Izbori
| Ovaj članak je dio serije na temu Politika |
| Izbori |
|---|
| Terminologija |
| Pod-serija |
| Liste |
Izbori su postupak kojim narod (odnosno birači) povjerava obavljanje političke vlasti predstavničkom telu, a u mnogim suvremenim demokratskim državama i predsjednika države (odnoso državnog poglavara), a koji onda predstavljaju njegovu (dakle narodnu) suverenu volju. Izbori su zbog toga izvor i temelj legitimiteta cjelovitog sistema državne vlasti.
Izbori su prema tome, uobičajni mehanizam putem kojeg moderne demokracije biraju članove svog parlamenta, negdje i izvršnu vlast (vrlo često predsjednika države), a ponegdje i članove sudske vlasti (suce, ali vrlo rijetko).
Izbori se odvijaju na nacionalnoj (državnoj) razini i na lokalnoj razini. Na nacionalnoj razini biraju se članovi nacionalnog, državnog parlamenta - vrhovnog predstavničkog tijela građana te državnog poglavara, ukoliko se on ne bira na neki drugi način (u parlamentu, imeovanjem od strane nekog tijela, rođenjem - u monarhiji) . Na regionalnoj razini biraju se članovi lokalnog predstavničkog tijela (npr. općinske, pokrajinske, regionalne skupštine) te eventualno drugi predstavci (gradonačelnici, načelnici i slično).
Osim državnih, izbor se provode i u različitim organizacijama i udrugama, političkim stankama, korporacijama, itd.
Ideja o izborima onih koji su na vlasti sazrijevala je usporedno s razvojem teorije o narodnom suverenitetu kao temeljnom elementu institucionalnom izvoru posredne demokracije odosno predstavičke vladavine.
Većina suvremenih demokratskih sistema poznaje više vrsta izbora:
Referendum predstavlja posebnu vrstu demokratskog izjašnjavanja koje se vezuje uz sistem neposredne demokracije.
Biračko pravo se u najširem smislu dijeli na aktivno - koje određuje tko smije birati - i pasivno - tko smije biti biran. U užem smislu se pod biračkim pravom smatra aktivno biračko pravo. U većini modernih država ga danas imaju svi punoljetni državljani; od toga izuzetak mogu predstavljati ličnosti koje su ga izgubile zbog osude za krivično djelo ili gubitka poslovne sposobnosti.
U pojedinim državama EU uz državljane aktivno biračko pravo mogu imati i državljani drugih država-članica, ali isključivo na lokalnim izborima.
U predstavničkim demokracijama je za natjecanje osoba za javnu funkciju potrebno preći određenu proceduru, koja se obično regulira zakonima. U sistemima direktne ili bestranačke demokracije se u načelu svaka osoba može kandidirati za izbore.
Izborni sistemi predstavljaju skup procedura i pravila čiji je cilj glasove pretvoriti u određenu političku odluku. Pod time se podrazumijevaju načini glasanja, ali prije svega sistemi glasanja, kojima je svrha odrediti načine koji glasove pretvaraju u sastav tako izabranog glasačkog tijela. Pri tome se razlikuju dvije glavne grupe izbornih sistema - proporcionalni proporcionalni i većinski izborni sistem.
Većina država u svojim ustavima zakonima ima fiksirano trajanje mandata za birane funkcionare i predsjednička tijela, koje obično iznosi između dvije i sedam godina. Pojedine države nekada imaju zakonima ili na drugi način fiksirane datume kada se tradicionalno održavaju izbori, pri čemu su karakteristične SAD gdje se izbori održavaju prvog utorka u novembru.
Izbori se, ponekad mogu radi raznih razloga održati i prije zakazanog roka, i tada se obično govori o prijevremenim izborima.
Pred izbore kandidati i njihove stranke nastoje na razne načine uvjeriti birače da im daju glas. Te aktivnosti se obično nazivaju izbornom kampanjom.
Svaka bi izborna kampanja trebala imati svoj cilj. Političke stranke i kandidati utvrđuju svoje ciljeve u fazi pripreme i promišljanja o kampanji. Nitko se neće kandidirati bez nekog cilja. Taj cilj kampanje bit će dio opće strategije političkih aktera. O ciljevima ovisit će i sama organizacija, ljudstvo, kao i troškovi kampanje. Cilj bi trebalo uskladiti s realnim okvirom u kojem se nadmeću politički akteri. Z. Slavujević definira sljedeće ciljeve izborne kampanje:[1]
- maksimalistički ciljevi,
- umjereni izborni ciljevi,
- minimalni izborni ciljevi,
- neizborni ciljevi.
Maksimalistički ciljevi podrazumijevaju pobjedu na određenim izborima. Pobjeda na izborima može biti višeznačna. Jedna politička stranka može se smatrati pobjednicom u slučaju da njeni zastupnici samo participiraju u parlamentu. Ukoliko takve stranke imaju dogovorenu koaliciju s nekom ili nekim većim strankama to bi značilo i participaciju u vlasti. Takvih primjera ima u bosanskohercegovačkoj postdaytonskoj sceni, na kojoj brojne stranke s jednim parlamentom tvore vladajuću koaliciju koju čini više od deset stranaka. S druge strane, veće političke stranke izbornom pobjedom smatrale bi dobivanje planiranih mandata, kako bi preuzele vlast u zemlji. Definicija izborne pobjede, sasvim je sigurno, razlikuje se s obzirom na politički i izborni sustav u svijetu. Umjereni izborni ciljevi posrazumijevaju ostvarivanje takvih izbornih rezultata u kojima stranka participira u zakonodavnim tijelima i nastavlja igrati značajnu ulogu u političkoj areni. Umjereni rezultati mogu stranku dovesti u koalicijsku vlast ili joj dati status jake oporbe.
Minimalni izborni ciljevi mogu podrazumijevati samo participaciju u zakonodavnim tijelima.
Na kraju, neizborne ciljeve postavljaju one političke stranke koje samo sujeluju na izborima, unaprijed svjesne svojih malih izbornih mogućnosti. Interes, samo za sudjelovanjem, može biti motiviran drugim političkim ciljevima. Neke stranke (neizbornih ciljeva) zauzimaju mjesto "kritičara", dok druge služe kao psihološka potpora drugima u vrijeme političke kampanje.
Iako većina država u svijetu održava izbore, za dio njih se tvrdi da ne odgovaraju modernim standardima "slobodnih i poštenih" izbora. To se najčešće odnosi na zakone kojima se vlast ili pojedina stranka, kandidat i frakcija pred izbore dovodi u povlašteni položaj u odnosu na druge, zatim kroz zastrašivanje ili manipuliranje i falsificiranje izbornih rezultata.
- ↑ Zoran Slavujević: "Politički marketing", FPN, Beograd, 1999., str.118.-119.