Alexandru Ioan Cuza

Alexandru Ioan Cuza rođen je u staroj moldavskoj bojarskoj porodici. Školovao se u Paviji, Bologni i Parizu.^[1]

Nakon studija vratio u rodnu Kneževinu Moldaviju, koja je tad bila formalno osmanski vazal, ali de facto ruska marioneta. Cuza se pridružio protestima protiv takvog stanja za nemirne 1948. i stekao ugled borca za nacionalnu stvar. Ubrzo je stekao čin pukovnika, i postao zastupnik u moldavskoj skupštini.^[1] Pobjedio je na izborima za novoga moldavskog kneza održanim u u januaru 1859., a odmah nakon toga i na izborima za novog kneza Kneževine Vlaške. Na taj način je Cuza ujedinio te dvije kneževine, na opće iznenađenje tadašnjih velesila, koje su smatrale da Kneževina Moldavija i Kneževina Vlaška, trebaju dobiti veću autonomiju, ali da trebaju ostati odvojene.^[1]

Cuzi je na ruku mu je išao i poraz Carske Rusije u Krimskom ratu od strane alianse u kojoj su bili Velika Britanija, Francuska i Osmansko Carstvo, jer su se nakon njega kneževine oslobodile ruskog utjecaja. Ioan Cuza je 1861. najavio i formalno ujedinjenje tih dviju kneževina, koje je proglašeno 5. februara 1862.

Tokom svoje vladavine oslanjao se na seljaštvo, koje je u to vrijeme činilo većinu stanovnika zemlje. Zbog tog je 1863. proveo djelomičnu agrarnu reformu, oduzevši manastirima velike posjede, a sljedeće godine u augustu 1864. tu zemlju podjelio seljacima. Nijih je i oslobodio radne obaveze i plaćanja crkvene desetine.^[1] Time je smanjio ulogu pravoslavnog klera u životu zemlje i doprinio sekularizaciji društva.

Cuza je želio i unaprijediti školstvo, uvođenjem besplatnog obaveznog osnovnog školovanja, i osnivanjem većeg broja škola svih razina i osigurati stipendije za siromašnu nadarenu djecu. Proveo je reformu izbornog zakona i pravosuđa, izradio novi ustav 1864. koji mu je trebao osigurati veći autoritet.^[1] Sve promjene izveo je na svoju ruku - ne zatraživši dopuštenje od svog nominalnog suverena osmanskog sultana, ali i bez konzultacija sa ostalim političkim moćnicima, pa mu takva autoritativna politika donijela i dosta neprijatelja naročito iz tabora konzervativaca i liberala koji su ga 1866. natjerali na abdikaciju, nakon koje je otišao u emigraciju.^[1]

Nakon njega su Habsburgovci su uspjeli inastalirati za njegovog nasljednika svog favorita - princa Karla iz dinastije Hohenzollern-Sigmaringen - kasnijeg kralja Carola I.

 

Alexandru Ioan Cuza na Wikimedijinoj ostavi

• Alexandru Ioan Cuza na portalu Encyclopædia Britannica (en)