Incident u Dobrovoljačkoj 1992.

Incident u Dobrovoljačkoj ulici dogodio se 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici (danas: Ulica Hamdije Kreševljakovića) tokom opsade Sarajeva od strane Jugoslavenske narodne armije. Kolona vozila JNA, koja se povlačila iz zgrade Komande 2. armijske oblasti na Bistriku u pravcu Lukavice, napadnuta je od strane pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane BiH, Patriotske lige i Zelenih beretki, kao i jedinica specijalne policije MUP BiH^[1] prilikom čega je ubijeno između 6 (5 vojnika i jedan civil)^[2] i 42 ljudi,^[3] a ranjeno je 73 vojnika^[3] Oko 215 vojnika je zarobljeno.^[4] Napad na kolonu JNA, uslijedio je nakon oružanih sukoba u Sarajevu 2. maja 1992. godine.

Nakon referenduma o nezavisnosti i proglašavanja samostalnosti Republike Bosne i Hercegovine 1. marta 1992. godine, došlo je do otvorenih sukoba između jedinica Teritorijalne odbrane BiH, Armije RBiH, i paravojnih formacija Patriotske lige i Zelenih beretki, sa jedinicima JNA u Sarajevu. Grad je već polovinom aprila bio djelomično blokiran, a snage JNA su držale položaje na okolnim planinama, kao i na nekim prometnicama. Teritorijalna odbrana BiH (TO BiH) je u to vrijeme blokirala šest kasarni JNA.^[4] Nakon nekoliko manjih oružanih incidenata, 2. maja u 3:30 počelo je bombardovanje grada, koje je trajalo do pet ujutru. Gađana je zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gradsko jezgro, općine Stari Grad i Novo Sarajevo, što je bila artiljerijska priprema za napad koji će potom uslediti. Oštećeni su zgrade Doma sindikata, Skupština i televizijski relej na Humu. Tog jutra je izvršena i diverzija u Glavnoj pošti na Obali, čime je komunikacija u Sarajevu između jedinica TO BiH i štaba oslabljena. Nakon artiljerijskog napada, slijedio je napad na Sarajevo iz tri pravca: pravca Lukavice, Nedžarića, Trebevića uz korištenje tenkova, oklopnih transportera i pješadijskog naoružanja.^[5] Sukobi su se vodili oko zgrade Doma JNA, te je napadnuta i uništena jedna grupa vojnika JNA sa dva oklopna transportera kod tramvajske stanice na Skenderiji.^[6] U tim sukobima poginulo je 5^[5][a] do 14 vojnika JNA,^[7] šest civila i 16 pripadnika Armije RBiH^[5] Istoga dana predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i Zlatko Lagumdžija, vratili su se sa državnom delegacijom RBiH, sa međunarodne konferencije u Lisabonu o budućnosti Republike Bosne i Hercegovine. Sarajevski aerodrom Butmir je bio pod kontrolom JNA, te su postojale nedoumice, da li da se u povratku sleti u Zagreb ili u Split.^[4][6] Nakon slijetanja, vojnici JNA su Aliju Izetbegovića i ostale članove delegacije, odveli do aerodromske zgrade, gdje ih je primio komandant 4. Korpusa JNA Vojislav Đurđevac. Pod izgovorom da JNA zadržava delegaciju zbog haotičnog stanja u gradu, delegacija je odvedena u kasarnu u Lukavici.^[6] U daljim pregovorima, Izetbegović telefonski uz posredovanje novinara i Televizije Sarajevo proglašava Ejupa Ganića kao svog zamjenika, te dogovora prekid vatre do 3. maja 9:30 i razmjenu, odnosno omogućavanje jedinicama JNA sa general-pukovnikom Milutinom Kukanjcem, da se povuku iz središta Sarajeva u kasarnu u Lukavici. U dogovorima o razmjeni učestvuje i kanadski general-major, zapovjednik jedinica UNPROFOR-a Lewis MacKenzie. General Kukanjac je insistirao da Izetbegović sa UNPROFOR-om dođe u kasarnu na Bistriku, te da zajedno napuste kasarnu, a zatim da Izetbegović na dogovorenom mjestu napusti kolonu.^[1]

