Bosna i Hercegovina u Rimskom Carstvu

Dio serije članaka o
Historiji Bosne i Hercegovine
Rana historija Prahistorija Rimska Dalmacija Rimska Panonija
Srednji vijek Bosna (zemlja) Bosanska Banovina Bosansko Kraljevstvo
Osmansko doba Osmansko osvajanje Osmansko doba (Sandžak) (Pašaluk) (Vilajet)
Austrougarsko doba Austrougarsko doba (Aneksijska kriza)
Jugoslavija Kraljevina Jugoslavija (Drinska banovina) Drugi svjetski rat SR Bosna i Hercegovina Raspad Jugoslavije
Moderna historija Republika Bosna i Hercegovina Rat u Bosni i Hercegovini (Bošnjačko-hrvatski sukob | Unutarbošnjački sukob) Bosna i Hercegovina (Federacija Bosne i Hercegovine) (Republika Srpska)
Portal: Bosna i Hercegovina
p r u

Sukobi Ilira sa Rimljanima počeli su 229. p.n.e, poznati kao ilirski ratovi. Ratovi su završeni 168. godine porazom Ilira i osnivanjem rimske provincije Ilirik na obali Jadrana južno od Neretve. Konačno osvajanje cjelokupne ilirske teritorije završio je Oktavijan August u ratu 35-33 p.n.e. Teritorija današnje Bosne i Hercegovine i njenih 89 plemenskih zajednica (civitates) je došla pod rimsku vlast, te priznala sudsku (i svaku drugu) arbitražu konventa u Naroni (selo Vid kod Metkovića), a jedan dio je pripao konventu u Saloni (Solin). Iliri su se pokušali osloboditi u ustanku 6-9. godine n.e, (Batonov ustanak), ali je ustanak ugušen.^[1]

Ilirija je podijeljena na dvije provincije, Dalmaciju i Panoniju, a granica je išla otprilike granicom crnomorskog i jadranskog sliva, negdje u širini planine Vlašić. Dalmacijom se vladalo iz Salone, a centar Panonije je najviše bio u Sirmiumu.

Slijedila je pacifikacija osvojene zemlje. Veći dio stanovništva je raseljen, jedan dio odveden u ropstvo, a dio uključen u vojne jedinice što će postati stalna obaveza. Dio zemljišta i svi rudnici su postali državno vlasništvo.

U zemlji su još 60 godina ostale dvije rimske legije i nekoliko kohorti, kao isključivi oblik vladavine, sa vojnim prefektima kao administratorima. U tome su im pomagali vojni i civilni službenici staleškog reda zaduženi za razne oblasti (finansije, rudnici,...). Tek u trećem stoljeću carskog legata je zamijenio civilni guverner. Po svojoj namjesničkoj dužnosti u Dalmaciji u izvorima se ističe Publije Kornelije Dolabela, ostavivši iza sebe uređenu upravu, novoizgrađenu infrastrukturu (prvenstveno ceste) i vrlo funkcionalan sistem.^[2]

Proces romanizacije počeo je i prije same okupacije. Rimljani su već bili istisnuli grčke trgovce sa jadranske obale pa kroz trgovačke kontakte Iliri iz unutrašnjosti počinju primati elemente rimske kulture. Pojedinci su upotrebljavali latinski jezik, poznavali pismo i počeli kopirati rimski način života. Uvozi se ulje, vino, staklo i razno posuđe. Dolaskom rimskih legija nosioci romanizacije su vojnici, ali i isluženi veterani koji se naseljavaju i grade naselja i vile.^[3] Mogorjelo kod Čapljine je poznato naselje tog tipa (villae rusticae). Na tim imanjima Iliri su se upoznali sa vinovom lozom i maslinom, novim vrstama voća i povrća, ali i sa plodoredom, obradom zemlje i uzgojem na imanju.^[4]

Nakon početnih strogih mjera pacifikacije vojne vlasti su stupile u kontakt sa plemenskim prvacima iz redova aristokratije i počeo je proces dodjele statusa rimskog građanina i mnogi "novi" Rimljani su bili nosioci julijevskog, ulpijevskog, elijevskog ili aurelijevskog gentilnog imena. Najveći dio domorodačke elite primio je rimsko građanstvo upravo u toku II. st. n. e. To je sa sobom povlačilo i proces prerastanja peregrinske civitates organizacije u autonomnu municipalnu strukturu ( Srebrenica, Bihać, Glamoč i dr). Ustrojstvo Dalmacije po municipalnom načelu trajao je oko 2 stoljeća. Vojni prefekti se počinju birati od domaćih ljudi.

