovi velikih romana, npr "Zločin i kazna"), sažeo je radnju u svega nekoliko dana ("Idiot", "Zločin i kazna") ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti pripovjedača ("Krotka"), te stvorio istinski "polifoni roman" (kako ga je nazvao istaknuti ruski književni i jezični teoretičar Mihail Bahtin) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraza kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima. Većina njegovih romana je smještena u tmurnu atmosferu velegradskog "podzemlja", središtena oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnog romana i crnih hronika (ubistvo, očeubistvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo "prokletih pitanja": naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada. Kako su primijetili neki kritičari, Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao "srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život" vjerovatno i adekvatan opis njegovog vlastitog stvaralaštva. Iako se nerijetko ističe piščev utjecaj na književnost psihoanalitičke inspiracije (što je ispravna tvrdnja), ne može se poreći da su glavna djela Dostojevskog utjelovljene metafizičke drame: tu je činjenicu sažeo francuski pisac Albares u tezi da je za Dostojevskog, u opreci prema golemoj većini ostalih romanopisaca, čovjek primarno ne biološko, socijalno, ekonomsko, psihološko, nego metafizičko biće.

U velike romane Dostojevskog obično se broje sljedeća djela: "Zločin i kazna" (1866), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubistvu s glavnim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheova natčovjeka, slomljenim u nihilizmu i spašenom ljubavlju prostitutke, svetice Sonje Marmeladove; "Idiot" (1868), u kojem je Dostojevski dao lik "fatalne žene" Nastasje Filipovne (oblikovan prema sjećanju na prvu suprugu), te kristoliki lik kneza Miškina, pokušaj portreta neuvjetovanog dobra; "Bjesovi"/"Demoni"/»Zli dusi" (1872), "najdostojevskijevski" roman o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičke aure u ruhu prvog modernog političkog romana; "Mladić"/»Žutokljunac» (1875), rusku verziju njemačkog odgojnog romana, koji karakteristično vrije skandaloznim i nevezanim događajima i ne vodi, poput klasičnih "Bildungsromana» Goethea ili Kellera, ni u kakvu sređenu građansku egzistenciju, nego završava vrlogom haosa kojim je i počeo; te posljednje, najopsežnije i najveće djelo, "Braća Karamazovi» (1881), formalno o patricidu u obitelji s ocem (Fjodorom) i četvoro braće (Dimitrijem, Ivanom, Aljošom, Smerdjakovim), no romanom u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme, i za koji se može reći da mu je glavni "junak» Zlo, oličeno u Satanu, no pobijeđeno porukom nade u uskrsnuće i vječni život.

Smrt i utjecaj

Dostojevski je umro 1881, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Najveću predsmrtnu slavu je postigao znamenitim govorom na otkrivanju spomenika Puškinu, u kojem je veličao ruski nacionalni genij. Namjeravao je napisati ostatak "Braće Karamazova" (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređena mu je veličanstvena sahrana u kojoj je, po procjenama policije, učestvovalo od 60.000 do 100.000 ljudi, studentske omladine, običnih građana i svih slojeva društva, a sam se sprovod pretvorio u demonstracije protiv carizma, uprkos piščevom dvosmislenom stavu prema cijelom pitanju, kao i poluslužbene "kanonizacije" Dostojevskog od strane carističkog režima. Sahranjen je, protiv svoje želje, kraj dvorskog pjesnika Žukovskog, a ne uz grob prijatelja Njekrasova, pjesnika "tuge i osvete".

Fjodor Dostojevski pripada najužem krugu svjetskih vrhunskih pisaca, poput Dantea, Shakespearea, Tolstoja, Cervantesa, Prousta i još nekolicine autora. Njegov uticaj na svjetsku književnost je ogroman, od Leonida Leonova do Hermana Hessea, od Williama Faulknera do Franza Kafke, od Marcela Prousta do Gabriela Garcie Marqueza. Rijetko je koji moderni pisac izbjegao njegovoj sjeni, a puno mu duguju pokreti ekpresionizma i egzistencijalizma.

