Srednjovjekovna medicina

Srednjovjekovna medicina u zapadnoj Europi predstavljala je mješavinu ideja naslijeđenih iz antike, duhovnih utjecaja i onoga što je Claude Lévi-Strauss definirao kao "šamanistički kompleks" i "društveni konsenzus".^[1] U srednjem vijeku tradicija znanstvene medicine nije postojala, a medicinska su se znanja razvijala usporedo s duhovnim utjecajima. U razdoblju ranog srednjeg vijeka, nakon pada rimskog carstva, standardno se medicinsko znanje temeljilo na naslijeđenim grčkim i rimskim tekstovima, sačuvanim velikim dijelom u samostanima, ali i na drugim mjestima.^[2] Međutim, ideje o porijeklu bolesti i njihovom liječenju nisu bile sasvim sekularne, već su se temeljile i na jednom pogledu na svijet u kojem su veliku ulogu, uz fizičke uzroke, igrali takvi faktori kao što su sudbina, grijeh i utjecaj zvijezda. Tako je i učinkovitost određenog lijeka bila povezana s uvjerenjima liječnika i pacijenta, a ne s empirijskim dokazima, pa su remedia physicalia (= fizički lijekovi) često bili podređeni duhovnim metodama izlječenja. Premda u teoriji medicine u srednjem vijeku nije postignut nikakav napredak u odnosu na antičku i arapsku medicinu, ipak je učinjen značajan napredak u primjeni trava i drugih praktičnih lijekova, a liječnici su putem pokusa, opažanja i vlastitog iskustva otkrili i neke načine liječenja koje potvrđuje i suvremena medicina.^[3]

Mnogi elementi u tradiciji zapadne medicine imaju svoje korijene u antičkoj grčkoj civilizaciji, kao, uostalom, i mnogi drugi elementi zapadnoeuropskog društva. Stari su Grci svakako postavili temelje zapadne medicine, no ona mnogo toga duguje i orijentalnoj, germanskoj i keltskoj kulturi. Grčki temelji svojim najvećim dijelom potječu iz jednog zbornika medicinskih spisa koji je danas poznat kao Hipokratov korpus.^[4] Manji elementi ovog korpusa zadržani su i u suvremenoj medicini u takvim oblicima kao što su Hipokratova zakletva i načelo da liječnik "ne smije nanijeti štetu" pacijentu.^[5]

Hipokratov korpus ― nazvan tako jer mu se u antici autorom smatrao grčki liječnik Hipokrat ― opisuje temeljni pristup zdravstvenoj njezi. Grčki filozofi ljudsko su tijelo smatrali sustavom koji odražava djelovanje prirode, a Hipokrat je to načelo primijenio na medicinu. Preme njemu, tijelo, kao odraz prirodnih sila, sadržava u sebi četiri osnovna elementa, tj. četiri tjelesna soka ili "humora": vatru, zrak, zemlju i vodu, a njihove su temeljne odlike hladnoća, studen, suhoća i vlaga.^[6] U ovakvoj postavci, fizičko zdravlje svakog čovjeka ovisi o pravilnoj ravnoteži ovih sokova u njegovom tijelu.

Postojalo je nekoliko načina na koje se nastojalo održati ovu ravnotežu u svakom pacijentu. Liječnik je prvo pregledao pacijenta, pri čemu su tijekom tih uvodnih konzultacija u obzir uzimani i klimatski uvjeti u kojima pacijent živi, njegova uobičajena ishrana te astrološke mape. Nebo je na svakoga utjecalo na različite načine, i to vršeći utjecaj na elemente povezane s odreženim tjelesnim sokovima ("humorima"), što je bio važan element u postizanju dijagnoze. Liječnik je nastojao utvrditi koji se sok nalazi izvan ravnoteže i potom prepisati odgovarajuću ishranu za povraćaj ravnoteže.^[7] Pri tom se terapija nije sastojala samo od ispravnog odabira hrane i pića, nego je uključivala i režim tjelovježbe i uzimanje propisanih lijekova.

Hipokratska je medicina predstavljala je učenu medicinsku praksu, koja je započinjala sa spisima u Hipokratovom korpusu, pa su liječnici morali biti pismeni ljudi.^[8] U tom se korpusu nalaze spisi različitog porijekla te sadržavaju medicinske teorije iz različitih izvora s kojima su Grci dolazili u dodir. U egipatskoj Aleksandriji Grci su naučili kirurgiju i umijeće disekcije, pri čemu su Egipćani u ovim vještinama bili daleko bolji i od Grka i od Rimljana, koje je ograničavano društveni taboo koji je postojao u vezi s postupanjem s pokojnicima.^[9] Herofil, jedan od praktičara hipokratske medicine iz helenističkog razdoblja, bavio se disekcijom i uvećao znanje o ljudskoj anatomiji u području nervnog sustava, unutrašnjosti oka, razlikovanju arterija i vena te upotrebi pulsa kao dijagnostičkog sredstva.^[10] Prakticiranje kirurgije i disekcije značajno je uvećalo znanje o ljudskom tijelu, koje su hipokratski liječnici koristili usporedo s metodom koja se temeljila na održavanju ravnoteže između četiri soka u pacijentovom tijelu. Kombinacija znanja o ishrani, kirurgiji i lijekovima činila je temelj medicinskog nauka, koji će Galen kasnije značajno uvećati.

Anglosaksonski prijevodi klasičnih djela, kao što je Dioskoridov Herbal, sačuvani su počev od 10. stoljeća i pokazuju opstojanje antičkog medicinskog znanja. Među drugim prevedenim medicinskim spisima nalaze se Hipokratski korpus i Galenova djela. Galen iz Pergama bio je jedan od najutjecajnijih liječnika antike. Opisao je četiri klasična simptoma upale (crvenilo, bol, toplina i oticanje) te je znatno uvećao znanje o infektivnim bolestima i o farmakologiji. Njegovo poznavanje ljudske anatomije, pak, manjkavo, budući da se temeljilo na disekciji životinja, poglavito majmuna, ovaca, koza i svinja.^[11] Neka Galenova učenja su se pokazala i preprekom napretku u medicini. Na primjer, njegova teorija da krvlju protiče "pneuma", tj. životni dah, koji joj daje crvenu boju, skupa s pogrešnom pretpostavkom da krv prolazi kroz porozan zid između srčanih komora, odložilo je dostizanje istinskog razumijevanja cirkulacije i obeshrabrilo istraživanje na polju fiziologije. Međutim, njegovo je najvažnije djelo govorilo o obliku i funkciji mišića i o funkciji dijelova kičmene moždine. Također je držan velikim stručnjakom u postavljanju dijagnoze i prognoze.