Gradnju cesta počeo je Publije Kornelije Dolabela, namjesnik provincije [Dalmacija (rimska provincija)|[Gornji Ilirik/Dalmacija]], koji je na funkciju carskog legata došao 14. god. Gradnju cesta pratio je i veliki broj stražarnica i putnih stanica za potrebe obezbjebeđenja i održavanja.^[5] Sa njima došao je i mir (Pax Romana) koji će trajati nekoliko stoljeća što će omogućiti svestraniji privredni i kulturni napredak. Ceste gradi rimska vojska uz obilatu pomoć domaćeg stanovništva. To su bile kvalitetno urađene ceste koje će i dugo nakon odlaska Rimljana biti u upotrebi. Do današnjeg dana su vidljivi tragovi, pogotovo i znatan broj miljokaza (krajputaši) kao najautentičniji dokazi postojanja cesti. Magistralne ceste su polazile iz Salone i Narone. Na osnovu epigrafskih spomenika iz Salone vidi se da je Dolabela zaslužan za izgradnju četiri putna pravca ukupne dužine 600 km, izgrađena za samo pet godina, što predstavlja jedan od najvećih građevinskih poduhvata u historiji zapadnog Balkana,^[5]

• Salona - Knin-Bosansko Grahovo-Drvar, do planine Uilice, dužine 77,5 rimskih milja. Kasnije će ovaj put biti produžen prema Bosansskom Petrovcu-dolini Une-Sisak. U Petrovačkom polju se odvajao krak za dolinu Sane.
• Salona-Livanjsko polje-Glamočko polje-Panonija kod Servicija u dužini 167 rimskih milja
• Salona (od Sinja)-Kupres-Sarajevsko polje, do dezitijatskog kastela He(...?) od 156 rimskih milja. Cesta je kasnije produžena pravcem -Romanija-Srebrenica
• Salona (od Sinja)-Kupres- Prema rijeci Bathinus, koja dijeli Breuke i možda Oserijate (ili neki drugi ilirski narod), dužine 158 rimskih milja.
• Narona-Nevesinje-Konjic-Sarajevsko polje. Činjenica je da se najranije spominjanje ceste Narona – Sarajevsko polje veže za vrijeme Dolabeline uprave, sudeći po nalazu miljokaza sa natpisom Divo Augusto, iz doline Trešanice kod Konjica.
• Narona-Popovo polje-Cavtat^[6]

Uz ceste su se gradile putne stanice koje su imale zadatak da se brinu o obezbjeđenju i održavanju. Gradnju cesta pratila je i izrada katastarskih karata koje su služile za određivanje granica između pojedinih gradskih i seoskih oblasti (međašni natpisi i forma Dolabelliana).^[7]

Gradnja naselja i njihovo prerastanje u autonomne rimske municipije je vrhunac romanizacije. Municipijem postajala su ona naselja u kojima je porastao broj domaćih građana sa rimskim građanskim pravima (civitetom), pa su oni sami upravljali naseljem. To je pravo davano prvenstveno lojalnim građanima iz gornjih društvenih slojeva. Naselja su se gradila uz puteve, u ravnici, ispod utvrđenja, ne rijetko i na starijim ilirskim naseljima. Bila su pravilnog rastera, dosta nalik jedno na drugo. U sjecištu glavnih komunikacija nalazio se trg (forum).^[8] U komunalnom smislu bila su to dobro opremljena naselja, sa vodovodom, kanalizacijom, zidinama, riječnom lukom, ako je to bilo moguće, a ponegdje i centralnim grijanje i javnim kupatilima. Takvi su gradići nastali u Hercegovini: u Stocu (Diluntum), Orahovicama kod Bileća, Gacku, Kifinu Selu, Vitini, Krehinu Gracu (Brotnjo), Posučkom Gracu, Konjicu i dr. U srednjoj Bosni su se vremenom razvila gradska naselja na Ilidži (Aquae S...) , Višnjici kod Kiseljaka, Rogatici (Col. Ris...), u Sasama kod Srebrenice (Domavia), u Skelanima (Malvesiatium). U zapadnoj Bosni su značajni centri u Livnu, Vrbi kod Glamoča (Salviae), kod Duvna (Delminijum), Duvno (Bistue vetus), Bugojnu (Bistue Nova), Malom Mošunju kod Travnika, Šipovo (Baloia), Jajcu, Mrkonjić Gradu (Leusaba), Banjoj Luci (Castra), Bosanska Gradiška (Servitium). Vremenom su se u ta naselja počelo naseljavati i domaće stanovništvo koje tako prima jezik, pismo, vjerske običaje i posmrtni kult. U gradskim sredinama su djelovala mnoga vjerska i strukovna udruženja (collegia) koja su nadživjela pad Carstva, pa će se kolegiji u kršćanstvu zadržati do današnjih dana.^[9]

