Kartaga

Prema predanju, nakon smrti kralja Tira Matana I, krajem 9. veka pne. nasledio ga je njegov sin Pigmalion. Pigmalion je bio u sukobu sa svojom sestrom, Elisom (Didona), te je naredio da se ubije njen muž, Aserba vrhovni Melkartov sveštenik. Elisa je pobegla sa svojim pristalicama na Kipar, i odatle na sever Afrike, današnji Tunis, gde joj je kralj Jarba dozvolio da podigne grad na površini koliko se prostire koža bika. Domišljata princeza Elisa naredi da se kože bika iseče na tanke trake sa kojima je uspela da okruži jedno brdo i okolne zemlje. Tamo je osnovala Kvart Hadašt (feničanski: Quart Hadasht), što znači "Novi grad", to jest Kartaginu, 814. pne^[1].

Kolonija je postala veoma važna trgovačka sila i rival samim feničanskim metropolama. Oko ovog grada nastalo je Kartaginjansko carsvo, najvažnija pomorska sila na Mediteranu do Punskih ratova.

Tokom stalnih sukoba sa Rimskim carstvom i tri Punska rata, Kartagina je poslednji put napadnuta 149. godine pre nove ere. Povod za treći Punski rat je bila odluka Rimskog senata za napad. Rimski senator Marko Porcije Katon Stariji je ispred Rimskog senata rekao čuveno lat. Carthago delenda est, "Kartaginu se mora uništiti". Pune tri godine Kartagina je odolevala napadima, da bi na kraju bila pobeđena i porobljena. Odlukom Rimskog senata svi preživeli Kartaginjani su prodati kao robovi i Kartagina je razrušena a zemlja oko grada preorana i posuta morskom soli, da ne bi uspevala vegetacija. Postojala je i zabrana naseljavanja oblasti Kartagine, koja se primenjivala oko dvesta godina.

Vandali osvajaju Kartaginu 439. godine zauzimajući teritorije pod Rimskom vlašću. Oni koriste povoljnu stratešku poziciju i vrše piratske napade po sredozemlju. Naj čuveniji napad na Rim su izveli 2. juna 455. godine. po čemu je u srednjem veku usvojen izraz Vandalizam. Konsolidovanjem Istočnog Rimskog carstva pod Justinijanom I 15. septembra 533. godine, Rimljani pod vodstvom Velizara ponovo zauzimaju Kartaginu.

 

Dvije velike, umjetne luke su građene u gradu, jedna za čuvanje velike mornarice od 220 ratnih brodova poznata i kao Koton, i druga trgovačka za trgovinu. Unutar vojne luke, koja je ujedno bila i središte grada, nalazio se umjetan otok sa ovalnom zgradom sa koje se moglo nadgledati pristaništa i brodove koji prilaze gradu.

Vojna luka nazivala se još i Koton Kartage, bila je kružnog oblika, a njezine se konture mogu razaznati još i danas. Lako bi bilo uzeti ove lagune kao djelo prirode, ali one su nedvojbeno ljudsko djelo. One su ostaci arhitektonskog čuda antike. Iskapanja su pokazala da su Kartažani sagradili stotine dokova od opeke na umjetnom otoku kružnog oblika, usred zdanja. Brodovi su se mogli dovući na kopno za popravak. Arheolozi su izračunali da su u izgradnji ovog mamutskog projekta, Kartažani uklonili četvrtinu milijuna kubnih metara zemlje. Od trgovačke luke je bila zaštićena ovalnim i masivnim zidom te u nju nije smio kročiti niti jedan stranac. Smatrano svjetskim čudom u doba antike, ovo sofisticirano zdanje je moglo primiti oko 220 ratnih brodova u nadsvođene odjeljke, poput današnjih garaža. Bila je to najnaprednija luka svojeg doba. Sve je nadgledavala kapetanija koja je bila locirana u središtu, na umjetnom otoku. Od tamo su mogli nadgledati cjelu luku i obalu.

Grad je imao masivne zidove, 37 kilometara duge, dulje od drugih gradova toga vremena. Veći dio zidina je bio smješten na samoj obali. Bio je to obrambeni sustav od tri dijela; jarka sa nasipom, manjeg zida i glavnog zida u kojem je živio i dio Kartaške vojske te konji i slonovi. I zidine Kartage su bile smatrane svjetskim čudom, te su i one bile najsofisticiraniji obrambeni sustav svojeg vremena u koje su stanovnici imali veliko povjerenje. U pravilu, veći dio zida nikada nije bio probijen. Grad je također imao velike nekropole i podzemna groblja, sakralna područja, tržnice, Vijeće starješina, tornjeve, veliku knjižnicu i kazalište, i bio je podijeljen u četiri stambene površine jednake veličine sa istim rasporedom.