Na grčku medicinsku praksu svakako su utjecali egipatska kirurgija i načini liječenja, no Grci su prihvatili i mnoge pučke tradicije liječenja, kao što su, među ostalima, bajanje i liječenje kroz san. U Homerovoj Ilijadi i Odiseji bogovi su uzrok bolesti i epidemija te se vjeruje da se izlječenje može postići molitvom. Ova religijska strana medicine najočitija je u kultu Asklepija, koga Homer drži velikim liječnikom i koji se počev od 4. ili 3. stoljeća počeo smatrai bogom.^[12] Širom grčko-rimskog svijeta pronađene su stotine hramova posvećenih Asklepiju, u koje su nebrojeni ljudi hrlili ne bi li pronašli lijek svojim bolestima. Vizije izlječenja, koje su ljudima često dolazile tijekom sna, predstavljale su temelj ovog procesa liječenja, budući da je čovjek koji se nadao izlječenju od ovog boga provodio noć u posebnoj prostoriji Asklepijeva hrama. Do izlječenja je dolazilo tijekom sna ili je savjet koji bi se čovjeku ukazao u snu korišten da bi se na nekom drugom mjestu tražila odgovarajuća terapija. Posjetitelj bi se u hramu i okupao, pomolio se i prinio žrtvu, a potom bi primio i druge oblike terapije, kao što su lijekovi te upute o odgovarajućoj ishrani i tjelovježbi, sukladno tradiciji hipokratske medicine.^[13]

Srednjovjekovna se medicina temeljila na paganskoj i pučkoj medicini. Taj je utjecaj očit u djelovanju kršćanskih teologa koji su prihvatili neke aspekte paganske i pučke medicine i zabilježili ih u vlastitim djelima. Takva medicinska praksa, koju su kršćanski praktičari prihvatili već od 2. stoljeća, uz njihove poglede na paganske i pučke tradicije liječenja, odražava njihovo razumijevanje te prakse, osobito humoralne teorije i travarstva.

U razdoblju ranog srednjeg vijeka medicinska je praksa zapravo bila iskustvena i pragmatična. Ona se, naime, poglavito usredotočivala na iznalaženje lijeka za neku bolest, a ne njezinog uzroka.^[14] Rašireno je bilo vjerovanje da uzroke bolesti treba tražiti u nekim natprirodnim okolnostima. Ipak, postojali su različiti pristupi liječenju bolesti. U srednjem se vijeku medicina promatrala prije svega kroz razumijevanje tjelesnih sokova ili "humora". Taj se pristup možda razvio pod utjecajem života na selu, gdje su ljudi mogli vidjeti utjecaj prirode na poljoprivredu. Kako je bilo očito da je plodnost zemljišta ovisila o ispravnoj ravnoteži prirodnih sila (kiše, sunca itd.), slijedio je zaključak da isto načelo važi i za ljudsko tijelo, u okviru koga između različitih "humora" valja uspostaviti ravnotežu.^[15] Pristup liječenju utemeljen na održavanju ravnoteže između "sokova" u ljudskom tijelu zadržao je najveću važnost je tijekom čitavog srednjeg vijeka.

Pučka medicina u srednjem vijeku naročito se bavila upotrebom ljekovitih trava. U srednjem je vijeku bio običaj održavati vrtove s raznovrsnim ljekovitim travama, koji se razvio vjerojatno pod utjecajem vrtova iz rimske antike.^[14] Mnogi rukopisi iz ranog srednjeg vijeka sadržavaju praktične opise za upotrebu ljekovitih trava. U tim se tekstovima, kao npr. u Pseudo-Apulejevom, nalaze i ilustracije raznih biljaka koje su Europljanima tog doba bile lako prepoznatljive i dostupne.^[14] Kasnije su samostani postali središta medicinskog života u srednjem vijeku te su nastavili tradiciju održavanja vrtova u kojima su gajene ljekovite biljke. Ti su vrtovi postali specijalizirani i u njima su se mogle gajiti i biljke iz južne hemisfere, kao i tijekom zime.^[14]

Činjenica da su se Europljani tijekom ranog srednjeg vijeka pretežito bavili poljoprivredom i živjeli na selu ostavila je traga na pučkoj medicini tog doba. Hildegarda iz Bingena primjer je srednjovjekovne medicinske praktičarke koja je metode liječenja crpila iz pučke medicinske tradicije. Ona je, na temelju svog razumijevanja prirodnih elemenata, napisala djelo o tjelesnim sokovima i lijekovima pod naslovom Uzroci i lijekovi (Causae et curae), u kojem je očito i njezino dubinsko poznavanje pučkih načina liječenja bolesti. U seoskom društvu njezina vremena (12. st.) velik udio u pružanju zdravstvene skrbi imale su žene, od kojih je većina morala obavljati i druge uobičajene kućanske poslove. Stoga možda ne iznenađuje činjenica da su kuhinje bile pune biljaka i drugih tvari koje su se, prema pučkim shvaćanjima, koristile u liječenju raznih bolesti.^[15] Djelo Uzroci i lijekovi odražava gledište prema kojem se tijelo i priroda nalaze u simbiotičkom odnosu, što znači da poznavanje prirodnih procesa može pomoći u liječenju tijela. No, Hildegarda je smatrala da se istinski korijen bolesti nalazi u poremećenom odnosu između pacijenta i boga.^[15]

U razdoblju srednjeg vijeka postojale su mnoge paralele između paganskih i kršćanskih ideja o bolesti. Mnogi su ljudi gledati na medicinu kao na dio prirodnog poretka i u tom su kontekstu tražili medicinsku pomoć. U tom ranom razdoblju medicina se velikim dijelom usredotočivala na lijekove, a ne na uzroke bolesti. Razlike između kršćanskih i paganskih gledišta proistjecale su iz temeljne razlike u vjerovanjima: naime, kršćansko vjerovanje u postojanje osobnog odnosa s bogom značajno je utjecalo na njihova medicinska stajališta.^[16] No, i pored te temeljne razlike, kršćanski su medicinski praktičari ukazivali veliko povjerenje paganskoj liječničkoj tradiciji.