Religija rimske države i njenih građana sastojala se od nekoliko glavnih božanstava. Među njima, prvenstveno su iskazivali zahvalnost i odanost „Najboljem i Najvećem Jupiteru“, ocu bogova i ljudi. On je bio i ostao božansko oličenje snage, ugleda i egzistencije Rima.

Šireći svoju dominaciju, Rimljani su svuda pokazivali toleranciju prema religiji i kultovima naroda koje su uključivali u imperiju. Tako je bilo i sa Ilirima na šta ukazuju arheološki nalazi. Počelo je izjednačavanje domaćih božanstava sa rimskim, rimska interpretacija (interpretatio Romanum). Najbrojniji su žrtvenici i reljefi posvećeni Silvanu i Dijani. Silvan je bio vrhovni ilirski bog, predstavljan kao pola jarac a pola čovjek, a ponegdje kao pravi ljudski lik. U posvetama se označava kao zaštitnik šuma, stada, prirode i zaštitnik u lovu, u primorju i sa grozdom u ruci. Jedno od njegovih glavnih obilježja je veselost, spremnost na igru i zabavu, jer postoje i njegove predstave sa nimfama. Dijana je prikazana kao boginja lova, u lovačkoj haljini i u potjeri za divljači.

U našim krajevima su poštovana i mnoga orijentalna božanstva. Sljedbenici su bili uglavnom vojnici, poslovni ljudi, robovi, stručnjaci i trgovci. Istaknuto mjesto među orijentalnim kultovima zauzima mitraizam čija su svetilišta otkrivena na nekoliko mjesta (Konjic, Lisičići kod Konjica, Jajce, Pritoka kod Bihaća)

Kristijanizacija je potvrđena arheološkom i historijskom građom i pokazuje se da se ovdašnje stanovništvo veoma rano upoznalo sa kršćanstvom.^[10] Pošto su se u Bosni i Hercegovini nalazili rudnici željeza , srebra i zlata, u njima su radili robovi, stručnjaci, službenici i sa prostora Judeje, Palestine i Sirije koje su klasične zemlje kršćanstva. Preko njih je prenošeno novo vjersko učenje. O tome svjedoče ostaci crkava, odnosno bazilika, koje su građene posebnim stilom pa se nazivaju bazilike bosanskog tipa. Imale su jedinstven plan sa skromnim dimenzijama, unutrašnja oprema je kameni namještaj, sa motivima i simbolima^[11] Do danas ih je otkopano oko osamdeset što govori o gustoj mreži kultnih objekata. Pisac crkvenih studija i prevodilac Biblije na latinski jezik, sv. Jeronim je iz sjeverozapadne Bosne (vjerovatno Bosansko Grahovo).

Glavnina Ilira ipak nije do kraja romanizirana. Bila je to više glazura nego asimilacija, jer se nije radilo o gubitku svih etničkih atributa. To se najbolje zapaža u ruralnim oblastima u kojima su faktori romanizacije slabije djelovali, a stanovništvo se i dalje bavilo isključivo stočarstvom i poljoprivredom. Kako potvrđuje sv. Jeronim, Iliri na granici Dalmacije i Panonije su u 4. stoljeću još uvijek govorili svojim jezikom. Latinskim se govorilo u vojsci, administraciji i u gradovima. I reljef na nadgrobnim spomenicima govori o očuvanosti narodne nošnje.

Poljoprivreda je predstavljala osnovnu granu privređivanja autohtonog stanovništva, pogotovo stočarstvo. Rimljani su uveli posebne privredne naseobine (villae rusticae) na poljoprivrednim dobrima (fundi) koje će uz napredne metode rada dovesti do povećanja poljoprivredne proizvodnje. Obično su bile uz veća gradska naselja. Uz već poznate kulture došlo je do znatnog uzgoja vinove loze i maslina. Alat za obradu zemljišta se u neizmjenjom obliku i namjeni zadržao do današnjih dana.

Odmah po osvajanju teritorije Bosne i Hercegovine Rimljani su pristupili proširenju rudarske proizvodnje i sprovođenju bolje organizacije. Tako je pod Rimljanima uglavnom nastavljena i intenzivirana rudarska radinost kojom se domaće stanovništvo bavilo još ranije. Rudarski centri bili su porječje Sane i Japre, Fojnica i Kreševo, prvenstveno za obradu željeza. Kod Mrkonjić Grada dobijalo se željezo i bakar, a srebro i olovo u Sasama kod Srebrenice. Ovi rudnici su snabdjevali radionice oružja i kovnice novca u Sisku i Sirmiumu. Rudarska područja su bila dobro naseljena sa mnoštvom uređenih naselja i sela. Rudarsko-metalurgiska industrija, prvenstveno bila je u državnim rukama.

U predrimsko doba Iliri, koji su nastanjivali područje današnje Bosne i Hercegovine, svoje su građevine gradili uglavnom od zemlje, lomljenog kamena u sistemu suhozida, ilovače i drveta. Sa Rimljanima dolazi do upotrebe kreča, opeke i obrađenog kamena. Prvi graditelji bili su vojnici koji su po ustaljenoj rimskoj praksi najprije gradili cestovne komunikacije i strani majstori koji su pravili vojne objekte, ceste, vile i naselja. U tom najranijem razdoblju velika količina građevinskog materijala se uvozi.^[3]

velike potrebe za kamenom dovode do otvaranja mnogobrojnih kamenoloma u kojima se eksploatira kamen za potrebe sve brojnijih municipija, kolonija, palača, vila, sarkofaga, cesta i spomenika. Mali kamenolomi su ostajali u privatnom vlasništvu zemljišnih parcela, dok su veliki često ulazili u vlasništvo države. U tom slučaju njima je rukovodio carski službenik.

U antičkom građevinarstvu su primjenjivane dvije osnovne metode konstrukcije. Prva se odnosila na kamene konstrukcije spojene olovnim nitnama, a druga na konstrukcije vezane malterom. Veliku promjenu u rimskom graditeljstvu je izazvalo otkriće maltera, nastalog kao rezultat miješanja gašenog kreča sa pijeskom. Dodavanje vulkanskog pepela i drugih vrsta materijala, usitnjene cigle prije svega, dobijao se malter koji je po kvaliteti sličan betonu.

Masovno su se koristili cigla i crijep. Prvi kontigenti ovoga materijala su dopremani putem uvoza. Na prostorima Bosne i Hercegovine u drugoj polovini I stoljeća počinje otvaranje domaćih figlina - radionica za proizvodnju cigle i crijepa.

Najznačajnija organizaciona promjena u carstvu se dešava 395. kada car Teodozije I Veliki dijeli carstvo na dva dijala i uspostavlja granicu rijekom Drinom, koja je i danas granica. Bilo je to u vrijeme velike Seobe naroda i barbarskih pohoda Gota (njihova država je trajala preko 50 godina na tlu Bosne i Hercegovine o čemu postoje arheološki dokazi), Sarmata, Vandala, Markomana, Alana i posebno Huna koji preuzimaju Panoniju. Iza njih je ostala pustoš, čime je nestala antička civilizacijska kojoj je Bosna i Hercegovina kulturno i vremenski pripadala.

Padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine nestalo je i suštinski rimske vlasti na tlu Bosne i Hercegovine. Sredinom 6. stoljeća Justinijan I, nakon Gotskih ratova, car Istočnog Rimskog Carstva (kasnije u historiji prozvano Bizantijsko Carstvo) će samo formalno obnoviti rimsku vlast, jer ta država nije više imala moći da upravlja ovim prostorima. Zatim će doći Avari i Slaveni koji će dokrajčiti sve ono što je još bilo preostalo. Romanizirano stanovništvo se povlači u jadransko primorje ili planinske predjele. Nastupit će razdoblje izoliranosti od 7. do 10. stoljeća u kojem je Bosna ostala zatvorena za vanjski svijet i o kojem historija skoro da nema podataka. Desetkovano i bez ikakvih sredstava stanovništvo je nastavilo život na starim osnovama bez mogućnosti da podižu velika i lijepa pa i crkvena zdanja.

• Enver Imamović, Oslobođenje, 6 juni 2015 -KORIJENI KRŠĆANSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI