Povlačenje Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije

Povijesno, Ujedinjeno Kraljevstvo uvijek je imalo podcjenjivački odnos i kompleks superiornosti prema zemljama kontinentalne Europe i ovo je uvjetovano čimbenicima kao što su: fizička izoliranost otoka, snažna državna uprava, jaki osjećaj nacionalne pripadnosti, posebna vjera (Engleska Crkva) te jaki osjećaje neovisnosti. Ovi osjećaji osobito su prožeti u Engleskoj i šire u Velikoj Britaniji. Uzevši u obzir i kolonijalnu prošlost u kojoj je Velika Britanija kao imperija doslovce imala više od polovine zemaljske kugle pod svojom upravom i to što je uspjela svoj jezik, upravno-politički sustav i kulturu proširiti po svijetu, te što je iz imperije proizašlo mnogo tehnološki i ekonomski uspješnih država: SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Republika.

Ujedinjeno Kraljevstvo kao otočna zemlja i bivša imperijalna sila, koja još i danas ima mnogo prekomorskih područja, ima dugu tradiciju neulaženja u unije s drugim zemljama. Mnogi takvi savezi i unije gledaju se s sumnjom, i postoje oprečne sile unutar zemlje da se napuste takve unije, osobito ako one imaju politički predznak. U prošlosti su je opsjedale mnoge kontinentalne države, i stoljećima je odolijevala postati nečijim plijenom. Uspjela je prebroditi Prvi i Drugi svjetski rat, i zadnja stvar koju bi Ujedinjeno Kraljevstvo prihvatilo jest političko uplitanje s kontinentalne Europe. Zbog ekonomskih promjena nakon Drugog svjetskog rata, zemlja je polako gubila svoje kolonije te je ekonomski, tehnološki i politički počela ići silaznom putanjom. Ulazak u EEZ kao ekonomsku zajednicu, omogućilo je britanskom gospodarstvu pristup tržišnom bloku, a time i prosperitet.

Ujedinjeno Kraljevstvo nije potpisalo Rimski ugovor kojim je stvoren EEZ 1957. godine. U dva navrata (1963. i 1967.) zemlja je predala molbu za pristup EEZ-u, no u oba puta primanje u članstvo bilo je odbijeno zbog veta tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. De Gaulle je obrazložio svoj veto rekavši da mnogi aspekti britanske ekonomije nisu sukladni s kontinentalnom Europom, počevši od uvjetā za rad do poljoprivrede.^[1]

 

Nakon odlaska de Gaullea s mjesta predsjednika Francuske, Ujedinjeno Kraljevstvo ponovno je poslalo molbu za članstvo i naposljetku je primljeno u EEZ 1. siječnja 1973. godine. Ovaj ulazak dogodio se za vrijeme većinske vlade Konzervativne stranke, koja je na čelu imala prvog ministra vlade Edwarda Heatha.^[2] Oporbena laburistička stranka, koja je bila pod vodstvom Harolda Wilsona, protivila se nekim uvjetima pod kojim je zemlja ušla u EEZ. Laburisti su u raspravama napadali konzervativnu vladu, i na glavnim parlamentarnim izborima 1974. godine, laburisti su se, kao dio svoje predizborne kampanje, zalagali za održavanje referenduma. Prema njihovom mišljenju, ulazak u EEZ treba dobiti potvrdu naroda, osobito oko uvjetā ulaska, a ne trebaju se slijepo slijediti odluke političara u Westmisteru. Budući da su laburisti pobijedili na općim parlamentarnim izborima, dobili su mandat za raspisivanje referenduma o članstvu u EEZ-u.

Cilj referenduma bio je potvrda naroda treba li Ujedinjeno Kraljevstvo ostati zemlja članica EEZ-a. Referendum je imao samo jedno pitanje na koje je trebalo odgovoriti sa DA ili NE, a pitanje je glasilo:

• Mislite li da Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati zemlja članica Europske zajednice (Zajedničkog tržišta)?

Prije održavanja referenduma, većina stranaka i glavnih medijskih kuća podržavale su ostanak u EEZ-u, no unutar vladajuće laburističke stranke nastao je raskol na njihovom kongresu 26. travnja 1975. godine. Članovi stranke glasovali su protiv ostanka u EEZ-u u omjeru dva prema jedan. Čak i unutar kabineta prvog ministra Harolda Wilsona, ministri su se razdvojili u skupine onih koji su podupirali ostatak u uniji i koji su se zalagali za napuštanje unije. Od 23 ministra u vladi, 7 ministara bili su protiv ostanka u EEZ-u. Zbog ovog raskola unutar svog kabineta, Wilson je suspendirao kolektivnu dužnost ministara po ustavu, te je svakom ministru dao za pravo da vodi kampanju po svojoj savjesti. Referendum se održao 5. lipnja 1975. godine i većina područja Ujedinjenog Kraljevstva glasovalo je za ostanak, osim Shetlandskog otočja i Vanjskih Hebrida koji su glasovali protiv. U zbroju svih glasova, ishod je bio da je narod htio ostati u EEZ-u.

Nakon referenduma iz 1975. godine, buka i podjela oko ulaska u EEZ-u nije se smirivala u britanskim političkim krugovima, osobito u krugovima britanske laburističke stranke. U predizbornoj kampanji za opće parlamentarne izbore 1983. godine, laburisti su imali žestoku predizbornu platformu protiv EEZ-a, no ta je žestoka platforma osujećena. Te godine, konzervativna stranka, pod vodstvom Margaret Thatcher, žestoko je potukla laburiste na izborima. U parlamentarnim izborima ne samo da je Thatcher bila ponovno izabrana, nego su konzervativci dobili apsolutnu većinu. Zbog teškog poraza na izborima 1983. godine, laburistička stranka napustila je svoju platformu protiv EEZ-a. Sada su dvije vodeće britanske stranke podupirale članstvo u EEZ-u.

Nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta 1993. godine, EEZ postaje Europska unija i tako iz ekonomske zajednice prerasta u političku zajednicu. Ova promjena ponovno je zahuktala snage protiv EU-a unutar Velike Britanije, no protivnici, iako ih je bilo u velikim strankama, nisu bili toliko izraženi. Snage unutar društva koje su se protivile ostanku u Europskoj uniji stvaraju nove stranke koje imaju istaknuti stav protiv Europske unije. Na scenu se prvo pojavila Referendumska stranka (engl. Referendum Party) 1994. godine na čelu sa Sir Jamesom Goldsmithom koji se natjecao na općim izborima za britanski parlament 1997. godine, kada je uspio dobiti 2,6 % od ukupnog broja glasova u Velikoj Britaniji, no zbog izbornog sistema nije uspio izboriti niti jedno mjesto u parlamentu. Isto tako, u ranim 1990-im, nastala je euroskeptična Stranka za neovisnost Ujednjenog Kraljevstva (engl. UK Independence Party; poznata po kratici UKIP). Ova stranka imala je uspjeha na izborima za europski parlament, gdje su 2009. godine bili drugi po broju zastupnika iz UK-a, a 5 godina kasnije, odnosno 2014. godine, bili su prvi po broju zastupnika za europski parlament.

Glavni članak: Referendum Ujedinjenog Kraljevtsva o Evropskoj uniji

Od 1992. godine je euroskeptično raspoloženje u Ujedinjenom Kraljevstvu raslo, ali su zagovornici tih ideja uglavnom smještali na margine britanske politike. Nakon što su došli na vlast 2010. stvorivši koalicijsku vladu sa pro-evropskim Liberalnim demokratima, konzervativci na čelu sa Davidom Cameronom su se suočili sa novim okolnostima, prije svega nepravladanim posljedicama globalne ekonomske krize, ali i ekonomskom krizom u eurozoni i reakcijom institucija EU koje se počelo istovremeno optuživati za nesposobnost, "demokratski deficit", podložnost prevelikom uticaju Njemačke, ali i sklonost ograničavanju i ukidanju suvereniteta država-članica. Usprkos toga, Cameron je godine 2012. godine odbacio pozive dijela svoje stranke da se održi referendum ^[3] te se umjesto toga zalagao da Britanija ostvari "poseban status" u okviru UK putem pregovora o eventualnim izmjenama Lisabonskog sporazuma.

Pritisak dijela konzervativnih članova Parlamenta, a pogotovo onih koji su se bojali da bi zbog prelijeva euroskeptičnih glasova za UKIP na izborima 2015. godine mogli ostati bez svog mjesta, je doveo do toga da već početkom 2013. godine Cameron promijeni svoj stav, odnosno obeća da će, ukoliko konzervativci na njima ostvare pobjedu, održati referendum "do kraja 2017. godine".^[4]

Na izborima u maju 2015. su konzervativci ostvarili neočekivanu pobjedu, te je Cameron mogao sastaviti većinsku vladu bez Liberalnih demokrata. U skladu sa predizbornim obečanjem je predložio, a Parlament u decembru 2015. izglasao zakon o održavanju referenduma. Cameron se pred njegovo održavanje izjasnio za ostanak Ujedinjenog Kraljevstva u UK, a u čemu ga je slijedila većina članova njegove vlade i stranke, kao i gotovo cijela opozicija, poslovna elita, intelektualci i drugi dijelovi britanskog establishmenta. Nastojeći dodatno osigurati povoljan rezultat, odnosno većinu za zagovornike ostanka u EU, Cameron je u početkom 2016. godine najavio pregovore sa EU kojima su za cilj imali poseban status za UK unutar EU, prije svega kroz zadržavanje ili jačanje britanskih vlasti u odnosu na evropske institucije po pitanju imigracije i isključenje UK iz daljeg procesa federalizacije i prijenosa suvereniteta na institucije Unije.^[5] Pregovori, započeti u februaru 2016. godine, međutim, nisu dali rezultata, a što se najčešće tumači uvjerenjem vrhova briselskih institucija, da će referendum ionako završiti povoljno po zagovornike ostanka, pa nikakvi ustupci nisu potrebni.

Referendum je službeno najavljen 22. februara 2016. godine, pri čemu je Cameron objavio da će, ukoliko rezultat bude u prilog izlaska UK iz EU, "odmah aktivirati čl. 50 Lisabonskog sporazuma". Kampanja, u kojoj se zagovornici izlaska okvirno okupili oko organizacije Vote Leave, a zagovornici ostanka oko organizacije Britain Stronger in Europe, bila je izuzetno žustra. Usprkos flukturiajućih anketa o raspoloženju birača, sve do posljednjeg trenutka je među promatračima vladao gotovo potpuni konsenzus da će zagovornici ostanka odnijeti prevagu, dijelom temeljen na sličnim iskustvima sa referendumu o nezavisnosti Škotske koji je prethodna Cameronova vlada bila provela nepune dvije godine ranije.

Na referendumu održanom 23. juna 2016. godine, koji je obilježila izuzetno visoka izlaznost, relativno tijesna, ali nezanemariva većina se izjasnila za izlazak. Dok su se London, Škotska i Sjeverna Irska izjasnile za ostanak, dotle se većina glasača u ostatku Engleske i Walesu izjasnilo za izlazak.

Cameron je 24. juna ujutro, kada je postalo jasno da će zagovornici izlaska odnijeti pobjedu, objavio kako će podnijeti ostavku. Na čelu vlade je formalno ostao do 13. jula, kada je, nakon kratkih unutarstranačkih izbora vodstvo Konzervativne stranke, a potom i mjesto premijera preuzela dotadašnja ministrica unutrašnjih poslova Theresa May koja se, inače, za vrijeme kampanje bila zalagala za ostanak UK u EU. Njen novi kabinet je, međutim, popunjen s određenim brojem zagovornika izlaska, među kojima je najistaknutiji bivši londonski gradonačelnik Boris Johnson, koji je dobio mjesto ministra vanjskoh poslova a time i delikatan zadatak redefiniranja britanske vanjske politike u novim okolnostima.

Procedura samog pokretanja, odnosno sprovođenja odluke birača u djelo, je bila predmetom kontroverzi, odnosno sudskog spora. Vlada Therese May je ispočetka tvrdila da pokretanje temeljem čl. 50 može donijeti samostalnom odlukom, dok je dio javnosti, prije svega među zagovornicima ostanka, tvrdio da za to treba prethodnu dozvolu Parlamenta. Dio javnosti je također smatrao da se postupak ne može sprovesti bez dozvole skupština konstitutivnih zemalja - Škotske, Walesa i Sjeverne Irske. U oba slučaja se vjerovalo, s obzirom da su tamo, kao i u nacionalnom Parlamentu, pristaše ostanka u većini, postupak izlaska mogao zaustaviti ili barem na duže vrijeme usporiti.

Spor je došao do Vrhovnog suda Ujedinjenog Kraljevstva koji je u parnici R (Miller) v Secretary of State for Exiting the European Union 17. januara 2017. presudio da je za odluku ipak nadležan Parlament, ali da, sa druge strane, ne postoje ustavne i druge osnove da se o njoj izjašnjavaju sub-nacionalne skupštine. May je, u skladu sa presudom, Parlamentu podnijela prijedloga Zakona o (obavijesti o povlačenju iz) Evropskoj uniji koji je formalno izglasan 16. marta 2017. godine.

May je temeljem njega potpisala formalnu obavijest o pokretanju čl. 50 Lisabonskog sporazuma, koji je 29. marta Tim Barrow, ambasador UK u EU, uručio Donaldu Tusku, predsjedniku Evropskog savjeta.

• Raspad SSSR
• Raspad SFRJ
• Baršunasti razvod
• Euroskepticizam
• Politički status Gibraltara