Pokazatelji paganskog utjecaja na ranu kršćansku medicinu nalaze se u mnogim spisima ranokršćanskih autora, kao što su Origen, Klement Aleksandrijski i Augustin, koji su proučavali filozofiju prirode i podržavali mnoge aspekte grčke filozofije koji su bili u skladu s kršćanskim naukom, smatrajući da je vjera poduprta čvrstim filozofskim utemeljenjem superiorna u odnosu na prostu vjeru.^[16] Postojale su i druge sličnosti između paganskih i kršćanskih pogleda na medicinu. Na kršćanske ideje o ulozi liječnika utjecali su stari paganski ideali. Klasični koncept liječnika kao požrtvovanog skrbnika koji mora obavljati neugodne zadatke i pružiti terapiju koja je često bila bolna značajno je utjecala na ranokršćanske praktičare. Napokon, nije nedostajalo ni kršćana koji su na Isusa gledali kao na vrhovnog liječnika.^[16] Slično paganskim pogledima bilo je i gledište o odnosu između bolesti i pojedinca. Paganski su filozofi smatrali da nastojanje oko vrline treba ići usporedo s brigom za tijelo. Slično tome, kršćani su vjerovali da skrb za tijelo, premda važna, dolazi iza duhovnog pregnuća.^[16]

Antičko medicinsko stajalište u čijem se središtu nalazilo liječenje bolesti održalo se tijekom čitave povijesti srednjovjekovne medicine. Ljudi srednjeg vijeka dugo su prakticirali oblike pučke medicine, kako se vidi iz običaja uzgoja ljekovitih trava. Kasnije širenje ovog običaja po samostanima te praktičnost i dostupnost medicinskih spisa Hildegarde i drugih pisaca ilustruju dugovječnost medicinske prakse. Priručnici kao što je Medicinale Anglicum, poznat i kao Bald's Leechbook (oko 900), sadržavaju citate iz čitavog niza antičkih djela usporedo s opisom lijekova iz lokalne pučke tradicije. Paganski pučki korijeni srednjovekovne medicine svjedoče o dugotrajnom neprekinutom razvoju medicinske prakse u Europi.

Samostani u srednjem vijeku nisu bili samo središta duhovnog života, nego su se razvili i u središta intelektualnog života i medicinske prakse. Samostani su se nalazili na izolovanim mjestima i građeni su tako da budu samodovoljni, što je od njihovih žitelja zahtijevalo da pripremaju svoju hranu i također se staraju o bolesnicima. Terapija se za bolesne sastojala u kombinaciji duhovnih i prirodnih lijekova. Monasi i opatice u samostanima koristili su u terapiji ljekovite biljke, usporedo s molitvom i drugim vjerskim ritualima. Biljke su smatrane jednom od božjih tvorevina koje pružaju prirodnu pomoć u duhovnom izlječenju pacijenta. U srednjovjekovnim se sasmostanima razvila i tradicija sastavljanja zbirki o upotrebi ljekovitih biljaka, koje su se nazivale herbalima.^[17] Monasi i opatice reorganizirali su starije tekstove kako bi se mogli učinkovitije koristiti, dodajući, primjerice, kazalo da bi se potreban podatak mogao brzo pronaći. Usto su dodavali nove i uklanjali neke postojeće informacije; tako su, na primjer, dodavane obavijesti o novim biljakama za koje se otkrilo da su korisne ili o onim koje su bile specifične za određenu geografsku oblast, a uklanjali su se podaci o biljakama za koje se zaključilo da su neučinkovite. Ovi su herbali pripadali među prve medicinske tekstove koji su nastali i koristili se u srednjem vijeku.^[18] Jedan od najpoznatijih herbala, pisan je velškim jezikom i nosi naslov Crvena knjiga uz Hergesta (Llyfr Coch Hergest), a potječe iz oko 1400. godine.

Osim herbala, upotrebljavali su se i drugi spisi u kojima se razmatrala važnost i neravnoteža tjelesnih sokova. Opatica Hildegarda pisala je o hipokratskoj medicini koristeći humoralnu teoriju o utjecaju ravnoteže elemenata na zdravlje osobe, uz ostale bolesti poznate u to vrijeme, kao i o kombiniranju molitve i ljekovitih trava u cilju poboljšanja pacijentova zdravlja.^[19] Razmjenjujući herbale između samostana monasi su saznali i za postojanje korisnih biljaka koje nisu bile dostupne u njihovoj oblasti. Tako se razvila trgovina ljekovitim biljkama među samostanima, koja je išla neposredno ili preko trgovačkih posrednika.^[20] U većini samostana uzgajao se poseban vrt s ljekovitim biljkama za liječenje bolesnika; sačuvani tlocrt opatije u St. Gallenu pokazuje upravo jedan takav "medicinski" vrt.^[21] Monasi i opatice posvećivali su velik dio svog vremena uzgoju takvih biljaka, a osobito su mnogo njege zahtijevale biljke koje su bile uvezene iz nekog drugog podneblja.

Cilj je medicinskih postupaka u samostanima bio izliječiti pacijenta te se najveća pažnja posvećivala identificiranju simptoma i odgovarajućih lijekova. U nekim su slučajevima monasi, da bi pravilno identificirali simptome, morali uzeti u obzir i uzroke bolesti. Istraživanje i eksperiment tako su se primjenjivali su samostanima kao dio službe bogu i skrbi o ljudima kao božjim stvorenjima.

Do 400. godine smatralo se, prema židovskim zakonima, da jedna zajednica u kojoj nema liječnika nije istinska zajednica. Židovi su skrb o svojim sunarodnicima shvaćali ozbiljno, a ta je dužnost uključivala pružanje smještaja i medicinske terapije za hodočasnike koji su posjećivali hram u Jeruzalemu.^[22] Privremena medicinska njega pružala se već u antičkoj Grčkoj posjetiteljima svetkovinâ i ta se tradicija u rimskom razdoblju proširila po cijelom Carstvu, osobito nakon što je kršćanstvo postalo državna religija. U ranom srednjem vijeku bolnice, ubožnice, svratišta i sirotišta počeli su se širiti s Bliskog istoka, pri čemu je svaka od tih ustanova za cilj imala pružanje pomoći onima kojima je bila najpotrebnija.^[23]

Milosrđe, glavni pokretač ovih zdravstvenih ustanova, ohrabrivalo je kršćane da se skrbe jedni o drugima. U Jeruzalemu, Carigradu i Antiohiji osnovane su neke od najstarijih i najsloženijih bolnica, s brojnim krevetima za pacijente i smještajem za liječnike, koji su se postupno specijalizirali za određene bolesti.^[24] Neke su bolnice bile tako velike da su mogle osigurati i obuku na području medicine, kirurgije i skrbi za pacijente. Bazilije Veliki (330–379) tvrdio je da je bog dao ljudima lijekove, a mnogi crkveni oci slagali su se s tim da hipokratsku medicinu treba koristiti za liječenje bolesnih i pokazivanje milosrđa u pružanju pomoći onima kojima je potrebna.

