Fudbalska reprezentacija Turske

Iako je turski fudbal kasnio s međunarodnim rezultatima, fudbalski sport je vrlo rano stigao u Istanbul i neke turske lučke gradove, uglavnom zahvaljujući Englezima. Bio je oduvijek sport koji je tursko stanovništvo pratilo s velikom strašću. Prvi turski klub bio je kratkovječni Black Stockings F.C. iz carigradskog naselja Kadıköy, osnovan 1901. godine.

 

Prva utakmica 1923.

 

Prvi inozemni kontakti turskog fudbala započeli su u aprilu 1911. kada je Galatasaray odigrao u Istanbulu prijateljsku utakmicu protiv mađarskog (tada austrougarskog) kluba Varara,^[1] a zatim će iste godine odigrati utakmice protiv Kolozsvára i Ferencvárosa.

Prva utakmica – de facto osnivački akt turske reprezentacije – isprva je trebala se igrati protiv Poljske, no Poljaci su odbili jer im godišnje doba nije odgovaralo,^[1] ​​​​pa posredstvom Yusufa Ziya-bega i predsjednika Galatasaraya Alije Sami Yena^[1] ​​​​su Turci postigli dogovor sa rumunjskom reprezentacijom. Utakmica je odigrana popodne 26. oktobra 1923.,^[1] ​​​​nekoliko dana prije proglašenja Turske Republike (29. oktobra 1923.)^[1] ​​​​na ispunjenom stadionu Taksim u Beyoğlu, ispred oko 8/10.000 gledatelja.^[1] Rumuni, navikli igrati na travi, žalili su se na prašnjavi i tvrdi teren od zemlje^[1], mada je utakmica uglavnom protekla u prijateljskoj atmosferi^[1]. Rumunija je zapravo imala mješovitu momčad, sa nekoliko njemačkih i mađarskih igrača koji su predstavljali rumunsku državu.^[1] Utakmica je počela poslije intoniranja državnih himni.^[1] Rumuni su poveli^[1] ​​​​golom u 20. minuti Isidora Gansla, mađarskog Židova.^[1] Uslijedila su dva pogotka koja je postigao Zeki Rıza Sporel, najveći turski igrač tog vremena.^[1] Sporel je bio prirodni ljevak, vrlo plodan, karijeru će provesti u Fenerbahçeu od 1915. do 1934. godine, a za reprezentaciju je ukupno odigrao 16 utakmica i postigao 15 golova te tako postao jedan od njezinih stupova. Nakon povlačenja iz nogometa ući će u politiku s Menderesovom Demokratskom strankom.^[2] U tom prvom tursko-rumunskom susretu, uslijedio je veliki pritisak Rumuna^[1] ​​​​sve dok im nije odobren slobodan udarac, koji je doveo do grugog gola Isidora Gansla.^[1] Utakmica je se završila konačnim ishodom 2:2.^[3][1]

Poslije toga, Turska je odigrala prvu službenu utakmicu na Ljetnim olimpijskim igrama 1924. izgubivši od 5:2 od Čehoslovačke. Prva dva pogotka u toj službenoj utakmici postigao je Bekir Refet, napadač FC Pforzheima.

 

Prva odigrana utakmica protiv Jugoslavije bila je prijateljska odigrana 8. aprila 1928. u Zagrebu na stadionu Kranjčevićeva. Utakmica se završila 2:1 golovima Dragutina Babića u 39., Franje Gilera u 41. i Latifa Yalınlıja u 62. minuti. Turska će se na svom putu često susresti sa Mađarskom, fudbalski dominantnom reprezentacijom na početku stoljeća. U aprilu 1932. reprezentacije su odigrale dvostruku prijateljsku utakmicu u Istanbulu, na stadionu Taksim. Prvi susret 17. aprila dobili su Mađari 2:1. Nakon prvog pogotka Almaya, Mađari su u drugom poluvremenu izjednačili sa golovima Bihámyja i Kármána.^[4] Drugu utakmicu 22. aprila Mađarska je također dobila 1:4 uz tri gola Tunyogija i gol Bihamya, dok je Almay Selahattin dao jedini gol za Turke na jedanaestercu.^[5][6]

Na Svjetskom prvenstvu 1934. Turska je trebala nastupiti u kvalifikacijama u grupi sa tri tima zajedno sa Egiptom i Palestinom pod britanskim mandatom, ali je se unaprijed povukla pa je se Egipat plasirao na turnir.

Prva historijska utakmica između Turske i Grčke reprezentacije je odigrana 23. aprila 1948. u Ateni, na stadionu Leoforos Alexandras (danas stadion Panathinaikosa).^[7] Prijateljska utakmica je se završila rezultatom 1:3 za goste. Za Grke je jedini pogodak dao Kleanthis Vikelidis, za Turke su strijelci bili Kırcan u 9. minuti, Küçükandonyadis u 20. i Gülesin u 74. Uzvratna utakmica je se održala u novembru na istambulskom stadionu Dolmabahçe sa turskom pobjedom za 2:1.^[7] Za Turke je Eken postigao dva gola (3., 19.) a za Grke Filaktos jedan.

Iako je se Turska kvalificirala za Svjetsko prvenstvo 1950. u Brazilu pobijedivši Siriju 7:0,^{[α 1]} bila je prisiljena povući se sa turnira zbog financijskih problema. Međutim je država nakon Atatürkove smrti (1938) prošla kroz dugu fazu političke tranzicije, koja je dosegla prekretnicu 1950-ih, zatim krizu (državni udar u 1960.) i konačno dugu fazu sustavne političke nestabilnosti, što je utjecalo na društveno tkivo i, naravno, na sport. U 1952. za trenera reprezentacije je izabran Talijan Sandro Puppo, bivši veznjak FK Venecije koji je od 1945. trenirao nekoliko timova u Italiji: Piacenzu, Thiene, Veneciju i Rovereto. Puppo će voditi reprezentaciju u nekoliko navrata između 1952. i 1966. godine, označujući jedno razdoblje turskog nogometa. Neće postići velike rezultate, no ostat će u vijestima kao preteča zonske igre. Vodio je reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine i doveo do kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 1954. iznenađujuće eliminirajući favorita Španiju u kojoj je tada igrao László Kubala. Zatim će Puppo često odlaziti u Italiju i vraćati se u Tursku. U sezoni 1953/54. trenirao je i Beşiktaş sa kojim je osvojio tursko prvenstvo.

 

Stvari su išle drugačije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1954. godine u Švicarskoj. Da bi se kvalificirali, morali su se suočiti sa Španijom u kvalifikacijskom krugu. U prvoj utakmici u Madridu su izgubili 4:1,^{[α 2]} ali su u uzvratu u Istanbulu^{[α 3]} pobijedili 1:0 golom Burhana Sarguna u 16. minuti sa jakim udarcem iz lijeve noge. Treća odlučna utakmica odigrana je u Rimu 17. marta 1954. Dva tima su remizirala 2:2 nakon vrlo napete utakmice. Odluka je donesena ždrijebom: Luigi Franco Gemma, 14-godišnji talijanski dječak čiji je otac radio na stadionu, izabrao je ime Turske sa poveza preko očiju.^[8][9] Reprezentacija iz 1954. je imala šest igrača iz Galatasaraya i sedam igrača Fenerbahçea. Među istaknutim igračima bili su golman Turgay Şeren (Galatasaray), branič Bülent Eken (Galatasaray), napadač Suat Mamat (Galatasaray), napadači Lefter Küçükandonyadis i Burhan Sargun iz Fenerbahçea, napadač Erol Keskin iz Adaleta, mada je prethodno dugo igrao za Fenerbahçe. Turska, koju je trenirao Sandro Puppo, završila je u grupi Zapadne Njemačke, mađarske Zlatnog tima i Južne Koreje. U prvom meču su se suočili sa strašnom Njemačkom Morlocka, Schäfera, Ottmara Waltera i Fritza Waltera, izgubivši rezultatom 4:1. Nisu se susreli sa Mađarskom, tada najbolje procijenjenim timom turnira, već su se suočili sa Južnom Korejom, savladavši ju rezultatom 7:0 sa golovima Suata Mamata, Leftera Küçükandonyadisa, Burhana Sarguna i Erola Keskina. U odlučujućem doigravanju, ponovo protiv Zapadne Njemačke, Turska je izgubila sa razornim rezultatom 7:2.^[10] Turnir će osvojiti ista Njemačka koja je u finalu pobijedila Puskásevu Mađarsku rezultatom 3:2. Međutim, 1956. godine Turska je se 19. februara 1956. suočila sa Mađarskom u prijateljskoj utakmici u Istanbulu, savladavši jedan od najjačih timova tog vremena, sa rezultatom od 3:1. Lijevonogi Küçükandonyadis, vjerovatno jedan od najboljih turskih napadača svih vremena, postigao je dva gola, čemu su uslijedili jedan gol Metina Oktaya i jedan Puskásov za Mađare.^[11]

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1958. Turska reprezentacija je odbila igrati protiv Izraela, pa je Izrael automatski prošao prvu fazu,^[12] u razdoblju fudbala snažno obilježenom političkim događajima. U nedjelju 4. maja 1954. Turska je odigrala prijateljsku utakmicu protiv Nizozemske, na Olympisch Stadionu u Amsterdamu ispred 60.000 navijača. Nakon što su Nizozemci poveli iz penala Wilkesa, Metin Oktay je u roku dvije minute drugog poluvremena postigao dva pogotka i tako postavio konačni 1:2.^[13]

Od 1958. do 1994. turska reprezentacija postigla je vrlo slabe rezultate, iako je unutar reprezentacije bilo igrača dobrog kalibra kao što su bili Metin Oktay^{[α 4]}, Cemil Turan^{[α 5]}, Selçuk Yula^{[α 6]}, Tanju Çolak^{[α 7]}, Rıdvan Dilmen^{[α 8]}, Oğuz Çetin^{[α 9]}, Rıza Çalımbay^{[α 10]}, Feyyaz Uçar^{[α 11]}.

Unatoč uvođenju državne lige i nastupima turskih klubova u europskim takmičenjima, 1960-e će biti neplodno vrijeme za reprezentaciju. Većina igrača iz reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 1954. je penzionisana a nova generacija igrača nije se uspjela kvalificirati za veliki turnir. U 1970-ima Turska se suzdržavala u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i UEFA Europsko prvenstvo, mada je tim bio za jedan bod prekratak da se kvalifikuje i za UEFA Euro 1972. i Euro 1976. U 1980-ima turska momčad također je pretrpjela svoje najgore poraze sa 8:0 protiv Poljske i dvakrat protiv Engleske. Ipak, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1990. označile su prelomnicu za turski fudbal, s tim da je Turska propustila kvalifikacije samo u zadnjoj utakmici.

Godine 1990. Nijemac Sepp Piontek je imenovan za selektora. Pod njegovim nadzorom u reprezentaciji je nastupala grupa novih igrača, od kojih će mnogi – uključujući Bülenta Korkmaza, Alpaya Özalana, Sergena Yalçına, Rüştü Reçbera, Hakana Şüküra – postati okosnica reprezentacije na dugi niz godina. Piontekovo imenovanje bio je potez koji je preporučio drugi trener, Jupp Derwall, koji je prethodno stekao iskustvo vodeći Galatasaray tri sezone (1984/88). Piontekova misija je se završila 1993. godine.

 

Godine 1993. Fatih Terim je imenovan za izbornika turske reprezentacije. Između 90-ih i 2000-ih postat će najuspješniji trener u historiji turskog fudbala, toliko da su mu navijači dali nadimak „Cara” (Imparator). U mladim godinama Terim je igrao deset godina kao branič u Galatasarayju, a između 1990. i 1993. trenirao je mlađu reprezentaciju under-21. Imao je pobjednički mentalitet i veliku karizmu, bio sposoban voditi svoje timove do neviđenih podviga. Svoje uspjehe će graditi na kombinaciji Galatasaray/reprezentacija, temeljenoj na igračima koje je vidio kao početnike i pratio njihov rast. Oslanjao se na dobru fizičku spremu svojih igrača, na vrlo visoku motivaciju i na građenju velikog međusobnog povjerenja u timu. Riječ je o ekipama koje su prakticirale izrazito agresivan presing na nositelja lopte. Orijentir u napadu – kako u Galatasarayu, tako i u reprezentaciji – bit će napadač Hakan Şükür. No, umjesto da pod svaku cijenu traže vertikalizaciju, Terimove momčadimi su nastojale graditi i diktirati igru ​​u gustoj mreži dodavanja na sredini terena. Bile su to momčadi vrlo usredotočene na posjed lopte, tražeći brojčanu nadmoć u veznom redu. Terim će eksperimentirati na formaciji 4-1-4-1 u Galatasarayu, sa jednim igračem u sredini između obrambene i srednje linije. Alternativno, odlučivao se za 4-4-2, sa napadačkim akcijama koje su često prolazile kroz središnju os terena. No, stvarao je momčadi prilično solidne u obrani. Terim je uspio plasirati reprezentaciju na Euro 1996., prvo veliko natjecanje nakon četrdeset i dvije godine tj. od nastupa na Svjetkom prvenstvu u 1954. Turski tim je se kvalificirao pobijedivši Švicarsku i Švedsku 2:1 tijekom kvalifikacija. Međutim, unatoč dobrom nastupu na kvalifikacijama, reprezentacija je izgubila sve utakmice tijekom turnira, bez ijednog pogotka. Ipak, vratili su se kući sa jednim priznanjem: nagradom za fair play dodijeljenoj Alpayju Özalanu. Turska je završila u grupi sa prilično talentovanim timovima: Hrvatska, Portugal i Danska (nositelj titule). Prvi meč bio je žestok okršaj odigran u Nottinghamu protiv Hrvatske, odlučen tek u 86. minuti pogotkom Gorana Vlaovića u kontranapadu, koji je driblao vratara i pospremao loptu u mrežu. Drugi meč je odigran tri dana kasnije, ponovo u Nottinghamu, protiv Portugala. Bila je izbalansirana utakmica sa prilikama na obje strane, sve do 66. minute kada je Fernando Couto postigao odlučni pogodak sa udarcem iz lijeve noge. Finalna utakmica završila je sa čistih 3:0 za Dansku. Unatoč sporadičnim turskim prilikama, Danska je bila predvođena odličnom igrom virtuoza Briana Laudrupa koji je u drugom poluvremenu postigao dva gola a zatim se dodao i pogodak A. Nielsena.

Godine 1996. Terim je napustio reprezentaciju i počeo trenirati Galatasaray, a na njegovo mjesto postavljen je Mustafa Denizli, izbornik već 1987. godine i nekadašnjo lijevo krilo Altaya. Značajan faktor tog razdoblja je Galatasaray, najčistije Terimovo stvorenje. Između 1996. i 2002. istambulski klub je dominirao turskom scenom i redovito je posjećivao scenu europskih međunarodnih kupova. Trenirao ga je Fatih Terim, a u njemu su bili Gheorghe Popescu, Gheorghe Hagi i niz igrača koji će tih godina postati okosnica turske reprezentacije: Bülent Korkmaz, Ümit Davala, Okan Buruk, Emre Belözoğlu, Ergün Penbe, Tugay Kerimoğlu, Arif Erdem, Hakan Şükür, Hasan Şaş. Ekipa će sudjelovati u nekoliko izdanja Lige prvaka, pokazujući dobru igru u sezonama 1998/99. i 1999/00., i konačno osvojivši Kup UEFA u maju 2000. u finalu protiv Arsenala. Sljedeće godine osvojio je i UEFA Superkup protiv Real Madrida. Iako se nije uspjela kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 1998., Turska reprezentacija je se kvalificirala za Euro 2000. nakon pobjede u play-offu protiv Republike Irske. Izgubila je prvu utakmicu 2:1 od Italije, zatim remizirala u drugoj utakmici protiv Švedske 0:0 i pobijedila domaćina Belgiju 2:0, što je prvi put u historiji UEFA Europskog prvenstva da je zemlja domaćin eliminirana u prvom kolu. Ta pobjeda je dovela Tursku u četvrtfinale turnira, gdje je poražena od Portugala sa 2:0, s jednim promašenim jedanaestercom od Arifa Erdema.

Na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. Turska je postigla drugo mjesto, izgubivši od Švedske 1:2 u zadnjim minutama utakmice. Turci su stoga morali igrati play-off protiv Austrije. Utakmica u Istanbulu završila se rezultatom 5:0 (Bastürk, Şükür, Buruk i dva Erdemova gola) dok je uzvrat u Beču završen 1:0 (Buruk). Svjetsko prvenstvo 2002. Turska reprezentacija je započela porazom od 2:1 protiv kasnijeg pobjednika Brazila (Şaş, Ronaldo, Rivaldo).^[14] U drugoj utakmici je pobijedila 3:0 Kinu (Şaş, Korkmaz i prekrasan pogodak Ümita Davale) te nakon 1:1 sa Kostarikom (Parks, Emre Belözoğlu),^[15][16] se kvalificirala za drugi krug, u kojemu je našla sudomaćine iz Japana, u utakmici koju su konačno izvukli 1:0 sa pogodkom Ümita Davale u 12. minuti.^[17] Slijedila je napeta utakmica protiv Senegala, pobijeđna 1:0 zlatnim golom İlhana Mansıza i osiguravši tako mjesto u polufinalu, gdje im je poraz 1:0 od kasnijeg pobjednika turnira Brazila otklonilo finalu. Unatoč tehnički superiornog protivnika (Roberto Carlos, Cafu, Vampeta, Denílson, Rivaldo, Ronaldinho, Ronaldo), Turska je dovela Brazil u ozbiljne poteškoće. Brazilci su na kraju pobijedili sa jednim golom Ronalda koji je iz neočekivane pozicije i udarcem iz špica pospremio loptu u mrežu. Brončanu medalju su Turci osvojili nakon pobjede 3:2 nad drugim sudomaćinom Južnom Korejom.^[18][19][20] Hakan Şükür postigao je prvi pogodak za Tursku za za vrijeme od 10,8 sekundi, unatoč tome što su Južnokorejanci prvi počeli. Bio je to najbrži gol u historiji Svjetskog prvenstva.^[21] Zatim je u 9. minuti Koreja izjednačila sa golom Lee Eul-yonga, ali je Turska u prvom poluvremenu povećala zaostatak sa dva pogotka İlhana Mansıza. Na kraju korejska opsada nije uspjela, unatoč golu Song Chong-guga izvan regularnog vremena. Deseci tisuća turskih navijača su pozdravili povratak reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Istanbul, gdje su se pridružili velikoj uličnoj proslavi na trgu Taksim.^[22] Rüştü Reçber, Alpay Özalan i Hasan Şaş bili su uključeni u All-Star tim Svjetskog prvenstva, a Reçber je također izabran za najboljeg vratara u UEFA timu 2002. godine, dok je Şenol Güneş izabran za najboljeg trenera.

Turska je 2003. godine završila na trećem mjestu na Kupu konfederacija. U grupnoj fazi je pobijedila Sjedinjene Države rezultatom 2:1 prije nego što je izgubila od Kameruna 1:0. U svojoj posljednjoj utakmici u grupi, Turska je remizirala 2:2 protiv Brazila, eliminirajući ih sa turnira. U polufinalu je izgubila od konačnog pobjednika turnira Francuske sa 3:2, a zatim je u utakmici za treće mjesto savladala Kolumbiju sa 2:1. Tuncay je postigao tri gola i jednu asistenciju, čime je osvojio Srebrnu kopačku i Srebrnu loptu za drugog najboljeg igrača turnira.

2004. je nastala i reprezentacija under 21, čija je prva utakmica odigrana 7. septembra 2004. protiv Grčke sa rezultatom 2:1.

Turci nisu uspjeli da se kvalificiraju za Euro 2004. nakon što su izgubili od Latvije u kvalifikacionom doigravanju. Također su propustili Svjetsko prvenstvo 2006. nakon što nisu uspjeli izboriti doigravanje, ovog puta golovima u gostima protiv Švicarske, ponovo nakon što su završili na drugom mjestu u grupi.

 

U ljeto 2005. Fatih Terim se vratio na čelo reprezentacije. No, turska momčad je također propustila Svjetsko prvenstvo 2006. nakon što je završila kvalifikacijski krug na drugom mjestu iza Ukrajine, nije uspjela izboriti doigravanje protiv Švicarske – 2:0 za Švicarce u Bernu i 4:2 za Turke u Istanbulu, utakmica se završila tučnjavom na terenu. No, Terim je, usprkos burnom razdoblju u kojem su neke kontroverze nekoliko puta dovodile u pitanje njegovu poziciju, odveo Tursku do kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2008., završivši kvalifikacijsku skupinu na drugom mjestu iza Grčke. Turska je tada smještena u skupinu Švicarske, Češke i Portugala. Nakon što su prvu utakmicu izgubili od Portugala 2:0, u drugoj su pobijedili Švicarsku 2:1. Trećeg dana pobijedili su Češku 3:2, nakon što su zaostajali 2:0, čime su se plasirali u četvrtfinale.^[23][24][25] Tom prilikom su po drugi put izbacili domaćina – Švicarsku – u grupnoj fazi.^[26] U četvrtfinalu se susreću sa Hrvatskom. Utakmica je protekla bez golova nakon devedeset minuta, a Hrvatska je vodila 1:0 u posljednjoj minuti sudačke nadoknade, no još jedan kasni turski pogodak napadača Semiha Şentürka je doveo utakmicu do jedanaesteraca. Pogodak je izazvao polemiku među navijačima Hrvatske i izbornikom Hrvatske Slavenom Bilićem, koji je tvrdio da je pogodak postignut nakon isteka produžetka. Međutim, žalba je odbijena i utakmica je otišla u jedanaesterce. Turska je pobijedila Hrvatsku u jedanaestercima, 3:1.^[27] U polufinalu se Turska, koja je ostala sa samo 14 igrača na raspolaganju zbog suspenzija i ozljeda, sučeljava sa Njemačkom, koja je pobijedila 3:2 golom Philippa Lahma postignutim u nadoknadi.^[28] Nakon što je obnovio ugovor sa reprezentacijom do 2012. godine, trener Terim je u oktobru 2009. doživio poraz u ključnoj utakmici pretkola Svjetskog prvenstva 2010. protiv Belgije i tako se nije plasirao na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Stoga je dao ostavku na mjesto selektora i u maju 2011. vratio se na klupu Galatasaraya.

 

Na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010., Turska je izvučena u UEFA skupini 5 zajedno sa Armenijom, Belgijom, Bosnom i Hercegovinom, Estonijom i Španijom. Završila je sa 15 bodova i propustila mjesto u play-offu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu sa 19 bodova. Španija je bila prva u skupini da bi se kvalificirala, pobijedivši sve utakmice. Nakon propuštene kvalifikacije trener Fatih Terim najavio je da će dati ostavku sa mjesta selektora reprezentacije.^[29]

U kvalifikacijama za Euro 2012., Turska je izvučena u skupinu A zajedno sa Kazahstanom, Austrijom, Belgijom, Njemačkom i Azerbajdžanom. Turci su stigli do doigravanja nakon što su pobijedili Azerbajdžan 1:0, ali su eliminirani ukupnim rezultatom 3:0 od Hrvatske. Dana 14. novembra 2012. Turska je proslavila svoju 500. utakmicu u prijateljskoj utakmici protiv Danske u Türk Telekom Areni u Istanbulu, koja je završila neriješenim rezultatom 1:1. Prije utakmice odana je počast fudbalerima i trenerima koji su doprinijeli dosadašnjim uspjesima reprezentacije. Turska pop pjevačica Hadise, koja je nosila dres reprezentacije sa brojem 500, održala je mali koncert.^[30][31]

U augustu 2013. na tursku klupu je se po treći put vratio legendarni Fatih Terim. Vodit će reprezentaciju do 2017., kvalificirajući se za Europsko prvenstvo 2016., gdje je momčad eliminirana u prvom kolu, ali nije uspijeva Tursku vratiti na Svjetsko prvenstvo, niti na turnir 2014. niti na izdanje iz prvenstva iz 2018. U kvalificijama za Svjetsko prvenstvo 2014., Turska je izvučena u skupinu D zajedno s Andorom, Estonijom, Mađarskom, Nizozemskom i Rumunijom, završivši četvrta. Trener Abdullah Avcı je ubrzo nakon toga smijenjen. Fatih Terim je po treći put imenovan da vodi reprezentaciju, ali poraz od 2-0 protiv Nizozemske prekinuo je nade u kvalifikacije. Prva historijska utakmica između Turske i Kipra je se odigrala 12. novembra 2015. za reprezentacije under 21 sa pobjedom 3:0 za Tursku. Zatim će se mlađe reprezentacije susresti u 2016. (1:0 za Tursku), 2017. (2:1 za Kipar) i 2018. (4:0 za Tursku). Starije reprezentacije još uvijek nisu se susrele do danas.

 

Grupirana u skupini A u kvalifikacijskoj kampanji za Euro 2016. zajedno s Islandom, Latvijom, Kazahstanom, Nizozemskom i Češkom Republikom, reprezentacija je se kvalificirala za svoj prvi veliki turnir u osam godina kao najbolja trećeplasirana momčad nakon pobjede nad Islandom 1:0, sa slobodnim udarcem Selçuka İnana u 89. minuti, dok je Kazahstan pobijedio Latviju 1:0.^{[32][33][34][35][36]} Nakon godinu i pol neporaženosti, poraz od Engleske u prijateljskoj utakmici prije turnira prekinuo je pobjednički niz turske ekipe, što je kasnije dovelo do uzastopnih poraza od Hrvatske (0:1 sa golom Modrića) i Španjolske (3:0) na turniru. Turska je dobila posljednju utakmicu protiv Češke, 2:0. Gotovo su stigli do šesnaestfinala sve dok kasni pobjednik Irske protiv Italije nije značio da se potonja kvalificirala kao jedna od najboljih trećeplasiranih momčadi.^[37]

Na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018., turska reprezentacija je postavljena sa Hrvatskom, Finskom, Islandom, Kosovom i Ukrajinom. Trener Fatih Terim je otišao nakon incidenta izvan terena,^[38] pritom je 72-godišnji bivši rumunski izbornik Mircea Lucescu preuzeo mjesto. Nakon osam utakmica, reprezentacija je bila favorit za kvalifikaciju, ali je poraz od 3:0 od Islanda kod kuće prekinuo nade za direktnu kvalifikaciju. Nakon 2:2 remija protiv Finske, momčad je završila na četvrtom mjestu u skupini I. Turska je izvučena sa Rusijom i Švedskom u UEFA Ligi nacija 2018/19. i odigrala je loše, što je dovelo do posljednjeg mjesta. U prvoj utakmici kod kuće protiv Rusije izgubila je 2:1, zatim je prikazala svoju najbolju izvedbu u Ligi, pobijedivši 3:2 protiv Švedske na švedskom tlu. Međutim, Turska nije mogla produžiti svoje nastupe i izgubila je od Rusije u Sočiju prije nego što je pretrpjela ponižavajući 1:0 poraz kod kuće od Švedske, čime je izbačena u Ligu C. No, promjene pravila UEFE značile su da je Turskoj dopušteno ostati u Ligi B.

Na kvalifikacijama za Euro 2020., Turska je izvučena u skupinu H zajedno s prvacima Svjetskog prvenstva 2018. Francuskom, Islandom, Albanijom, Moldavijom i Andorom. Trener i veteran Şenol Güneş napravio je revoluciju u momčadi, izabrao mnogo mladih talenata, kombinirajući ih s iskusnim igračima poput Buraka Yılmaza i Emrea Belözoglua. Tim je na kraju uspio ostvariti pobjedu 2:0 protiv Francuske u Konyi i 1:1 na Stade de Franceu. Turska se zatim mučila protiv Andore u svojoj prvoj utakmici, pobijedivši nakon gola u 89. minuti na Vodafone Parku u Istanbulu. Jedini poraz u skupini je došao od strane Islanda u Reykjavíku, izgubivši 2:1. Poraz je uslijedio nakon maltretiranja turske grupe na islandskoj carini, zadržavajući ih tri sata u zračnoj luci. Nakon toga je islandski navijač držao WC četku kapetanu momčadi Emreu Belozogluu kao lažni mikrofon tijekom intervjua. Događaje su oštro kritizirali turski i europski mediji. Turska je u deveto kolo ušla kao prva u skupini sa 19 bodova. Uzvratna utakmica sa Islandom završena je 0:0 u Turk Telekom Areni u Istanbulu. Nakon što je završila iza Francuske, remi je bio dovoljan da Turskoj osigura mjesto u finalu Eura 2020., uoči gostujuće utakmice protiv Andore.^[39] Nakon kvalifikacija za Euro 2020., koje će biti odgođeno za juni i juli 2021. zbog COVID-19, Turska je izvučena protiv Rusije, zajedno sa Mađarskom i Srbijom u UEFA Ligi nacija B 2020/21. Dvije uvodne utakmice su odigrali loše u septembru 2020. U prvoj utakmici protiv Mađarske kod kuće Turska je pretrpjela 1:0 zahvaljujući slobodnom udarcu Dominika Szoboszlaija. Igrajući u Beogradu, nakon crvenog kartona Aleksandra Kolarova, Turci su protiv Srbije ostali bez golova. To je umanjilo njihove izglede da se kvalificiraju za Ligu A, budući da će im sljedeći protivnici u oktobru biti Rusija – zemlja koju Turska nije pobijedila od 1975. – i Mađarska. U Moskvi je Turska zaključila 1:1 nakon izjednačujućeg pogotka Kenana Karamana. Protiv Srbije je zatim remizirala 2:2 kod kuće.^[40] Protiv Rusije, Denis Čerišev zabio je Rusima za rano vodstvo, turska je dugo patila. Ali nakon što je crvenim kartonom skratio rusku ekipu na deset igrača, Turci su konačno pobijedili 3:2.^[41][42][43] Turci su potom otputovali u Mađarsku sa nadom da bi pobjedom mogli doći do promocije, ukoliko Rusija izgubi od Srbije. Dok je Rusija pretrpjela ponižavajući poraz 5:0 na gostovanju u Beogradu, Turska je također izgubila 2:0 od Mađara. To je značilo da su Turska i Srbija bile izjednačene po bodovima, ali su ispale u niži rang nakon što su izgubile u međusobnom susretu sa golovima u gostima, 2:0.^[44][45][46] Turskoj je pripala čast otvoriti finale Eura 2021., ali golovima Cira Immobilea i Lorenza Insignea je izgubila od Italije sa 3:0. Ekipa Roberta Mancinija bila je frustrirana obrambenim pristupom Turske u prvom poluvremenu, ali je probila u 53. minuti kada je Domenico Berardi nakon teškog ubačaja ubacio turskog braniča Meriha Demirala za autogol. U nastavku su izgubili sljedeće dvije utakmice od Švicarske i Walesa, izgubivši sve tri utakmice zajedno sa debitantima Sjevernom Makedonijom.

 

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2022. Turska je uvučena u skupinu G sa Nizozemskom, Norveškom, Crnom Gorom, Latvijom i Gibraltarom. Nakon što su završili na drugom mjestu u skupini iza Nizozemske,^[47][48][49] ušli su u doigravanje za protiv Portugala^[50][51], ali su izgubili 3:1 u utakmici u kojoj je Burak Yılmaz propustio ključni jedanaesterac za izjednačenje i tako se tim nije uspio kvalificirati za Svjetsko prvenstvo.^[52] Nakon toga je Yılmaz najavio svoje međunarodno umirovljenje.^[53][54] U UEFA Ligi nacija C 2022/23. izvučeni su u skupini 1 sa Luksemburgom, Farskim otocima i Litvom. Promaknuli su u Ligu B nakon što su u šest utakmica upisali 13 bodova. Njihov uspjeh u Ligi nacija ne samo da ih je nagradio mjestom u doigravanju ako se ne uspiju izravno kvalificirati,^[55] već i lakšim ždrijebom u skupini D sa Hrvatskom, Walesom, Armenijom i Latvijom. Nakon toga su se kvalificirali izravno 16. oktobra 2023. i završili prvi 19. novembra 2023.^[56][57][58]

Od septembra 2023. za selektora Turske reprezentacije je izabran Vincenzo Montella,^[59] – bivši napadač Sampdorije i Rome i italijanski reprezentativac – sa zadatkom odvesti reprezentaciju na Europsko prvenstvo. Momčad može računati na jednog od trenutno najvještijih veznjaka, Çalhanoğlua, kao i na napad sa sposobnim strijelcima kao što su Yazıcı i Kahveci, kao i niz vrlo perspektivnih mladih igrača kao što su Ajaxov središnji branič Kaplan, veznjaci Güler i Uzun, napadač Yıldız. Prije Europskog prvenstva Montellina momčad nanizala je niz dobrih predstava. Poražena Hrvatska 1:0 u Osijeku, Latvija 4:0 kod kuće u Konyi, zatim slijedio je niz prijateljskih utakmica, u kojima su pobijedili Njemačku (3:2), remizirali protiv Walesa (1:1) i izgubili od Mađarske (1:0 u Budimpešti), Austrije (6:1 u Beču) i Poljske (2:1 u Varšavi). Na Euro 2024. u Njemačkoj, Turska je smještena u skupinu F zajedno sa Portugalom, Češkom Republikom i Gruzijom.

Na Europskom prvenstvu 2024. je se pokazala kao jedna od najuvjerljivijih reprezentacija. Uoči turnira, selektor Montella je najavio da provodi novi projekt fokusiran na mladim fudbalerima u usponu.^{[α 12]} U prvoj utakmici protiv Gruzije povela je sa spektakularnim dalekometnim udarcem Merta Müldüra. Uslijedio je jedan pogodak koji je poništen Yıldızu zbog ofsajda. Uporan protunapad Gruzije doveo je do izjednačenja s golom Mikautadzea. Utakmica je bila napeta, s nekoliko prekršaja. U 65. minuti Arda Güler je postigao još jedan spektakularan pogodak udarcem iz lijeve noge izvan šesnaesterca. Aktürkoğlu je konačno zaključio rezultat na 3:1 u nadoknadi. Drugu utakmicu izgubila je 0:3 od Portugala u kojem su igrali Ronaldom, Bruno Fernandes, Bernardo Silva i Rafael Leão. Golovi Bernarda Silve i Bruna Fernandesa omogućili su Portugalcima unaprijedno kvalificiranje u osminu finala. Utakmica je otkrila izrazitu tursku slabost u obrambenoj fazi, a uz to, prema Montellinim riječima, neki turski igrači nisu bili navikli igrati svaka četiri dana. Cristiano Ronaldo je odigrao izrazito dobru utakmicu. Presudnu utakmicu u grupi su odigrali protiv Češke, u kojoj su Česi igrali više od 70 minuta s desetoricom nakon isključenja Baráka zbog drugog žutog kartona. Güler je se u nekoliko navrata pokazao vrlo živahnim i opasnim, no, utakmica je ipak došla do preokreta samo u drugom poluvremenu, kada je Çalhanoğlu s jednim sjajnim udarcem iskosa desnom nogom probio češka vrata koja je branio Stanek. Drugi češki kapetan Souček je u 66. minuti vratio izjednačenje iskoristivši niz pogrešaka turske obrane, ali je na kraju duge borbe, u nadoknadi, sjajno proigravanje Cenka Tosuna donijelo pobjedu Turcima s 1:2. Turska momčad je prošla osminu finala s dva pogotka braniča Meriha Demirala, u utakmici kojoj su djelomično presudile pogreške u napadu Austrije, dok je na kraju utakmice mnogo kontroverzi izazvalo Demiralovo slavlje nakon jednog gola s gestom prisjećanja na krajnje desničarsku grupu Sivih vukova. Turci su se u četvrtfinalu susreli s Nizozemskom trenera Ronalda Koemana i izgubili 1:2 u dostojno borbenoj utakmici. U prvom poluvremenu Montellina momčad, vrlo zgusnuta na centru terena, povela je s Akaydinom u prvom poluvremenu, no u 6. minuti De Vrij i autogol Müldüra prelomili su utakmicu. Turska je tako izašla uzdignute glave iz turnira, plaćajući dvije neizvjesnosti u obrani.

 

Fudbal se u Turskoj prati sa strašću i velikim intenzitetom, toliko da se ponekad doživljava gotovo kao neka religija. Tome se dodaje posebna ljubav prema domovini i privrženost zastavi. Prema tome, utakmice reprezentacije uživaju u velikoj podršci i učešću od strane publike. Tradicionalne boje turske reprezentacije i turskih navijača su crvena i bijela. Česti nazivi za reprezentaciju su Ay-Yıldızlılar (Mjesec i zvijezde), Osmanlılar (Osmanlije), Sultanlar (Sultani) ili još Bizim Çocuklar (naši dečki).

Najvažnija nogometna rivalstva su sa Hrvatskom, sa Grčkom i do neke mjere s Armenijom. Posebno srčane utakmice su i one protiv Cipra, Njemačke, Austrije i Izraela, dok Turska i u fudbalu ima prijateljske odnose s Azerbejdžanom.

 

Fudbalska reprezentacija Turske na Wikimedijinoj ostavi

Prema tradiciji, boje turske opreme bile su crvene za domaće utakmice i bijele za gostujuće. Dresove je proizvodio Adidas od 1982. do 2002, a zatim je Nike postao dobavljač od 2003. godine. Sedamnaest godina kasnije, reprezentacija je promijenila boju dresova u bijelu za domaće dresove i u crvenu za gostujuće.

Dobavljač kompleta	Razdoblje
Adidas	1982 – 2002
Nike	2003 – danas

Kronologija dresova

Klasični domaći dres                   1996-1997 (D)                 1996-1997 (G)                   1998-2000 (D)                     1998-2000 (G)                     2000-2001 (D)                     2000-2001 (G)                   2002-2003 (D)                   2002-2003 (G)                   2003 (D)                   2003 (G)                   2004-2005 (D)                   2004-2005 (G)             2006-2007 (D)               2006-2007 (G)             2008-2009 (D)             2008 (G)             2009 (G)                     2010-2011 (D)                     2010-2011 (G)

 

Istanbul je bio i ostaje referentni centar za tursku fudbalsku reprezentaciju.

Turski fudbalski savez osnovan je 23. aprila 1923. godine, a sjedište mu je u velikom sportskom objektu TFF Riva^{[α 13]} u istambulskoj četvrti Beykoz. U tom sportskom kompleksu se sastaje i trenira ekipa reprezentacije.

Domaće utakmice reprezentacija igra u Istanbulu, na najvećem stadionu u zemlji, Olimpijskom stadionu Atatürk u četvrti Başakşehir. Među prvih pet najvećih stadiona u zemlji, tri se nalaze u Istanbulu – Türk Telekom Arena, Stadion Şükrü Saracoğlu i Stadion Beşiktaş – jedan u Izmiru (Stadion Atatürk) i jedan u Bursi (Stadion Atatürk).

Reprezentacija je domaće utakmice dugo igrala u Istanbulu, Ankari i Izmiru. Od 1997. također je počela igrati u drugim turskim gradovima, kao što su Eskişehir, Bursa, Antalya, Konya, Alanya, Sivas, Diyarbakır, Gaziantep, Denizli, Trabzon, Kayseri.

Među rekorderima turske reprezentacije su Rüştü Reçber i Hakan Şükür, igrači s najvećim brojem nastupa, Reçber je jedan od vratara s najviše obranjenih golova, dok je Şükür jedan od napadača s najviše postignutih golova. Neki od rekordera daleke prošlosti bili su Metin Oktay, Lefter Küçükandonyadis, Tanju Çolak, Cemil Turan.

Ažurirano: 22. maja 2023.^[61]

 

 

 

Glavni članak: Lista utakmica fudbalske reprezentacije Turske

Vratari:

Braniči:

 

Veznjaci:

Napadački veznjaci:

• Can Bartu
• Hakan Çalhanoğlu
• Ender Konca
• Lefter Küçükandonyadis
• Tuncay Şanlı
• Cengiz Ünder

Napadači: