Stjepan II Kotromanić

Stjepan II je bio najstariji sin bana Stjepana I i njegove supruge Jelisavete Nemanjić. Rođen je u tvrđavi Srebrenik 1292 . godine. Pored Stjepana, Jelisaveta i Stjepan I su imali još djece :

• Miroslav
• Ninoslav
• Vladislav
• Katarina
• Ulirh
• nepozanti sin
• Marija

,,...po mlosti božijoj gospodin vsim zemljm bosanskim i Soli i Usori i Dolnim Krajem i Hlemske zemlje ... (1322)

Nije poznato kada se Stefan rodio, najverovatnije oko 1292. godine, kao što je prvi period njegovog života potpuna nepoznanica za modernu istoriju. On na pozornicu ulazi 1314. godine kada umire njegov otac Stefan I, a on se sa braćom i majkom nalazi u Dubrovniku u koji su se sklonili pred naletima Šubića. Kao najstariji sin bivšeg bana koji se već tada nalazio u godinama da može samostalno da preuzme vlast, on je u Bosni smatran za zakonitog naslednika među plemstvom i sveštenstvom tzv. crkve bosanske, ali usled borbi koje su vođene protiv Šubića širom Bosne nije bio u stanju da preuzme vlast. Međutim iscrpljujući rat u Bosni i sve veće zaoštravanje stanja na ostalim stranama primorale su Mladena II (1312 — 1322) da promeni politiku svog svog oca Pavla I (1292 — 1312) i da potpunu kontrolu nad Bosnom proba da ostvari preko podrške Stefanu Kotromaniću, umesto oružjem pošto se ta metoda i pored svih uspeha na bojnom polju pokazala kao privremeno i nefunkcionalno rešenje. Tako su Mladen i Stefan prekinuli borbu svojih očeva, Stefan se obavezao na vazalne obaveze prema Mladenu, a ovaj je povukao vojsku iz Bosne, posle čega je Stefan bez muka preuzeo vlast.

O čvrstim odnosima koji su među njima vladali, najbolje govori činjenica da je buduću Stefanovu mladu izabrao lično Mladen. Izbor je pao na ćerku grofa Majnharda Ortenburškog koji je imao posede u Koruškoj, koja je bila katolikinja čime je Mladen probao da poveća rimokatolički uticaj na Stefana i zadovolji papu koji je stalno ukazivao na postojanje jeretika tj. bogumila u Bosni. Da je Mladen dobro procenio uticaj ovog braka, može se videti na osnovu prepiske koja je tim povodom vođena sa papom da dozvoli sklapanje tog braka, pošto su Kotromanići i Ortenburški bili daleki rođaci. Papa je dozvolio sklapanje braka (1319), ali nije poznato da li je do njega došlo ili je ceo dogovor pao u vodu.

Iako ga je Mladenova podrška dovela na vlast, Stefan je jasno mogao da vidi kako se razvija situacija u kraljevini Mađarskoj, ali i to da Mladen ima drugačije dugoročne planove za Bosnu, jer se u njegovoj tituli nalazilo i da je ban Bosne. Čim se ukazala prva prilika da se otrese Mladenovog uticaja, Stefan ju je iskoristio i već oko 1320. godine se približio Karlu Robertu (1308 — 1342). Već krajem 1321. godine on pojačava svoje vojno prisustvo na granici ka banovini Hrvatskoj po Karlovom naređenju, kao što je uradio i ban Slavonije Ivan Babonić, jer je zategnutost odnosa unutar banovine Hrvatske jasno govorila da će doći do sukoba između bana i vlastele.

Oružani sukob je planuo tokom proleća 1322. godine i u odlučujućoj bici, nedaleko od Skradina u kome je stolovao Mladen II, vlastela je odnela jasnu pobedu i Mladen se povukao u utvrđeni Klis. Završnu reč u celoj priči imao je kralj Robert koji je došao u Knin i pozvao Mladena II da izađe pred njega. Kada se pojavio u Kninu bio je zarobljen i sproveden u tamnicu na severu kraljevine Mađarske, po Karlovom naređenju koji je potom za novog bana postavio Ivana Babonića, dotadašnjeg bana Slavonije. Istovremeno su Stefanove pljačkaške čete počele da upadaju u Zahumlje koje se tada de facto nalazilo u sklopu kraljevine Srbije, tako da se od te godine u Stefanovoj tituli javlja Hum.

 

Posle sloma Mladena II, Stefan je nastavio da učvršćuje svoju vlast u Bosni u čemu mu je kao neka vrsta savladara pomagao mlađi brat knez Vladislav. Istovremeno se situacija u banovini Hrvatskoj nije smirivala, pošto su vlast preuzeli Nelipčići koje je 1323. godine probao da suzbije novi titularni ban Hrvatske Nikola Omodejev, ali bez uspeha. Međutim naredne godine se stvara široka koalicija Šubića i Frankopana, kojoj su se pridružili Zadar i ban Stefan, ali njihove trupe tokom leta 1324. godine bivaju potučene kod slapova Krke.

Iste godine Stefan, uz saglasnost Karla Roberta, preuzima kontrolu nad zapadnim oblastima Vladislava Nemanjića(1316 — 1324) koji je te godine poražen u sukobu sa Stefanom Dečanskim (1322 — 1331), posle čega se povukao u kraljevinu Mađarsku, prepustivši svoje istočne posede Stefanu. Neki ovo povezuju sa nekom vrstom miraza koji je Stefan dobio uz svoju treću suprugu sa kojom se oženio po Karlovom predlogu, ali je izvesnije da mu je kralj to prepustio iz drugih razloga, pošto se Stefanov treći brak realizovao tek 1335. godine.

Naredne godine, novi titularni ban Hrvatske Mikac Mihaljević kreće na Nelipčiće uz Stefanovu podršku, ali i pored toga što je postigao izvestan uspeh, Mikac se 1326. godine povlači neobavljena posla. Za to vreme Stefan preuzima kontrolu nad tzv. Donjim Krajima (prostor između Sane i Vrbasa), Glamočem, Livnom, Duvnom (Tropolje ili Završje), Imotskim i ušćem Cetine, dok je Robert preuzeo utvrđeni Omiš. U međuvremenu je izgladio nesuglasice koje je imao sa Dubrovačkom republikom, da bi iste godine u savezu sa njima slomio vlast Branivojevića, koji su se otcepili od kraljevine Srbije tokom borbi oko vlasti, posle Milutinove smrti, u Zahumlju i Krajini (Neretvanska oblast), koje je pripojio svojoj državi, tako da je od te godine držao pod kontrolom celokupno jadransko primorje od Cetine do Dubrovnika. Petar Toljenović je pokušao da mu se suprotstavi u Zahumlju, ali u toj borbi je poražen i zarobljen, posle čega je, prema pisanju Mavra Orbinija, po Stefanovom naređenju vezan za konja i tako survan u klisuru. Procenivši da je Stefan Dečanski zauzet na jugu kraljevine Srbije, on nastavlja da šalje svoje čete u Travuniju i Polimlje, ali ih mladi kralj Dušan(kralj 1331 — 1346, car 1346 — 1355) potiskuje 1329. godine i tom prilikom je i sam Stefan II jedva izvukao živu glavu, pošto mu je u borbi ubijen konj, ali mu je svog konja ustupio Vuk Vukoslavić(kome je 1322. godine poklonio neke posede), tako da se Stjepan spasao bekstvom, dok je Vuk bio teško ranjn.

Najverovatnije je u vezi sa ovim napadima i Stefanova druga ženidba sa nepoznatom ćerkom jednog od bugarskih careva (u to doba su u Bugarskom carstvu bile borbe, tako da se ne može sa sigurnošću reći čija je zapravo ćerka bila), pošto je na taj način najverovatnije želeo da uz podršku saveza Bugarske i Vizantije proširi svoje posede u Primorju. Međutim, taj savez je propao na Velbuždu 1330. godine, a sa njim i Stefanove nade da se u tom trenutku dokopa Travunije.