 

Otprilike u središtu grada nalazila se visoka citadela zvana Byrsa, a njezini se ostaci mogu vidjeti i danas. Sa svojim velikim brojem stanovnika (500 000), Kartaga je bila jedan od najvećih gradova helenističkog doba (po nekim procjenama samo je Aleksandrija bila veća) i ujedno spada među najveće gradove pred-industrijske povijesti. Kartaga se može usporediti sa Manhattanom u New Yorku, jer je velika populacija živila na relativno malom području. Budući da je bila jaka želja da se nastavi živjeti unutar gradskih zidina, unatoć rastućoj populaciji, gradski su arhitekti kao riješenje uzeli apartmane i višekatnice. Zanimljivo je da su stanovnici Kartage, kako bu uštedili novac, svoje kuće oblagali nekom vrstom žbuke, tako da su izgledale kao da su izgrađene od skupocjenog mramora.

Kartagom su u početku vladali kraljevi, ali je kasnije vlast preuređena u neku vrstu oligarhije i republike gdje su vlast u rukama uglavnom imali bogati trgovci i aristokrati. Oni su činili Kartaški senat poznat još i kao Vrhovno vijeće. Izvršnu vlast su imali Suffeti, koji su imali funkciju sličnu rimskim konzulima. Vrhovno vijeće (rimski i grčki izvori govore o "Senatu", i o " vijeću starješina "ili "gerousia"), koje je imalo širok raspon ovlasti, međutim, nije poznato da li je Suffeti izabrani u ovom vijeću ili skupštine ljudi. Suffeti su imali i pravosudne te sudske izvršne ovlasti, ali ne i vojnu. Iako je gradsku administraciju čvrsto kontrolirala oligarhija, možemo naći demokratske elemente poput biranja zakonodavaca, sindikata i mjesta sastanaka. Kartaškoj upravi su se divili čak i Grci, osnivači demokracije.

Kartaga je bila ozloglašena od strane svojih neprijatelja, da prakticira žrtvovanje beba i djece. Plutarh (ca. 46-120 CE) spominje tu praksu, kao što učinili Tertulijan, Orosius i Diodor Siculus. Polibije i Livije to ne spominju.

Moderna arheološka iskopavanja mogla biti potvrditi Plutarhove tvrdnje. U jednom dječijem groblju zvanom Tofet otprilike 20000 urni su zakopane između 400 i 200 g.pne., u praksi sve do ranih godina kršćanskog perioda. Urne su sadržavale spaljene kosti novorođenčadi i u nekim slučajevima čak kosti fetusa i dvogodišnje djece. Ovi ostaci se tumače kao dokazi da u slučaju nedonošća, roditelji bi žrtvovali svoje najmlađe dijete. Postoji jasna korelacija između učestalosti žrtava i dobrobiti grada. U lošim vremenima (rat, suša, glad) žrtve su bile češće, što ukazuje na povećane vapaje upućene bogovima. Žrtve su prinošene Molohu, bogu Sunca i blagostanja.

 

Ponekad se tvrdi, međutim, da su ta tijela samo kremirani ostaci umrle djece, iako je u svjetlu drugih Kanaanskih dokaza to manje vjerojatno. U Kartagi je nekoliko tekstova koji su preživjeli i apsolutno ne spominjite žrtvovanje djece. Mnogi moderni znanstvenici danas smatraju da je mnogo vjerojatnije da su te priče dio rimske propagande protiv Kartage kako bi opravdali njihova osvajanja i razaranja. U tijeku je rasprava među modernim arheolozima i drugim znanstvenicima.

Dok preživjeli punski tekstovi ne spominju žrtvovanja dali su dovoljno detaljan portret vrlo dobro organizirane kaste, hramova i svećenika koji obavljanju različite funkcije, za razne prigode. Kartaga je imala mnogo bogova. Vrhovni božanski par bio je božica Tanit i bog Ba`al Hamon. Tanit je bila i božica zaštitnica Kartage te se njezin simbol nalazi gotovo posvuda. Svećenici su bili potpuno obrijani za razliku od većine stanovništva. U prvim stoljećima grada obredna slavlja uključivala su ritmički ples, izveden iz Feničanske tradicije.

Izgleda da je božica Astarte bila popularna u ranim razdobljima. Na vrhuncu svoje kozmopolitske ere Kartaga je izgleda prihvatila bogove i iz drugih civilizacija: Grčke, Egipta i Etruščanskih gradova-država.

Ruševine Kartagine su otkrivene prilikom građevinskih radova na palati Predsednika Habiba Burgibe, u drugoj polovini 20.-og veka. Danas se koriste kao turistička atrakcija.

 

Kartaga na Wikimedijinoj ostavi

• "Religious Life in Roman Carthage, c. 180 CE", by James B. Rives, York University (PDF)