Oklopnim vozilima UNPROFOR-a, oko 10:45 Izetbegović sa ostalim članovima delegacije kreće prema Sarajevu, a nakon dolaska u kasarnu na Bistriku u koloni vozila JNA i pratnji dva bijela transportera UNPROFOR-a kreće se Dobrovoljačkom ulicom u pravcu Skenderije, gdje je predviđeno da delegacija napusti kolonu. Oko 13 sati posredstvom kanadskog generala Mekenzija (komandant UNPROFOR-a u BiH), sa generalom JNA Kukanjcem dogovorena je razmjena. Sa Bosanske strane, Ejup Ganić je obavljao pregovore kako bi dogovorio da se predsjednik i njegova kćerka oslobode, a da se zauzvrat osigura siguran prolaz generala Kukanjca. Nije dogovoreno da vojni konvoj napusti kasarnu sa vojnicima i vojnom opremom.^[8] U popodnevnim satima, Alija Izetbegović, njegova ćerka Sabina i Zlatko Lagumdžija, iz kasarne Lukavica gde su proveli noć, vojnim transporterima UNPROFOR-a, zajedno sa generalom Lewis MacKenzie, dolaze do komande 2. armijske oblasti.^[9] Dolaskom u kasarnu naređeno je da se oprema i dokumentacija ukrca u kamione i vojnici i vojno osoblje, kao i civilna lica na službi u JNA pripreme za evakuaciju. Oko 17:30 sati, kolona od 38 vozila sa vojnom opremom, uglavnom kamiona, na čelu sa bijelim terenskim vozilom UNPROFOR-a, polazi sa Trga 6. aprila sporo se krećući ka Skenderiji. Na čelu kolone je bilo malo terensko vozilo u kome su bili general Lewis MacKenzie i Lagumdžija. Pozadi je bio oklopni transporter u kome su se nalazili Alija Izetbegović i general Kukanjac.^[10] Čelo kolone sa 38 vozila i 261 osobom,^[1] zaustavljeno je kod broja 55-57,^[6] te nakon kratkog razgovora Jovana Divjaka i Izetbegovića, kolona je nastavila put, a delegacija je ubrzo napustila kolonu i vratila se u zgradu Predsjedništva. Pripadnici TO BiH su oteli oko 15 kamiona u kojima je bio jedan ili dva vojnika.^[4] Cilj evakuacije je bio da se preostale snage JNA evakuišu iz Sarajeva i povežu sa snagama koje su vršile opsadu grada. Dolaskom u Dobrovoljačku ulicu, kolona je presječena i zaustavljena.^[9] Dobrovoljačka ulica (danas Hamdije Kreševljakovića), nalazi se nedaleko od zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u blizini Miljacke. Desnu obalu Miljacke kontrolisale su snage Teritorijalne odbrane BiH, a stotinjak metara nizvodno snage bosanskih Srba. Na tom mjestu se trebao izdvojiti transporter UNPROFOR-a u kojem se nalazio zatočeni predsjednik Alija Izetbegović.

Tokom razgovora Divjaka i Izetbegovića, na začelju, oko 200 do 300 metara dalje, je otvorena vatra na kolonu, na šta je Jovan Divjak reagovao naredbom iz sveg glasa: "Ne pucaj, ne pucaj!"^[11] Prema izjavama svedoka, u napadu na kolonu učestvovali su pripadnici Teritorijalne odbrane BiH, Zelenih beretki, Patriotske lige, kao i više samostalnih naoružanih grupa.^[12] Komanda tih grupa tada još uvek nije bila objedinjena, a telefonske veze nisu radile.^[10]

Mogao sam da vidim kako vojnici teritorijalne odbrane proturaju cevi kroz prozore civilnih automobila, koji su bili deo konvoja, i pucaju. Video sam kako se krv sliva niz vetrobrane kola.... Bio je to definitivno najgori dan u mom životu.^[13]

– general Lewis MacKenzie, „Čuvar mira - put u Sarajevo“

Nakon što je razmjena izvršena, Izetbegović, Kukanjac, ali ni tadašnji komandant UNPROFOR-a, Lewis MacKenzie, nisu znali šta se desilo, niti zbog čega je došlo do pucnjave.^[14] Jovan Divjak veruje da niko nije izdao naređenje, već je to bila samoinicijativa pojedinaca.^[10] Bivši pripadnik Specijalne jedinice MUP-a BiH Zoran Čegar kaže da je incident nastao zato što je jedan od prisutnih naoružanih ljudi iz Sarajeva otvorio vrata transportera i od pukovnika (misli da je bio Radulović) tražio revolver, a kad mu ovaj mu nije dao, on mu je oteo i pucao u glavu."^[15] Prema navodima srbijanskog Tužilaštva, kolona je napadnuta na osnovu naredbe koju je izdao Zaim Backović Zagi, pomoćnik komandanta TO:

Naređenje za sve jedinice: Sva pokretna vozila neprijatelja uništiti. Pripremiti zapaljive smese i sve paliti. Blokirati jedinicu i odmah po njima. Obarajte stabla da se ne mogu ni milimetra maknuti. Nema prilaza UNPROFOR-ovim vozilima dok predsjednik ne bude u Predsjedništvu. Odmah, odmah zarobiti sve. Neka sve jedinice koje su blizu Dobrovoljačke dejstvuju po ovoj vojsci".^[12]

Ne znam ja ko je odgovoran. Odgovorni su oni koji su držali te horde koji su ih naoružali, a nisu ih mogli držati pod kontrolom. Prvi su zapucali ti koji su bili naoružani. Da li su to Zelene beretke, ili Patriotska liga, ili kako su se već oni zvali, ja to ne znam, ali znam da nisu bili pripadnici MUP-a, kao jedina regularna vojno-policijska formacija ^[16]
(Zoran Čegar, bivši zamjenik specijalne policije MUP RBiH)

Posljedice incidenta su značajne za razvoj rata u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Do tada se JNA prezentirala kao borac protiv narastajućeg nacionalizma, te garant miru u Bosni i Hercegovini. Neprekidno su poricani zločini u Ravnom, Bijeljini, te sukobi na Kupresu i zauzimanje nekoliko važnijih strateških gradova od strane JNA, te dijeljenje oružja srpskom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Oružanim sukobom je započeo otvoreni rat, koji je u Sarajevo počeo totalnom blokadom grada.

Manipulacije o incidentu traju decenijama. Neke od najgorih su one o broju poginulih, ali i one koje poistovjećuju događaje od 2. maja kada su tenkovi JNA krenuli na zvanične institucije BiH i 3. maja kada se desio napad u Dobrovoljačkoj. Iako je riječ je o dva odvojena događaja, njih mediji u Srbiji dovode u isti kontekst, čime se mitologizira cijela priča.

U medijima se govori i preko 200 zarobljenih pripadnika JNA, ali oni su zapravo ubrzo pušteni.^[17] Televizijski snimci napada su manipulirani, te korišženi u propagandne svrhe. Jovan Divjak, komandant obrane Sarajeva, nikada nije osporio činjenicu da se u Dobrovoljačkoj ulici desio zločin i da on mora da dobije sudski epilog, zato je odmah poslije rata zahtijevao da događaji u Dobrovoljačkoj moraju da budu procesuirani i to u BiH, u protivnom sve će se izroditi u nakazne forme.^[18] Sarajevski politički analitičar Enver Kazaz smatra da je u Dobrovoljačkoj „počinjen ratni zločin koji ne služi na čast onima koji baštine oslobodilačku borbu Armije BiH“ i da negirati taj zločin podrazumijeva puhati u njedra negatorima genocida.^[15]

Kasnije će se pojaviti razne kontroverze oko slučaja "Dobrovoljačka". Sefer Halilović će, u svojoj knjizi "Lukava strategija", nakon što je Alija Delimustafić napustio Sarajevo dotičnog optužiti da je 2. maja pokušao državni udar. ^[19]