Stefan se nije zaustavio samo na posedima kraljevine Srbije, već je 1331. godine otpočeo da sa pokušajima da ovlada Bračom i Korčulom koji su se nalazili u sastavu Mletačke republike, ali se ti planovi nisu ostvarili. Poslije proširenja svoje države Stjepan je Dubrovačkoj Republici, najznačajnijem ekonomskom partneru, izdao povelju 1332. god. Nakon što je 22.01. 1333. godine kralj Dušan prodao Dubrovačkoj republici Ston, Rat (Pelješac) i priobalje do Dubrovnika i sam Stjepan 15.03. iste godine pod Srebrenikom izdao povelju kojom im prodaje istu tu teritoriju, čime su se Dubrovčani obezbedili od eventualnih sukoba i pretenzija između banovine Bosne i kraljevine Srbije.^[1]

Oko 1335. godine Stjepan se oženio po treći put i to po predlogu kralja Ugarske Karla Roberta koji mu je za ženu izabrao dalju rođaku svoje supruge Jelisavete i ćerku kujavskog kneza Kazimira III, Jelisavetom.

Konsolidovanje i širenje Bosne, nije odgovaralo knezu Nelipcu koji je vladao prostorom banovine Hrvatske, tako da je on iskoristio papine želje da se iskorene jeretici u Bosni i uz njegov blagoslov otpočeo 1337. godine pripreme za krstaški pohod na Bosnu, nadajući se da će uspeti da je pokori i proširi svoju vlast. Međutim Stefan II nije sedeo skrštenih ruku i uz pomoć Šubića koji su se rodbinski povezali sa Kotromanićima i Nemanjićima, pokrenuo je sukobe u samoj banovini Hrvatskoj. Nelipac je i ovog puta uspeo da savlada Šubiće, ali su svi njegovi planovi u vezi Bosne morali da budu odloženi, pogotovo što se sve češće pominjala pojava Karla Roberta u Dalmaciji i konačno okončavanje sukoba u tom delu njegove države.

Tokom svoje posete kraljevini Mađarskoj, franjevački general Gerard 1339. godine po nalogu Karla Roberta odlazi u banovinu Bosnu, ne bi li utvrdio pravo stanje stvari na terenu. Stefan II ga sačekuje još na granici, lepo ga prima i uspeva da ga ubedi da se jeres u Bosni ne može isterati oružjem zbog blizine pravoslavne kraljevine Srbije, već da je za to neophodan trajan boravak i delovanje katoličkog sveštenstva. Gerard usvaja njegove procene i o tome početkom 1340. godine izveštava papu koji se takođe saglašava sa procenom, tako da se od 1340. do 1343. godine na prostoru banovine Bosne franjevci podižu veći broj svojih samostana i udaraju temelje svom prisustvu u tom delu Balkanskog poluostrva.

Posle smrti Karla Roberta 1342. godine vlast preuzima maloletni Ludovik I u čije ime vlada njegova majka Jelisaveta. Ovu promenu Stjepan je iskoristio da se potpuno odvoji od kraljevine Mađarske, tako da se već od 1343. godine u Veneciji nalaze njegovi predstavnici koji se dogovaraju o zajedničkoj akciji, pošto su Mlečani u stalnom sukobu sa Mađarima oko dalmatinskih gradova. Neka vrsta dogovora je stvorena, ali čvrst savez nije formiran, pošto to u tom trenutku nije u potpunosti odgovaralo Mletačkoj republici koja je bila zauzeta sukobom sa knezom Nelipcem.

Naredne godine Nelipac umire, a vlast nad njegovim posedima preuzima njegova udovica Vladislava u ime njihovog sina Ivana. Ludovik I je želeo da iskoristi trenutak i poslao je odmah slavonskog bana Nikolu Banića da ih primora na prihvatanje kraljeve volje, a da je dobro procenio situaciju najbolje govori činjenica da je bio dovoljan samo dolazak Nikole sa trupama pod utvrđeni Knin, da bi ona popustila. Međutim nakon Nikolinog povlačenja, ona posle obećanja podrške od strane Mlečana i drugih hrvatskih velikaša odbija da ispuni kraljeve zahteve i sukob se nastavlja. Ludovik I nije dva puta napravio istu grešku i sam je pokrenuo svoju vojsku ka jugu, a kao njegova prethodnica pod Knin su pristigli banovi Nikola i Stjepan II sa oko 10.000 vojnika. Ovoga puta načinjen je dogovor da Nelipčići predaju odmah Unac, Počitelj, Srb i Stolec, a da Knin i Breč zadrže pod kontrolom dok im se ne predaju župa Cetina i Klis. Jedan od potpisnika i garanata ovog sporazuma bio je i Stjepan II sa dvanaest svojih vlastelina. Kralj je stigao sredinom 1345. godine sa oko 30.000 vojnika, potvrdio ugovor, sproveo ga u delo i krajem godine se povukao nazad, iako se očekivalo da se akcija neće zaustaviti na Nelipčićima, već da će i Mlečani biti proterani iz Dalmacije, ali se to nije dogodilo.

Pojava Ludovika I na Jadranu dovela je do toga da Zadar, koji su 1202. godine krstaši IV krstaškog pohoda zauzeli za Mlečane, prizna vrhovnu vlast kralja Ugarske. Mletačka republika je odmah odreagovala i sa vojskom je opsela grad, ali ni Ludovik nije sedeo skrštenih ruku, već je naredio banovima Nikoli i Stjepanu da sa svojih 10.000 trupa probiju opsadu.

Umesto borbe, banovi su otpočeli pregovore i posle nekakvog dogovora su se povukli, što su Zadrani smatrali Stjepanovom izdajom, iako se on Ludoviku opravdao da su Mlečani bili suviše jaki da bi njih dvojica sami mogli da probiju opsadu.

Ludovik je posle ovoga otpočeo sa pripremama da sam razbije opsadu Zadra. Paralelno sa pripremama, otpočeli su i pregovori, u kojima su posredovali Stjepan II i Dušan Silni, no oni su na kraju propali, ali je za svoje učešće u njima Stjepan II od Mlečana dobio 1000 dukata. Kralj je u proleće 1346. godine stigao pod opsednuti Zadar i otpočeo sa probijanjem opsade. Tokom tih borbi Mlečani su vodili pregovore sa jednim delom vojskovođa kralja Ugarske, ali su svi oni pali u vodu 01.07. kada je izvršen veliki napad na Mlečane koji se završio potpunim porazom, posle čega su se Ludovikove snage povukle iz dalje borbe, a sam Zadar se krajem iste godine predao Mlečanima. Teško je proceniti stepen Stefanovog učešća i odgovornosti u dešavanjima oko opsade Zadra, ali treba imati u vidu da su ga Zadrani optuživali za izdaju i da se slične optužbe nalaze u još nekim izvorima, od kojih neki idu toliko daleko da ga nazivaju đavoljim učenikom.

 

Velika osvajanja Dušanu Silnom nisu dozvoljavala da pređe preko toga što Bosna već dve decenije drži okupirano Zahumlje, tako da je stalno insistirao kod bana Stefana da mu taj prostor vrati. Ban Bosne, sa druge strane, je odbijao bilo kakve razgovore, računajući na Dušanovu zauzetost na jugu, tako da je prvo otpočeo sa građenjem utvrde na ušću Neretve, ignorišući careve pritužbe, da bi potom 1349. godine njegove pljačkaške čete opustošile Konavle i Travuniju sa Trebinjem i Gackom, stigavši do Boka kotorske.

Preko ove drskosti Dušan nije mogao da pređe i 1350. godine pokreće svoju vojsku na banovinu Bosnu. Stefanu je već u početku bilo jasno da se on i njegove snage ne mogu nositi u otvorenoj borbi sa Dušanovim snagama koje su osvojile ogromne delove Vizantijskog carstva, tako da se on odlučio za jednu drugu vrstu taktike, koju je pre njega koristio Stefan Vojislav (oko 1036 — 1050) u bici kod Bara, odnosno Živojin Mišić u Kolubarskoj bici. Njegov plan je bio da se povlači pred Dušanom i da ga na teškom i nepristupačnom terenu izmori stalnim napadima i slomi iznenadnim protivudarom. Međutim Dušan je bio vojskovođa, ali i političar, tako da je sa napredovanjem kroz Bosnu na svoju stranu privlačio i lokalnu vlastelu, pa je Stefan uskoro ostao bez podrške i trupa, a njegova prestonica, Bobovac, našla se pod pasivnom opsadom, pošto Dušan nije uspeo da ga zauzme na juriš. Dušan je deo vojske ostavio da blokira grad, deo je poslao ka Cetini i Krki, a sam se sa preostalim delom trupa uputio u Hum, nadajući se da će Stefan II ponuditi pregovore. Međutim u trenutku dok su njegove trupe kontrolisale veći deo banovine Bosne, vizantijske snage su udarile na južne granice Srpskog carstva, tako da je on odmah povukao svoje snage i krenuo ka jugu, tako da je Stefan i pored očigledno bezizlazne situacije i praktično izgubljenog rata uspeo da sačuva svoju državu.

Dušan je posle ovoga pokušao da ženidbom svog sina Uroša (1355 — 1371) sa Stefanovom ćerkom Jelisavetom, kasnijom suprugom Lajoša I, povrati Zahumlje kao njen miraz, ali je ban odbio ovu ponudu.

Poslednje godine svoje vladavine Stefan II proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Svoje dve ćerke je uspeo dobro da uda, postavši tako tast celjskog grofa, a u junu 1353. godine i kralja Mađarske i svog de facto suverena Lajoša I. Međutim već tada je bio teško bolestan i umro je u septembru iste godine, a vlast je predao svom bratancu Tvrtku odnosno svom bratu i savladaru knezu Vladislavu kao regentu. Ne zna se gde je tačno sahranjen, ali se smatra da je najverovatnije za svoje grobno mesto izabrao crkvu u sklopu franjevačkog samostana u Miloševu.

"Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki clovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti. Ako Bosnjanin zapsi da nije duzan - da mu na-rece priseci samosestu, koje ljubo postavi banj rod. A kto Dubrovcanin ubije ali posjece u Bosni ili Bosnjanin Dubrovcanina - ta pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svadja Bosnjanina z Dubrovcaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i sudje a globa opcini. Ako Bosnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana! Ako Bosnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poslju da je knjiga prava da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez prestavstine! Ako rat bude, casa Bog uslisi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovcaninom sest mjeseci, da podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana! A Dubrovcane da zivu u Humskom zemljom u njih zakonu - u prvom...

Stjepan Kotromanosc 15. Avgusta 1332. godina"

