Historija Indije

 

Godine 324. g.pr.Kr. Čandragupta Maurya, kralj Magadhe, istočne Indije, počeo je osvajati sjevernu Indiju. Osnovao je budističko Maurya Carstvo, prvo koje je ujedinilo ovaj potkontinent. Nakon njegove dinastije uslijedila je dinastija Gupta, porodica hindskih vladara koji su vladali Indijom od 320. do 700. g.n.e.

• Carstvo Gupta

Indija je cvjetala pod Guptama. Promicali su obrazovanje, utemeljili jedno od prvih sveučilišta te poticali umjetnosti kao što su arhitektura, slikarstvo, kiparstvo, ples i glazba. Pisci tog perioda pisali su knjige na jeziku sanskrtu koje se i danas čita.

• Carski Čole

Čole su bili hinduistički narod iz jugoistočne Indije. Krajem 9. stoljeća preuzeli su veći dio južne Indije i današnju Šri Lanku te tim područjem vladali iz grada Tanjore. Bili su pomorski narod i njihovi trgovci plovili su na zapad do Arabije i na istok do Kine, a učinkovito organizirajući trgovinu, uveli su i prvi indijski novac.

Između 8. i 12. stoljeća Indiju su napali mnogi muslimanski osvajači iz Arabije i zapadne Azije. Godine 1206. muslimanski sultan smješten u New Delhiju vladao je dijelom sjevernom indijskom nizinom. Pod sultanima iz Delhia i kasnijim mughalskim carevima, velika područja Indije bila su pod muslimanskom vlašću. Muslimanski vladari Indije podizali su lijepe gradove, no neki nisu bili snošljivi prema drugim vjerskim zajednicama. Mahmud iz Ghaznija prvi je predvodio islamska osvajanja Indije, oko 1000. godine. Svirepo je njegova vojska opustošila jedan dio sjeverne Indije. Alberuni iz Khive ovako opisuje te divljačke upade: "Hindusi su postali kao atomi prašine rasijane u svim pravcima i kao priča o starim vremenima u ustima naroda. Njihovi rasuti ostaci svakako da gaje najdublju mržnju prema svim muslimanima".^[1]

• Delhijski sultanat

U 13. i 14. stoljeću sultani iz Delhia vladali su većim dijelom sjeverne Indije, od Punjaba na zapadu do Bihara na istoku. Međutim, to carstvo je bilo nestabilno. Sultani su stalno bili u sukobu sa hinduističkim državama na jugu Indije i sa Mongolima koji su zauzeli Delhi 1398. godine.

• Mogulsko carstvo

Moguli su vladali Indijom od 1526. godine. U vrijeme njihova najvećeg cara Akbara Indiji su donijeli veliki napredak, no nakon 1700. njihova je moć slabila zbog sukoba sa hinduističkom južnom Indijom. Mogulski carevi ostali su na prijestolju do 1858. godine, no njihova moć je bila vrlo slaba.

• Aurangzeb

 

Posljednji veliki mogulski vladar Aurangzeb (1618.-1707.) postao je car 1658. Godine 1678. došlo je do hindske pobune protiv njegove vlasti i Aurangzeb je započeo sa nizom skupih ratova protiv Hinda. Proširio je carstvo koje je zbog ratova bankrotiralo i počelo se raspadati nakon njegove smrti.

U 17. stoljeću europske zemlje su osnovale Istočnoindijske kompanije koje su trgovale sa Indijom. Engleska Istočnoindijska kompanija uspostavila je utvrđene trgovačke postaje u Madrasu, Bombayu, Calcutti te počela trgovati tekstilom. Englezi su tu kompaniju iskoristili za vladanje Indijom, stvarajući saveze s lokalnim prinčevima i istiskujući francuske koloniste. Portugal je osnovao indijsku koloniju u Goi.

Krajem 18. stoljeća Britanska Istočnoindijska kompanija porazila je suparničke europske koloniste i uspostavila carstvo utemeljeno na trima "prijestolnicama" u Bombayu, Madrasu i Bengalu. Od 1850. ta je kompanija vladala gotovo trima petinama Indije, a ostatkom su vladali lokalni prinčevi koji su bili podređeni Britancima.

 

Od 1857.-58. godine došlo je do pobune indijskih trupa u britanskoj kolonijalnoj vojsci, a izbila je zbog britanske neosjetljivosti na indijske običaje i vjere. Pobunjenici su zauzeli veći dio Indije, no Britanci su ubrzo povratili te teritorije i 1858. godine ponovo uspostavili red nakon velikih krvoprolića.

Nakon indijske pobune Britanci su raspustili svoju Istočnoindijsku kompaniju. Prihvatili su pozitivniji stav prema indijskom narodu. Osnovan je novi vladin odsjek i mimo krune vladao je Podkralj (kraljevski namjesnik). Međutim, indijski narod je u odnosu na Britance sve više siromašio. Tijekom 19. stoljeća Indija je postala industrijalizirana zemlja. Britanci su u Indiji izgradili najveću željezničku mrežu u Aziji te razvijali parno brodarstvo i telegrafske usluge. Indija je izvozila sirovine u britanske tvornice, no gradila je i vlastite tvornice čelika i tekstila.

