Nō

No, često zabilježeno kao Noh (能, Nō, izvedena od kinesko-japanske riječi za "vještinu" ili "talenat") je glavni oblik klasične japanske plesne drame koja se izvodi od 14. stoljeća. Razvili su ga Kan'ami i njegov sin Zeami, to je najstarija velika pozorišna umjetnost koja se i danas redovno izvodi. Iako se termini No i nōgaku ponekad koriste naizmjenično, nōgaku obuhvata i No i kyōgen. Tradicionalno, potpuni nōgaku program uključivao je nekoliko Noh predstava sa komičnim kyōgen predstavama između; skraćeni program od dvije Noh drame sa jednim kyōgen komadom postao je uobičajen danas. Po želji, ritualna predstava Okina može biti predstavljena na samom početku nōgaku prezentacije.

No se često zasniva na pričama iz tradicionalne književnosti s natprirodnim bićem koje se transformiše u ljudski oblik kao junak koji pripovijeda priču. No integriše maske, kostime i različite rekvizite u plesnu predstavu, za koju su potrebni visoko obučeni glumci i muzičari. Emocije se prvenstveno prenose stilizovanim konvencionalnim pokretima, dok ikonske maske predstavljaju uloge poput duhova, žena, božanstava i demona. Napisan na kasnom srednjem japanskom, tekst "živo opisuje obične ljude od dvanaestog do šesnaestog vijeka".  ^[1] Imajući snažan naglasak na tradiciji, a ne na inovaciji, No je izuzetno kodificiran i reguliran.

Kanji za Noh označava "vještinu", "zanat" ili "talenat", posebno u oblasti izvedbenih umjetnosti u ovom kontekstu. Riječ No se može koristiti sama ili uz gaku (楽; zabava, muzika) da se formira reč nōgaku . No je klasična tradicija koju danas mnogi visoko cijene. Kada se koristi sam, No se odnosi na historijski žanr pozorišta koji je nastao iz sarugakua, japanske teatarske forme koja podsjeća na savremeni cirkus, sredinom 14. vijeka i nastavlja da se izvodi i danas.^[2]

Jedan od najstarijih preteča Noa i Kjogena je sangaku, koji je u Japan unesen iz Kine u 8. vijeku. U to vrijeme, termin sangaku se odnosio na različite vrste performansa koje su uključivale akrobate, pjesmu i ples, kao i komične skečeve. Njegovo naknadno prilagođavanje japanskom društvu dovelo je do njegove asimilacije drugih tradicionalnih oblika umjetnosti." ^[1] Razni elementi izvedbene umjetnosti u sangakuu, kao i elementi dengakua (seoske proslave koje se izvode u vezi sa sadnjom riže), sarugakua (popularna zabava uključujući akrobacije, žongliranje i pantomimu), shirabyoshi (tradicionalni plesovi koje izvode plesačice na Carskom dvoru u 12. vek), gagaku (muzika i ples koji se izvode na carskom dvoru počevši od 7. veka) i kagura (drevni šintoistički plesovi u narodnim pričama) evoluirali su u No i kyōgen .^[3]

Studije o genealogiji glumaca No-a u 14. vijeku pokazuju da su oni bili članovi porodica specijalizovanih za scenske umetnosti. Prema legendi, Konparu školu, koja se smatra najstarijom tradicijom No-a, osnovao je Hata no Kawakatsu u 6. vijeku. Međutim, osnivač škole Konparu, koja je široko prihvaćena među historičarima, bio je Bishaō Gon no Kami (Komparu Gonnokami) tokom Nanboku-chō perioda u 14. vijeku. Prema genealoškoj karti škole Konparu, Bishaō Gon no Kami je potomak nakon 53 generacije Hata no Kawakatsua. Konparu škola je potekla od sarugaku trupe koja je igrala aktivne uloge u Kasuga-taisha i Kofuku-ji u provinciji Yamato .^[4][5][6]

Druga teorija, koju je napisao Shinhachirō Matsumoto, sugerira da je No potekao od izopćenika koji se bore da zatraže viši društveni status služeći se onima na vlasti, odnosno novoj vladajućoj klasi samuraja tog vremena. Prenos šogunata iz Kamakure u Kjoto na početku perioda Muromachi označio je sve veću moć klase samuraja i ojačao odnos između šogunata i dvora. Kako je No postao omiljena umjetnička forma shōguna ‍ '​ No je mogao postati dvorska umjetnička forma kroz ovaj novoformirani odnos. U 14. veku, uz snažnu podršku i pokroviteljstvo šoguna Ashikage Yoshimitsua, Zeami je uspio da uspostavi No kao najistaknutiju pozorišnu umjetnost tog vremena.^[2]

U 14. vijeku, tokom perioda Muromachi (1336. do 1573.), Kan'ami Kiyotsugu i njegov sin Zeami Motokiyo reinterpretirali su različite tradicionalne izvedbene umjetnosti i dovršili No u značajno drugačijem obliku od tradicionalnog, u suštini dovodeći No u sadašnji oblik.^[7] Kan'ami je bio renomirani glumac sa velikom svestranošću igrajući uloge od gracioznih žena i 12-godišnjih dječaka do snažnih muškaraca. Kada je Kan'ami prvi put predstavio svoj rad 17-godišnjem Ashikagi Yoshimitsuu, Zeami je bio dijete glumac u njegovoj predstavi, oko 12 godina. Yoshimitsu se zaljubio u Zeamija i njegov položaj naklonjenosti na dvoru je doveo do toga da se No nakon toga često izvodi za Yoshimitsua.^[2]

Konparu Zenchiku, koji je bio praunuk Bishaō Gon no Kamija, osnivača škole Konparu, i suprug Zeamijeve kćeri, ugradio je elemente wake (poezije) u Zeamijev Noh i dalje ga razvio.^[6][8]

Do ovog perioda, među pet glavnih škola Noha, osnovane su četiri: Kanze škola, koju su osnovali Kan'ami i Zeami; škola Hōshō koju je osnovao Kan'amijev najstariji brat; škola Konparu; i Kongō škola. Sve ove škole bile su potomci sarugaku trupe iz provincije Yamato. Ashikaga šogunat je podržavao samo Kanze školu među četiri škole.^[5][9]

Tokom Edo perioda, No je nastavio biti aristokratska umjetnost koju su podržavali šoguni, feudalci (daimyōs), kao i bogati i sofisticirani obični ljudi. Dok su kabuki i joruri popularni srednjoj klasi bili fokusirani na novu i eksperimentalnu zabavu, No je nastojao da očuva svoje uspostavljene visoke standarde i istorijsku autentičnost i ostao je uglavnom nepromijenjen tokom cijele ere. Da bi se uhvatila suština predstava velikih majstora, svaki detalj u pokretima i položajima su reproducirali drugi, što je općenito rezultiralo sve sporijim, ceremonijalnim tempom s vremenom.^[2]

U ovoj eri, Tokugawa šogunat je imenovao Kanze školu za odgovornu za četiri škole. Kita Shichidayū (Shichidayū Chōnō), No glumac Konparu škole koji je služio Tokugawa Hidetadi, osnovao je Kita školu, koja je bila posljednja osnovana od pet velikih škola.^[5][9]

Pad Tokugawa šogunata 1868. godine i formiranje nove, modernizirane vlade rezultirali su prestankom finansijske podrške od strane države, a cijelo polje No doživjelo je veliku finansijsku krizu. Ubrzo nakon Meiji restauracije i broj No izvođača i No pozornica su se uveliko smanjili. Podrška carske vlade je na kraju ponovno zadobijena dijelom zbog No-ove privlačnosti stranim diplomatama. Kompanije koje su ostale aktivne tokom Meiji ere takođe su značajno proširile No-ov domet tako što su opsluživale širu javnost, nastupajući u pozorištima u većim gradovima kao što su Tokio i Osaka .^[10]

Godine 1957. japanska vlada je označila nōgaku kao važno nematerijalno kulturno dobro, koje pruža određeni stepen pravne zaštite tradiciji kao i njenim najuspješnijim praktičarima. Nacionalni No teatar koji je osnovala vlada 1983. godine održava redovne predstave i organizuje kurseve za obuku glumaca za glavne uloge nōgakua . No je upisan 2008. godine na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva UNESCO-a kao Nōgaku teatar.^[1]

Iako se termini nōgaku i No ponekad koriste naizmjenično, definicija japanske vlade " nōgaku " teatra obuhvata i No predstave i kyōgen predstave.^[11] Kyōgen se izvodi između No predstava u istom prostoru. U poređenju sa No-om, " kyōgen se manje oslanja na upotrebu maski i izveden je iz duhovitih drama sangakua, što se ogleda u njegovim komičnim dijalozima." ^[1]

Tokom Edo perioda, sistem esnafa se postepeno zaoštravao, što je uglavnom isključivalo žene iz No-a, osim nekih žena (kao što su bile kurtizane) koje su izvodile pjesme u marginalnim situacijama.^[12] Kasnije, u Meiji eri, No izvođači su podučavali bogate ljude i plemiće, a to je dovelo do više mogućnosti za izvođačice jer su žene insistirale na ženskim predavačicama.^[12] Početkom 1900-ih, nakon što je ženama bilo dozvoljeno da se učlane u muzičku školu u Tokiju, pravila koja zabranjuju ženama da se pridruže raznim školama i udruženjima u No-u su ublažena.^[13] Godine 1948. prve žene su se pridružile Udruženju Nohgaku izvođača.^[13][14] Godine 2004. prve žene su se pridružile Udruženju za japanske no predstave.^[14] Od 2007. godine, Nacionalno pozorište No počelo je svake godine da predstavlja redovne programe ženskih izvođačica.^[14] U 2009. godini bilo je oko 1200 muških i 200 ženskih profesionalnih No izvođača.^[15]

Koncept jo-ha-kyū diktira bukvalno svaki element No-a uključujući sastavljanje programa predstava, strukturiranje svake predstave, pjesme i plesove unutar predstava, te osnovne ritmove unutar svake No izvedbe. Jo znači početak, ha znači prekid, a kyū znači brz ili hitan. Termin je nastao u gagaku, drevnoj dvorskoj muzici, da bi označio postepeno rastući tempo i usvojen je u različitim japanskim tradicijama uključujući Noh, ceremoniju čaja, poeziju i aranžiranje cvijeća.^[16]

Jo-ha-kyū je inkorporiran u tradicionalni No program sa pet igranja. Prva predstava je jo, druga, treća i četvrta predstava su ha, a peta predstava je kyū. U stvari, pet kategorija kreirano je tako da program predstavlja jo-ha-kyū kada se odabere po jedna predstava iz svake kategorije i izvede redom. Svaka predstava se može podijeliti na tri dijela, uvod, razvoj i zaključak. Igra počinje sporim tempom na jo, postaje nešto brža na ha, a zatim kulminira u kyū .^[17]

Glumci počinju školovanje kao mala djeca, tradicionalno u dobi od tri godine.

Zeami je izolovao devet nivoa ili tipova No-a koji djeluju od nižih stepenova koji stavljaju naglasak na kretanje i nasilje do viših stupnjeva koji predstavljaju otvaranje cvijeta i duhovne snage.^[18]

U 2012. postoji pet postojećih škola No glume pod nazivima Kanze (観世), Hōshō (宝生), Komparu (金春), Kongō (金剛) i Kita (喜多), koje treniraju shite glumce. Svaka škola ima svoju iemoto porodicu koja nosi naziv škole i smatra se najvažnijom. Iemoto ima moć kreiranja novih predstava ili modifikacije tekstova i načina izvedbe.^[19] Waki glumci se školuju u školama Takayasu (高安), Fukuou (福王) i Hōshō (宝生). Postoje dvije škole koje treniraju kyōgen, Ōkura (大蔵) i Izumi (和泉). Jedanaest škola obučava instrumentaliste, a svaka je specijalizovana za jedan do tri instrumenta.^[20]

Udruženje Nohgaku izvođača (Nōgaku Kyōkai), u koje su registrovani svi profesionalci, striktno štiti tradiciju prenošenu od njihovih predaka. Međutim, nekoliko tajnih dokumenata škole Kanze koje je napisao Zeami, kao i materijali Konparua Zenchikua, rasprostranjeni su širom zajednice teoretičara japanskog teatra.^[20]

Postoje četiri glavne kategorije No izvođača: shite, waki, kyōgen i hayashi .^[5][21]

1. Shite (仕手, シテ). Shite je glavni protagonist, odnosno glavna uloga u predstavama. U predstavama u kojima se shite pojavljuje prvo kao čovjek, a zatim kao duh, prva uloga je poznata kao mae-shite, a kasnija kao nochi-shite .
   • Shitetsure (仕手連れ, シテヅレ). Shite-ov pratilac. Ponekad je shitetsure skraćeno u tsure (連れ, ツレ), iako se ovaj izraz odnosi i na shitetsure i na wakitsure .
   • Kōken (後見) su scenski radnici, obično jedna do tri osobe.
   • Jiutai (地謡) je hor koji se obično sastoji od šest do osam ljudi.
2. Waki (脇, ワキ) igra ulogu koja je pandan ili prepreka shite-u .
   • Wakitsure (脇連れ, ワキヅレ) ili Waki-tsure je pratilac wakija .
3. Kyōgen (狂言) izvode aikyōgen (間狂言), pauze tokom predstava. Kyōgen glumci također nastupaju u odvojenim predstavama između pojedinačnih predstava No-a.
4. Hayashi (囃子) ili hayashi-kata (囃子方) su instrumentalisti koji sviraju četiri instrumenta koja se koriste u No teatru: flautu (笛, fue), bubanj za kuk (大鼓, ōtsuzumi) ili ōkawa (大皮), bubanj za rame (小鼓, kotsuzumi) i štapni bubanj (小鼓, taiko). Flauta koja se koristi za No se posebno zove nōkan (能管).

Tipična No predstava uvijek uključuje hor, orkestar i barem jednog shite i jednog waki glumca. ^[22]

No izvedba kombinuje različite elemente u stilsku cjelinu, pri čemu je svaki pojedini element proizvod generacija usavršavanja koje prati centralne budističke, šintoističke i minimalističke estetske principe.

No maske (能面nō-men ili 面omote ) su izdeljane od blokova japanskog čempresa (檜 " hinoki "), i obojene prirodnim pigmentima na neutralnoj bazi ljepila i zdrobljene morske školjke. Postoji oko 450 različitih maski uglavnom zasnovanih na šezdeset tipova, od kojih sve imaju karakteristična imena. Neke maske su reprezentativne i često se koriste u različitim predstavama, dok su neke vrlo specifične i mogu se koristiti samo u jednoj ili dvije predstave. No maske označavaju spol, godine i društveni rang likova, a nošenjem maski glumci mogu portretirati mlade, starce, ženske ili neljudske (božanske, demonske ili životinjske ) likove. Samo shite, glavni glumac, nosi masku u većini predstava, iako tsure takođe može nositi masku u nekim predstavama da predstavlja ženske likove.^[23]

Iako maska pokriva izraze lica glumca, upotreba maske u Nou nije potpuno napuštanje izraza lica. Umjesto toga, njegova namjera je stilizirati i kodificirati izraze lica korištenjem maske i stimulirati maštu publike. Koristeći maske, glumci su u stanju da prenesu emocije na više kontrolisan način kroz pokrete i govor tijela. Neke maske koriste svjetlost kako bi prenijele različite emocije kroz lagano naginjanje glave. Okretanjem glave blago prema gore, ili "osvjetljavanjem" maske, omogućit će maski da uhvati više svjetla, otkrivajući više elemenata zbog kojih će izgledati kao da se lice smije ili je nasmiješeno. Okretanje prema dolje ili "zamagljivanje" maske će uzrokovati da izgleda tužno ili ljutito.^[17]

No maske čuvaju No porodice i institucije, a moćne No škole drže najstarije i najvrednije No maske u svojim privatnim kolekcijama, koje javnost rijetko viđa. Najdrevniju masku navodno čuva kao skriveno blago najstarija škola Konparu. Prema sadašnjem vođi škole Konparu, masku je isklesao legendarni regent princ Shōtoku (572–622) prije više od hiljadu godina. Iako se historijska tačnost legende o maski princa Shōtoku može osporiti, sama legenda je drevna jer je prvi put zabilježena u Zeamijevom Cvijetu glume napisanom u 14. veku.^[23] Neke od maski škole Konparu pripadaju tokijskom nacionalnom muzeju i tamo su često izložene.^[24]

Tradicionalna No pozornica (butai ) ima potpunu otvorenost koja pruža zajedničko iskustvo između izvođača i publike tokom cijelog nastupa. Bez ikakvog proscenijuma ili zavjesa koje bi ometale pogled, publika vidi svakog glumca čak i u trenucima prije nego što uđu (i nakon što izađu) na centralnu "scenu" (honbutai, "glavna scena"). Sam teatar se smatra simboličnim i tretira se s poštovanjem od strane izvođača i publike.^[17]

Jedna od najprepoznatljivijih karakteristika No scene je njen nezavisni krov koji visi nad pozornicom čak i u zatvorenim pozorištima. Podržan sa četiri stuba, krov simbolizira svetost pozornice, sa svojim arhitektonskim dizajnom izvedenom iz paviljona za obožavanje (haiden) ili paviljona za sveti ples (kagura-den) šintoističkih svetilišta. Krov također objedinjuje pozorišni prostor i definiše scenu kao arhitektonsku cjelinu.^[17]

Stubovi koji podržavaju krov nazivaju se shitebashira (stub glavnog lika), metsukebashira (stub za gledanje), wakibashira (stub sekundarnog lika) i fuebashira (stub flaute), u smjeru kazaljke na satu od gore desno. Svaki stub je povezan sa izvođačima i njihovim radnjama.^[25]

Scena je u potpunosti napravljena od nedovršenog hinokija, japanskog čempresa, gotovo bez ukrasnih elemenata. Pjesnik i romanopisac Toson Shimazaki piše da „na sceni No teatra ne postoje scene koje se mijenjaju sa svakim komadom. Nema ni zavjese. Postoji samo jednostavan panel (kagami-ita ) sa slikom zelenog bora . Ovo stvara utisak da je izbačeno sve što bi moglo pružiti bilo kakvo nijansiranje. Nije laka stvar razbiti takvu monotoniju i učiniti da se nešto dogodi." ^[17]

Još jedna jedinstvena karakteristika pozornice je hašigakari, uski most na vrhu scene desno koji koriste glumci da uđu na scenu. Hashigakari znači "viseći most", što označava nešto vazdušno što povezuje dva odvojena svijeta na istom nivou. Most simbolizira mitsku prirodu No predstava u kojima se često pojavljuju duhovi s drugog svijeta. Nasuprot tome, hanamichi u Kabuki pozorištima je doslovno put (michi ) koji povezuje dva prostora u jednom svijetu, pa stoga ima potpuno drugačiji značaj.^[17]

No glumci nose svilene kostime zvane shozoku (ogrtači) zajedno s perikama, šeširima i rekvizitima poput lepeze. Sa upečatljivim bojama, razrađenom teksturom i zamršenim tkanjem i vezom, No ogrtači su zaista umjetnička djela sama po sebi. Kostimi za shite su posebno ekstravagantni, svjetlucavi svileni brokat, dok su kostimi za tsure, wakizure i aikyōgen manje raskošni.^[17]

Stoljećima, u skladu sa vizijom Zeamija, No kostimi oponašaju odjeću koju bi likovi istinski nosili, kao što su svečane haljine za dvorjanina i ulična odjeća za seljaka ili pučana. Ali, u kasnom šesnaestom stoljeću, nošnja je postala stilizirana određenim simboličkim i stilskim konvencijama. Tokom Edo (Tokugawa) perioda, otmjene haljine koje su glumcima davali plemići i samuraji u periodu Muromachi razvijali su se kao kostimi.^[26]

Muzičari i hor obično nose formalni montsuki kimono (crni i ukrašen sa pet porodičnih grbova) u pratnji hakame (odjevnog predmeta nalik suknji) ili kami-shimoa, kombinacije hakame i prsluka s prenaglašenim ramenima. Konačno, pozornici su obučeni u neukrašene crne odjevne predmete, na isti način kao i radnici na pozornici u savremenom zapadnom pozorištu.^[10]

Upotreba rekvizite u No-u je minimalistička i stilizirana. Najčešći rekvizit u No-u je lepeza i nose je svi izvođači bez obzira na ulogu. Horski pjevači i muzičari mogu da nose svoju lepezu u ruci pri izlasku na scenu, ili da je nose uvučenu u obi (krilo). Lepeza se obično postavlja sa strane izvođača kada on ili ona zauzme poziciju, i često se ne diže ponovo dok ne napusti binu. Tokom plesnih sekvenci, lepeza se obično koristi za predstavljanje svih ručnih rekvizita, kao što su mač, vrč za vino, flauta ili četka za pisanje. Lepeza može predstavljati različite objekte tokom jedne izvedbe.^[17]

Kada se koriste ručni rekviziti osim lepeza, obično ih uvode ili preuzimaju kuroko koji imaju sličnu ulogu scenskih tehničara u savremenom pozorištu. Kao i njihove zapadnjačke kolege, pozornici za No tradicionalno se oblače u crno, ali za razliku od zapadnog pozorišta mogu se pojaviti na sceni tokom scene ili mogu ostati na sceni tokom čitave predstave, u oba slučaja na vidnom mestu publike. Potpuno crni kostim kuroko implicira da oni nisu dio akcije na pozornici i da su zapravo nevidljivi.^[10]

Komadi u No-u, kao što su čamci, bunari, oltari i zvona, obično se iznose na pozornicu prije početka čina u kojem su potrebni. Ovi rekviziti su obično samo obrisi koji ukazuju na stvarne objekte, iako je veliko zvono, veliki izuzetak od većine No pravila za rekvizite, dizajnirano da sakrije glumca i omogući promjenu kostima tokom kyōgen pauze.^[23]

No teatar prati hor i hayashi ansambl (Noh- bayashi能囃子). No je opjevana drama, a nekoliko komentatora ju je nazvalo "japanskom operom". Međutim, pjevanje u Nohu uključuje ograničeni tonski raspon, s dugim, ponavljajućim pasažima u uskom dinamičkom rasponu. Tekstovi su poetični, u velikoj meri se oslanjaju na japanski ritam sedam-pet koji je uobičajen za gotovo sve oblike japanske poezije, sa ekonomičnim izražavanjem i obiljem aluzija. Pjevački dijelovi No-a se zovu "Utai ", a govorni dijelovi" Kataru ".^[27] Muzika ima mnogo praznih prostora (ma ) između stvarnih zvukova, a ti negativni prazni prostori se u stvari smatraju srcem muzike. Pored utaija, Noh hayashi ansambl se sastoji od četiri muzičara, takođe poznata kao "hayashi-kata", uključujući tri bubnjara, koji sviraju shime-daiko, ōtsuzumi (bubanj za kuk) i kotsuzumi (bubanj za rame) i jednog nohkan flautistu.^[17]

Pjevanje se ne izvodi uvijek "u karakteru"; to jest, ponekad će glumac govoriti replike ili opisivati događaje iz perspektive drugog lika ili čak neutralnog naratora. Daleko od toga da narušava ritam izvedbe, ovo je zapravo u skladu sa onostranim osjećajem mnogih No predstava, posebno onih koje su okarakterizirane kao mugen .

Od otprilike 2000 tekstova stvorenih za No koji su danas poznati, oko 240 čini trenutni repertoar u izvođenju pet postojećih No škola. Trenutni repertoar je pod jakim uticajem ukusa aristokratske klase u periodu Tokugawa i ne odražava nužno popularnost među običanim stanovništvom.^[2] Postoji nekoliko načina da se klasifikuju Noh predstave.

Sve No predstave mogu se svrstati u tri široke kategorije.^[10]

• Genzai No (現在能, "sadašnji No") prikazuje ljudske likove i događaje koji se odvijaju prema linearnoj vremenskoj liniji unutar predstave.
• Mugen No (夢幻能, "natprirodni No") uključuje natprirodne svjetove, u kojima se pojavljuju bogovi, duhovi, duhovi ili fantazme u ulozi shitea. Vrijeme se često prikazuje kako prolazi na nelinearan način, a radnja se može mijenjati između dva ili više vremenskih okvira iz trenutka u trenutak, uključujući flešbekove.
• Ryōkake No (両掛能, "mješoviti No"), iako pomalo neuobičajen, je hibrid gore navedenog, pri čemu je prvi čin Genzai No, a drugi čin Mugen No.

Dok Genzai No koristi unutrašnje i vanjske sukobe kako bi potaknuo priče i izrazio emocije, Mugen No se fokusira na korištenje flešbekova prošlosti i pokojnika kako bi prizvao emocije.^[10]

Osim toga, sve predstave Noh mogu se kategorizirati prema njihovom stilu.

• Geki No (劇能) je dramski komad zasnovan na napredovanju radnje i naracije radnje.
• Furyū No (風流能) je nešto više od plesnog komada kojeg karakterizira razrađena scenska radnja, koja često uključuje akrobacije, scenska svojstva i više likova.^[2]

Sve No predstave podijeljene su prema svojim temama u sljedećih pet kategorija. Ova klasifikacija se smatra najpraktičnijom i još uvijek se koristi u formalnim programskim izborima danas.^[2] Tradicionalno, formalni program od 5 igranja se sastoji od selekcije svake grupe.^[10]

1. Kami mono (神物, predstave o bogovima) ili waki No (脇能) obično prikazuju shitea u ulozi božanstva kako bi ispričali mitsku priču o svetištu ili hvalili određenog boga. U mnogima od njih, strukturiranih u dva čina, božanstvo poprima ljudski oblik u prvom činu i otkriva pravo ja u drugom. (npr Takasago, Chikubushima) ^[2][10]
2. Šura mono (修羅物, predstave o ratnicima) ili ashura No (阿修羅能) je dobila ime po budističkom zagrobnom svijetu. Protagonist koji se pojavljuje kao duh poznatog samuraja moli monaha za spas, a drama kulminira veličanstvenom rekonstrukcijom scene njegove smrti u punom ratnom kostimu. (npr Tamura, Atsumori ) ^[2][10]
3. Katsura mono (鬘物, predstave sa perikama) ili onna mono (女物, predstave o ženama) prikazuju shitea u ženskoj ulozi i sadrže neke od najprefinjenijih pjesama i plesova u cijelom No-u, odražavajući glatke i tečne pokrete koji predstavljaju ženske likove. (npr Basho, Matsukaze ) ^[2][10]
4. Postoje i 94 "razne" predstave koje se tradicionalno izvode na četvrtom mjestu u programu od pet predstava. Ove predstave uključuju potkategorije kyōran mono (狂乱物, predstave o luđacima), onryō mono (怨霊物, predstave o osvetoljubivim duhovima), genzai mono (現在物, predstave o sadašnjosti), kao i druge. (npr. Aya no tsuzumi, Kinuta) ^[2][10]
5. Kiri No (切り能, posljednje predstave) ili oni mono (鬼物, predstave o demonima) obično imaju shitea u ulozi čudovišta, goblina ili demona, a često su odabrani zbog svojih jarkih boja i brzih, napetih završnih pokreta. Kiri No se izvodi posljednja u programu od pet predstava.^[2] U ovoj kategoriji ima otprilike 30 predstava, od kojih je većina kraća od predstava u drugim kategorijama.^[10]

Pored navedenih pet, Okina (翁) (ili Kamiuta ) se često izvodi na samom početku programa, posebno za Japansku Novu godinu, praznike i druge posebne prilike.^[28] Kombinirajući ples sa šintoističkim ritualom, smatra se najstarijom vrstom No igre.^[10]

Zeami i Zenchiku opisuju niz različitih elemenata za koje se smatra da su bitni za pravilno razumijevanje No-a kao umjetničke forme.

• Hana (花, cvijet): U Kadenshou (Uputama o držanju cvijeta), Zeami opisuje hanu govoreći "nakon što ovladate tajnama svih stvari i iscrpite mogućnosti svakog uređaja, hana koja nikada ne nestaje i dalje ostaje." ^[17] Pravi No izvođač nastoji njegovati rijetki odnos sa svojom publikom, sličan načinu na koji se uzgaja cvijeće. Ono što je zapaženo kod hane je da je, poput cvijeta, treba se cijeniti sva publika, bez obzira na to koliko je uzvišena ili grubo odgojena. Hana dolazi u dva oblika. Pojedinačna hana je ljepota cvijeta mladosti, koja prolazi s vremenom, dok je "prava hana" cvijet stvaranja i dijeljenja savršene ljepote kroz izvođenje.
• Yūgen (幽玄, duboka uzvišenost): Yūgen je koncept cijenjen u različitim oblicima umjetnosti u japanskoj kulturi. Prvobitno korišten da označi eleganciju ili gracioznost koja predstavlja savršenu ljepotu u wakiju, yūgen je nevidljiva ljepota koja se osjeća više nego što se vidi u umjetničkom djelu. Izraz se koristi posebno u odnosu na No i označava duboku ljepotu transcendentalnog svijeta, uključujući turobnu ljepotu uključenu u tugu i gubitak.^[17]
• Rōjaku (老弱): Rō znači star, a jaku znači miran i tih. Rōjaku je završna faza razvoja izvedbe No glumca, u kojoj on eliminiše svu nepotrebnu akciju ili zvuk u predstavi, ostavljajući samo pravu suštinu scene ili radnje koja se oponaša.^[17]
• Kokoro ili shin (oba 心): Definirano kao "srce", "um" ili oboje. Kokoro no je ono o čemu Zeami govori u svojim učenjima, a lakše se definiše kao "um". Da bi razvio hanu, glumac mora ući u stanje bez-uma.
• Myō (妙): "šarm" glumca koji igra besprijekorno i bez ikakvog osjećaja za imitaciju; on zapravo postaje njegova uloga.
• Monomane (物真似, imitacija ili mimesis): namjera No glumca da precizno prikaže pokrete svoje uloge, za razliku od čisto estetskih razloga za apstrakciju ili uljepšavanje. Monomane je ponekad u suprotnosti sa yūgenom, iako ova dva predstavljaju krajnje tačke kontinuuma, a ne potpuno odvojene.
• Kabu-isshin (歌舞一心, "pjesma-ples-jedno srce"): teorija da su pjesma (uključujući poeziju) i ples dvije polovine iste cjeline, i da No glumac nastoji da izvede oboje sa potpunim jedinstvom srca i uma.

1. ^ ^{a b c d} "Nôgaku theatre". The Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity. UNESCO. Pristupljeno 21. 11. 2019. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "UNESCO Nogaku" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
2. ^ ^{a b c d e f g h i j k l} Ortolani, Benito (1995). The Japanese theatre: from shamanistic ritual to contemporary pluralism. Princeton University Press. str. 132. ISBN 0-691-04333-7. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Ortolani" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
3. ^ Bowers, Faubion (1974). Japanese Theatre. Rutland, Vermont: Charles E. Tuttle Co. ISBN 9780804811316.
4. ^ Konparu school. The Noh.com
5. ^ ^{a b c d} Shite-kata. The Noh.com
6. ^ ^{a b} Kotobank, Konparu school. The Asahi Shimbun
7. ^ Watanabe, Takeshi (2009). Breaking Down Barriers: A History of Chanoyu. Yale Art Gallery. str. 51. ISBN 978-0-300-14692-9.
8. ^ Kotobank, Konparu Zenchiku. The Asahi Shimbun
9. ^ ^{a b} Noh schools. Wagokoro.
10. ^ ^{a b c d e f g h i j k l} Ishii, Rinko (2009). 能・狂言の基礎知識 [The Fundamentals of Noh and Kyogen]. Tokyo: Kadokawa. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Ishii" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
11. ^ "Nôgaku" 能楽. National Cultural Heritage Database (jezik: japanski). The Agency for Cultural Affairs, Japan. Pristupljeno 21. 11. 2019.
12. ^ ^{a b} "Living And Breathing History, Through Noh". 24. 3. 2018.
13. ^ ^{a b} "Living and Breathing History, Through Noh". 24. 3. 2018.
14. ^ ^{a b c} "TRIVIA of Noh : Q25 : Can a woman become a Noh performer?". www.the-noh.com.
15. ^ Suzumura, Yusuke (Mar 8, 2013). "Players, Performances and Existence of Women's Noh: Focusing on the Articles Run in the Japanese General Newspapers". Journal of International Japan-Studies. Pristupljeno Nov 8, 2014.
16. ^ Tsuchiya, Keiichirō (2014). 能、世阿弥の「現在」 [The "Present" of Noh and Zeami] (jezik: japanski). Tokyo: Kadokawa.
17. ^ ^{a b c d e f g h i j k l} Komparu, Kunio (1983). The Noh Theater: Principles and Perspectives. New York / Tokyo: John Weatherhill. ISBN 0-8348-1529-X. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Komparu" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
18. ^ Eckersley, M., ured. (2009). Drama from the Rim. Melbourne: Drama Victoria. str. 32.
19. ^ Hayashi, Kazutoshi (2012). 能・狂言を学ぶ人のために [For Those Learning Noh and Kyogen]. Tokyo: Sekai Shisou Sha.
20. ^ ^{a b} "About the Nohgaku Performers' Association". The Nohgaku Performers' Association. Pristupljeno Nov 8, 2014. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Nohgaku Performers' Association" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
21. ^ Other Roles. The Noh.com
22. ^ Eckersley 2009.
23. ^ ^{a b c} Rath, Eric C. (2004). The Ethos of Noh – Actors and Their Art. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Asia Center. ISBN 0-674-01397-2. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Rath" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
24. ^ "Noh masks formerly owned by Konparu Sōke". Tokyo National Museum. Pristupljeno 18. 1. 2018.
25. ^ Brockett, Oscar G.; Hildy, Franklin J. (2007). History of the Theatre (Foundation izd.). Boston, MA: Allyn and Bacon. ISBN 978-0-205-47360-1.
26. ^ Morse, Anne Nishimura, et al. MFA Highlights: Arts of Japan. Boston: Museum of Fine Arts Publications, 2008. p109.
27. ^ Pound, Ezra; Fenollosa, Ernest (1959). The Classic Noh Theatre of Japan. New York: New Directions Publishing.^{[potrebna stranica]}
28. ^ "Introduction to Noh and Kyogen – Plays and Characters". the Japan Arts Council. Pristupljeno 21. 11. 2019.