Europska srednjovjekovna medicina dobila je move razvojne poticajem tijekom renesanse 12. stoljeća, kad su mnogi starogrčki i arapski medicinski spisi prevedeni s arapskog na latinski jezik. Među njima najutjecajni je bio Avicenin spis Medicinski kanon, zapravo medicinska enciklopedija koja je napisana oko 1030. i davala sažetak grčkog, indijskog i islamskog medicinskog nauka tog doba. Kanon je postao jedno od najutjecajnih djela u europskoj medicinskoj naobrazbi i to je ostao sve do početka novog vijeka. Među drugim utjecajnim arapskim djelima bili su Alkindov De gradibus, zatim Liber pantegni Isaka Izraelija ben Solomona te Abulkasisov Al-Tasrif.

U medicinskoj školi u Salernu, u južnoj Italiji, bili su dostupni medicinski spisi iz Bizanta i arapskog svijeta, koji su s grčkog i arapskog bili prevedeni u obližnjem samostanu Monte Cassino. U školi u Salernu postupno je izgrađen jedan kanon medicinskih spisa, poznat skupno pod nazivom ars medicinae ("medicinsko umijeće") ili articella ("malo umijeće"), koji će tijekom nekoliko stoljeća biti temelj europske medicinske naobrazbe.

Za vrijeme križarskih ratova utjecaj islamske medicine dodatno se pojačao. Taj je utjecaj, međutim, djelovao u oba pravca, pa su i islamski učenjaci opisivali i svoja pozitivna iskustva s europskom medicinom; na primjer, Usamah ibn Munqidh govori o tome kako je neki europski liječnik octom izliječio inficirane ozlijede te preporučuje terapiju za skrofulozu koju mu je pokazao neki neimenovani "Franak".^[25]

Rana srednjovijekovna kirurgija vuče porijeklo iz starog Egipta i antičke Grčke. Među najvažnijim faktorima koji su utjecali na kiruršku praksu u Europi ranog srednjeg vijeka bili su spisi Galena, koji je prvi u standardnu medicinu uključio disekciju i druge kirurške operacije. Nastanak sveučilišta u zapadnoj Europi doveo je izučavanje medicine u središte intelektualnog života. U Italiji se medicina izuačavala naročito na sveučilištu u Padovi i u Bologni; njihovi su studenti morali studirati čitav niz godina da bi zaradili diplomu s područja medicine.

Za vrijeme križarskih ratova kirurzi su nakon bitke obilazili tijela ne bi li utvrdili koji su vojnici mrtvi i koji su još živi. Neki su se kirurzi specijalizirali u izvlačenju strijela iz glava ranjenika.^[26] Druga vrsta kirurga u srednjem vijeku bili su kirurzi brijači; njih je bilo u svakom srednjovijekovnom gradu i glavni im je posao bilo brijati bradu i šišati kosu. No, povremeno bi bili pozvani da obave manje operacije, kao što su ispuštanje krvi (da bi se, prema vjerovanju, spriječila ili izliječila bolest) ili liječenje ubodnih ozlijeda od mača i strijela. Prilikom operacije liječnici bi koristili anestetike samo kod onih pacijenata koji su imali dovoljno novca platitih ih. U većini slučajeva pacijentu bi se dao komad drveta ili koža da ga drži među zubima i zagriza tijekom kirurške procedure.

Posebne medicinske procedure, kao što je trepanacija (pravljenje malog reza u lubanji), bile su rezervirane za osobe koje su patile od pritiska u glavi ili od kakvog mentalnog poremećaja. Kauterizacija (paljenje mesa užarenim metalom da bi se trenutno zatvorila otvorena rana) predstavljala je uobičajenu terapiju za pacijente s dubokim ranama koje se nisu mogle zatvoriti. Amputacija se primjenjivala da bi se pacijentu odstranio ud i tako spriječila daljnja bolest; to je bio vrlo nasilan i invazivan postupak i često je pacijentima znala prouzročiti dodatne probleme. Mnogi bi pacijenti u umrli tijekom ovih postupaka, bilo zbog šoka bilo zbog gubirka krvi ili zato što bi se operirano mjesto kasnije inficiralo.

Premda se obično smatra da srednji vijek nije mnogo doprinio poznavanju medicine, određeni je napredak ipak postignut u domeni kirurgije, medicinske kemije, disekcije i praktične medicine. Premda nije došlo do nekog jedinstvenog otkrića, u srednjem su vijeku postavljeni temelji kasnijih velikih otkrića, počev od stažiranja pa sve do sveučilišta te od usmene predaje do medicinskih spisa. Najveća zasluga za očuvenje tekstova, i to ne samo medicinskih, pripada samostanima. Monasi su prepisivali i revidirali medicinske spise do kojih su mogli doći. U srednjem je vijeku djelovala i prva poznata liječnica, Hildegarda iz Bingena.

Hildegarda je rođena 1098. i s četrnaest je godina pristupila samosatanu u Dissibodenbergu.^[27] Sastavila je spis Uzroci i lijekovi (Causae et curae), u kojem se očituju mnogi postupci liječenja tog vremena i koji je obrađivao postavljanje dijagnoze, liječenje i utvrđivanje prognoze za mnoge bolesti. Taj tekst može osvijetliti srednjovjekovne medicinske postupke, a također pokazuje golemu količinu znanja koju je autorica posjedovala, kao i raznovrsne tradicije koje su joj stajale na raspolaganju. U to je vrijeme medicina shvaćana brlo ozbiljno, kako se vidi i iz Hildegardinih detaljnih opisa pojedinih medicinskih postupaka.^[28] Pretpostavlja se da je Hildegarda bila zadužena za samostansku ambulantu, gdje su se liječili ne samo drugi monasi, već i hodočasnici, radnici, kao siromasi smješteni u samostanskoj ubožnici. Kako su se samostani nalazili u ruralnim područjima, voditelj ambulante starao se i za razderotine, prijelome, iščašenja i opekline.^[29] Iz onoga što Hildegarda kaže u svom spisu zaključuje se da je mladić (ili djevojka, kao npr. ona) dobivao neposrednu medicinsku obuku iz medicine od prethodnog voditelja ambulante. Iz spisa se vidi i važnost koja se pridavala ljekovitim travama, što će imati značajnu ulogu u budućem razvoju medicine; to su, naime, bili počeci kućne farmacije.^[30]