Bibliografija

Romani i novele

Bijedni ljudi (Бедные люди) (1846)
Dvojnik (1846)
Bijele noći (1848)
Netačka Nezvanova (1849)
Selo Stepančikovo (1859)
Poniženi i uvrijeđeni (Униженные и оскорбленные) (1861)
Zapisi iz mrtvoga doma (1861)
Zločin i kazna (Преступление и наказание) (1866)
Kockar (Игрок) (1867)
Idiot (Идиот) (1868)
Bjesovi (prevođeno također kao Demoni ili Zli dusi) (Бесы) (1872)
Mladić (ili Žutokljunac) (Подросток) (1875)
Braća Karamazovi (Братья Карамазовы) (1880)

Kratke pripovijetke

Reference

^ Scanlan, James Patrick (2002). Dostoevsky the Thinker: A Philosophical Study. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-3994-0.
^ Morson, Gary Saul. "Fyodor Dostoyevsky" (jezik: engleski). Encyclopædia Britannica, Inc. Pristupljeno 12. 9. 2015.
^ Bloom 2004, str. 9.
^ Breger 2008, str. 72.
^ "Natural School (Натуральная школа)". Brief Literary Encyclopedia in 9 Volumes. Moscow. 1968. Pristupljeno 21. 6. 2021.

Izvori

Bercken, Wil van den (2011). Christian Fiction and Religious Realism in the Novels of Dostoevsky. Anthem Press. ISBN 978-0-85728-976-6.
Bloshteyn, Maria R. (2007). The Making of a Counter-Culture Icon: Henry Miller's Dostoevsky. University of Toronto Press. ISBN 978-0-8020-9228-1.
Breger, Louis (2008). Dostoevsky: The Author As Psychoanalyst. Transaction Publishers. ISBN 978-1-4128-0843-9.
Burry, Alexander (2011). Multi-Mediated Dostoevsky: Transposing Novels Into Opera, Film, and Drama. Northwestern University Press. ISBN 978-0-8101-2715-9.
Cassedy, Steven (2005). Dostoevsky's Religion. Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-5137-7.
Cicovacki, Predrag (2012). Dostoevsky and the Affirmation of Life. Transaction Publishers. ISBN 978-1-4128-4606-6.
Goldstein, David (1981). Dostoevsky and the Jews. Foreword by Joseph Frank. University of Texas Press. ISBN 978-0-292-71528-8.
Hingley, Ronald (1978). Dostoyevsky His Life and Work. London: Paul Elek Limited. ISBN 0-236-40121-1.
Jones, Malcolm V. (2005). Dostoevsky And the Dynamics of Religious Experience. Anthem Press. ISBN 978-1-84331-205-5.
Jones, Malcolm V.; Terry, Garth M. (2010). New Essays on Dostoyevsky. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-15531-1.
Lantz, Kenneth A. (2004). The Dostoevsky Encyclopedia. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-313-30384-5.
Lauer, Reinhard (2000). Geschichte der Russischen Literatur: von 1700 bis zur Gegenwart (jezik: njemački). Verlag C.H. Beck. ISBN 978-3-406-50267-5.
Lavrin, Janko (2005). Dostoevsky: A Study. Kessinger Publishing. ISBN 978-1-4179-8844-0.
Leatherbarrow, William J (2002). The Cambridge Companion to Dostoevskii. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-65473-9.
Maurina, Zenta (1940). A Prophet of the Soul: Fyodor Dostoievsky. Prevod: C. P. Finlayson. James Clarke & Co. Ltd.
Meier-Gräfe, Julius (1988) [1926]. Dostojewski der Dichter (jezik: njemački). Insel Verlag. ISBN 978-3-458-32799-8.
Mochulsky, Konstantin (1967) [1967]. Dostoevsky: His Life and Work. Minihan, Michael A. (translator). Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01299-5.
Müller, Ludolf (1982). Dostojewskij: Sein Leben, Sein Werk, Sein Vermächtnis (jezik: njemački). Erich Wewel Verlag. ISBN 978-3-87904-100-8.
Paperno, Irina (1997). Suicide as a Cultural Institution in Dostoevsky's Russia. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-8425-4.
Pattison, George; Thompson, Diane Oenning (2001). Dostoevsky and the Christian tradition. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-78278-4.
Popović, Justin (2007). Философия и религия Достоевского [Philosophical and Religious Beliefs of Dostoyevsky] (jezik: ruski). Издатель Д.В. Харченко. ISBN 978-985-90125-1-8.
Scanlan, James Patrick (2002). Dostoevsky the Thinker: A Philosophical Study. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-3994-0.
Sekirin, Peter, ured. (1997). The Dostoevsky Archive: Firsthand Accounts of the Novelist from Contemporaries' Memoirs and Rare Periodicals, Most Translated Into English for the First Time, with a Detailed Lifetime Chronology and Annotated Bibliography. McFarland. ISBN 978-0-7864-0264-9.
Terras, Victor (1998). Reading Dostoevsky. University of Wisconsin Press. ISBN 978-0-299-16054-8.

