Iračko-iranski rat

Iračko-iranski rat je trajao od 1980. do 1988. godine. Vodio se između država Irak i Iran, ali u sukobu su sporadično sudjelovale i snage SAD-a.

Zahvaljujući šahu Mohammedu Reza Pahlaviju, Iran je tijekom 1970-ih postao superioran Iraku u gotovo svim granama oružanih snaga.^[1] Osim što je raspolagalo s većim brojem letjelica, Iransko je ratno zrakoplovstvo u svom sastavu imalo i 66 najmodernijih američkih lovaca/presretača F-14 Tomcat.

Najveća razlika bila je u mornarici gdje Irak s obalom od svega 58 kilometara (naspram Iranske od 2400 km) nije mogao ustrojiti ozbiljniju pomorsku silu. Tako se Iračka mornarica sastojala od 12 brzih napadnih brodova kojima su bili suprostavljeni iranski razarači, fregate, korvete, raketne topovnjače itd.^[1]

Odnos kopnenih snaga bio je nešto izjednačeniji. Iako je Iran brojčano bio jači (280.000 prema 190.000), broj vojnih formacija bio je podjednak. Broj tenkova bio je gotovo isti (1800 prema 1750), s naglskom da je Irak bio stručan u gotovo svim oblicima oklopne borbe.^[2]

Ipak, najveći Irački problem bila je angažiranost na više frontova. Dok je Iranu jedina moguća prijetnja dolazila sa iransko-iračke granice, Irak je bio prisiljen braniti nekoliko važnih graničnih područja: s Turskom na sjeveru, Sirijom na zapadu i Iranom na istoku. Dodatan problem bili su Kurdi na sjeveru zemlje .

Odnosi snaga iz temelja se promijenio Islamskom revolucijom u Iranu. Odlaskom šaha u egzil, nova je vlast započela sustavno "čišćenje" oružanih snaga smatrajući ih najvjerojatnijim izvorom potencijalne protu-revolucije i neistomišljenika.^[3] Sve to dovelo je do obrata i iračke nadmoći na početku rata.

U rujnu 1980. godine Irak započinje invaziju na naftom bogatu iransku pokrajinu Khuzistan.

Do kraja tog mjeseca Irak je prekršio sporazum iz 1975. i preuzeo kontrolu nad cijelim područjem delte Shaat al-Arab. Obje su zemlje počele s napadima iz zraka.

Iranska revolucija je s vlasti svrgla šaha Muhameda Rezu Pahlavija kojeg je podržavao Zapad, a Iranci su na referendumu izabrali ustroj Islamske Republike s šijitskim ajatolahom Homeinijem na čelu.

Saddam Hussein tvrdio je kako je Iran želio svoju šijitsku ideologiju proširiti i na druge zemlje Bliskog Istoka, uključujući i Irak u kojem šijitsko stanovništvo čini dvotrećinsku većinu. Val podrške za ajatolaha Homeinija proširio se među iračkim šijitima, što ih je dovelo u sukob s vladajućim sunitima i arapskim nacionalizmom stranke Baath. Također, Hussein je optuživao Iran i za pokušaj atentata na Tarika Aziza, iračkog potpredsjednika vlade.

Mišljenja o uzrocima iračke invazije na Iran se razlikuju. Irak je tvrdio da želi spriječiti šijitski utjecaj Irana u regiji, dok Iran spominje Saddamovu želju za vlašću i američke pokušaje da se osvete Irancima zbog revolucije kojom je zbačena proamerička vlast.

Glavni članak:Operacija Opera

Usprkos anticionizmu islamskog režima ajatolaha Homeinija, Izrael je podržao Iran. Tijekom 70-tih Irak je pokušao nagovoriti Francusku da mu proda nuklearni reaktor sličan onima koji su korišteni u francuskom programu za razvoj oružja. Francuska je to odbila, ali je pristala prodati dijelove i pomoći u izgradnji eksperimentalnog reaktora Osirak u nuklearnom centru Tuwaitha nedaleko Bagdada.

Izrael je ustvrdio da Irak razvija nuklearno oružje. Strahujući da bi Irak mogao u budućnosti napasti Izrael, premijer Menachem Begin je poslao nekoliko ratnih zrakoplova tipa F16 koji su u samo nekoliko sekundi reaktor pretvorili u ruševine. Izraelska vojska je tada priopćila da je napadom "nuklearni duh Bagdada vraćen nazad u bocu".

Izraelski napad je dočekan s osudom, čak i od Sjedinjenih Država, tradicionalnog izraelskog saveznika.

Zna se da je Irak od 1983. koristio bojni otrov iperit, a od 1985. i nervni bojni otrov tabun protiv iranskog pješaštva i slabo obučenih dobrovoljaca. Tabun ih je ubijao u vrlo kratkom vremenu.