Premda su biljke predstavljale glavni izvor lijekova u sredenjem vijeku, negdje u 16. stoljeću na značaju je dobila medicinska kemija. "Medicinska kemija počela je s adaptacijom kemijskih procesa za pripremu lijekova".^[31] Ranije je medicinsku kemiju karakterizirala svaka upotreba neorganskog materijala, no kasnije je postala sofisticiranija i više tehnička, kao primjerice kod destilacije. Za prve početke medicinske kemije uzima se rad Ivana iz Rupescise na području alkemije; njega je proslavilo nastojanje da napravi kamen mudrosti, poznat i kao peti element.^[32] Uglavnom su se koristile tehnike destilacije, pri čemu se smatralo da će dostizanjem najčistijeg oblika tvari osoba pronaći peti element; upravo tu na scenu stupa medicina. Sad je, naime postalo moguće spraviti jače lijekove, jer je pronađen način da se iz tvari uklone svi nepotrebni sastojci. To je otvorilo nova vrata za srednjovjekovne liječnike, budući da su postali dostupni novi, drugačiji lijekovi. Medcinska je kemija pružala "sve obimniju farmakološku literaturu koja se bavila upotrebom lijekova dobivenih iz mineralnih izvora".^[33] Medicinska kemija uvela je i alkohol u medicinsku upotrebu i, premda to sve nije predstavljalo revolucionarno otkriće, ipak je imalo važan utjecaj na daljnji razvoj znanosti. Bio je to početak razdvajanja kemije od alkemije.

Srednji je vijek proizveo novi način mišljenja i popuštanje tabuiziranosti disekcije. Disekcija se u medicinske svrhe počinje sve više primjenjivati od 1299. godine.^[34] U to vrijeme Talijani su već prakticirali anatomsku disekciju, a prvi obdukcijski zapis potječe iz 1286. godine. U svrhu medicinske naobrazbe disekcija je prvi put uvedena na sveučilištu u Bologni kao dio nastave anatomije. U 14. st. praksa disekcije i obdukcije proširila se po Italiji i nisu je obavljali samo medicinski fakulteti, nego i udruženja liječnika i kirurga.^[35]

S osnivanjem sveučilišta u Parizu (1150), Bologni (1158), Oxfordu (1167), Montpelieru (1181) i Padovi (1222) pionirski rad medicinske škole u Salernu proširio se po cijeloj Europi i do 13. st. ove nove ustanove preuzele su vodstvo na medicinskom polju. Za dostizanje zvanja doktora medicine bilo je potrebno deset godina, pa je broj kvalificiranih liječnika ostao relativno mali.

Roger Frugardi iz Parme sastavio je svoj spis O kirurgiji negdje 1180. godine. Između 1350. i 1365. Theodorik Borgognoni objavio je četverotomno sustavno djelo o kirurgiji, koje je promoviralo neke važne inovacije, kao i rane oblike antiseptičkih postupaka pri liječenju ozlijeda te kirurške anestezije s pomoću kombinacije opijata i ljekovitih biljaka.

Premda su pojedine medicinske teorije koje su bile na snazi u srednjem vijeku imale svoje posebne korijenove u različitim kulturnim i religijskim tradicijma, sve su bile povezane istim općim razumijevanjem i prakticiranjem medicine. Na primjer, Hildegarda iz Bingena tvrdila je da crna žuč i druge humoralne neravnoteže uzrokuje prisutnost vraga i grijeha.^[36] Drugi pimjer stapanja različitih medicinskih teorija jest kombinacija kršćanskih i paganskih ideja o bolestima koje uzrokuju "patuljci" i o odgovarajućim terapijama za takve bolsti. Sama ideja o tome da patuljci uzrokuju bolesti potječe iz pretkršćanskih vremena, ali se potom razvila u kršćansku ideju o tome da bolesti izazivaju demoni i vragovi.^[37] I terapija koja se propisivala za ovakve bolesti odražavala je koegzistenciju kršćanskih i pretkršćanskih medicinskih teorija.

Temeljni princip srednjovjekovne medicine bila je teorija o tjelesnim sokovima ili "humorima". Ta se teorija zasnivala na medicinskim spisima naslijeđenim iz antike i dominirala je zapadnom medicinom sve do 19. stoljeća. Prema njoj, u tijelu svakog pojedinca teku četiri soka ili "humora" ― crna žuč, žuta žuč, flegma i krv ― koje proizvode različiti organi i koji moraju biti u ravnoteži da bi osoba ostala zdrava. Previše flegme u tijelu, primjerice, uzrokovalo je probleme s plućima i tijelo je nastojalo iskašljati višak flegme da bi povratilo narušenu ravnotežu. Odgovarajuća se ravnoteža postizala propisanom ishranom, lijekovima i ispuštanjem krvi s pomoću pijavica. Četiri životna soka povezivala su se i s četiri godišnja doba (crna žuč i jesen, žuta žuč i ljeto, flegma i zima te krv i proljeće), također i s četiri osnovna elementa:

ŽIVOTNIK SOK	TEMPERAMENT	ORGAN	PRIRODA	ELEMENT
crna žuč	melankolik	slezena	hladna i suha	zemlja
flegma	flegmatik	pluća	hladna i vlažna	voda
krv	sangvinik	glava	topla i vlažna	zrak
žuta žuč	kolerik	žučnjak	topla i suha	vatra

Držalo se da su i astrološki znaci zodijaka povezani s nekim životnik sokovima. Još i danas ponekad se za opis tipova ličnosti upotrebljavaju termini "kolerik", "sangvinik", "flegmatik" i "melankolik".

Učinkovitost ljekovitih trava često je pripisivana i njihovom djelovanju na životne sokove u tijelu. Upotreba trava bila je zasnovana i na srednjovjekovnoj kršćanskoj doktrini o signaturi, koja je tvrdila da je bog osigurao neko olakšanje za svaku bolest i da te stvari, bez obzira na to radi li se o životinji, biljci ili mineralu, nose na sebi neku oznaku ili "signaturu" koja pokazuje kakva se korist od te stvari može očekivati; primjerice, sjeme šiška (Scutellaria galericulata) imalo je oblik lubanje, pa se smatrala korisnom kao lijek za glavobolju, a listovi plućnjaka (Pulmonaria officinalis) s bijelim pjegama podsjećali su na pluća oboljelog te su stoga korišteni u liječenju tuberkuloze. Pretpostavljalo se da postoji mnoštvo takvih znakova.^[38]

