Mihovil Pavlinović

Mihovil Pavlinović, hrvatski političar i književnik (Podgora, 28.I.1831 - Podgora, 18.V.1887). Studije bogoslovlja je završio u Zadru(1854). Svješteničku službu je obavljao u Podgori i Drašnicama. Širitelj hrvatske političke misli u Dalmaciji, jedan od osnivača i prvaka Narodne stranke u Dalmaciji i dosljedni zagovornik državno-političkog sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske. Zastupnik u Dalmatinskom (1861-64, 1865-67, 1868-87) i Hrvatskom saboru (1865). U vrijeme prevlasti proitalijnske, Autonomaške stranke, u Dalmatinskom je saboru održao prvi govor na narodnom jeziku (1861). Kao zastupnik u Carevinskom vijeću (1873) odupirao se politici Stjepana Mitrova Ljubiše i njegove političke skupine (zemljaci). Jedan je od utemeljivača (Zadar, 1862) novina Narodne stranke Il Nazionale (s prilogom Narodni list), u kojem je imao jednu od glavnih uloga kao član uprave i kao saradnik, pišući članke namijenjene najširim slojevima dalmatinskog stanovništva s ciljem buđenja njegove narodne svijesti. Svojim prilozima sarađivao je i u glasilima i časopisima Glasnik dalmatinski, Iskra, La Dalmazia cattolica, Narodni koledar, Obzor, Pozor, Vienac, Zatočnik i dr. U književnom radu slijedio je svoje temeljne političke koncepcije te su sva njegova književno-publicistička djela (članci, govori, pjesme, sakupljanje narodnih pjesama, zagonetke, poslovice, putopisi i dr.) bila podređena cilju nacionalno-političkog osvještavanja Dalmatinaca (Ognjištar, 1864; Kotari i župnikovanje, 1867; Pjesme i besjede, 1873; Razgovori, 1876; Pučki spisi, 1876, Hrvatski razgovori, 1884; Puti, 1888. i dr.). Jedan od najistaknutijih ličnosti hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, veoma zaslužan za buđenje nacionalne svijesti stanovništva (posebno onoga u ruralnim dijelovima), poticatelj utemeljenja niza kulturno-prosvjetnih ustanova (naročito čitaonice). Ubraja se među vodeće predstavnike hrvatskog političkog pokreta u Dalmaciji u XIX stoljeću.^[1]

U mladosti je nakon sloma Ilirskog pokreta, početkom pedesetih godina 19. vijeka, prihvatio srpsku nacionalnu svijest, oduševivši se oslobodilačkom i ujediniteljskom ulogom Srbije.^[2] Pavlinovićev krug zadarskih bogoslova (sjemeništaraca) se toliko oduševio Srbijom da su on, Natko Nodilo, Luka Botić i dr. htjeli otići u slobodnu Srbiju, vjerujući da će tamo moći najbolje razviti svoje sposobnosti i time biti od najveće koristi svom narodu kao cjelini. Vjerovali su da će na taj način potpomoći oslobodilačku misiju Srbije i sebe najbolje osposobiti za sudjelovanje u toj misiji. Sa pobratimom Jovanom Sundečićem 1864. otisnuo se u obilazak južnosloveskih gradova s ciljem bratskog ujedinjenja. Do 1866. Pavlinović je i sve žitelje, bez razlike vjere, južno od Neretve smatrao Srbima. Priznavao je da među Srbima ima i katolika mada to čini prešutno kada govori o Dubrovniku. Jedno vrijeme je bio urednik crnogorskog godišnjaka Orlić. U "srpskom periodu" sve Hrvate je preimenovao u Srbe, jezik i pismo nazivao je srpskim a pišući Botiću koristi ćirilicu. Nakon Botićevog posjeta Srbiji i razočaranja viđenim, u njih je splasnula srpska svijest pa napušta ideju o Srbiji kao južnoslovenskom Pijemontu tek 1868, tada već uvjeren da Hrvatska i Srbija prema Jugoslaviji trebaju ići samostalno. Prihvativši daleko prije Zagrebačkog prvog katoličkog kongresa (1900) ideju da svi katolici imaju biti Hrvati, a pravoslavni Srbi, iako umjereni Hrvat, začetnik je kasnijeg klerikalizma. Pogodilo ga je što je Sundečić 1869. postao članom Odbora ujedinjenje omladine srpske na Cetinju. Glavni je "krivac" za raskol u Narodnoj stranci koja naknadno dobija hrvatsko ime.^[3] Njegova narodna misao je lutala od ilirstva, preko srpstva i južnoslovenstva do hrvatske nacionalne misli u kojoj je ostao do kraja života. Živjeo je u vrijeme kada među katolicima našeg jezika još nije stavljen znak jednakosti izmedju katolicizma i hrvatstva. Po uzoru na pravoslavne Srbe koji su od ranije favorizovali pravoslavlje i identifikovali ga sa srpstvom, okrenuo se suprotnoj strani, zadržavši ovu podjelu kao dominantnu.

U "srpskom periodu" života u tekstu "Iz povjesti crnogorske arbanaske" za crnogorski Orlić iz 1866. između ostaloga je i napisao:

Gotovo četvrtina arbanaskoga jezika jest slovinska. Skipetari pjevaju narodnu pjesmu o zidanju Skadra, isto kao i mi... Kad nesta u Kroji Kastriotića Bana, i Crnojeviću nesta Zete, pa se Ivan beg sin Stefanov od Žabljaka ukloni na Cetinje, da hrani zastavu srbske slobode. U Podgori 1865. Mih. Pavlinović

^[4]

Svoj kasniji katolički ekskluzivizam vezan za hrvatsku narodnosnu ideju je formulisao ovim riječima:

Papstvo je bilo uvijek činbenikom prosvjete, a Carigrad gluposti i korupcije. Čemu dakle to nabacivanje na Rim, koji i danas budi slavenski duh, poznatom okružnicom, ali dakako u pravcu katoličke crkve. Barem izobraženi Srbi imali bi se ostaviti tog nedostojnog vriedjanja našeg vjeroizpoviednog ćuvstva, i nemiešati duhovne sa svjetovnim stvarim. Kod nas uprav su svećenici budioci narodne sviesti... Doista iz Petrograda nije još sinula svjetlost istine i pravde, da nas može obasjat, kamoli iz Biograda i Cetinja.

^[5]

1. ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, XV. knjiga, pp. 299.. Zagreb: Pro leksis i Večernji list. 2007. 
2. ↑ Švoger, Vlasta (2012). Ideali, strasti i politika, Život i djelo Andrije Torkvata Brlića pp. 37.. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. 
3. ↑ Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici. Dubrovnik. 
4. ↑ Orlić, pp. 35. i 36.. Cetinje. 1866. 
5. ↑ Pavlinović, Mihovil (1882). Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882., pp. 65.. Zadar.