• "Industrija se razvijala tijekom rata i davala goleme dividende, 100 do 200 na sto, od tvornica jute u Bengalu i tvornica pamuka u Bombaju, Ahmadabadu i drugim mjestima. Neke od ovih dividendi otišle su vlasnicima stranog kapitala u Dandyju i Londonu; neke su otišle povećati bogatstvo indijskih milijunaša. Pa ipak su radnici koji su stvorili ove dividende imali nevjerojatno nizak životni standard, u prljavim i kužnim kolibama, bez prozora i dimnjaka, bez svjetlosti i vode, bez sanitarnih uređaja. Sve to bilo je u blizini takozvane varoši palača, Calcutte, gdje je vladao britanski kapital. U Bombaju, gdje je više dolazio do izražaja indijski kapital, jedno istražno povjerenstvo našlo je u jednoj sobi veličine 15 s 20 stopa (4.5x3.5m) šest obitelji kako živi, ukupno 30 odraslih i djece. Tri žene bile su pred samim porođajem, a svaka obitelj imala je svoju posebnu peć u toj jednoj sobi. To su bili specijalni slučajevi, ali baš i ne toliko iznimni. Oni prikazuju prilike dvadesetih i tridesetih godina ovoga stoljeća, kada je već došlo do nekog poboljšanja. Kakve su bile prilike prije ovih poboljšanja nadmašuje moć shvaćanja. Sjećam se svojih posjeta nekima od ovih koliba i straćara industrijskih radnika, u kojima mi je nedostajalo zraka i iz kojih sam izlazio zapanjen i pun užasa i gnjeva. Sjećam se, također, silaska u ugljenokop u Jhariu gdje sam vidio uvjete u kojima su žene tamo radile. Nikada ne mogu zaboraviti tu sliku i udar koji sam osjetio kada sam vidio da ljudska bića moraju tako raditi. Kasnije je bio zabranjen rad žena pod zemljom. Međutim, sada su one ponovno vraćene jer, kako nam kažu, ratne potrebe traže povećanje broja radne snage. A ipak milijuni muškaraca umiru od gladi i nezaposlenosti, ne postoji nedostatak ljudi. Ali nadnice su tako niske, a uslovi rada tako loši da muškarci nisu htjeli tamo raditi. Jedno izaslanstvo Kongresa britanskih trejduniona posjetilo je Indiju 1928. godine. U svome izvješću ono kaže da se "u asamski čaj iz godine u godinu ulijeva znoj, glad i očaj milijuna Indijaca". Ravnatelj uprave narodnog zdravstva u Bengalu, u svome izvješću za 1927.-1928., kaže da seljaci u toj provinciji "žive od takve hrane od koje bi čak i štakori pocrkavali u roku od pet tjedana"... Bengal, ili još prije Calcutta, bio je glavno središte britanskog kapitala u Indiji, gdje je europskom trgovačkom elementu bio dat (1937.) nesrazmjerno velik broj zastupničkih mjesta. Brojno oni su predstavljali šaku, nekoliko tisuća, a ipak im je bilo dato 25 zastupničkih mjesta u usporedbi s 50 predstavničkih mjesta za cjelokupno preostalo neislamsko stanovništvo koje je brojilo oko 17 000 000 ljudi, izuzimajući potčinjene kaste, u cijeloj provinciji. Tako je ova britanska skupina u skupštini igrala važnu ulogu u bengalskoj politici i mogla je postavljati i svrgavati ministre... Ekonomisti su procijenili da najnužniji minimum izražen u novcu treba biti 15 do 25 rupija po osobi mjesečno. To su sve predratne brojke. Uspoređeno sa standardom na Zapadu ovo je bilo vrlo malo, a ipak je značilo divovski porast prosječnog standarda u Indiji. Približna procjena prosječnoga godišnjeg dohotka po osobi bila je 65 rupija. Ovim je obuhvaćen i bogataš i siromah, varošanin i seljak. Imajući u vidu veliki jaz između bogatih i siromašnih i koncentraciju bogatstva u rukama malog broja, procijenjeno je da je prosječan dohodak seljaka daleko manji, vjerojatno oko 30 rupija po osobi godišnje. Ove brojke razvidno predočuju strahovito siromaštvo naroda i oskudicu u kojoj žive mase. Nedostajalo je hrane, odjeće, stambenih prostorija i svega drugog nužno potrebnog za ljudsku egzistenciju... "
• Nehru

Godine 1885. osnovan je Indijski nacinalni kongres za borbu za indijska prava. Od 1920. godine je pod vodstvom Mohandas Ghandija zahtijevao nezavisnost Indije. Uslijedila je duga kampanja otpora britanskoj vladavini, no tek nakon II. svjetskog rata, 1945. godine, Britanija je pristala da Indija postane nezavisna država. Tijekom II. svjetskog rata Muslimanska liga, pod vodstvom Muhammada Jinnaha, zahtijevala je zasebnu nezavisnost za ovu muslimansku državu n Indijskom potkontinentu. Godine 1947. stvorena je muslimanska država Pakistan, prvobitno u dva dijela. Godine 1971., nakon rata između ta dva dijela, istočni Pakistan je postao samostalna država Bangladeš.

• Nehru

 

Jawaharlal Nehru (1889.-1964.) bio je jedan od vođa Indijskog naconalnog kongresa i zbog svojih političkih djelovanja bio je devet puta u zatvoru. Nakon proglašenja nezavisnosti Indije 1947. godine, postao je prvi indijski premijer. Utemeljio je industriju i Indiju razvio u velesilu. Nehruova kći Indira Gandhi postala je premijer 1966. godine. Pod Nehruom je Indija izbjegavala sklapanje saveza s velikim državama. Ta politika nezavisništva donijela je Indiji veliku i samostalnu moć, a ta je moć postala još veća nakon što je Indija podržala Istočni Pakistan u građanskom ratu sa Zapadnim Pakistanom 1971. godine.

 

 

Historija Indije na Wikimedijinoj ostavi

• Jawaharlal Nehru
• Indira Gandhi
• Gupta Carstvo
• Mohandas Gandhi