Jak utjecaj kršćanstva na srednjovjekovnu medicinu razvidan je ne samo u činjenici da su za širenje medicinskih tekstova bili zalužni upravo samostani, nego i u kršćanskim idejama o uzrocima bolesti, koje su išle usporedo s teorijom i terapijom. Crkva je naučavala da bog ponekad šalje bolest kao kaznu i da u tim slučajevima pokajanje može dovesti do oporavka; tako se počelo prakticirati ispaštanje i ići na hodočašće s ciljem izlječenja od kakve bolesti. U srednjem je vijeku bilo i ljudi koji su medicinu smatrali poslom nedostojnim kršćanina, budući da je bolest često smatrana božanskim djelom. Bog je držan za "božanskom liječnika" koji po volji ljudima šalje bolest i izlječenje. Iz kršćanske perspektive bolest je mogla biti ili božja kazna ili djelo demona. U takvom tumačenju, dakako, vrhovni je liječnik sam bog, no medicinski su se praktičari pozivali i na Bibliju i na povijest crkve da bi dokazali kako ljudi mogu i moraju pokušati izliječiti bolest. Na primjer, Medicinale Anglicum, poznat i kao Bald's Leechbook (iz oko 900. godine) sadržava i podužu obranu medicine iz kršćanske perspektive. Među terapijama koje je preporučivala crkva bili su molitva, svete riječi i liturgija.^[37]

Mnogi monaški redovi, osobito benediktinci, bili su uključeni u liječenje i njegu bolesnih i umirućih.^[39] U mnogim je slučajevima i grčka filozofija, na kojoj se temeljila rana srednjovjekovna medicina, bila sukladna kršćanskom nauku.^[16] Premda se općenito držalo da bolest predstavlja svojevrsnu božju intervenciju i kaznu za grijeh, nisu bili isključeni ni prirodni uzroci bolesti. Na primjer, vjerovalo se da su crnu smrt prouzrokovali i božanski i prirodni uzroci.^[40] Smatralo se da je ta kuga božja kazna za grijeh, ali, kako se vjerovalo da je bog uzrok svih prirodnih pojava, mogla se tražiti i znanstvena osnova kuge. Jedno od najraširenijih objašnjenja kuge bilo je da se radi o nečistoći zraka gdje zagađivači kao što su trulež i sve što zraku daje neugodan miris uzrokuju širenju kuge.^[41]

I Hildegarda iz Bingena svojim je medicinskim tekstovima odigrala važnu ulogu u tumačenju bolesti kao posljedice kako božjeg djelovanja tako i prirodnih uzroka. Kao opatica, vjerovala je u iscjeliteljsku moć boga i molitve, ali je priznavala da postoje i prirodni oblici liječenja putem životnih sokova. Ipak, premda su lijekovi postojali i izvan molitve, pacijentova je sudbina u konačnici bila u božjim rukama.^[15] U spisu Uzroci i lijekovi Hildegarda objašnjava postupak ispuštanja krvi:

Puštanje krvi, kaže Hildegarda, treba obavljati za vrijeme punog Mjeseca, jer je tada "krv niska" (77:23-25). Muškarcima krv treba ispuštati u dobi između dvanaest (120:32) i osamdeset godina (121:9), a ženama, budući da imaju više štetnih sokova, sve do stote godine života (121:24). Za ispuštanje krvi u cilju liječenja koristiti vene najbliže oboljelom dijelu (122:19); za preventivno liječenje koristiti velike vene u rukama (121:35-122:11), "jer one su kao velike rijeke čije pritoke naplavljuju tijelo" (123:6-9, 17-20). Kod snažnog muškarca "ispustiti količinu koju žedna osoba može popiti u jednom gutljaju" (119:20); kod slabog, "količnu koja bi se mogla smjestiti u jaje umjerene veličine" (119:22-23). Nakon toga pacijent treba tri dana odmarati i piti nerazrijeđeno vino (125:30), "jer vino je krv zemlje" (141:26). Ta se krv može koristiti za prognozu; primjerice, "ako je krv mutna kao čovjekov zadah i sadržava crne mrlje te ako je oko nje kakav voštani sloj, tad će pacijent umrijeti, osim ako mu bog ne podari život". (124:20-24).^[15]

Samostani su imali važnu ulogu i u razvoju bolnica u srednjem vijeku, budući da je skrb za bolesne članove zajednice bila jedna od važnih monaških dužnosti. Tu su se liječili ne samo drugi monasi, već i hodočasnici, posjetitelji i stanovnici okolnih naselja.^[40] Samostanska tradicija herbala i uzgajanja ljekovitih biljaka također je utjecala na razvoj srednjovjekovne medicine. Tekstovi o travarstvu često su se prepisivali u samostanima, a ima i pokazatelja da su monasi i primjenjivali ono što su iz tih spisa prepisivali. Ti su tekstovi postupno mijenjani i prerađivani, a na margine su dopisivane zabilješke i crteži koji su odslikavali iskustva i opite koje su monasu vršili s biljakama opisanim u tekstu.^[14] Prijevodi medicinskih tesktova sačinjeni u samostanima nastavili su utjecati na medicinu kako je sve više starogrčkih medicinskih spisa bilo prevedeno s arapskog jezika. Naime, kad su arapski medicinski tekstovi postali dostupni, bili su prevođeni u samostanima širom zapadne Europe i nakon toga utjecali na razvoj medicine u vrijeme poznog srednjeg vijeka.^[42]

Utjecaj kršćanstva osjećao se i u idućim stoljećima, kad se medicinska obuka i praksa već prenijelaiz samostana u katedralne škole, premda više u cilju širenja općeg znanja nego obuke profesionalnih liječnika. Izučavanje medicine naposljetku je institucionalizirano u srednjovjekovnim sveučilištima.^[40] No, čak i na sveučilištu religija je upravljava značajnim dijelom medicinskih postupaka koji su se poučavali. Na primjer, rasprava o time u kojem trenutku duša napušta tijelo utjecala je na postupak disekcije na sveučilištima: na jugu su vjerovali da duša napušta tijelo odmah po smrti, pa je tijelo odmah od statusa subjekta prelazilo u status objekta, dok su na sjeveru smatrali da duši treba duže vreme da napusti tijelo, budući da je činila njegov sastavni dio.^[34] Premda je medicina ušla u stadij profesionalizacije i institucionalizacije, rasprava o duši u kontekstu disekcije pokazuje da je kršćanski religijski element još uvijek predstavljao važan dio srednjovjekovne medicinske misli.