Biografije

Bloom, Harold (2004). Fyodor Dostoevsky. Infobase Publishing. ISBN 978-0-7910-8117-4.
Frank, Joseph (2010). Dostoevsky: A Writer in His Time. Princeton University Press. ISBN 9780691128191.
Frank, Joseph (2003) [2002]. Dostoevsky: The Mantle of the Prophet, 1871–1881. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-11569-6.
Frank, Joseph (1997) [1995]. Dostoevsky: The Miraculous Years, 1865–1871. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01587-3.
Frank, Joseph (1988) [1986]. Dostoevsky: The Stir of Liberation, 1860–1865. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01452-4.
Frank, Joseph (1987) [1983]. Dostoevsky: The Years of Ordeal, 1850–1859. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01422-7.
Frank, Joseph (1979) [1976]. Dostoevsky: The Seeds of Revolt, 1821–1849. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01355-8.
Kjetsaa, Geir (1989). Fyodor Dostoyevsky: A Writer's Life. Fawcett Columbine. ISBN 978-0-449-90334-6.
Lavrin, Janko (1947). Dostoevsky. New York The Macmillan Company. OCLC 646160256.

Dodatna literatura

Allen, James Sloan (2008), "Condemned to Be Free," Worldly Wisdom: Great Books and the Meanings of Life, Savannah: Frederic C. Beil. ISBN 978-1-929490-35-6
Birmingham, Kevin. 2021. The sinner and the saint: Dostoevsky and the gentleman murderer who inspired a masterpiece. New York: Penguin.
Berdyaev, Nicolas (1948). The Russian Idea, The Macmillan Company.
Bierbaum, Otto Julius (1910–1911). "Dostoyevsky and Nietzsche," The Hibbert Journal, Vol. IX.
Hubben, William. (1997). Dostoevsky, Kierkegaard, Nietzsche, and Kafka: Four Prophets of Our Destiny, Simon & Schuster. Originally published in 1952.
Lavrin, Janko (1918). "Dostoyevsky and Certain of his Problems," Part II, Part III, Part IV, Part V, Part VI, Part VII, Part VIII, Part IX, Part X, The New Age, Vol. XXII, Nos. 12–21.
Lavrin, Janko (1918). "The Dostoyevsky Problem," The New Age, Vol. XXII, No. 24, pp. 465–66.
Maeztu, Ramiro de (1918). "Dostoyevsky the Manichean," The New Age, Vol. XXII, No. 23, 1918, pp. 449–51.
Manning, Clarence Augustus (1922). "Dostoyevsky and Modern Russian Literature," The Sewanee Review, Vol. 30, No. 3.
Seccombe, Thomas (1911). "Dostoievsky, Feodor Mikhailovich" . u Chisholm, Hugh (ured.). Encyclopædia Britannica. 8 (11. izd.). Cambridge University Press. str. 438–439.
Simmons, Ernest J. (1940). Dostoevsky: The Making Of A Novelist, Vintage Books.
Westbrook, Perry D. (1961). The Greatness of Man: An Essay on Dostoyevsky and Whitman. New York: Thomas Yoseloff.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Fjodor Dostojevski

Logo Wikicitata

Wikicitati imaju citate vezane za: Fjodor Dostojevski

Bijedni ljudi (1846) cijeli roman na ruskom
Bijedni ljudi (1846) cijeli roman na engleskom^{[mrtav link]} (na Internet stranicama Projekta Gutenberg)
Dostojevski: sabrana djela na ruskom i engleskom jeziku Arhivirano 30. 12. 2004. na Wayback Machine

[1] Scanlan, James Patrick (2002). Dostoevsky the Thinker: A Philosophical Study. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-3994-0.

[2] Morson, Gary Saul. "Fyodor Dostoyevsky" (jezik: engleski). Encyclopædia Britannica, Inc. Pristupljeno 12. 9. 2015.

[FOOTNOTEBloom20049-3] Bloom 2004, str. 9.

[FOOTNOTEBreger200872-4] Breger 2008, str. 72.

[5] "Natural School (Натуральная школа)". Brief Literary Encyclopedia in 9 Volumes. Moscow. 1968. Pristupljeno 21. 6. 2021.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]