Godine 1988. Irak je kemijsko oružje upotrijebio protiv Kurda na sjeveru zemlje. Neke kurdske gerilske jedinice pridružile su se iranskoj ofenzivi. 16. ožujka 1988. Irak je na kurdski grad Halabju bacio bombe punjene bojnim otrovima iperit, sarin i tabun. Procjenuje je se da je poginulo od 3 200 do 5 000 civila, dok su mnogi preživjeli bili suočeni s dugotrajnim zdravstvenim problemima.

Kemijsko oružje je korišteno i tijekom iračke ofenzive pod nazivom Anfal, sedmomjesečne kampanje u kojoj je korištena taktika spaljene zemlje i u kojoj je ubijeno ili nestalo između 50 000 i 100 000 Kurda. Tada je uništeno i stotine sela.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju kojom je osuđena upotreba kemijskog oružja. No, Sjedinjene Države i druge vlade zapadnog svijeta počele su u završnim fazama rata pružati vojnu i političku podršku Bagdadu.

Zapad je pod izlikom sprječavanja širenja iranskog utjecaja u regiji otvoreno stao na iračku stranu. Godine 1982. Sjedinjene Države su uklonile Irak s popisa država koje podržavaju terorizam. Dvije godine nakon toga uspostavljeni su diplomatski odnosi, koji su bili prekinuti još od arapsko-izraelskog rata 1967. Glavni irački dostavljač oružja bio je njegov dugogodišnji saveznik - SSSR.

No, nekoliko zapadnih država, uključujući Britaniju, Francusku i Sjedinjene Države, potajno je prodavalo oružje i vojnu opremu Iraku, a Amerikanci su sa Sadamovim režimom surađivali i na obavještajnom planu. Skandal «Irangate», kojim je otkriveno da su Sjedinjene Države potajno prodavale oružje Iranu pokušavajući isposlovati oslobađanje američkih talaca iz zatočeništva u Libanonu, izazvao je nesuglasice između Washingtona i Bagdada.

U završnim fazama rata Iran i Irak su svoje vojne snage usmjerili na napade na naftne tankere u Perzijskom zaljevu pokušavajući tako onemogućiti jedan drugog da ostvare prihod od izvoza nafte.

Američki, britanski i francuski ratni brodovi bili su upućeni u Zaljev, gdje je nekoliko kuvajtskih tankera plovilo pod američkom zastavom i vojnom pratnjom kako bi se spriječilo Iran da ih napadne.

Još 1982. godine američki predsjednik Ronald Reagan je izjavio da će SAD napraviti što god je potrebno da Irak ne bi izgubio rat.^[4] Tijekom "tankerskog rata" američki ratni brodovi su 1988. godine uništili više iranskih naftnih platformi i greškom, kako su tvrdile vlasti u Washingtonu, oborili iranski putnički zrakoplov sa 290 civila.

Prekid vatre stupio je na snagu mjesec dana kasnije, 20. kolovoza, a u to su područje upućene mirovne snage Ujedinjenih naroda.

Rat nije bitnije promijenio granicu između dvije države, no cijena osmogodišnjeg ratovanja u ljudskim žrtvama i posljedicama po gospodarstvo je bila ogromna i za Irak i za Iran.

Procjenjuje se da je poginulo 400 tisuća ljudi, a da ih je ranjeno čak 750 tisuća. Tijela poginulih su otkrivana sve do nedavno, neka su pronađena prošle godine.

Ekonomska cijena rata je, prema nekima, za svaku zemlju iznosila više od 400 milijardi dolara. U taj iznos su uključeni troškovi razaranja te procjena o izgubljenom prihodu zbog otežane proizvodnje i izvoza nafte.

• Efraim Karsh - "The Iran-Iraq War 1980 - 1988.", Osprey Publishing, 2002, ISBN 1-84176-371-3
• Stephen C. Pelletiere - "The Iran - Iraq war: Chaos in a vacuum", Praeger, 1992, ISBN 0-275-93843-3

Iračko-iranski rat na Wikimedijinoj ostavi

• Dokumentarac o ratu Arhivirano 2009-06-24 na Wayback Machine-u
• Lista kompanija i zemalja koje su prodale kemijska oružja Iraku Arhivirano 2007-02-13 na Wayback Machine-u
• Opširnije o ratu, sa linkovima Arhivirano 2006-04-25 na Wayback Machine-u
• Video snimke rata
• Irački nervni agensi Arhivirano 2007-07-03 na Wayback Machine-u
• Paul Reynolds. 'Kako je Sadam osramotio Zapad', BBC, 16. prosinca 2003.
• Globalna karta zemalja koje su stale na stranu u Iračko-iranskom ratu