General Milutin Kukanjac, koji je također bio u koloni, 1994. godine dao je intervju za Radio televiziju Republike Srpske (RTRS) gdje je izjavio da je poginulo 6 osoba i da je ogorčen što je ostavljen u koloni na cjedilu. Tužilaštvo Srbije je preko Interpola 2009. raspisalo potjernice za 19 osoba, između ostalima i Ejupom Ganićem i Jovanom Divjakom, koji su bili i uhapšeni.^[20] Haški tribunal donio je zaključak da nijedna od 19 navedenih osoba nije odgovorna za poginule u Dobrovoljačkoj ulici.^[21] Iskaz generala Kukanjca je Haški tribunal uzeo kao ključni dokaz o slučaju Dobrovoljačka. U tom intervjuu je Kukanjac, između ostalog izjavio:

Ušli smo u treću godinu, a vi ste se Tek sada te se setili da obavite nekakav razgovor sa mnom da bi čuli nekakve istine o tim događajima pred rat, u početku rata i u kasnijoj fazi gdje sam ja bio jedan od ključnih aktera događaja. To što se niste ranije javili, to je vaš problem ^[21] Moram vam kazati nepobitnu istinu. Mene kao čoveka, ljudsko biće, zapovjednika, najviše vređaju izmišljotine o broju poginulih u Dobrovoljačkoj ulici. Ja vam tvrdim da to nekome uopšte nije u interesu da se zna prava istina. U Dobrovoljačkoj ulici je poginulo šest ljudi.^[21] Od toga tri pukovnika: dr. Bijedić, Boško Mihajlović i Miro Cokić, potpukovnik Božanić i jedna žena Nurmela Šuko, muslimanka, koja je išla sa nama i rekla 'idem s vama, pa da i poginem' i jedan vojnik Tomović iz Han Pijeska. Molim vas, od vojnika je poginuo samo Zdravko Tomović iz Han Pijeska. Ja bih i ovu priliku iskoristio da posebno izrazim saučešće obitelji i ocu i majci tog hrabrog vojnika, kojeg su ubili iz čista mira... Ja ne znam što je tom svetu koji toliko dramatizira tu Dobrovoljačku, te maskari te kaosi itd. Bilo je puno težih slučajeva od toga, ali je to u nekom trenutku nekome trebalo u politici, našoj politici.^[21] Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, već ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to obelodanim. "Novosti" nisu smele, "Politika" - ma ni govora. "Televizija Srbije" - ma ni govora. "Radio Beograd" - ma kakvi - do dan-danas^[2]

Srbijansko tužilaštvo za ratne zločine je predmet „Dobrovoljačka“ preuzelo od Vojnog suda u Beogradu pokrenutog još 1992. godine, protiv 19 državljana BiH osumnjičenih za napad na kasarnu u Sarajevu i kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici, 2. 3. maja 1992. godine. Među optuženima za ove ratne zločine nalaze se Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Hasan Efendić tada komandant Teritorijalne odbrane BiH, Sefer Halilović, Mustafa Hajrulahović, Zaim Backović, Jovan Divjak, Fikret Muslimović, Kerim Lončarević, Ivo Komšić, Stjepan Kljujić. Predstavnici BiH su zaključili da je Srbija prekršila Rimski dogovor jer nije tražila mišljenje Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije prije podnošenja istrage.^[22] Potjernice raspisane preko Interpola od srbijanskog tužilaštva su protivrječne stavu Srbije koja se do tada pravdala da nije bila učesnik rata u BiH.^[20] Istu tezu postavio je Mirsad Tokača u intervjuu za BH Dane u 2012, koji je prenio portal Peščanik:

Srbija je više od deceniju negirala da je uopće bila prisutna u ratovima, pa se ispostavilo da jeste^[23]

• Dragan Vikić
• Ratko Mladić
• Radovan Karadžić
• Sefer Halilović
• Rat u Bosni i Hercegovini

1. ^ Podatak Mirsada Tokače direktora Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, o broju poginulih vojnika JNA,odnosi se samo na građane BiH

• Kemal Kurspahić, "Zloslutno o Dobrovoljačkoj", Radio Slobodna Evropa