IStjepan II (Stipoš, Stepotius), ban (? — ?, 28. IX? 1353). Iako je smjena na prijestolju obavljena pod okriljem Bribirskih, vlast nije mogao odmah preuzeti nego je od 1314. nekoliko godina proveo kao prognanik u Dubrovniku, jer su vlastela ustala protiv banove udovice i djece. Prije ljeta 1319. Mladin II. omogućio je povratak domaće banske obitelji u Bosnu. Bribirac je nastojao oženiti Stjepana kćeri koruškoga grofa Meinharda Ortenburškoga. Zapreka braku bilo je krvno srodstvo »u četvrtom koljenu«, pa ga je na Mladinov zagovor odobrio Ivan XXII. 18. VII. 1319, a Stjepan se obvezao iskorjenjivati herezu u Bosni. Unatoč papinu odobrenju nije poznato je li ženidba bila sklopljena. Uskoro se u Hrvatskoj i Dalmaciji spremao obračun s Mladinom II, a Stjepan je došao pod vlast kralja Karla I. Roberta. Kralj ga je 1322. sa slavonskim banom Ivanom I. Babonićem poslao u Hrvatsku, te su oni s drugim hrvatskim velikašima napali Mladina II. i potukli ga u bitki kraj Bliske (Blizna kraj Trogira). Nakon Mladinova pada Bosna je priznavala vrhovnu vlast Karla I. Roberta, kojemu je Stjepan tijekom svoje vladavine bio lojalan. Oslonac na Ugarsku bio mu je višestruko koristan. U zemlji je prilike mogao uređivati samostalno (Anžuvinci su se zadovoljili njegovim vazalstvom i tradicionalnim obvezama), kraljev autoritet štitio ga je od napadaja hrvatskih velikaša (Nelipčići, Kurjakovići, Babonići, Frankapani), a u njihovim trvenjima podupirao je jaču stranu. U ljeto 1324. podupirao je Jurja II. Bribirskoga pri opsadi Knina, a kad je ovoga porazio i zarobio knez Nelipac, nastavio je ratovati protiv Nelipca i njegovih saveznika Trogirana. Istodobno je do proljeća 1324. vratio pod svoju vlast Usoru i Soli, 1325. protegnuo vlast na Donje kraje, u travnju 1326. sklopio savez s Dubrovnikom protiv braće Branivojevića, koji su zavladali Humom i Pelješcem, i u ratu protiv njih zauzeo velik dio Huma i obalu od Zatona do Cetine (Dubrovnik stječe Pelješac i Ston). Vjerojatno je u međuvremenu stekao vlast i nad područjima Livna, Duvna i Glamoča (Zapadne strane, a ne Završje kako se prije mislilo), ali vrela o tome nisu sačuvana. U drugoj pol. 1320-ih ratovao je protiv velikaša Vitomira, upravitelja Trebinja i Konavala, 1329. njegova vojska ratovala je u Polimlju, a 1332. posredovanjem Dubrovčana pregovarali su o miru (ishod nije poznat). Tim ratovanjem dovršeno je teritorijalno širenje kojim je Stjepan udvostručio područje bosanske države i u njoj učvrstio vlast, pa je njegov dijak Pribislav mogao u ispravi napisati (nakon 1329) kako njegov gospodar drži zemlje »od Save do mora i od Cetine do Drine«. Bosna i Dubrovnik došli su u tješnji dodir, pa je ban u jesen 1332. posebnom ispravom utvrdio rješavanje sporova među njihovim podanicima. Kad su Dubrovčani kupili na poč. 1333. od kralja Stefana Dušana zemlje od Stona do Dubrovnika i otočić Posrednicu na ušću Neretve, Stjepan je, kao gospodar Huma, izdao pod Srebrenikom u Usori ispravu kojom je potvrdio Dubrovčanima posjedovna prava na kupljene zemlje te na Pelješac i Ston, a oni će samo za Ston i Pelješac plaćati godišnje 500 perpera. U skladu s načelima patrimonijalne države, njezin teritorij bio je banovo »vladanije« (gospodstvo) kojim je on s članovima najuže obitelji raspolagao kao s baštinom i s njima izdavao darovnice vlasteli; u ugovorima s primorskim gradovima javljao se sâm kao vladar. Njegova vlast počivala je na vlasteli, gospodarima golemih zemljoposjeda, »plemenitih baština«, koji su aktivno sudjelovali u političkom životu. Banu su dugovali »vjernu službu« (skup svih obveza prema gospodaru), a on im je »vjerom gospodskom« jamčio osobnu slobodu i sigurnost te nepovrjedivost »plemenitih baština«. »Nevjeru« (krivnja za koju bi vrijedno bilo vlastelinu glavu odsjeći) procjenjivalo je tijelo sastavljeno od vlastele iz svih dijelova zemlje te pripadnika hijerarhije Crkve bosanske. Razdoblje mira pogodovalo je gospodarskomu oporavku zemlje; razvijaju se rudarstvo (Ostružnica, Fojnica, Deževice, Kreševo, Olovo, Srebrenica), obrti i trgovina (Visoko, Drijeva). U proširenoj državi podanici su bili pripadnici Crkve bosanske te katolici i pravoslavci. Pod utjecajem banovih političkih protivnika novi papa Benedikt XII. proglasio je Stjepana zbog njegove popustljivosti prema hereticima odgovornim za neuspjeh inkvizicije u Bosni, te je 22. V. 1337. pozvao hrvatske velikaše Kurjakoviće, Frankapane, Bribirske, kneza Nelipca i njegov rod da napadnu heretičku Bosnu i pomognu franjevcima. Karlo I. Robert uzeo je u zaštitu bana, svojega lojalnoga vazala, proglasivši unaprijed velikaše koji bi se odazvali papinu pozivu nevjernicima i odmetnicima. Na njegov nagovor u Bosnu je potkraj 1339. ili na poč. 1340. došao Gerard, general Franjevačkoga reda. On je o svojem putu u Bosnu izvijestio Benedikta XII, koji je 28. II. 1340. u pismu pohvalio Stjepanovu pripravnost da obnovi pravovjerje. Gerard je osigurao opstanak franjevaca u Bosni, gdje su 1340–42. organizirali vikariju izravno podložnu generalu Reda. Nakon smrti Karla I. Roberta 1342, ban je ostao u vazalnim odnosima prema njegovu nasljedniku Ludoviku I, što ga je uvuklo u sukob s Mletačkom Republikom u Dalmaciji. Koliko su mu prilike dopuštale, vodio je računa i o svojim interesima te je Mlečanima u srpnju 1343. ponudio savez s Ugarskom. Nakon smrti kneza Nelipca kao kraljev pouzdanik miješao se u hrvatske i dalmatinske prilike, nakon duljih pregovora ušao u srpnju 1345. u Knin, potvrdio poveljom Ivanišu Nelipčiću obiteljske zemlje i obećao oprost te u Ludovikovo ime primio gradove Nelipčića, a zatim pomagao opsjednutim Zadranima. U studenom 1345. pregovarao je s Mletačkom Republikom. Nakon poraza ugarske vojske u srpnju 1346 (autor spisa Obsidio Jadrensis bilježi da su Zadrani predbacivali banu da je svojim držanjem skrivio poraz) do kraja godine istupao je prema Mlečanima samostalno (u rujnu im je uzalud nudio savez protiv kralja). Još je 1335. šireći područje države pridobio vojvode Ružira i Miltena Draživojevića, ljude pod srpskim vladarom Stefanom Dušanom, a od 1343. pokušavalo se više puta uz mletačko posredovanje poboljšati njihove odnose. Tako je Stjepan u jesen 1346. molio Veneciju da posreduje u pomirbi sa Stefanom Dušanom. Iako je taj predbacivao banu da drži Humsku zemlju koja po pravu pripada njegovoj državi te da je njezino vraćanje glavni uvjet za njihovu pomirbu, a ban to nije prihvaćao, u njihovim je odnosima 1347–48. vladalo primirje. Prekinuto je potkraj 1349. prodorom Stjepana u primorske krajeve pod srpskom vlašću, a Dušan je u listopadu provalio u prijepornu Humsku zemlju. Njegova je vojska zauzela grad Novi u Neretvi, ali je Dušan neočekivano morao napustiti Hum, a Stjepan je ubrzo vratio izgubljene gradove. U lipnju 1353. udao je kćer Elizabetu za Ludovika I. Pokopan je u franjevačkoj crkvi sv. Nikole u Milama (Arnautovići kraj Visokoga), gdje je u XIV. st. bila grobna i krunidbena crkva bosanskih vladara, a Orbini navodi da ju je ban za života podignuo.

Ban Stjepan II se ženio tri puta. Za njegov prvi brak s ortenburškom groficom Elizabetom, bio je potreban otpust od pape zbog bliskog srodstva. S Elizabetom Stjepan je imao dva sina koja su živjela kratko.^[4]

Stjepanova druga supruga po redu bila je kćerka nekog bugarskog cara. Koju je oženio 1329. Nije zabilježeno ni ime carevne-banice, ni ime cara.Mguće je da je u braku s bugarskom princezom imao kćerku Mariju

Treća Stjepanova supruga bila je Elizabeta Pjast.S njom je imao dva sina, te dvije kćerke.^[4] Njihove kćerke su bile:

• Vuk
• sin nepoznatog imena
• Elizabeta Kotromanić (1339-1387), kraljica Ugarske i Poljske, supruga Ludovika I Anžuvinca
• Katarina Kotromanić, grofica celjska, supruga Hermana I Celjskog

 

Preko Elizabete Stjepan danas nema potomke, ali preko Katarine ima, i to na prijestoljima svih današnjih evropskih monarhija.

• Spisak bosanskih vladara
• Tvrtko I Kotromanić
• Vladislav Kotromanić