Članovi monaških redova bili su među najvažnijim izvorima znanja o medicini i lijekovima. Čini se da su vođene i neke rasprave o tome priliči li monasima prakticiranje medicine. Odluka drugog lateranskog koncila 1139. savjetovala je klericima da izbjegavaju bavljenje medicinom jer se radilo o dobro plaćenom poslu koji se sobom nosio i viši društveni status, što se, pak, smatralo nedoličnim za svećenstvo. No, ova se službena politika nije često provodila i u praksi, pa su mnogi klerici nastavili prakticirati medicinu.^[39]

Pored klerika postojali su i mnogi drugi koji su se bavili medicinom. Akademski obučeni liječnici bili su posebno važni u gradovima u kojima su postojala sveučilišta. Profesori medicine na sveučilištima imali su značajnu ulogu u osnivanju profesionalnih udruženja liječnikâ, kao i u definiranju standardnih medicinskih postupaka i kvalifikacija nužnih za zvanje liječnika.^[39] Ispod ovih sveučilišno obrazovanih liječnika postojala je čitava hijerarhija praktičara medicine. U hijerarhiji koju daje Wallis sveučilišno obrazovani profesori nalaze se na vrhu, slijede im "učeni kirurzi; zanatski obučeni kirurzi; kirurzi brijači, koji su prakticirali ispuštanje krvi i uklanjanje 'izlišnosti' s kože i glave; putujući specijalisti kao što su zubari i okulisti; empiričari; primalje; klerici koji su davali milosrdne savjete i pomoć; te, naposljetku, članovi obitelji i susjedi".^[39] Svaka od ovih skupina na svoj se način bavila nekom vrstom medicine i doprinosila općoj medicinskoj kulturi.

Termin "bolnica" u kontekstu srednjovjekovnog društva obuhvaća putnička svratišta, ubožnice za siromahe, klinike i ambulante za ranjenike te domove za slijepe, šepave, stare i mentalno bolesne. U samostanskim bolnicama razvile su se mnoge vrste terapije, kako fizičke tako i duhovne prirode.

Tijekom 13. stoljeća izgrađen je ogroman broj bolnica. U tom su pokretu vodeći bili talijanski gradovi. U Milanu se nalazilo desetak bolniva, a u Firenci ih je krajem 14. stoljeća bilo tridesetak. Neke o njih bile su vrlo lepe građevine. U Milanu je jedan dio opće bolnice dizajnirao Bramante, a njezin drugi dio Michelangelo. Bolnica u Sijeni, podignuta u čast sv. Katarine, već tada je stekla svoju slavu. Posvuda u Europi širio se ovaj bolnički pokret. Virchow, veliki njemački patolog, pokazao je, u jednom članku o bolnicama, da je svaki njemački grad od pet tisuća stanovnika imao svoju bolnicu. Korijene ovog bolničkog pokreta pronašao je u papi Inocentu III i, premda sam nije bio uopće naklonjen papstvu, Virchow je bez oklijevanja odao dužnu hvalu ovom prvosvećeniku za sve što je učinio za djecu i bolesne ovoga svijeta.^[43]

Bolnice su se u velikom broju počele pojavljivati i u Francuskoj i u Engleskoj. Nakon normanskog osvajanja Engleske pod naglim širenjem francuskih ideja u većini je samostana bio osnovan hospitium za hodočasnike. Taj je hospicij naposljetku prerastao u ustanovu koja se danas smatra bolnicom, gdje su monasi i laici pružali medicinsku skrb za bolesne hodočasnike i žrtve brojnih kuga i kroničnih bolesti koje su pogađale stanovništvo srednjovjekovne zašpadne Europe. Benjamin Gordon slaže se s teorijom da bolnica ― u obliku koji je danas poznat ― predstavlja francuski izum, ali smatra da je prvotno bila osmišljenja za izolaciju leproznih i žrtava kuge i da se tek kasnije prilagodila tako da služi njegovanju hodočasnika.^[44]

Zahvaljujući sačuvanim djelima klerika i povjesničara Eadmera iz Canterburyja (12. st.), dostupan je danas izvrstan opis nastojanja Lanfranca, prvog canterburyjskog nadbiskupa, oko osnivanja i održavanja ovih najstarijih srednjovjekovnih bolnica:

Ali ne mogu završiti svoje djelo i ne spomenuti što je učinio za siromahe izvan zidina grada Canterburyja. Ukratko, dao je podići veliku i pristojnu kamenu kuću [...] za raznovrsne potrebe i nužde. Glavnu je zgradu podijelio na dva dijela, od kojih je u jedan smjestio muškarce koje su pogodile razne bolesti, a u drugi je stavio bolesne žene. Također se pobrinuo za njihovu odeću i svakodnevnu prehranu te je imenovao svećenike i gvardijane da poduzimaju sve što je potrebno kako tim ljudima ništa ne bi nedostajalo.^[45]

U doba poznog srednjeg vijeka kirurzi kao Mondino de Liuzzi (oko 1270–1326) uveli su anatomski studij na europska sveučilišta i sustavno vršili disekciju na ljudskim truplima. Za razliku od paganskog Rima, u Europi poznog srednjeg vijeka nije postojala potpuna zabrana disekcije na ljudskom tijelu. Međutim, utjecaj Galenovih učenja bio još toliko jak da su Mondino i njegovi suvremeni nastojali svoja otkrića uklopiti u Gelnovu anatomsku teoriju.

U doba renesanse, počev od pedesetih godina 15. stoljeća, načinjeni su mnogi pomaci u medicinskim postupcima. Talijan Girolamo Fracastoro (1478–1553) prvi je iznio tezu da epidemijske bolesti prouzrokuju objekti izvan ljudskog tijela i da se mogu prenijeti neposrednim ili posrednim kontaktom. Također je predložio nove vrste terapije za razne bolesti kao što je sifilis. Flamanski učenjak Andreas Vesalius napisao je 1543. prvi potpuni udžbenik s područja anatomije čovjeka, pod naslovom O sastavu ljudskog tijela (De humani corporis fabrica). Dosta kasnije, 1628. godine, William Harvey objasnio je cirkulaciju krvi venama i arterijama. Ranije se mislilo da krv predstavlja produkt hrane i da je apsorbira mišićno tkivo. U 16. stoljeću Paracelsus i Girolamo otkrili su da bolesti uzrokuju tvari izvan tijela kao što su bakterije, a ne neka neravnoteža u samom tijelu. Velik utjecaj na napredak medicine imao je i Leonardo da Vinci, čiji je pristup znanosti bio utemeljen na pažljivom promatranju. Sudjelovao je u nekoliko obdukcija i sastavio mnoge detaljne anatomske crteže, planirajući napisati veliko djelo o komparativnoj anatomiji čovjeka.

Francuski vojni liječnik Ambroise Paré, rođen 1510, oživio je drevnu grčku metodu podvezivanja krvnih sudova. Nakon amputacije uobičajena je procedura bila kauterizirati otvorenu ranu kako bi se zaustavilo krvarenje. To je rađeno tako što su zagrijano ulje, vrela voda ili užareni metal nanošeni na ranu, da bi se zatvorili krvni sudovi. Paré je smatrao i to da ozlijede treba previti čistim povojima i mastima, uključujući i mast koju je sam napravio, a koja se sastojala od jaja, ružinog ulja i terpentina. Prvi je projicirao umjetne šake i udove za pacijente na kojima je izvršena amputacija. Na jednoj umjetnoj šaki dva para prstiju mogla su se i micati i tako vršiti jednostavne radnje hvatanja i puštanja, a šaka je u rukavici izgledala kao prirodna.

Zdravstvene su krize u poznom srednjem vijeku i renesansi izbijale češće nego danas. U razdoblju renesanse ustaljeni trgovački putovi bili su idealan način prijenosa bolesti. Osam stotina godina nakon Justinijanove kuge u Europu se vratila bubonska kuga. Crna smrt, koja je počela u Aziji, došla je do Sredozemlja i zapadane Europe 1348. godine (možda preko talijanskih trgovaca koji su bježali od sukoba na Krimu) i za šest godina odnijela 25 miliona života u Europi, tj. oko jedne trećine ukupnog stanovništva, a u gusto naseljenim urbanim oblastima i do dve trećine žitelja. Prije no što su se Mongoli povukli od opsjednute Kaffe na Krimu, tijela zaraženih mrtvih vojnika, pa i onih umirućih, bila su katapultirana preko gradskih zidina Kafe da bi se inficirali stanovnici koji su se nalazili unutar bedema. Ovaj je događaj jedan od najstarijih poznatih primjera biološkog ratovanja i smatra se odgovornim za širenje crne smrti u Europu. Kuga se i kasnije nekoliko puta vraćala u Europu i mediteranski svijet, u razdoblju između 14. i 17. stoljeća. Među značajnijim epidemijama su talijanska kuga 1629–1631, velika kuga u Sevilji (1647–1652), velika kuga u Londonu (1665–1666), velika Kuga u Beču (1679), velika kuga u Marselju (1720–1722) te kuga u Moskvi 1771.

Prije španjolskog otkrića novog svijeta, tj. kontinentalne Amerike, tamo nije bilo potencijalno smrtonosnih boginja, morbila i gripe. Američki starosjedioci nisu posjedovali imunitet koji su Europljani razvili putem dugog kontakta s ovim bolestima. Kristofor Kolumbo označio je kraj američkoj izolaciji 1492. došavši tamo na brodu pod zastavom španjolske Castille. Smrtonosna epidemija brzo se proširila po Karibima. Boginje su za nekoliko mjeseci istrijebile čitava sela. Na otoku Hispanioli živjelo je oko 250.000 američkih starosjedilaca, dvadeset godina kasnije ostalo ih je šest tisuća, a nakon još pedeset godina nije ih bilo više od pet stotina. Boginje su se tad proširile u oblast današnjeg Meksika, gdje su doprinijele propasti aztečkog carstva. Tijekom prvog stoljeća španjolske vladavine u današnjem Meksiku (1500–1600) umrli su milioni i do 1650. nestalo je većine stanovnika Nove Španjolske (tj. Meksika).

Suprotno raširenom uvjerenju,^[46] padom Rimskog carstva u Europi nije nestalo kupaona i sanitarija.^[47][48] U stvari, kupanje je u Europi izišlo iz mode tek u razdoblju renesanse, kad ga je zamijenilo pranje znojem i obilna upotreba parfema, budući da se tad počelo vjerovati kako se vodom preko kože u tijelo mogu unijeti bolesti. Crkvene su vlasti u srednjem vijeku vjerovale da javne kupaone pružaju priliku za nemoralno ponašanje i širenje bolesti. Zvaničnici katoličke crkve čak su i zabranili javne kupaone u neuspješnom nastojanju zaustavljanja epidemije sifilisa.^[49]

• Amundsen, Darrel, W. (1982). „Medicine and Faith in Early Christianity”. Bulletin of the History of Medicine 56 (3): 326–350. 
• Conrad, Lawrence I; Neve, Michael; Nutton, Vivian; Porter, Roy; Wear, Andrew (1995), The Western Medical Tradition 800 BC to AD 1800, New York: Cambridge University Press 
• Gordon, Benjamin (1959). Medieval and Renaissance Medicine. New York: Philosophical Library. 
• Causes and Cures. Berlin: Akademie Verlag. 2003. 
• Horrox, R. (1994), The Black Death, Manchester: Manchester University Press 
• Jolly, Karen Louise (1996). Popular Religion in Late Saxon England: Elf Charms in Context. Chapel Hill: The University of North Carolina Press. 
• Lévi-Strauss, Claude (1963), Anthropologie structurale [Structural Anthropology], New York: Basic Books 
• Lindberg, David C. (2007), The Beginnings of Western Science: The European Scientific Tradition in Philosophical, Religious, and Institutional Context, Prehistory to A.D. 1450., New York & London: University of Chicago Press 
• Multhauf, Robert (1954). „John of Rupescissa and the Origin of Medical Chemistry”. Isis 45 (4). 
• Medicine in the Middle Ages, pristupljeno 17. decembra 2014 
• Orme, Nicholas (1995). The English Hospital: 1070–1570. New Haven: Yale Univ. Press. 
• Paige, John C; Woulliere Harrison, Laura (1987). Out of the Vapors: A Social and Architectural History of Bathhouse Row, Hot Springs National Park. U.S. Department of the Interior. 
• Painter, Sidney (1997), Istorija srednjeg veka (284–1500) [A History of the Middle Ages 284–1500], Beograd: Clio 
• Park, Katharine (1995). „The Life of the Corpse: Division and Dissection in Late Medieval Europe”. Journal of the History of Medicine and Allied Sciences 50. 
• Pearce, J.M.S. (2008). „The Doctrine of Signatures”. European Neurology 60 (1). 
• Sweet, Victoria (1999). harv „Hildegard of Bingen and the Greening of Medieval Medicine”. Bulletin of the History of Medicine 73 (3): 381–403. 
• Voigts, Linda (1979). „Anglo-Saxon Plant Remedies and the Anglo-Saxons”. Isis 70 (2): 250–268. 
• Wallis, Faith (2010). Medieval Medicine: A Reader. Toronto: University of Toronto Press. 
• Walsh, James Joseph (1924). The world's debt to the Catholic Church. The Stratford Company.